Vinča – zlatna kuća čovječanstva
Živimo u vremenima velike nesigurnosti. I velikih promjena. Zapadna civilizacija nalazi se pred možda najvećom krizom u svojoj povijesti. Na horizontu vremena sve su jasniji zloslutni znakovi. NATO gomila vojsku na granicama Rusije. Pokušaj vojnog puča u Turskoj. “Humanitarne intervencije” zapadnih zemalja predvođenih SAD-om u Iraku, Afganistanu, Libiji i Siriji ostavile su za sobom stotine tisuća mrtvih i milijune unesrećenih. Obojena revolucija gurnula je Ukrajinu u kaos, rat i beznađe. Europa, živeći od jednog do drugog terorističkog napada strijepi pred novim izbjegličkim valom. A samo pedesetak godina ranije sve se činilo drugačije. Godine iza 2. svjetskog rata označene su kao trijumf zapadnog sustava vrijednosti. I konačna pobjeda racionalizma i materijalizma. Standarad je rastao, medicina je pronašla lijekove za mnoge bolesti, fizičari su otkrili tajne atoma i nuklearne bombe, astronauti letjeli na mjesec. Onu ulogu koju su u srednjem vijeku imali svećenici i Crkva preuzeli su znanstvenici i znanstvena zajednica. No, desetljeća koja su usljedila crnom su bojom premazala ružičastu sliku svijeta iz hollywoodskih filmova šezdesetih. Nove neizliječive bolesti, novi ratovi, prirodne katastrofe i permanentna prijetnja nuklearnim holokaustom učinili su da biblijska slika apokalipse više ne izgleda kao stara religijska priča, već izgledni scenarij kraja zapadne civilizacije i cijelog čovječanstva. Ima li nade za ljudski rod? Kako izliječiti zapad? Nalazi li se taj lijek bliže nego što smo spremni povjerovati?
Otplovimo sada deset milenija unazad. Na Dunavu smo, u Đerdapskoj klisuri gdje se nakon velike kataklizme ljudsko društvo podiže iz pepela. Mračan je to svijet, resursa je malo, dvije trećine stanovnika Sjeverne Amerike umrlo je nasilnom smrću. Čak i žene i djeca. Slično je i u Europi. Svugdje osim na Dunavu ili Pišonu kako ga naziva Biblija. Tamo (ili bolje rečeno ovdje) se razvija prva ljudska civilizacija, bar u ovom posljednjem krugu. Daleko prije Sumera, Egipta, Indije i Kine na Balkanu cvijeta veličanstvena kultura. Njezin je epicenter područje nedaleko današnjeg Beograda, a u koncentričnim krugovima širi se sve do Alpa na zapadu, pa i dalje, Jadrana na jugu, Crnog Mora na istoku i ruskih stepa na sjeveru. Nazovimo je Vinčanska civilizacija po jednom od brojnih lokaliteta gdje je ostavila svoje tragove. Arheološka, genetička, lingvistička, antropološka, paleobotanička, metereološka, osteološka, kulturološka istraživanja pomažu nam da sklopimo mozaik davne prošlosti, proniknemo u način života i sliku svijeta drevnih Vinčanaca i prepoznamo njihovo nasljeđe koje i danas živi u nama, oko nas i kroz nas.
Kada su arheolozi pred stotinjak godina razmaknuli prve naslage zemlje sa davno usnule Vinče nisu mogli vjerovati da je na Dunavu postojala tako razvijena civilizacija. Motivi na keramici, figure, oltari, prikazi božanstava pokazivali su velike sličnosti sa helenističkom kulturom, pa je njihov zaključak bio da se ovdje radi o nekoj nepoznatoj grčkoj koloniji iz perioda oko 500 godina prije nove ere. Kako su tek bili iznenađeni kada su razne metode datiranja utvrdile starost na lokalitetima od Lepenskog vira do Vinče, Starčeva, Danila i Butmira za najstarije slojeve čak 10 000 godina prije nove ere, pa sve do prije 2 500 godine prije nove ere za najmlađe kada Vinčanska civilizacija naglo nestaje. Zaključak je bio toliko nevjerojatan, da ga mnogi domaći stručnjaci do danas nemaju hrabrosti izreći na glas: Vinača nije bila kolonija Grčke i Rima, nego su grčka i rimska civilizacija nastale na razvalinama Vinče!
