Jutros sam protestvovao protiv projekta koji će zagaditi Makiš, glavno vodoizvorište u Beogradu. Nisam znao gde da stavim napisano, ali dobro će mu biti i ovde.
MAKIŠ
Ovih dana nam predstoji javna rasprava o budućnosti najvažnijeg vodoizvorišta u Beogradu. Ne bi vredelo da lično podnesem bilo kakav predlog ili primedbu, modaliteti javnih rasprava su organizovani tako da ništa ne može promeniti. Umesto toga, ispričaću vam kako je Makiš dospeo u moj fokus negde osamdesetih prošlog veka.
Ništa nisam znao o Makišu kad nam je u Vojnotehnički Institut dospeo čudan zahtev. Naime, oni koji su bili zaduženi za vodoizvorište tragali su za isporučiocem velikih količina aktivnog uglja za zamenu dotadašnjeg sloja za filtriranje vode koju su crpeli iz dubina ispor tog polja. Tada je bio u modi aktivni ugalj od ljuski kokosovog oraha, a mislim da je i danas, pa su se između ostalih obratili i jednoj holandskoj firmi.
Kakve to veze ima? E, pa, holandska firma je bila ljubazna i odgovorila da nama ne treba taj ugalj, jer imamo bolji aktivni ugalj od šljivovih koštica! Gde? U firmi "Miloje Zakić" u Kruševcu. Makiš se obratio "Miloju Zakiću", a ovi pravac kod nas. To je već bio i obaveštajni problem, odnosno, kako oni znaju da smo u fazi uspešne prototipske proizvodnje.
Posle malo panike pokušali smo da stignemo tamo gde smo već zakasnili. Angažovali smo našu najveću firmu za otkup šljiva, oni su potvrdili da po Srbiji šljivove koštice uglavnom spaljuju i lože kao gorivo i da ćemo kao trošak imati samo prikupljanje i transport. Aili, jadac. Čim su saznali da koštice imaju vrednost dobile su i cenu i hoćeš nećeš kupovina aktivnog uglja od kokosovih ljuski je postala rentabilnija.
Možda će neko prepoznati još jednu od mojih fantastičnih priča o znanju koje smo imali, pa bacili na otpad, vapaj za državom koja je u svemu bila bolja od otpadaka u kojima živimo. Ali, to je jedina istina, sve ostalo je uzaludno pravdanje. Moj protest umesto besmislene primedbe za raspravu o uništenju Makiša.