Stone igre na tabli

[ridiculus]

Ne zvuči fluidno kao "boardgames" na engleskom, ali šta da se radi. "Tablične igre" je prilično... nejasno? Rogobatno? "Tabletne igre" je samo pogrešno.

Elem, ovo je samo jedna vrsta medju igrama koje se igraju na stolu ili nekoj drugoj podlozi. Imamo i ratne igre sa minijaturama, razne vrste kartaških, i role-playing igre. Da ne bude zabune, igre na tabli mogu takodje sadržati figurice, karte ili kockice, ali tabla - koja predstavlja prostor ili teritoriju - je ono što ih definiše. Ovde spadaju i igre kao što su šah, čoveče ne ljuti se, i monopol. O svemu tome je dozvoljeno raspravljati (iako šah ima posebnu temu), ali ja ću veći naglasak staviti na igre sa malo kompleksnijim narativom i pozadinskim predanjem (tj. world-buildingom).

Budući da su ove igre stariji i jednostavniji rodjaci kompjuterskih strateških i taktičkih igara, one bi ipak trebalo da budu elegantnije, jer svode sisteme samo na nužne. Nemaju tu audio-vizuelnu raskoš, ali što se tiče imaginacije pri zamišljanju setinga, ima tu stvari... Ah, druže neomedjeni - i vi ostali - kada bi fanovi "pravih" RPG-ova znali šta sve postoji u svetu stonih igara, masovno bi lupali glavom o zid. A onda bi se dokopali glava najvećih cRPG-developera, pa bi lupali i njihove (mada ne uvek po zasluzi). U zid. Ja svoju lupam povremeno već mesecima.

Najveći problem za igrače, pogotovo u Srbiji: ove igre su skupe. 50 dolara je neki prosek, a neke koštaju i po 70, 80. Drugo, za mnoge od njih je potreban krug poznanika sa kojima ćete ih deliti. Ali ne za sve. Postoje igre za jednog igrača (soliter), gde se igra vodi protiv najosnovnijeg oblika veštačke inteligencije ikada, samih pravila.

Olakšavajuća okolnost je i to što postoje digitalna izdanja za mnoge igre koje ćemo pomenuti ovde, a gde je digitalno, tu su i pirati. Štaviše, neke video-igre bi se mogle smatrati stonim po suštini, iako zapravo ne postoje u fizičkom obliku. Ako prisustvo računara ništa bitno ne doprinosi njihovoj mehanici, tu imamo preklapanje "teritorije". Advance Wars su primer takve igre. Medjutim, nadalje neću uzimati u obzir takve slučajeve, da bih očuvao jednostavnost teme. Ali to ne obavezuje nikog drugog, naravno.

Osnovni izvor podataka o igrama na tabli je sajt Board Game Geek.

What say you?

[Meho Krljic]

Ja sam to negde ovde već pomenuo. Moj osnovni problem u domenu stonih igara nije ni cena (80 dolara je niža cena od none koju platim za novu videoigru ako je kupujem na launch day u radnji u Beogradu) ni to što su, jelte, na tabli pa nemaju lepu animaciju nego prosto to što sam muškarac od (bezmalo) 44 godine koji čak i za par rundi Guilty Gear ili Helldivers na Playstation Networku mora da planira nekoliko dana unapred a to je igranje sa nasumično izabranim drugim ljudima. Za igranje stone igre bilo kog tipa potrebno je imati dovoljno zainteresovanih živih ljudi koji imaju volju i način da se fizički pojave na istom mestu i na njemu provedu nekoliko sati a to, u ovm godinama, sa poslovima, suprugama, decom, ljubavnicama i drugim obavezama koje moji prijatelji/ poznanici imaju, deluje maltene neizvodljivo.

[neomedjeni]

Avaj, to je taj keč. Igranje astalskog RPG-a je jedna od stvari koje sam imao želju da iskusim, ali se nikad nisam povezao sa ljudima koji su imali slična interesovanja dok sam još imao vremena. Ali da ne lamentiram nad svojom tužnom sudbinom, verujem da u interakciji 5-6 istinski različitih osoba i jednim dobrim gamemasterom mogu lako biti kreirane nezaboravne situacije i neverovatni problemi. Nije nikakva mudrost konstatovati da su to detalji koje je nemoguće preneti u kompjuterske igre, kojima možda ostaje jedna prednost - ako ne mogu, sem donekle prividno, takmičiti sa slobodom koju stone igre pružaju igračima ograničenim samo njihovom maštom, a ne gigabajtima, teoretski mogu pružiti igračima kvalitetnije priče (jer, jelte, jedan niskobudžetni Torment može sebi priuštiti da za njega piše Patrik Rotfus, na primer).


Hvala za link, verovatno neću odoleti da u toku dana pogledam šta se krije iza njega. 

[mac]

Klub C22 na Novom Beogradu gosti i igrače stonih igara. Ne znam kada se tačno okupljaju, ali video sam ih tamo u dva četvrtka, od recimo 19h. Igrao se Ticket to Ride: Europe, i jedan od likova je morao da napusti igru, pa su mene uvukli. Završio sam na poslednjem mestu

Na drugom stolu su nešto frpovali, ili se pripremali da frpuju. Izgledalo je kao da nešto čekaju.

[Father Jape]

Ja sam tek povremeno zalazeći u seriju 'Shut Up and Sit Down' Kvinsa i ekipe mu, i kolumnu Roba Folrensa 'Cardboard Children' ostao bez daha pred zastrašujućim obiljem izuzetno dobrih stonih igara. Prirodna reakcija na to mi je da pobegnem vrišteći.

http://www.shutupandsitdown.com/
http://www.rockpapershotgun.com/tag/cardboard-children/

[Father Jape]

Ima i ovaj klub za one u Pančevu:

https://www.facebook.com/klubd20?fref=photo

[ridiculus]

Ja sam tek povremeno zalazeći u seriju 'Shut Up and Sit Down' Kvinsa i ekipe mu, i kolumnu Roba Folrensa 'Cardboard Children' ostao bez daha pred zastrašujućim obiljem izuzetno dobrih stonih igara. Prirodna reakcija na to mi je da pobegnem vrišteći.

