Zoran Tadic

[David]

Oni 'stariji' su vjerovatno gledali neke njegove filmove (bar rane, za zivota Neblagonampocivse), a za mladje (za koje ne znam da li su imali tu priliku, preko TV-u ili iz videoteka??)  - svaka preporuka, posebno za 'Ritam Zlocina' ('borhesovski' krimic).

Slijedi kratak curriculum vitae iz 'Nacionala', potom dijelovi intervjua iz istog magazina:

Zoran Tadić
Rođen u Livnu 1941., od 1943. živi u Zagrebu

Od 1961. radi na filmu, a 1968. snimio svoj prvi kratkometražni rad "Hitch... Hitch... Hitchcock!". Režirao šezdesetak dokumentarnih i kratkometražnih filmova te sedam igranih: "Ritam zločina", "Treći ključ", "San o ruži", "Osuđeni", "Čovjek koji je volio sprovode", "Orao" i "Treća žena".

_-----------------------------------------------__________________________

...
NACIONAL: Vaši favoriti očito nisu pripadnici generacije koja se afirmirala u zadnjih deset godina?
- To nije specifikum samo hrvatske kinematografije. Najbolji svjetski filmovi koji su proslavili ovu moju profesiju snimljeni su između 1930. i 1970. Iako mi tradicionalno kasnimo za svjetskim dostignućima, još 30-ih godina prošlog stoljeća hrvatska kinematografija proizvela je nekoliko briljantnih dokumentaraca.

NACIONAL: Poznati ste po tome što su vaša dva najbolje ocijenjena filma snimljena u crno-bijeloj tehnici?
- Odgojen sam na crno-bijelim filmovima koje sam jako volio u razdoblju mog života kad sam formirao vlastiti filmski ukus. Kad sam počinjao režirati, trebali ste imati specijalne razloge da bi vam dopustili snimanje filma u boji, za razliku od današnjeg vremena kad morate imati specijalne razloge da biste snimali u crno-bijeloj tehnici. "Ritam zločina" je imao u sebi nekakvu nostalgičnost za bivšim vremenima, dok je za "Treću ženu" logično da nije u boji jer se radi o svojevrsnom remakeu Reedova "Trećeg čovjeka".

NACIONAL: Vi i ostavljate dojam nostalgične osobe?
- Kada imate 60 godina, normalno je da ste pomalo nostalgični za radoznalošću koja prati mladost. Recimo, u mladosti sam išao u kino triput dnevno, a sada odem tri puta u tjednu. Osim toga, moja je generacija imala sreću jer smo odrastali u doista relevantnom razdoblju svjetskog filma. Tadašnji repertoar nije bio unificiran poput današnjeg kada u ovih nekoliko preostalih kina možete gotovo isključivo gledati visokobudžetne američke filmove. Mi smo istovremeno gledali filmove najvećih svjetskih režisera koji su još bili živi, Alfreda Hitchcocka, Howarda Hawksa, Johna Forda ili Fritza Langa, a paralelno s njima u Kinoteci smo mogli vidjeti i kompletnu klasiku, ali i Antonionija, Bergmana ili najnoviju modernu češku, mađarsku i poljsku produkciju. Usporedite to s ovih preživjelih 5-6 zagrebačkih kina i onim što se u njima daje, pa ako ste filmoljubac kakav sam ja, sigurno morate biti nostalgični.

NACIONAL: Nostalgičnom redatelju dobro je došao i nostalgični glumac poput Ivice Vidovića koji je glumio u vašim najpoznatijim filmovima?
- Zasigurno nije slučajno da je on glumio u puno mojih filmova, iako je glavni razlog taj što je Ivica Vidović sjajan glumac. Kao režiser ponekad nisam bio siguran zašto određenom glumcu dajem neku ulogu, jer taj naš međuodnos vjerojatno sadržava i dosta iracionalnog. Jako sam cijenio Fabijana Šovagovića, on je za mene na prvom mjestu kad se radi o hrvatskim glumcima. Šova je bio čudo od glumca. Kad malo porazmislim, nikada nisam radio sa slabim glumcima, ali Šovagović i Vidović te Božidarka Frajt najbolji su s kojima sam snimao filmove. Oni nisu samo dobri glumci nego donose i osobnost kakva se rijetko viđa.

