The WirePreporuka Will o'The Wispa i njegove zastrašujuće filmske načitanosti (odnosno nagledanosti) je već od starta bila zamagljena činjenicom da na njegovoj listi otužna '24h svadba' zauzima visoko drugo mjesto (in your face, Will!). Međutim, pretraga po Internetu prije gledanja serije je otkrila zanimljive činjenice. Kritike ove serije (naročito četvrte sezone) pokazuju prosječnu ocjenu od nadrealnih 98% (Metacritic). Svi pisani mediji ne mogu da počnu priču o seriji, a da prve tri rečenice ne uključuju varijaciju fraze 'potcijenjeno od strane publike'. I, meni najvažnije, na nekim listama na kojima je 'The Wire' prvi, uopšte nema serije 24h (nizak udarac, priznajem).
The Wire je policijska serija na tragu 'Odjeljenja za ubistva' (isti autor). Svi koji očekuju 3D eritrocite koji plešu (šifra CSI: štagod) neka batale ovu seriju. Nema ovdje ni intimnih drama od starta nezrelih likova koje bi najradije išamarali kad upadnu u krizu (šifra Profajler). Ova serija je daleko od razigranih ćelija i tinejdžerskih drama u poznim godinama. Ovdje su glavni junaci nemotivisani policajci koji žive za dan kada će dobiti svoje mizerne penzije. Oni hvataju nezaposlene i mlade uličare koji žive u prenatrpanim sobama. Te uličare oslobađaju ili zatvaraju korumpirane sudije koje jure za karijerom. U svemu tome, pošto novca nema, nužno je da postoje usluge, protivusluge i sve što uz to ide. Najbolje: serija nije prenaglašena, nego realna. Policajci nisu na nivou simbola Ferarinog 'Zlog poručnika' i nikada ne postaju fatalni. To su ljudi od krvi i mesa. Važi i za kriminalce. Nema ni superkul scena. U mrtvačnicama, patolozi ne jedu burek u toku obdukcije, nisu obučeni u crno i ne drže u glavi sve dijagnoze svijeta. Oni najčešće gledaju na sat kako bi što prije otišli kući i popili još jedno pivo.
Prva sezona kroz jedan kriminalistički slučaj pokazuje kako svijet (odnosno Baltimor) funkcioniše. Kvalitet prve sezone, koji ostale nemaju, je u fokusu: društveni komentar nije toliko izražen, u centru svega je istraga, i sve ostalo (siromaštvo, korupcija itd.), se saznaje isključivo kroz istragu. Priča se ne rasplinjava na dvadeset podzapleta, te je po svojoj strukturi ovo najbliže noir varijanti 'Odjeljenja za ubistva'. Veoma brzo se daje smisao imenu serije: ozvučenje kriminalaca takođe smeta i samim policajcima u obavljanju posla, odnosno sprečava ih da uzimaju postotak nađenog novca, vrše racije bez naloga i slično. Isto tako, stiče se uvid u užasno kompleksan ulični sleng i jao onom ko ovo bude prevodio na srpski. Gluma varira od dobre do genijalne (Bubbles i njegov drug). Karakterizacija likova je nešto najbolje što možete vidjeti u video formi, nebitno da li govorimo o filmu ili serijama. Čitava sezona je o jednom jedinom policijskom slučaju, koji se pred nama otvara isto kao i pred policajcima. To je OBIČAN slučaj, koliko to može biti: nema Deus ex machina trenutka, nema šok obrta (Luke, I am your father), nema ultra pametnog policajca koji sklopi sve kockice u sekundi, a mora da se vodi računa o nekim prizemnim stvarima kao što su porodica, policijski budžet, nalozi za privođenje i prisluškivanje, kao i komadni lanac. Upadljive mane potencijalno dobrih serija ovdje nisu prisutne: Ne pravi se M.D. House greška da se svakom pacijentu rade užasno skupe analize, što je bolno nerealno. Ovdje se po štap i kanap principu vrše obdukcije žrtava na isti način na koji bi to radili i naši policajci. Sve ovo nije razvučeno, nije dosadno, ima bolesno dobar tajming, a na kraju se zateknete kako sve likove volite i mrzite podjednako pri čemu, što je najvažnije, shvatite zašto razmišljaju kako razmišljaju i djeluju kako djeluju. U suštini, svi su zarobljeni u jednom propalom društvu i sistemu koji je veći od njih, koga ne mogu da promjene, i kome se prilagođavaju svjesni da je to jedini način da opstanu. Gotovo je opipljiva atmosfera straha i nepovjerenja među apsolutno svim likovima u seriji. Ovo je izraženo kako u sudskim preganjanjima policajaca oko gledanja djece, tako i u međusobnim odnosima kriminalaca. Zbirno, prva sezona je kao da uzmete najbolju sezonu 'Homicide: Life on the street' i dignete je na kub. Ukupna ocjena bi bila 10--/10, gdje bi kao minus izdvojio fuck obdukciju, koja mi je bila suviše stilizovana i vještačka.
