meho, ti najbolje da se posvetis pisanju novog recnika simbola i arhetipova:) pocni od izranjanja nesvesnih sadrzaja u ciricevoj nameri da nam pruzi jednu, vrlo verodostojnu pricicicu u kojoj cicica - intelektualac, ipak ne zna da se cijalis ne uzima pred odlazak na stimulativnu zurku svojih "studenat-kinja", vec 15-30 min. uoci zgarantovane "rupice -boce".
a kako ja sve o istome i tako znadem, pa ovde na divljem zapadu su takve reklame uobicajene.
http://www.metacafe.com/watch/1683686/best_cialis_commercial_ever_very_funny/
Ja mislim, Asja da ti imaš malčice iskrivljenu sliku o cijalisu, što je sasvim za očekivati jer si žena pa ga samim tim nisi nikad koristila niti, da jesi, bi imala iskustvo kakvo sa njim ima muškarac. Cijalis se uzima i kada imaš ispred sebe duži vremenski period u kome postoji potencijal da ga metneš, ali nisi siguran jesi li od penetracije u ovom momentu udaljen 30 minuta, tri sata ili čitav dan. Cela marketing ideja kod Cijalisa je da, za razliku od Vijagre ne moraš precizno da tempiraš period njegovog dejstva jer je dejstvo do 36 sati (mada, ako si i inače u snazi, ostaju tragovi dejstva i duže, čak do tri dana) pa ga tako opušteno uzimaš upravo pred odlazak u grad u kome ćeš mžda nešto smotati a pilula će odraditi posao i ako to što si smotao privedeš na gajbu tek sutra popodne.
A hvala Alahu, simbolima i arhetipovima su se bavili daleko ozbiljniji ljudi od mene, poput Elijadea, Junga ili Froma pa meni samo ostaje da podsećam da se i najtrivijalnija beletristika istima obavezno bavi a da je razlika između nje i vrhunske književnosti najčešće u tome kako im se bave a ne čime se bave.
Također, ne razumem - i zato uopšte i dosadno insistiram na ovoj raspravi o cijalisu - zašto toliko akcenta bacaš na verodostojnost Ćirićeve priče kada njen osnovni naum sasvim očigledno nije naturalistički realizam već više neka ironijska varijacija na prozu koja se bavi savremenim mističkim iskusvima. U tom smislu, cijalis u njoj zauzima mesto koje je u literaturi (ne samo proznoj, čak skoro uopšte ne proznoj) dvadesetog veka zauzimao čitav spektar psihoaktivnih supstanci, od meskalina, preko LSD-a do kokaina, kanabisa itd. A opet
u tom smislu, se u toj priči može bez problema naći dodatni satirični sloj koji se bavi istraživanjem pozicije medikamenata za potenciju u savremenoj urbanoj mitologiji (a urbane legende su tema zbirke, ne?) i jedno vrlo uspelo poentiranje koje pokazuje kako ovi medikamenti zaista i zauzimaju mesto magijskih supstanci koje su nekada zauzimali hašiš i LSD. Što je zanimljiv obrnuti odraz u ogledalu: u vreme seksualne revolucije, magijska supstanca bio je esid. U vreme četiri decenije posle seksualne revolucije i nekoliko godina posle smrti Alberta Hofmana, magijska supstanca je - cijalis. Da li je ovo pobeda ili poraz u seksualnoj revoluciji?
Naravno da ne tvrdim da je Ćira ovo ovako diskurzivno sebi objasnio pre nego što je seo da piše priču, ali ova priča de fakto ima u sebi spakovan ovaj sadržaj. To je smisao umetničkog sažimanja, a umetnik nije tumač nego onaj koji sažima iskušeno a ne nužno i shvaćeno u novo iskustvo koje opet ne mora nužno biti shvaćeno, no može biti tumačeno.