Radni naslov : NADEŽDA I ZLATKO
- Oh, da li je moguce da neko kuca, lupa? - Upitala je Zlatka, sećajući se njegovog višesatnog uverevanja da će jedino u toj, staroj, napuštenoj kolibi od slame naći za ljubav neophodan mir.
- Ne govorim o čašici rakije koja te je lupila o glavu Zlatko - rekla je Nadežda koja mu zaista ne bi nasula novu dok ne popije staru - Već o kucanju na vrata ove kolibe!
- Pali brate, piši sam svoje sapunske opere!
Nadežda je prepatetično rekla: - Oh, bože, ti Zlatko buncaš od jedne obične rakije i to u momentu dok neko sve jače i jače kuca!
I ta recenica je bila upravo ona kap krvi koja je prelila casu, inicijalna kapisla mraka koji mu je sakrio oci i stavio sekiru u ruke ispunjene zeljom za mirom, tamom, krvlju i pocinkom