NACIONAL: Fritz Lang jednom je prilikom rekao kako se ne smatra umjetnikom nego isključivo režiserom koji je snimio puno filmova. Kako vi doživljavate sebe na profesionalnom planu?
- Langa obožavam i potpisujem sve što je rekao. Ta izjava potječe s otvaranja retrospektive njegovih radova u Francuskoj kinoteci i nakon brojnih pozdravnih govora na pozornicu je stupio Lang i rekao: "Sve ovo čini mi se poput dizanja spomenika čovjeku koji, na žalost, još nije umro." Kod Fritza Langa posebno cijenim njegovo dostojanstveno shvaćanje filmske režije, kada objašnjava: "Ja sam režiser i ništa više, ali i ništa manje." Kod nas se uz film obično naglašava i termin umjetnost, premda je umjetnost samo riječ i ništa drugo.

NACIONAL: Kako ste se uopće zainteresirali za film?
- Maloprije sam rekao da se sjećam prve utakmice na kojoj sam bio, ali vidite, ne pamtim svoj prvi odlazak u kino. Mojoj generaciji film je bio dio svakodnevnice, možda i zato što nam nije preostalo puno drugih stvari. U mojem susjedstvu nalazi se kino "Mosor" i bilo je normalno da smo gledali svaki novi film koji se prikazivao, a one važnije i nekoliko puta. Redovito smo se švercali, što je ponekad završilo i primljenom ćuškom koju bi nam udijelio kartodrapec. Ali bio je to sjajan period za filmofile jer su se nešto prije razišli Tito i Staljin. Došlo je do približavanja s Amerikom, odakle su počeli stizati svi filmovi koji se nisu vrtjeli od uspostave NDH, a poslije i partizanske vlasti. Bila je to hrpa odličnih vesterna zbog koje nismo izlazili iz kina. Nekakva racionalizacija u odnosu prema filmu stigla je nakon dosta godina, tamo negdje u vrijeme studija.

NACIONAL: Koje su razlike između današnjih i filmova iz vaše mladosti?
- Ja današnji film jednostavno ne volim, pogotovo tu relativizaciju znanja. Da se razumijemo, ne sjećam se da sam posljednjih godina vidio loš film, jer svi su odlično snimljeni i režirani, a i glumci dobro odrađuju svoj dio posla. Ali tim filmovima nedostaje ona vrsta osobnosti koju su filmovima davali nekadašnji vrhunski režiseri.

NACIONAL: Može se pretpostaviti da niste obožavatelj trenda izgradnje multipleks kino dvorana?
- To što se radi katastrofa je i zločin. Ne kažem da ne treba graditi i multipleks, ali kako je moguće da je Zagreb imao više kina u vrijeme dok je u njemu živjelo 400.000 stanovnika nego danas? Nije istina ni kako u cijelom svijetu propadaju kinodvorane, baš suprotno, one su sve punije, i to od Amerike do Albanije. Jedan od dokaza naše provincijalnosti je podatak da u Zagrebu imate tih pet kina i sva se nalaze na potezu od Importanne Gallerije do Frankopanske, unutar nekoliko stotina metara. Kakav je to argument da neki film nije uspio jer ga je u Zagrebu gledalo samo 1200 gledatelja?! Zar u gradu od milijun ljudi nema 5 tisuća tipova koji će zabunom ući u kino, pa onda pričati znancima "to je glupo i kretenski, ni slučajno ne idite gledati". Ali ako nema pet tisuća luđaka koji će ući u kino, to znači da ne valja grad, a ne film.

NACIONAL: Dosta glumaca i pisaca posljednjih je godina tvrdilo kako je nekadašnji režim onemogućavao njihov profesionalni napredak. Osjećate li i vi da vas je socijalizam uskratio u režiserskoj karijeri?

- Ako nešto ne volim, onda je to kuknjava nad vlastitom sudbinom. Da se razumijemo, bilo je problema, ali uvijek sam se plašio da svojim radovima ne naštetim drugima. Branko Ivanda i ja 1971. smo snimali film o tadašnjem studentskom pokretu i događanjima na sveučilištu. Kada je studentski bunt ugušen, policija je zaplijenila naš film i prvo što mi je palo na pamet bilo je da bi ga mogli iskoristiti kao dokazni materijal protiv studenata. Prije nekoliko godina Branko me pozvao da povodom 30. obljetnice Hrvatskog proljeća dovršimo taj film, ali nisam mogao jer su sjećanja na tadašnje događaje i dalje užasno mučna. Unatoč tome ne volim gledati kako je današnja Hrvatska prepuna onih koji misle da su ih sputavali u karijerama. Meni je to dosadno jer ne volim biti zajedno s bjesomučnom gomilom.

[Ghoul]

svaka mu cast.
i iz ovog intervjua se vidi da je uber cool dude.

RITAM ZLOCINA je odlican film. prosto da ne poveruje covek da je tako nesto  TADA i TU nastalo.