Harald Haarmann, vodeći svjetski ekspert za drevne jezike i kulture jedan je od onih koji ne samo da je to javno izrekao, već i napisao u svojoj knjizi “Zagonteka Dunavske civilizacije – otkriće najstarije kulture u Europi”. Njegov rad, kao i istraživanja brojnih drugih stranih znanstvenika o ovoj temi gotovo su potpuno nepoznati široj javnosti na našim prostorima. Iako je danas jasno da je Vinčanska civilizacija bila prva civilizacije Europe, a možda i svijeta. Da su najstariji kotač, kalendar, kuća sa centralnim grijanjem nađeni ovdje na Balkanu. Da samo jedan lokalitet u Srbiji ima više figurica nego čitav svijet u tom period. Da je u samo jednoj grobnici u Bugarskoj nađeno više zlata nego u cijelom svijetu za tu istu epohu. Američki lingvist Shan Winn i svjetski priznati paleolingvist Radivoje Pešić uspjeli su na temelju fragmenata iz Vinče rekonstruirati prvo poznato ljudsko pismo . Prvo topljenje rude i prvi rudnici nađeni su u Srbiji i Bugarskoj. Prvi astronomski opservatorij nađen je u Makedoniji. Vinča je bez sumnje bila tehnološki napredna i razvijena civilizacija koja je svoj utjecaj širila diljem svijeta. Pismo i rudarstvo Vinčin su dar čovječanstvu. Ono što je još fascinantnije od tehnološke razvijenosti tog društva je njegov način života, shvaćanja svijeta i čovjekove uloge u njemu.
Kakvo je to društvo bilo, koje je dvije tisuće godina živjelo bez rata i sukoba? Iz naše današnje perspektive čini se pomalo bajkovito. Ali arheološka iskapanja ne otkrivaju ni oružije, ni tragove rata, nego nalaze natpise među kojima i onaj najstariji, moto Vinče: Život je ljubav! Put Vinče bio je put ljubavi. Vinčanac je hodao usporedno sa prirodom, čitao znakove u zvijezdama, biljkama i oblacima bivstvujući tako u stalnom skladu i suživotu sa cijelom biosferom. Za njega je čitav svijet bio svet. Zato su i njihova naselja bila uklopljena u prirodu, čak su i hramove gradili tek neznatnim intervencijama u okoliš, u neko brdo ili planinu koja je već svojim izgledom i pozicijom reflektirala sliku neba i odnose sazviježđa na njemu. Ništa nije pripadalo čovjeku, čovjek nije bio oholi gospodar nad prirodom, luđački koncept posjedovanja kojim je zapad opsjednut Vinčancu je bio stran. On je prirodu koristio kao prijatelj, bez narušavanja balansa, dok današnji čovjek prirodi pristupa kao diktator koji je eksploatira i uništava.
Zapadni um razmišlja u skoro dualističkim kategorijama, dobro – zlo, ispravno-neispravno, nagrada-kazna. Vinčanac je prihvaćao samo jednu integriranu stvarnost u kojoj su čak i različitosti i prividni poremećaju dio jedne veće cijeline, jedne kozmičke harmonije. Stvarnost je poput matrice satkane od svijesti, sve pojave i svi ljudi su povezani, ali ne kao u današnjem zapadnom društvu nasilno uniformirani, već je svaki od tih probuđenih pojedinaca ne gubeći svoju individualnost bio uključen u zajedničku mrežu međuodnosa. Sve veze bile su analogije, svaka pojava reflektirala se u drugoj pojavi, odgovarala drugoj pojavi, podudarala se sa njom i sve to zajedno činilo je živo polje međusobno povezanih i isprepletenih niti.
Um zapadnjaka je cinični, matematički um, koje stvarnost promatra parcijalno i fragmentalno, zato je nesposoban za nove proboje i istinske iskorake u znanosti. Vinčanski um je kvantni um koji aktivno sudjeluje u kreaciji, radi kvantne skokove i nove paradigm. Cinični um zapada vidi samo uzročno-posljedične veze, kvantni um Vinče uočava smisaone veze, um zapada analizira i razgrađuje, vinčanski um reintegrira i sintetizira jer svugdje vidi sveprožimajuće jedinstvo. Nasuprot zapadnjačkom društvu koje je uređeno kao mehanizam, vinčansko društvo je bilo organizam. Nasuprot nasilne borbe za opstanak, način života Vinče bio je simbioza.
