ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

u kontekst gornjih postinga oko nasrtaja na hrvatske nazive ulica, skidnja sahovnice sa spomenika u bleiburga, zabrana komemoracije i sl. od strane korumpiranog otpada poput germanskih "naprednih snaga" na rusoturskoj ili globalistickoj sisi, svjetskog zzidovskog kongresa, dokumente i od istog korumpiranog otpada instalirane uprave grada zagreba, prilozio bih aktualni primjer vrlo popularne serije knjiga u njemacke:

njemacke vojnicke biografije

Begeistert sind wir losgezogen
 


naslov: krenuli smo odusevljeno
memoari iz tridesetih sa obuke i ratni izvjestaji cetrdesetih visoko odlikovanog casnika ss-divizije das rajh koji je sudjelovao u svim zamislivim pohodima. od poljske, preko jugoslavije, pa na sovjetski savez, bio ultra-vjeran nacistickoj ideologiji, itd. 12 puta ranjavan i sl.
fotografija sa naslovne prikazuje gospodina ss snimljenog 1980. sa odlikovanjem za zasluzne oko vrata na sprovodu karla döntiz-a kojeg hitler imenovao nasljednikom. bivseg admirala njemacke ratne mornarice i zadnjeg predsjednika "rajha".



neovisno sad sto korumpirana gamad poput dokumente i svjetskog zzidovskog kongresa u sluzbi interesa nacista kojeg god predznaka (fasistickog, komunistickog, etc.) hrvatske svecenike, kulturnjake i intelektualce, sve poslije genocida iz 1945., i dalje pokusava kriminalizirati zbog pripadnosti hrvatskom narodu i otpora srpskoj ili komunistickoj okupaciji, zanimljiva je sutnja oko konstantne poplave slicnih djela u njemackoj ili austriji, kao i mirnog i ostvarenog zzivota osvjedocenih nacista. pod konstantnim mislim od kraja ww2 do danas. za slicna djela ili ljude nitko ne bi ni pomisio da nisu umjesna/i, pa ni vajni "lovci na naciste" iz vajnog "svjetskog zzidovskog kongresa".

jos jedna iz istog serijala, upravo izasla, aktualno:



nasolv: tri brata u ratu
"dirljiva prica troje brace punih snova i nade, koji su postali zrtvom vremena..."
zgodno.


500 Briefe Sehnsucht

pa 500 pisama ceznje izravno sa fronta iz 1942. do 1945. vojnika 329. divizije "cekic"...
itd.

nisam toliko zaludan da raznom korumpiranom otpadu postavljam pitanja tko je sve tu i zasto "nacista" ili "nacifasista" u hrvata a tko ne u germana, to bi bio posao institucija hrvatske drzave, prosto da se zabiljezi. meni se uglavnom cini da u korumpiranog otpada "pripadnost" nacistickoj ideologiji odredjuje pripadnost hrvatskom narodu, katolickoj crkvi, te odbijanje ideje velike srbije jugoslavije.

mozda bi bilo prakticnije pokrenuti kakvu akciju skupljanja donacija. gledam tako nedavno onu izraelsku ambasadorku na desnoobalnoj predstavi jasenovackog mita kako gusla bajke o stotinama tisuca jasenovackih zrtava, pa mislim:

ako je to tako na prodaju, zasto se narod ne bi organizirao i nesto kupio? kad bi "svjetski zzidovski kongres" iznio neki cjenik, to bi mnogo pomoglo. i svima dobro. "svjetski zzidovski kongres" optimirao bi zaradu, a zainteresirani bi mogli skupiti donacije i kupiti da se iznosi i malo istine.

koji ste amateri, pa ja nisam završio ni Braću Karamazove, ni Doktora Fausta, ni Čarobni brijeg, ni Igru staklenih perli...

Ali ja ni ne stavljam knjigu na listu za čitanje ako nisam prilično uveren - koliko je to moguće bez samog čitanja - da će mi se dopasti. Meni nije dovoljno da čujem da je nešto novo, ili popularno, ili kul, ili da ima dobru osnovnu ideju. Takvih knjiga ima kolko hoćeš, a ja nemam vremena za to. Ali da imam, i da radim tako, verovatno bih često bataljivao započeto.

Retko, jer planiram mnogo unapred, bar za romane. Ako sam pre tri meseca znao da ću sad da čitam, na primer, Lampeduzinog Geparda, teško ću da odustanem naknadno.

Ali može da se desi da batalim konkretno izdanje, npr. ako je prevod loš, ili (kao da) nema lektora, ili je font teško čitljiv, ili šta već.

Teoretski, moglo bi da se desi i ako pisac konstantno istupa sa mišljenjima koje smatram očiglednim nerazumevanjem nekih aspekata života - drugim rečima, ako je pisac suvereno i nedvosmisleno glup - ali u praksi na to dugo nisam naleteo. Osim u stripovima.   

Ebrahim Hatamikia snimio je praktično prvi film u kom se dronovi i sudbine njihovih operatera tretiraju kao rutinski deo savremenog ratovanja. Iranski film MOHAJER iz 1989. snimljen je godinu dana posle završetka rata sa Iranom i prikazuje borbena iskustva par ekipa koja rukuje jedne bespilotnom letelicom naoružanom protivtenkovskim raketama i opremljenu fotoaparatima.

Film prikazuje njih u pokušaju da što dublje prodru na front jer svojom letelicom upravljaju na daljini gde je moguža vizuelna kontrola. To su vremena u kojima bespilotne letelice još uvek nisu bile način beskontaktnog ratovanja, i ekipe su morale da uprljaju ruke i dođu u blizinu.

Film je jednostavan, klinički, sa minimumom karakterizacije, junacima od malo reči i zadacima koji ih vode iz jedne opasnosti u sledeću i veću, i manje-više to je to.

Kome ta svedenost nije dovoljna, onda je ovo film koji se kreće oko * *. Ljubiteljima i poznavaocima ratnog filma, ali i vojne tehnike kao takve, utisak može sezati i do * * *.