Znam za kolumnu na RPS-u, ali je nikad nisam ozbiljno pratio jer mi je praćenje nekoliko izvora za nešto čemu nemam pristup za nekoliko minus jedan previše.

Ono što se zaista može zaključiti je da stone igre na tabli (a donekle i kartaške) doživljavaju neku vrstu Zlatnog doba. Problem za laika je da mu suviše velika konkurencija otežava informisanu odluku odakle da počne. U idealnom slučaju, ova tema bi trebalo da reši takve nedoumice. Medjutim, ja i sam ne igram ove igre u nekom značajnom obimu (osim ponekad preko kompjutera), pa nisam tu neka pomoć. Zato ću uglavnom da prijavljujem novine i zanimljive ideje kako budem naletao na njih.

Kako rekoh u uvodnom postu, drugi igrači nisu neophodnost. Raznovrsnost je ogromna. Recimo, ratna igra Quartermaster General je smeštena u II svetski rat. Postoji 6 sila: 3 pripadaju Alijansi (SAD, Britanija i SSSR), 3 Osovini (Nemačka, Italija, Japan). Najidealnije bi bilo jedan igrač = jedna država, dakle, 6 igrača. Ali, igra i sa 2 igrača ima smisla (donekle i sa 4). S druge strane, Dawn of the Zeds (koju neki smatraju najboljom stonom igrom sa zombijima) igrate sami. (Treće izdanje ove igre će, doduše, ubaciti i mogućnost kooperacije više igrača.) Zombiji nezaustavljivo nadiru prema centru table, i igrač "pobedjuje" ako izdrži dovoljno dugo, tj. ako ne izgubi. U stvari, ta mehanika - po kojoj je poznata kompanija Victory Point Games - predstavlja čitav žanr za sebe, koji se zove "state of siege". Zombiji su "samo" njegova idealna narativna racionalizacija.

[ridiculus]

Postoji još jedna zanimljiva mehanika koja se često javlja u modernim igrama. U kooperativnim igrama - dakle, sa više igrača koji imaju zajednički cilj - ubačena je sledeća komplikacija: jedan ili više njih su izdajnici. Ovo je uvedeno još u Galaktici, ali mnoge kasnije igre je koriste na specifične načine. Kao što je jedna druga igra sa zombijima, Dead of Winter. Svaki igrač na početku izvlači kartu sa tajnim ciljem. To znači da svako u igri ima dva cilja: zajednički i lični. Pobedjuju oni koji ispune oba. Prosto, ali... Problem je što lični cilj jednog igrača može da bude štetan po druge. Dakle, svako mora da radi na svojim ciljevima i da istovremeno obraća pažnju na akcije saigrača. Ne moram da vam pričam kakvu tenziju ovo može da stvori u toku partije.

Stone igre su svet za sebe. Povezan sa drugim igrama, jasno, ali on ima svoje kompanije (kao što su pomenuti Victory Point ili Plaid Hat, na primer), svoje blistave dizajnere (Martin Wallace ili Phil Eklund, na primer), svoju publiku. Tematika je raznovrsna: imamo interpretacije i simulacije nebrojenih istorijskih dogadjaja i bitaka, zombije, okultnu fantastiku, epsku fantastiku, svemirsku operu, kiberpank, post-apokalipsu, superheroje, špijunsko-političke trilere, preživljavanje na pustim ostrvima, upravljanje gradovima, upravljanje putujućim cirkusom, proizvodnju vina... Dakle, ne mnogo različito od videoigračke bratije. I Solium Infernum, o borbi demona za vlast u paklu - koji su novinari RPS-a stavili medju najbolje strateške kompjuterske igre svih vremena - je "kompjuterska" igra samo formalno, a u duši (tj. mehanički) sasvim poput stonih.

[Nightflier]

Galaktiku sam igrao i moram priznati da mi se ne dopada taj element izdaje. Daleko mi više prija otvorena situacija u kojoj su svi protivnici, kao na primer u Riziku.

No, svejedno je frp moja najveća ljubav

[zakk]

Vil Viton radi prikaze stonih RPGova, tu već ima neki filter naslova.

Ja sam se dobio na FLUXX: http://www.looneylabs.com/games/fluxx
Nema mnogo pravila, tj konstantno se menjaju u toku igre, samo pratiš karte pa se brzo uleće u štos.

Learning curve ume da bude ozbiljan problem za komplikovanije igre. Igrali smo neki lavkravftovski RPG i bilo je ljucki zeznuto provaliti šta kako. Doduše, niko nije igrao nešto tako ranije, verujem da je lakše ako imaš staža sa sličnim igrama...

[ridiculus]

Galaktiku sam igrao i moram priznati da mi se ne dopada taj element izdaje. Daleko mi više prija otvorena situacija u kojoj su svi protivnici, kao na primer u Riziku.

No, svejedno je frp moja najveća ljubav

Znam neke ljude koji ne vole mnogo Galaktiku, ali svidja im se modifikacija sistema "izdaje" u Dead of Winter. Homeland takodje koristi isti sistem i utisci o toj igri su jako povoljni. Ona se bavi operativcima CIA-e i terorizmom. Tom Chick je koliko pre nekoliko sati napisao pregled (koji još nisam pročitao).

FRP-ove nisam uzimao u obzir zato što bi se tema rasplinula. Čak ni čisto kartaške igre poput Magic: The Gathering ili Ascension nisam uzeo u obzir kada sam otvarao temu, mada bih ubuduće mogao da se osvrnem i na njih. Mnoge igre na tabli koriste karte kao generatore dogadjaja, i to je već neka vrsta standarda.