Svoj pogled na svijet Vinčanac je najbolje izražavao kroz simbole i kultove. Žena je bila osnovni simbol. Kult žene i majke bio je primarni kult. Društveno uređenje bilo je matrijarhalno, obitelje jezgra društva, a žena je imala središnju ulogu u obitelji. Velika boginja majka simbolizirala je svetu ženstvenost, ženu kao princip života, rađanja i ljubavi, personifikaciju majke prirode i zemlje od koje čovjek živi. Kada su Grci preuzeli vinčanske bogove, zadržali su naziv za boginju zemlje Gaia, Gaja, ona koja sve uzgaja, goji i gaji. Vinčanac je živio u sadašnjem trenutku, u isto vrijeme svijesna svojih neraskidivih veza kako sa biljnim i životinjskim svijetom, tako i sa precima. Zato je svaki dom u Vinči na ognjištu imao figure predaka. Kult predaka je tisućama godina opstajao među Slavenima, a i danas se kod Srba održao u vidu slave. Slave su usko povezane sa još jednim kultom Vinče – onim gostprimstva i služenja. I sama duša je gost u ovom tjelu (od tuda i riječi ghost i geist za duha u engleskom i njemačkom), a ponekad nas i božanstvo može posjetiti posredno, preko gosta.
Pojmanje vremena bilo je ciklično, kolo godine se svake zime iznova okretalo, na zimski solsticij rađao bi se mladi bog, božić i velika borba između njega i boga podzemlja bi opet počinjala. Izmjene godišnjih doba, poljodjelski radovi i praznici odražavali su to borbu, odnosno velika borba boga svjetla i boga tame bila je prikaz svakodnevnog života. Orgijastički klutovi bili su vezani uz radove u polju. Početak i kraj radova proslavljao se kroz igranje kola, uz pjesmu i ples koji su završavali transom, a često i korištenjem halucinogenih biljka pod vodstvom šamana, druida i vještica. Krajem jeseni pokapali bi boga vegetacije, a zadnjeg dana godine, spaljivao se badnjak kao simbol djeda, rodonačelnika zajednica. Paljenje badnjaka ujedno je bilo i ritualno ponavljanje, participiranje u božjem stvaralačkom činu i pomoć suncu da ponovo zasija. I kao što sunce umire u vlastitom ognju, tako i čovjek mora umrijeti u ognju, kroz oganj prelazi u onaj svijet, gdje ga čeka bog ognja, Agni. Smrt je bio povod za proslavu, a ne tugovanje, odlazak u drugu razinu i dimenziju postojanja.
Ljudska zajednica uređena je tako da odražava kozmički red – kako na nebu, tako i na zemlji, kako gore, tako dolje. Manje odražava veće, svijet iznutra onaj vanjski. Struktura atoma strukturu solarnog sustava, a struktura solarnog sustava strukturu atoma. Mreža neurona mrežu galaksija, a mreža galaksija mrežu neurona. Čovjek je u poretku svemira nalazio svoje mjesto kao točka u kojoj se spajaju mikro i makro kozmos. Vinčanska paradigm je više od pukog teoretiziranja, filozofije ili čak religije, ona je put i hod. Uvijek nova i aktualna, vrhunski kod inicijacije srca, buđenja i očitovanja jer ne stoji u vremenu i prostoru nego sama stvara vrijeme i prostor. Upravo je vinčanska misao omogućila čovjeku da se izvuče iz bespomoćnosti i postane aktivan sudionik u u tkanju niti stvarnosti. Za razliku od kultura koje su obožavale nerazumljive prirodne sile ili despotskih carstava koja su se klanjala čovjeku, Vinča je vibrirala u savršenoj ravnoteži, zato je usporedno razvijala i tehnologiju i umjetnost i duhovnost.