Druga sezona počinje bolje nego prva, što može da znači samo jedno: muzika na uvodnoj špici je promjenjena nabolje. Priča se prirodno nastavlja na kraj prve sezone, pri čemu se radnja iz getoa seli u luku. I dalje manje ili više pratimo poznate likove, uz neophodno uvođenje lučkih radnika i sindikalaca. Oni švercuju kako bi zarađeni novac uložili u podmićivanje kongresmena i lobiranje za bolje uslove rada. Za mene, druga sezona je za nijansu bolja od prve. Prvo: IMAMO slučaj (u trećoj i četvrtoj sezoni gotovo da ga nećemo imati). Dalje, ne znam da li je to zaostavština komunizma, ali meni je bilo lakše da se poistovjetim sa problemima lučkih radnika, nego sa crncima iz geta. U ovoj sezoni, radnička klasa ne odlazi u raj. Fokus je sa policijske serije prebačen na dramsku, a scena za pamćenje ima više: Omarovo svedočenje, dio sa teniskom lopticom (i na ulici, i u kancelariji), Meknoltijev sudar i Fuzzy da Snitch. Za zaborav, u istoj epizodi majka i Dee sin, odnosno otac-sin razgovor pun opštih mjesta i gluposti, kao i narušavanje koncepta da muziku ne čujemo u seriji, osim ukoliko je neko ne pusti (istina, samo u par scena, a i tada nije originalna muzika). Takođe je dobar i dio u kome se naizmjenično smjenjuju kadrovi policajaca koji pišu izvještaje jer ne mogu da upadnu bez naloga, i kriminalaca koji uništavaju tragove za to vrijeme. Jako mi se dopao i dio u kome sinovac Sobotka, koji bira kriminal kako bi kupio kuću svojoj ženi, kao zaštićeni svedok dobije raspali kondo apartman i na njen komentar:'What a dump' kaže 'You wanted us to get a place, right?'. Sveukupno, to je 10-/10, jer scene koje su dobre su mi vrhunci čitave serije, a ne samo ove sezone. Takođe, od sve četiri sezone, ova ima najjači socijalni momenat u kome gledamo prave fotografije napuštenih i propalih lučkih dokova Baltimora na kraju.