Nego , ako neko nije upoznat sa soliterima (igrama za jednog igrača), evo kako to izgleda, na primeru pomenutog Dawn of the Zeds i modelu "opsadnog stanja":

http://youtu.be/dg4-9w-3Yk8

Kad smo već kod kartaških igara, spomenuo bih Sentinels of the Multiverse. Superheroji, kojima upravljaju igrači, protiv supernitkova, kojima upravlja sistem, isto kao i okruženjem. Ono što se izdvaja je izuzetne maštovitost kojom su predstavljeni likovi. Njihova imena; njihov izgled, slikovito i upečatljivo dočaran na kartama; njihove moći - sve je toliko dobro smišljeno da bi bez problema mogli da se takmiče sa najboljima od Marvela ili DC-ja. Ah, dodjavola i nostalgija... voleo bih da zamene Marvel i DC na neko vreme u medijima, da bi mogli malo da predahnemo i odmorimo se od rimejkova, ributova, dekonstrukcija i ostalih re-de-ri-kcija. Bilo bi lepo kada bi Legacy i Wraith i Absolute Zero i Fanatic i Ra dobili veću šansu da zagolicaju globalnu imaginaciju, kao i Omnitron i Baron Blade i Kismet i Plague Rat i The Dreamer. Svakako The Dreamer.

http://youtu.be/eO6CTK3nV38

U videu je opisano samo osnovno pakovanje, a igra ima i nekoliko dodataka, koji donose nove likove.

[mac]

Likovi igraju Space Cadets. Neverovatno, smejao sam se više na ovom home videu nego na bilo čemu na TVu ili filmu u poslednjih... pa ne sećam se. Želim i ja ovako da se zabavljam!

! No longer available

[дејан]

видех ово данас - шајнинг борд гејм...џаба!

Yes, you heard me right. A board game based on Stanley Kubrick's mind-fucking film The Shining actually exists!


 
The two-player game was created back in 1998 along with assistance from Stephen King. Which makes this an extra cool find as King (as you probably know) wrote the 1977 novel on which the film is based. The prolific author even acted as the games very first tester. Best of all? You can download the game FOR FREE and put it together yourself.
 
As far as gameplay is concerned, it all starts with the news of the approaching winter storm, which in turn enables the ghosts that inhabit the Overlook Hotel to get to work scaring the shit out of The Torrances'. One player gets to be the Torrance family, while the other player is the House (or the Overlook Hotel). According to a detailed review of the game via a Stephen King fan site, The Torrance family members are able to "engage in mental attacks on the ghosts" and there are even "implements of destruction" available to use such as a snowmobile, an ax in the garage (because, of course), a mallet, and a knife in the Overlook's kitchen. Aparently the game isn't a long, drawn out affair and can be completed in a relatively short period of time. The only gripe that I read about was that if players do not monitor the Overlook's boiler pressure closely enough, the entire hotel gets blown to kingdom come.

If this sounds like a good time to you (and it should because all work and no play will make you a very dull boy), you can download the game here.

[Meho Krljic]

Kris Donlan o igri Pandemic u kojoj je, veli on, merak i izgubiti:


The strange joy of failure in Pandemic

[Meho Krljic]

Evo, ko ima para i prijatelja:

Five New Board Games You Should Play

[ridiculus]

The Voyages of Marco Polo! Pa onda može nešto drugo.

Dobro, ja jesam fan(atik) po pitanju svega vezanog za tu temu - pogledao sam Netflixovu TV seriju čim se pojavila.

[ridiculus]

Pre nekog vremena sam slušao 1-player podkast, epizodu u kojoj, sem intervjua sa glavnim čovekom iz Victory Point Games, imaju i deo u kojem komentarišu listu najboljih 100 solo-igara po izboru ljudi koji posećuju sajt Board Game Geek, najveće okupljalište fanova tog tipa igara.

Zanimljivo je da su na 2. i 3. mestu igre koje imaju za temu Robinzona Krusoa. Izgleda da je "politički nekorektan"   uticaj tog romana ogroman i nezaustavljiv u svom kvarenju omladine i odraslih jednako.

[ridiculus]

Samo da najavim nešto, tj. malo da zagolicam maštu...

Trenutno je na Kikstarteru kampanja za finansiranje igre zvane Karmaka. Više je kartaškog tipa nego što koristi tablu, iako ova postoji, ali nema tu fundamentalnu ulogu kao karte. Tj, mogla bi da se zameni i parčetom papira kao podsetnikom gde je ko, i izgubili biste samo lep grafički dizajn, i ništa od mehanike.

Elem, Karmaka nagoveštava da bi mogla biti revolucionarna igra u svom domenu. Kako i zašto, opisaću narednih dana, usled, pogodićete, nedostatka vremena sada. 

Kampanja još traje 16 dana, u trenutku pisanja, tako da imamo vremena. Ko je nestrpljiv, može i sam da prouči o čemu se tu radi na ovoj stranici.

[ridiculus]

Za sve koje je mrzelo da klikću na postavljeni link, evo kratkog opisa.

Karmaka je prilično jednostavna igra. Vrlo je lako naučiti pravila, a to nije mala stvar u trenutku kada većina dizajnera ubacuje što je moguće više raznorodnih elemenata u svoje igre - više karata, više figura, više polja na tabli, više... višeg. Ne kažem da je teže napraviti jednostavnu igru, ali jednostavnu igru koja omogućava izuzetnu širinu strateških pristupa bogami jeste.

Karmaka je igra za 2, 3 ili 4 igrača, koji se takmiče ko će se prvi osloboditi ciklusa preporadjanja, krećući se na lestvici od bube do, praktično, bude, koji probija lanac. Komentatori kažu da je igra najčistija, najadiktivnija, i najbrutalnija u partiji izmedju dvoje, dok je kod više igrača prisutan stepen popustljivosti i tolerisanja pogrešnih odluka, usled teže mogućnosti da se isprati ili zapamti ko je kome šta učinio.

Igrači na početku izvlače karte, standardno za ovakvu vrstu igre. Svako ima nekoliko karata u ruci, koje vidi (njegov trenutni život, tj. mogućnosti u njemu), i nekoliko karata u špilu okrenutih licem na dole, koje ne vidi (događaji koji će doći kasnije u životu). Svaka karta ima boju (jednu od tri), koja određuje vrstu upotrebe karte; poene koje donosi u usponu uz karmičku lestvicu (buba -> zmija -> vuk -> primat -> probuđeni), kada se upotrebi; i određenu jedinstvenu sposobnost, po kojoj nosi i ime.