Eto, tako je izgledala Europa dok su je naseljavali njezini indijanci – Slaveni. Da, Slaveni. Upravo su preci današnjih Slavena, ti drevni Vinčanci u neolitu živjeli čak i u zapadnoj Europi. To potvrđuju neovisno jedna od drugih razne grane znanosti, prije svega genetika, lingvistika, arheologija i mitologija. Prije nekih 4500 godina preci današnjih zapadnjaka provalili su sa istoka i u strašnom genocidu gotovo izbrisali te starosjedioce Europe. Dio ih se spasio bježeći na Britanska otočja, drugi u vrhove Dinarskog lanca, a treći su pobjegli prema Rusiji i Aziji, gdje su čuvali i sa koljena na koljeno prenosili vinčansku vatru. Nama je danas teško povezati zapadnu Europu i Slavene, ali treba se samo podsjetiti da su još u srednjem vijeku Slaveni činili većinu stanovništva istočne Njemačke.
Zapadna civilizacija krenula je drugim pravcem. Kartezijanska metodologija, znanstvena materijalističko-redukcionistička analiza i racionalistički empirizam temelji su zapadne misli. Ne može se negirati da je takav pristup polučio rezultate u nekim oblastima, kao što se ne može negirati da nije sposobne ni za novi iskorak ni za riješenje svih onih problem koje razaraju zapadno društvo. Čak i oni postulate koji su se stoljećima činili neupitni, vrijeme, prostor, uzorčno-posljedične veze i indvidulanost u svjetlu današnjih znanstvenih spoznaja su poljuljani. Vrijeme i prostor kvantna fizika i teroija relativnosti su okrenuli naglavce, psihologija je srušila ideju da ljudska motivacija ovisi samo o uzročno-posljedičnim vezama. Moderna fizika i molekularna biologija uvele su na velika vrata u znanstveni diskurs pojmove poput neodređenosti, nepredvidljivosti, nasumičnih elementa i spontanih, neočekivanih mutacija. Sa otkrivanjem kolektivne podsvijesti i kolektivnog nesvejsnog individualnost je postala upitna.
Relativiziranjem uzročno-posljedične veze relativiziran je i moral, a zapadnjački um neposoban da sagleda stvarnost kao cijelinu našao se u brisanom prostoru, bez svojih temelja, bez cilja i smisla okrenuo se golom egoizmu i hedonizmu koje ne samo da pojedinca nisu mogli zadovoljiti, nego su ga činili još nesretnijim i otuđenijim. Zapad je tonuo u autodestruktivnost i suicidalnost, istovremeno šireći nasilje svuda po svijetu. Društvo se nikad neće odreći automobile, mobilnih telefona, konfora i zabave, niti bi to odricanje bilo u duhu Vinče. I kao što je nekad davno Vinča pomirila racionalno i imaginarno, materijalno i duhovno, tehnologiju i magiju, ritual i filozofiju jedino Vinčanski um može prevaziči sve razlike i apsurde, ne tako da ih negira, nego da ih zahvati u koncentričnim krugovima i nađe njihovo mjesto u široj slici.
Priča kaže da je neki čovjek u Australiji godinama tražio zlato u rijeci. Razočaran, izgradio je kuća od riječnog blata i u njoj umro u bijedi. Kada su ga rođaci došli pokopati otkrili su da su zidovi njegove kuće puni zlata. Umro je u siromaštvu, neznajući da je okružen zlatom. I nasljedstvo Vinče je zlato, a mi ga nismo svijesti. U zapadnjačkoj ljudožderskoj kulturi smrti , gdje susjed susjeda ne poznaje, gdje se braća ne vide i ne čuju godinama Vinča je danas potrebnija nego ikad. U tim pradavnim vremenima Vinča je bila novi početak. U suvremenom svijetu, Vinča bi mogla biti posljednja prilika, zlatna kuća čovječanstva. Nikola Tesla izmislio je 21. stoljeće u tehnološkom smislu. A samo Vinča može dati pravi smisao i biti duhovna paradigm novog doba. Prorok sa Korčule, Mile Dupor, govorio je da će budućnost pripasti Slavenima ili je neće biti. Najveći američki vidovnjak, spavajući prorok Edgar Cayse napisao je: “Rusija je nada čovječanstva”. Uz sve pozitivne doprinose, ni znanost, ni New Age ni moderna filozofija zapada nisu donjele riješenje, jer nisu dolazile iz slavenskog, Vinčanskog miljea, nego iz zapadnjačkog. Danas, na početku trećeg tisućljeća čovječanstvo ima priliku ponovno izbarati: zapadnjačka kultura smrti ili Vinčanska kultura ljubavi. To su dvije opcije, nema trećeg carstva!
Goran Šarić