Treća sezona je prirodan nastavak prve, dakle vraćamo se u geto. Ona je uspjela da me iziritira već na samom početku. Naime, u seriji The Wire nam se bez problema i velike filozofije pokazuju mrtva djeca ubijena sa par metara, patolog koji u ruci drži ljudsko srce (i pokazuje ga klincima), Omarov male i nebrojeno female full frontal scena, pedersko/lezbijski poljupci, ali kad dođe do borbe pit bulova, ona se uopšte ne prikazuje, plus što na kraju čujemo samo pucanj koji okončava jedan pseći život. Tabu zapadnjačke zaštite životinja tako je upao i u totalno beskompromisnu seriju kakva je The Wire. Koji poremećeno producentski um smatra da je crkavanje jednog psa više uznemirujuće od pogibije djeteta, pa primjenjuje autocenzuru u seriji u kojoj ništa nije cenzurisano, stvarno ne bih znao. Takođe, pošteđeni smo prizora psećeg leša, da se ne bi potresli, ali zato imamo total na dijete pogođeno zalutalim metkom, a u istoj epizodi gledamo i jedno fino ubistvo pištoljem u potiljak. U sve četiri sezone ovo je bilo prvi put kada sam osjetio da gledam seriju, TV proizvod... uglavnom, nešto što je snimljeno, treba da donese pare i proda pokoju ideju. Utisku ne pomaže ni podzaplet sa oslobođenim crncem koji ne može da nađe posao, pa se nakon par moralnih vratolomija okreće kriminalu, pa oće kaki, pa neće kaki... koga je briga? To je baš bio fatalni kliše, kao - ajde da ovo bude serija u kojoj će sve da krene naopako. U stvari, treća sezona je predvidljiva po svojoj depresiji. Kao što u drugim serijama znamo da će policajci riješiti slučaj, što ih čini dosadnim, treća sezona serije Wire je ona u kojoj znamo da ga neće riješiti, jer, pobogu, to je ultradepresivni Wire, bilo bi tako bezveze da ti prokleti policajci stvarno nešto urade. I onaj kongresmen: ide mi na nerve, a da to čak i nema veze sa tim da sam svaku repliku mogao da mu predvidim. Naivna parola 'Zločin se ne isplati' ovdje je zamjenjena ništa manje naivnom 'Poštenje se ne isplati', što je isti stepen isključivosti. Realno sivilo Baltimora prve i druge sezone tako je zamjenjeno mnogo manje ubjedljivim crnilom. Zašto onda ovo (kako ćete vidjeti) ima prosječnu ocjenu 9-, što je dosta visoko? Zbog savršene i furiozne poslednje tri epizode kojima bi dao čistu desetku, Avon/Stringer odnosa, Omara i uspona i pada Novog Amsterdama. Sve ovo odgovara 'Battlestar Galactica' trenutku u kome je ljudski rod poražen i ponižen na Novoj Kaprici, pri čemu se Sol Taj bori samo za sebe, jer i sajlonce i Zemljane mrzi podjednako. Nema pravde ni među kriminalcima poručuje treća sezona. I oni su jadni, obmanuti, korumpirani i prodati kao svi ostali. Tako gledamo propast svih naivnih niggera koji vjeruju u nekakav bratski duh (mada smo to imali u bolno upečatljivom kraju prve sezone). Na neki način, ova serija je jedna od jačih kritika kapitalizma koja se trenutno vrti po televizijama. Djeluje mi da su umjesto toga htjeli da budu kritika post 9-11 Amerike, ali domet je na kraju ispao drugačiji. Kao ispravno (!) razmišljanje se u pozadini nazire da je Klinton car, dok su Buš, Regan i Nikson bad guys današnje i prošle Amerike. Upravo taj naivni 'Bili smo ponosni (američko liberalni) ratnici' motiv koji se ponavlja nekoliko puta kvari treću sezonu i dodaje jedan minus na ocjenu 9. Ne volim kad mi se, kao neprimjetno, prodaju ideje i soli pamet.