Igrač može da uradi sa kartom jednu od sledeće tri stvari:
- da je odigra zbog poena i napreduje ka sledećem nivou (životu) na lestvici;
- da je odbaci na gomilu koja će biti početna ruka u narednom životu;
- da je odigra zbog sposobnosti, praveći korist za sebe, ili štetu za protivnika, ali - a sad ulazi u igru najgenijalnija ideja ovde! -  kada je odigra, njegov protivnik može da je uzme, ako hoće, za svoj naredni život.

Drugim rečima (narativnim), sve što uradite drugom može da vam se vrati. "What goes around, comes around", glasi slogan igre.

Da ne ulazim sada u previše detalja ili anegdota - nije mi cilj da prepričam pravila, ona se mogu videti ovde, a priče o nazivu igre i problemima pri dizajnu neki drugi put. Pitanje je: čemu kikstarter?

Prvenstveno zbog kvalitetnog materijala i proizvodnih vrednosti. Igru možete igrati i sada ako sami obezbedite neke delove, jer karte mogu da se odštampaju, i to se zove štampaj-i-igraj (print-and-play). Ali, uzmite u obzir da su kartaške igre (i stone igre većim delom) luksuzna rabota, i da će onaj ko doprinese proizvodnju putem kikstartera proći jeftinije. Uz to, dizajneri obećavaju povratak novca ako se neko predomisli pre primanja pošiljke, ili u roku od 30 dana od primanja. Lep gest, koji govori i koliko su sigurni u svojih ruku (i mozgova) delo.

Dizajneri su dvojica Kanađana*, Eddy Boxerman i Dave Burke, kojima je ovo prva "fizička" igra, iako imaju nekog iskustva sa digitalnim. Pomen (i pohvale!) zaslužuje i umetnik Marco Bucci, koji je svojim predivnim ilustracijama dao život mehaničkim komponentama, uspešno spajajući temu i naraciju sa mehanikom. (Njegove su slike na kartama i kutiji; tablu sa karmičkom lestvicom je oslikao Lane Brown.)

Na kraju, da pomenem da je kampanja dostigla svoj primarni cilj (20 hiljada dolara) još prvog dana. Prija znati i da su dodatni ciljevi određeni samo kao fizička poboljšanja i dodatni delovi za kutiju, nikako u smislu same mehanike.


*mislim, pošto jedan živi u Vankuveru, a drugi u Torontu

http://youtu.be/cCsKG_I6n3U

Edit: Da, setio sam se da sam hteo još nešto da kažem, povodom dizajnerskog problema manje elemenata, ali jedinstvenih, nasuprot mnogo različitih, ali manje smislenih. Julian Gollop je nešto slično radio sa Chaos Reborn: sveo je broj figura/jedinica samo na osnovne, i njih samo na vrlo mali broj statistika, ali jako karakterističnih, da nema figura sa međusobno sličnim sposobnostima. Kažem "figura" po analogiji sa šahom, koji se takođe odlikuje jednostavnim skupom pravila iz kojih slede bezbrojne strateške mogućnosti.

Karmaka ima samo 23 različite karte, po 7 u svakoj od tri boje i 2 višebojne. I svaka karta ima samo boju i broj. I to je to.

[ridiculus]

Evo još malo zanimljivosti i preporuka. Tom Čik je preporučio tri svoje omiljene igre za dvoje igrača, čije partije mogu da se završe za oko pola sata.

- Rise of Cthulhu

- Lord of the Rings: The Confrontation

- Cold War: CIA vs KGB

Uspon Ktulua je najnovija od ovih igara, izašla prethodne godine, i upravo dobija ekspanziju putem kikstartera. Igrači se sukobljavaju na lokacijama putem karata. Najveća privlačnost ove igre - kako kaže Čik, a i drugi, bogme - je u atmosferi i dobroj upotrebi lavkraftovske mitologije.

Hladni rat je vrlo zanimljiva, kompleksnija varijanta blek džeka, u kojoj igrači, u ulogama suprotstavljenih tajnih službi, slažu karte što bliže zbiru od 21. Lokacije na kojima se sukobljavaju utiču na ponuđene opcije, a karte su podeljene prema bojama, koje nisu herc, tref, i ostalo, već "vojska", "ekonomija", "mediji"... Igrači mogu jedan drugom da kvare zbir, tako da je partija daleko od proste.

Ali mene je najviše zainteresovao ovaj Gospodar Prstenova, pošto sam dobro upoznat sa romanom. To je igra koju je osmislio Reiner Knizia, čuveni nemački dizajner mnogobrojnih stonih igara. On je poznat po isbrušenoj mehanici, ali zameraju mu da je često suviše apstraktan, i da je tema formalno nalepljena na većinu njegovih igara. Drugim rečima, postoji raskol između teme (naracije) i mehanike (sistema pravila). No, to se ne odnosi na ovu igru.

Igra se odvija na maloj tabli, koja predstavlja Srednju zemlju podeljenu na oblasti. Planinski lanac deli mapu po dijagonali i otežava prelaz. Jedan igrač predstavlja Dobro, drugi Zlo. Počinju u suprotnim uglovima table, svaki sa po devet likova koji su skriveni od pogleda protivnika (pogledati video dole). Dobra strana ima na raspolaganju likove iz Družine Prstena, pogodićete. Obe strane imaju različite ciljeve, likove različitih sposobnosti i različite karte, koje stupaju u igru u borbi između likova. To se dešava kada se likovi suprotnih strana nađu na istom polju, i, u najprostijoj varijanti, pobeđuje lik sa većim brojem. Recimo, Aragorn ima 4, a Veštac-kralj 5 - dakle, zbogom Aragorne... osim što za svakog lika postoji nešto što mu ne prija, a i karte mogu da promene odnos snaga.

