evo pogledao sam Nemce, i potvrđuju sve što sam rekao - pusto srpsko građanističko proseravanje
ovo je u stvari obrnuta Besa, naša fascinacija Šiptarima (ti to najbolje znaš) i njemačkom disciplinom pokazuju se kao dvije strane iste medalje. Uvijek je potreban neko spolja da nas nauči moralu, životu, civilizaciji... Kao Marojevićev Šnit, u stvari ispada da je period 1941-1945 bio multikulturalistički, liberalni topli dom evropskih vrijednosti, koje Srbi odmah zaborave čim ih civilizatori napuste, pa se neumitno vraćaju u varvarstvo.
ja ne znam kako Radivojevića nije sramota da snimi ovakav film 2011. godine
film može biti snimljen koje god hoćeš godine ako ponavlja istu patetiku o tragičnoj sudbini jadnih individualaca, građanista i slične boranije
Nema energije, objašnjava nam kako je odbačen, kako ne može da se probudi iz mrtvih, kako može biti spašen samo ako ga ukradu The Germani, umire kroz čitav film, sama kinematografija umire i još snima filmove o tome, UMRI BRE, zašto stvarno nisi umro 1991? To je tebi NSF?
Drže nas za gušu kvaziemotivci, kvaziumjetnici, smarači svih vrsta, vuku nas na dno, bre umrite već jednom.
Protraćena 2 i kusur sata.
zanimljivo kako nitko ne piše o Radivojevićevim Nijemcima. na topiku nitko ništa, samo delarge po običaju sumanuto pejsta.
jedino se albedo odvažio na ovaj njemački uradak (pošteno albedo, pošteno)
bio si nešto pričao o hrvatskoj cikličnosti... haha, a onda su došli Nijemci. srpska dvostruka ciklika! prvo, Kako su me ukrali Nemci je zapravo već snimljen. i to 1949. Melville je '49. napravio Le silence de la mer i to je manje-više fabula Nijemaca.
drugi cirkl je na razini samog filma: klinku je ponovo 'ukrao' jedan 'stranac' i taman kada je mogla biti prihvaćena, taj umire = vraćamo se na početak, srpska ciklika traje, ponovo agonija, vucaranje kroz život, životarenje, odbačenost
međutim, zanimljivo je usporediti spomenuta dva filma, pa da vidimo gdje se razilaze. dok Srbi snimaju kako ih kradu Nijemci, Francuzi snimaju kako su oni ukrali Nijemca. Francuzi svog Nijemca prihvaćaju tek kada je on odbačen od Nijemaca; Srbi prihvaćaju Nijemca odmah i žale što nisu uspjeli otići iz Srbije.
Francuzi svoju storiju pričaju sa pozicije pobjednika; Srbi sa pozicije gubitnika.
zanimljivo je gledati ovaj mazohizam Srba. "Srbi su lud narod", definirao je to davno Rašković. nizom novijih filmova oni tu doslovno potvrđuju.
apatija je posvemašnja i tu se više ne promatraju stvari sa šire perspektive, nego se pripovjedaju priče iz privatne partikularne pozicije. no, te priče zahvaćaju čitav društveno-povijesni kontekst, a tu su zbunjujuće, bizarne, gotovo neprijateljske.
Srbin se ispovijeda kako ga ni njegova majčica (zemlja) nije htjela; odbačen i prije nego je došao na svijet. svi se njegovi najbliži bave nekim tamo stvarima, a on zapostavljen. on ih sve vidi kao licemjere, lažove i kurve; tamo se nešto bore protiv Nijemaca, a ovamo se podaju da ih Nijemac jebe.
i dok su njegovi takve zbunjole, divan i krasan čovjek je - Nijemac. on je ujedno gospodar, gost koga se ne može odbiti, pa je i to dio fascinacije.
i sada, na kraju puta, Srbin se sjeća djetinjstva, i to sretnog (kada je Nijemac gospodario). to je bio život pun boja, a tobože 'oslobođenje' je donijelo sivilo. sve je sivo, a on ima kapu, davnu dječačku kapu, igra rolu Nijemca za jednu djevojčicu i umire. idemo sve ispočetka...
Francuzi pokazuju drugačiji duh. i ovdje se Nijemac useljava kao gospodar. ali nikada nije prihvaćen! Francuzi se čak zabavljaju: Nijemac priča monologe kroz cijeli film; starac i nećaka šute. Nijemac je uljudan, kulturan, pravedan, plemenit, on je sve to, baš kao i srpski Nijemac, ali Francuzi znaju da je ujedno i - neprijatelj! on je naveden da glorificira francusku kulturu, da se divi Voltaireu, Hugou, Rabelaisu, Montaigneu itd. itd. uza sve to, starac i nećaka, ne žele progovoriti ni riječi sa njime.
Nijemac čak ide na to da bude romantik, da utvara neko francusko-njemačko prijateljstvo, da će ova epizoda oplemeniti oba naroda... Francuzi šute i čekaju da ode.
onda jednog dana ode Nijemac u Pariz i tamo se suoči sa svojom fantazmom: njegovi kameradi su pravi nacisti i oni pale Židove u Treblinki. vraća se u kuću kod starca i nećake shrvan, posramljen, odbačen. bježi od sebe i od svojih. tek tu dobije prvu riječ: zbogom.
I Melville i Radivojević pričaju ratnu priču uvažavajući svu kompleksnost zbilje; i njemački vojnik može biti čovjek. ali, dok Melville podvodi tu njemačku čovječnost u patriotski diksurs, na kraju krajeva, mora se odati počast otporu, Radivojević pljuje na sve i žali što ga Nijemci nisu onog dana ukrali.