Četvrta sezona je direktan nastavak treće i posvećena je maloljetničkom kriminalu i političarima koji obećavaju (komada jedan). Ovo je prva sezona serije The Wire koja se čak i ne pretvara da je o istrazi, tako da se slučaj otvara tek u poslednjoj epizodi. U suštini, mi gledamo blokovsko/školsku verziju filma 'Cidade De Deus'. Zarad dramskog efekta, Prez je postao profesor matematike. Ovo je nelogično, jer ako mu je tast jedan od najuticajnijih ljudi u gradu, teško da bi ga bacio da predaje matematiku u crnačkom getu. Smeta li? U ovako kvalitetnoj sezoni, to bi bilo cjepidlačenje. Politički komentar (Klinton trenutak) je i ovdje prisutan, i to je sve što se tiče zamjerki. Kad je ova sezona postala genijalna? Da li nakon uvodnih trideset sekundi u kojima jezivi vudu crnac kupuje automatsku heftalicu, ili kada klinac od desetak godina Cadillac Escalade džipom pokupi drugove na ćošku? Iritantno-moralni crnac iz treće sezone postaje odlično postavljen lik od krvi i mesa. Babls (moj favorit) isporučuje par scena koje ćete pamtiti dugo nakon što odgledate odjavnu špicu. Klinci iz kraja, čije sudbine detaljno pratimo, se prikazuju kao djeca koja nemaju izbor, već samo igraju uloge koje su im namjenjene. U stvari, četvrta sezona serije The Wire po svojoj dramskoj postavci najviše liči na Sofoklovog Edipa - sudbina, usud i suđaje, odnosno sistem, blok i Baltimor. Sveopšta bezizlaznost biva pojačana poslednjom epizodom u kojoj svaki lik dobije ono što smo i pretpostavili da će dobiti, osim onih koji su digli ruke ili pristali na pravila igre. U tome i jeste crnilo: oni koji pristaju na pravila igre su zli, jer je takav sistem, a oni koji ne pristaju bivaju poraženi od strane istog tog sistema, jer je on veći od njih. A taj sistem, već znamo kakav je, prokleti mehanizam, pogodak pravo u centar. Sveukupno, četvrta sezona serije The Wire isporučuje straobalan kvalitet i zaslužuje 10. Mane bi bile što u Sin Ci... ovaj, The Wire univerzumu, svaki mračni scenario se predvidljivo ostvaruje, ali iako vidite provaliju u koju naši junaci srljaju, dok zaista padaju ste sve samo ne ravnodušni. Nisam provalio da li je zbog glume, likova ili scenarija, znam samo da mi je stalo do njih.
Što se tiče poređenja sezona, prva sezona je čista policijska istraga, bez velike filozofije, u kojoj se svi ostali podzapleti ovlašno dodiruju. Druga sezona je više skoncetrisana na život lučkih radnika i njihove socijalne probleme, nego na policijski slučaj. Takođe, druga sezona obezličava čitavu ideju gangsta ili policijske 'porodice', tako da kad to isto vidimo u trećoj sezoni, više nismo toliko impresionirani (bar ja nisam bio). Treća sezona na početku gotovo da i nema fokus, već je više skoncetrisana na zaokruživanje velike Stringer priče i upečatljiv dio o Novom Hamsterdamu. Četvrta sezona je možda prva sezona serije The Wire u kojoj je sve na svom mjestu. Osjeća se nedostatak Meknoltija, ali autori serije više ne kriju karte: ovo je serija o korupciji, kriminalu i društvu u opadanju viđena iz ugla običnih ljudi čiji se likovi koriste kako bi se opisali problemi društva. Upravo zbog toga ti odlično postavljeni likovi dolaze i odlaze, jer je ovo priča o mehanizmu. The Wire je dobar na način na koji su to ruski klasici. Mogu da vam se dopadaju i ne moraju, ali to jesu najbolji romani ikad napisani. Moj redosled bi po sezonama bio 241 ili 421, pa pauza, pa 3. Razlike u kvalitetu sezona 1, 2 i 4 su u nijansama i na drugo gledanje bi možda bilo 142 ili 124... Sezona 3 je jedan stepenik ispod, sa ogradom da je daleko od razočarenja.