Evo jednog primera povezanosti teme sa pravilima u ovoj igri. Dobri likovi mogu da izaberu da prođu planine kroz Moriju, ali ako Sauron postavi tamo nekog svog lika, igrač Dobra će morati da nagađa da li je to Balrog. (On vidi postolje, ali ne vidi ko je na njemu.) Ako nije, njegov lik će bezbedno proći bez zaustavljanja; ako jeste, njegov lik je mrtav. Ovakvo blefiranje i nagađanje igra veliku ulogu ovde.

Evo jednog prikaza:

http://youtu.be/a_Ok1oFJ0l8

[Berserker]

Posto moj braca i ja zelimo da zivimo u miru i slozi, slozili smo se da igramo samo coop igre. Zadnji put kad smo pikali MtG, namestaj je leteo unaokolo, od Master Blastera i Laser Squada (jos na starom komodorcu) i dalje imam kosmare.  Od tada bratski trazimo neki coop naslov, i dok je to na kompu lakse naci, u Board gameovima dosad nismo imali srece. Igrali smo doduse naslove tipa Descent ( https://boardgamegeek.com/boardgame/104162/descent-journeys-dark-second-edition ) ali ne odgovaraju nam igre u kojima jedan igrac mora da bude game master i da se muci dok drugi uzivaju. Znate li za neke prave coop stone igre gde svi igraci igraju zajedno, bez game mastera? Po mogucnosti da nije card building game, al ajd sad pa i ja mnogo zakeram.

[Nightflier]

Eh, a ja se baš vraćam u vode MtG-a.

[mac]

Zašto tačno leti nameštaj? Bolje je rešiti problem nameštaja (i onoga što nameštaj predstavlja), jer onda imate veći izbor.

[ridiculus]

Zašto tačno leti nameštaj? Bolje je rešiti problem nameštaja (i onoga što nameštaj predstavlja), jer onda imate veći izbor.

Mac, pravi gejmer bi pitao kako tačno leti nameštaj, a ne zašto! 

Elem, da probam da odgovorim na pitanje. Moje znanje iz prve ruke je skromno, ali redovno posećujem neke forume gde se o tome često raspravlja, pa sam se potrudio da zapamtim neke informacije.

Mnoge solo-igre se mogu igrati kooperativno. Dakle, neće jedan igrač igrati sa 4 lika, nego će, recimo, četvoro igrati sa po jednim. Ali, tu se ništa ne menja u samoj mehanici, jer svi podaci o likovima i njihovim potezima su dostupni svima - nema tajni koje zna samo igrač koji upravlja likom. E, sad, zato je tu izdajnička mehanika, da učini igru zaista kooperativnom, s jedne strane, i manje kooperativnom, s druge, pa ne znam koliko to odgovara na Berserkerovo pitanje.

Pandemic, Space Alert, Arkham Horror i njegov nastavak, Eldritch Horror su igre za koje zasigurno znam da su bolje kada ih igra više ljudi koji streme istom cilju. (Iako su mnogi moji poznanici sa tih drugih foruma negativnog stava prema Space Alert-u, a neki, bogami, i prema Pandemicu.) Darkest Night je fantazijska igra koja se lepo može igrati u četvoro. Shadows Over Camelot, Battlestar Galactica, Dead of Winter su kooperativne igre, ali neko u njima radi za sebične ciljeve, i ostali igrači moraju da otkriju ko.

Berserkeru, ako voliš Lavkrafta, preporučio bih Eldritch Horror, za početak vanila verziju (bez ekspanzija), pa, ako ti se svidi, idi dalje.

[Berserker]

Hvala ridiculi na dobrim predlozima. Lavkraft moj dobar drugar!  Dosad sam najvise razmatrao Arkham horror kao dobru coop igru, provericu Pandemic i Space alert. Naginjem combat oriented i problem solving igrama, sakupljacke/farmerske/menadzerske igre mi nisu toliko interesantne. Zaboravio sam da napomenem, potrazujem igre koje mogu u krajnjem slucaju da se igraju udvoje, jer je jako tesko nahvatati ljude u danasnje vreme na celovecernje druzenje. A igre tipa Battlestar Galactica ne bih ni probao, cujem da imaju etiketu "kako unistiti prijateljstvo brze nego da prijatelja zateknes u krevetu sa svojom zenom".
@Nightflier
Igrao sam vrlo aktivno MtG negde izmedju 2000 i 2005, i to takmicarski MtG, na turnirima i tako to. Jednom kad sam poceo da ga shvatam kao takmicarsku disciplinu, nekako vise nisam mogao da ga igram u casual stilu. I dan danas imam kuci punu kutiju karata, al me nesto ne vuce da sastavljam spilove. To mi nekako izgleda kao da sam nekad vozio formulu jedan, a danas imam pare da sastavim nekog ficu i jedva se nekako provucem sa njim, a nije mi uzivanje

[Petronije]

Jedno potpuno laičko pitanje. Nemam nikakvo predznanje o stonim igrama, igrao sam samo riziko, monopol i ne ljuti se čoveče. Znam da negde postoje ljudi koji to igraju, kao i da postoji gomila ovakvih igara, isto negde, i to je granica mog poznavanja ove teme. Elem, pošto sam se sa detetom izigrao svih mogućih i nemogućih igara primerenih njegovom uzrastu (5 godina), u jednom trenutku, iz očaja padne mi na pamet da iskombinujem kockice i gomilu nekih figurica koje ima i osmislim neku prostu igru tipa imamo svoje vojske koje suprostavljamo a kockice odlučuju, stim što smo posle prešli na izvlačenje karata mada je suština ista. Sinak se oduševio, mada je brzo shvatio da je to improvizacija i u principu brzo dosadi. Zanima me postoji li neki tip stone igre koju mogu da igram sa petogodišnjim detetom? Da nije ovako glupava, a opet da nije previše zahtevna? Dolazi u obzir i nešto tipa da se iskoriste naše figure, karte, kockice, štagod, ali da postoje jasno definisana pravila, naravno, dolazi u obzir i kupovina, bitno je da bude zanimljivo i da drži pažnju duže vreme. Mali obožava vitezove, zmajeve, mačeve, čudovišta, ali nije toliko bitno, suština je u samoj igri. Postoji li nešto tako?

[ridiculus]

Čudna koincidencija, ali upravo ono o čemu sam pisao (pa izgubio poruku ) ima neke veze s tim. Pričekaj samo malo da mi se vrati volja za pisanjem istih poruka. 

[Petronije]

Nema žurbe, ali prvo instaliraj onaj addon koji ti je preporučen na drugoj temi, za svaki slučaj

[ridiculus]

Evo, nešto od onoga što sam bio pisao (i izgubio), uz neke izmene u odgovoru na Petronijevo pitanje.

Živimo u zlatnom dobu stonih igara, čak više nego što je to bilo pri RPG-groznici 80-tih, ili CCG*-groznici 90-tih. Ponuda je neverovatna, a znanje o toj ponudi rezervisano za vrlo mali broj gikova, tako da je situacija daleko haotičnija nego u oblasti video-igara, gde postoji slična ponuda, ali i mediji koji je razumno približavaju potencijalnim konzumentima. Najveći sajt za sistematizacuju tih igara, Board Game Geek, beleži preko 82 hiljade različitih unosa, mada se tu računaju i ekspanzije iste igre, mislim. Ako se izvrši napredna pretraga prema godini izdanja, za 2015. dobijamo skoro 4900 rezultata. Ej, 4900 rezultata! Pa to nije normalno! Uzalud se ja tešim objašnjenjem da to nisu sve nove igre, ima i ekspanzija i, verovatno, novih izdanja.

Prošle godine su izašle i neke igre koje su me jezivo privukle, poput The Voyages of Marco Polo, Leaving Earth i Clockwork Wars, da spomenem nekoliko potpuno različitih tematski i mehanički. Ali, neću sad pisati o njima - putovanja Azijom u doba Kublaj-kana (jedna od meni omiljenih tema!), planiranje svemirskih misija u 60-tim godinama XX veka i epsko stimpankersko ratovanje ostavljam za drugi put. Ovde sam da bih spomenuo jednu kartašku igru, koja se razvila u seriju igara, i koja možda odgovara na Petronijevo pitanje. Znam da sam namenio ovaj topik samo igrama NA TABLI, ali već sam pogazio tu nameru kada sam pričao o igri Karmaka u prethodnim porukama. Ili Sentinels of the Multiverse još ranije. Dakle, da ne bismo sitničarili, pričaćemo o svim društvenim igrama ovde, računajući i one sa figuricama tipa Warhammer. A ako neko želi da otvori posebnu temu o bilo čemu od toga, imaće uvek moju podršku, a verovatno i učešće.

Nije svaka igra za svakoga, i postoje neke izuzetno komplikovane stone igre koje nikada ne bih preporučio deci. Navajo Wars, Arkham Horror i bilo šta od Fila Eklunda spada u tu grupu (recimo, Greenland). Ali, za ovo o čemu će biti reči znam iz anegdota da je privuklo pažnju nekih šestogodišnjaka, iako se zvanično preporučuje za uzrast od 10 godina pa naviše, ili čak 14 godina pa naviše, u zavisnosti od izdanja.

Igra se zove Onirim. Podnaslov: Lavirint snova. Igra se solo ili u saradnji sa drugim, mada se posebno preporučuje solo-igranje - dakle, igrač protiv sistema. Igrač je izgubljen u lavirintu i pokušava da pronađe svih 8 oniričkih vrata. Osnovu igre čini špil od 76 karata koje se izvlače redom, i, ako se ne otvori svih 8 vrata pre isteka špila, igrač gubi partiju. Međutim, ono što bi prvo privuklo ljude, a bogami i decu (osim čudnog imena), je izuzetno maštovit crtež Eliz Plezi koji krasi karte i kutiju, dečije grub, ali ćudljiv, magičan, živopisan.



Nećemo ovde o pravilima, pošto lako mogu da se nađu na ovom mestu, sajtu Z-Man Games, kompanije koja je objavila igru na engleskom jeziku. A najbolje objašnjenje može da se čuje iz usta samog tvorca:

http://youtu.be/-y3KT4jRekg

Elem, više reči o širem kontekstu. Pomenuti tvorac je Šadi Torbi (tako sam čuo da izgovaraju Shadi Torbey, iako bih ja verovatno pročitao Torbe ili Torbej), vrlo, vrlo, zanimljiv lik, pogotovo kada saznate čime se zapravo bavi. On je Belgijanac libanskog porekla i čuveni operski bas/bariton.  želeo je da igra solo-igru kojom će prekratiti vreme na dugim putovanjima, ali nije bio zadovoljan ponudom, pa je sam dizajnirao nešto da istovremeno bude brzo za igru, da se lako uči, ali da nagradjuje razmišljanje. Onirim se u proseku igra petnaestak minuta. Iz njega je nastala čitava serija igara zvana Oniverzum (Oniverse): Urbion, Sylvion i Castellion. Urbion, druga igra u serijalu, je o održavanju ravnoteže izmedju dobrih i loših snova u Gradu snova, ali nije komercijalno dostupan. Sylvion je "tower-defense" o spašavanju šume od požara, a najnovija igra, Castellion je o gradnji i odbrani zamka. Sve tri objavljene igre se preporučuju.




Tom Čik ima izvrstan intervju sa Torbijem, ali ne preporučujem ga onima koji nisu uopšte upoznati sa igrama.


*Collectible Card Game, za one koji ne prepoznaju akronim, tipa Magic the Gathering

[ridiculus]

Sad, Petronije, naravno da nisam siguran da li je Onirim (kao i nastavci) baš toliko lak da mogu i petogodišnja deca da ga shvate bez problema, ali mislim da bi mu prezentacija bila interesantna, kao i da je uvek bolje "malo teže" nego "malo lakše".