Sveukupno, problem serije The Wire je nestrpljenje prosječnog TV konzumenta današnjice. LOST, Galactica, pa čak i kobna 24h ili Heroes imaju početni zamajac koji vas tjera da, u početku, gutate epizodu za epizodom i kasnije (ako izuzmemo LOST i donekle Galacticu), prestanete. The Wire se karakteriše potpuno drugačijim pristupom. Trajanje epizode od punih sat vremena to u startu nagovještava. To više nisu epizode, već više tomovi odlično napisanog romana. Jednostavno, kao i kod 24h, forma je bitna i drugačija, što će manje strpljive gledaoce vjerovatno odbiti. Ne mislim da je pametno da sebi zacrtate kako ćete seriju Wire odgledati za jedan dan rezonom da vam za jednu epizodu treba sat vremena, a ima ih dvanaest. Ako ne mislite da reprizirate kompletnu seriju još jednom, to je svetogrđe. Preporučujem ritam od maksimalno dvije epizode dnevno, ukoliko ne želite da reprizirate čitav serijal. Dalje, ne možete gledati Wire i voditi ovlašne razgovore sa nekim ko je u sobi. Nije fraza ako kažem da je svaka rečenica bitna. Ova serija, jednostavno, zahtjeva koncetraciju. Da se razumijemo, nije to 'Mullholand Drive' i poenta nije u tome da vas bombarduju detaljima. Jednostavno, svijet ulice je kompleksan, a ova serija je realna. Žalite se stvarnosti, ako vam se ne dopada. Za ovu seriju je neponovljiva atmosfera, genijalno postavljeni likovi, gluma, odsustvo muzike (koja se čuje samo ukoliko je neko u seriji sluša) i osjećaj da priča negdje VODI što je, u doba vladavine LOST-a, Galactice i Heroes, skoro pa zaboravljeno. Dalje, serija počinje time što ste bukvalno bačeni u svijet Baltimora. Isto kao i detektiv, ni vi nemate pojma. Kada odgledate čitavu sezonu i sa znanjem baltimorskog slenga i šifri (koje naučite usput, baš kao i naš detektiv) se vratite da je odgledate ponovo oduševi vas osmišljenost čitave sezone. Žestoko bi se iznenadio da je ovo pisano i snimano u isto vrijeme. Meni djeluje da je ovo napisano, revidirano, opet napisano, opet revidirano, dotjerano, pa opet dotjerano, pa dato policajcima na čitanje da provjere faktografiju, pa upoređeno sa iskazima kriminalaca, pa odležalo dva mjeseca u ladici, pa opet pročitano, da se vidi da li je stvarno bilo toliko dobro, pa tek onda snimljeno. E sad, teško da Wire može da vam ogadi ljudski rod, kao što to kaže Will. Možda bi mogao da ste rođeni i odrasli u Norveškoj, u kojoj je u poslednjih 100 godina ubijeno 10 policijaca, a od tog broja 5 u poslednjih 10 godina od strane ljudi koji su porijeklom sa Balkana. Ovako Baltimor zapanjujuće liči na noir verziju bilo kog balkanskog grada. U stvari, ovo je blisko nekoj virtuelnoj stvarnosti u kojoj će nam očistiti ulice i đuture nas uvesti u EU, prije nego što se ova raspadne.
Na kraju, ajde da napišem očigledno: nije ni hajp, ni Internet, ni liste, nego The Wire jeste jedna od najboljih serija koju sam do sada gledao, iako sam navijao da ne bude. Po kvalitetu izvedenog, na pamet mi padaju jedino apsolutni masterpis Riget ili Twin Peaks, ali to je kao da poredite filmove Kum i Isijavanje. Nije sve savršeno: The Wire nas često siluje poentom, serija ima začuđujuće malo humora (izuzetak druga sezona) i često prepoznajete preacher stav zbog koga ćete na Internetu naći da je ovo najbitnija serija koja se trenutno pušta. Smisao ovog 'najbitnija' je da je The Wire serija koja adresira sve naše (američke) probleme i mi treba da je odgledamo kako bi ih riješili, što otprilike pišu ljudi, razočarani demokrati, koji su u prošlom životu bili hipici, a onda umrli od overdoziranja 73, da bi se ponovo rodili koju godinu kasnije i postali filmski kritičari. Manite se tih budalaština i ne dozvolite da vam to pokvari opšti utisak, jer ova serija pored plitkog adresiranja savremenih problema nudi više nego dovoljno materijala za uživanje. Vjerujte mi, way down in the hole, sve to nekako dođe na svoje mjesto. Pozdrav.
P.S. Jesam ispunio obećanje? Jesam. I da: najbolja verzija klasika Tom Waitsa je na špici druge sezone. Ko misli drugačije, nema pojma