Board Game Geek može da se pretraži i po preporučenoj minimalnoj starosti igrača, ali lično ne vidim neke vajde od toga. Ako hoćeš, pogledaj. Gore sam dao link, nađeš "naprednu pretragu", i potom uneseš broj godina u odgovarajuće polje.

[Petronije]

Hvala, pogledaću. 

[PTY]

8 Tabletop Games Inspired by Video Games

[дејан]

добио сам јуче поклон за рођендан, који је имао авантуру која је трајала од краја октобра до прекјуче

кад нађем неки пристојни билокакви фото апарат усликаћу мој примерак и остале игре на табли које имам 

[ridiculus]

Firefly: The Game? Čuo sam lepe stvari o toj igri, ali ne poznajem mnogo taj svet - jedino sam gledao Serenity.

[дејан]

ох, велика грешка... обавезно да погледаш фајерфлај, има само 14 епизода (у другим вестима - још увек нисам набавио фото-апарат)

[neomedjeni]

Firefly je fenomenalna, i dalje ne mogu da poverujem da serija nije dobila drugu sezonu. 

[ridiculus]

Firefly je fenomenalna

Verujem da jeste. Moj jedini problem je što nemam mnogo vremena za tv serije. Jedino da gledam maksimalno po jednu epizodu dnevno, ali to bi me obavezalo na duži period.

Kod igre je zanimljivo to što sam čuo pohvale od strane ljudi koji takodje nisu gledali seriju, ali redovno igraju takve igre. Što može da bude dvosekli mač, jer:
+) znači da je igra dobra sama po sebi, nezavisno od vezanosti za franšizu
-) znači da ne znamo koliko je igra "kanonska", budući da ne znači da će i fanovi franšize biti zadovoljni

Dakle, čekamo Dejanove utiske!

[дејан]

јао, мало ћете се начекати док се моје друштво смисли да дође код мене и испроба рођендански поклон који су купили....

[Meho Krljic]

Detalji o Icepick Lodgeovoj kolaboraciji sa CapsLock Games na stonoj adaptaciji Pathologica:

Update 36: Cards on the Table · Pathologic (Мор.Утопия)   

It's about time we put the cards on the table.


No, we're not talking about that thing in the dungeon; it's not supposed to be talked about. We're merely referring to the Pathologic Tabletop game—or rather The Pathologic Tabletop Game that Gets Released This Spring and is Totally Finding Its Way into the Hands of the Eligible Backers and Everyone Else Who Wants It. (Or TPTGGRTSTFIWHEBEEWWI, as we like to call it.)


Having started as a side project and a mildly original backer reward, Pathologic Tabletop has grown to become its own thing. Ice-Pick Lodge provided general vision, art direction, and texts, but the game itself was developed by CapsLock Games—our partners and friends, who came up with the idea in the first place. We would have never dared invade the dark and twisted world of tabletop games without their boldness; and so it's about time we told you where it has lead us.
Pathologic Tabletop is loosely based on its videogame namesake; save for the fact that there are fewer Bound (Adherents; Wards; For-Crying-Out-Loud-Can-You-Choose-ONE-Name-For-'Em), it follows the same general idea. Three healers, one Plague—and a town filled with brilliant and desperate people wondering what they have done to deserve this.

The game was designed for 2-4 players. The number of doctors can vary, but one of the players always represents the Sand Plague itself. "Represents" is a tricky word though; while not necessarily corporeal, the Plague definitely has a strong personality; it's not really "represented", but rather proactive. Unlike the videogame, in Pathologic Tabletop it's you who decides where and how exactly it strikes.

And you will have to think on your feet, since a typical session takes 1-1.5 hours, and any player, be they the Plague or a doctor, will need to do a lot in that timeframe.

Oh yes, by the way; we may have failed to mention that Pathologic Tabletop is mostly a PvP game. Although "PvP" is also a tricky word, so more on that below.

The game is balanced asymmetrically. The Plague's gameplay is very different from the doctors', while each of the three also has their own perks and strong suits. Their goals are also different.

Basically, you begin the game with the Town sleepy, but full of healthy people. Each healer has an agenda; their goal is to collect a certain amount of evidence and prove that their way of overcoming the plague is superior to the others'. To do that they need to fulfill missions, seizing the opportunities that the course of life provides—while the sleepiness is dispelled and people around them begin to die. (New missions are unlocked each turn and serve as the PvE part of the game.) 
Each healer also has three Wards (i.e. Bound people; i.e. Adherents; i.e. don't worry, the rest of the names are consistent with the Classic HD translation), who they have to take care of. As with the video game though, these people refuse to sit on their hands, preferring to jump into the action; they can complete missions too—providing you with crucial evidence. The game's map represents the town, so sometimes it may be handy to send someone else in your stead—perhaps they're simply closer to the mission location, or perhaps you need that for a subtle strategic gambit (e.g.: feeding an opponent's Ward to the Plague).

As a doctor, you'll have to think twice before sacrificing someone else's Ward to the Plague (even though it establishes your superiority over their obviously deluded methods). First of all, Wards can provide you with resources and free hands (you can use another doctor's Wards as means to your end, so they are all your allies—after a fashion). But more importantly, any dead Ward can spell another step towards the Plague's victory.

While the healers are busy with petty squabbling and plotting, each so fond of their ego that they only accept a single kind of victory—that is, the victory achieved in their own way, the Plague's plan is graceful in its simplicity.

Kill people. 

Kill. Them. All.

...Actually, that's not true. Each healer has three Wards (so there are nine total). The Plague only needs to kill one Ward of each healer, selected randomly at the beginning of the game and known only to the Plague itself. So its goal is more like:

Kill people. 

Kill. Three. People.

The Plague can choose its modus operandi as it sees fit though—no one's stopping it from indulging in a senseless bloody massacre. It's not like it can't kill people who are not on its hit list. Just not doctors themselves.

To sum it up, each doctor tries to get enough "mission complete" points and secure their personal victory. The Plague wreaks havoc and brings death.

The people themselves wince, remembering that one night when they decided that staying to live in this town is probably a good idea. 
The healers' playstyles are also different, which is represented by them having special decks with cool abilities to throw in the Plague's face. Or in each other's faces, which is arguably more fun.

The Bachelor is famous for his administrative prowess... which is to say, he's good at manipulating people. His abilities mostly influence the Wards and the availability of districts.

The Haruspex is the master of resources—he always sits on a pile of them, ready to complete any resource-heavy mission in the blink of an eye; him knowing shortcuts to move faster serves to aid that even further.

The Changeling can hinder other healers' progress and manipulate the poisonous traces of the Plague itself.

Finally, the Plague has the coolest perk available in the game: it's slow, but completely invisible to other players. It doesn't even have a token to represent it on the board, writing its movements down into a special notebook instead. It can manifest itself at will, but aside from that its communication with the healers mostly boils down to them desperately trying to track the beast—to avoid it or to strike back, whichever is more appropriate. 
Remember how we said that Pathologic Tabletop is a "tricky" PvP? That's because it is indeed tricky.

The game has but one winner; if you're a healer, but a different healer succeeds, you're left with nothing to show. The Plague, however, is so irrevocably lethal that in order to have a shot at the game at all, the rest will have to cooperate. Which leads to a delicate balance with someone backstabbing someone else sooner rather than later—and the rest is roleplaying.

Pathologic Tabletop is a social game. You'll have to talk, trying to sway other players to your side (at least for one mission! please!), hatch a plot together and cooperate to complete a mission that hurts everyone while active. And if you feel that you're losing, you'll also have to decide which you like better: having another doctor grab the victory—or letting the Plague burn it all to ashes. What kind of person are you?
It's not like you wanted to be invited to play in this company ever again.

Pathologic Tabletop is mechanically robust. There are a number of the game's aspects that we have barely touched (the Plague's strains and Blockade; the healers' Pacts; the quarantine and the whole resource management angle; etc)—but hopefully you've gotten the general gist.
Here's the same gist without needless verbosity—with bullet points:

   
• 2-4 players;
• a session takes 1-1.5 hours;
• PvP with cooperation elements and social gameplay;
• asymmetrical: the Plague plays very differently;
• three doctors with various abilities;
• the doctors need to complete missions swiftly and smartly;
• the Plague needs to kill people while keeping its stealth advantage;
• the town's map totally resembles its videogame counterpart;
• there will be shouting.

The game is available for pre-order via the Pathologic Backer Portal. You can throw it on top of your general order—and if the tabletop game is the only thing you're interested in, simply select any tier; then in "Choose Tier" in the Dashboard select "no reward" and proceed to select the tabletop game as an add-on.

After the release, it will first be delivered to the people who have already pre-ordered it. It will also be available in some shops, although we doubt that we'll be able to deliver it to many retail vendors outside of Russia—if at all. Actually, if you believe that you can help us out with distributing Pathologic Tabletop in Europe/North America/other regions, please contact tabletop@ice-pick.com!
In any case, buying online will always be available to everyone.

And, unlike before, you're not buying a cat in the bag now, since the cards are already on the table. See the video below to witness the actual cards.


(The trailer features the beta version of the game and is not completely representative of its final quality. Which is to say, the tokens will have actual faces instead of Tragedians on them—and this is not the only difference. We just can't help being a bit mysterious to the very end. Thank you for your kind understanding of our unfortunate addiction.)


http://youtu.be/AkogqBj81I4

[ridiculus]

Lepo je ova vest za Pathologic!  Pratiću projekat!

Elem...

Dok sam ronio u dubine ovog sveta stonih igara, sa mapama i/ili sa kartama i/ili sa figuricama, pokušavao sam da saznam šta je najbolje, odakle početi. Igrao sam nekoliko u životu, ali ovo obilje je nešto sasvim novo. Za neke igre sam pouzdano saznao da su vredne u odnosu na moj ukus i interesovanja, ali kako doći do njih? Uzmimo jednu od njih za primer, Troyes. Ta igra košta najmanje 80 dolara na Amazonu, polovna. Nova je i čitavih 150 dolara. Pa, kad ću to da kupim? Mogao bih da skupljam pare za to, ali da se odreknem 10 kompjuterskih igara, koje će mi u zbiru sigurno doneti mnogo više lepo provedenog vremena.

Ali, onda mi je nešto drugo palo na pamet.  Umesto da tražim dobre igre koje ne mogu da igram, hajde da vidimo bar ono što mogu da gledam, ono što je lepo za oko. Troyes mi je tu pomogao, jer je tu igru ilustrovao Alexandre Roche, koji ima vrlo specifičan stil.





I, onda sam se raspitao među bordgejmerima: koje igre smatraju najlepšim za oko? Došla je gomila predloga, od kojih me neki ne zanimaju - i poneki koji bih bacio u đubre čak  - ali našla se i grupa koja me je zaintrigirala. I opčinila. Pa ću njih da stavim ovde, u sledećoj poruci, ili nekoliko njih.

Naravno, ne zaboravite da to uopšte ne znači da su u pitanju dobre igre. Iako u nekoliko slučajeva sigurno jesu.

[Meho Krljic]

Ne znam da li je Cosmic Encounter stvarno najbolja igra na tabli u galaksiji (a i, spojlr alrt,  nema tablu), ali deluje zanimljivo:


The making of Cosmic Encounter, the greatest boardgame in the galaxy

[ridiculus]

 Nisam čuo za tu igru do sada. Slažem se, deluje zanimljivo.  Međutim, igara koje se odvijaju u svemiru, među planetama ili galaksijama ima toliko da ne bih znao odakle da počnem.

No, za sada se vratimo na ono što sam započeo. Nisam zaboravio na svoje obećanje iz prethodnog posta, jedino nisam imao vremena (i mesto za desktopom) da mogu na miru da postavim i slike, bez kojih bi priča bila suvoparna.

Elem, stone igre koje najbolje izgledaju. Ili one sa najboljim ilustracijama. Ili sa najboljim grafičkim dizajnom. Kako god hoćete.

Ne mogu a da ne pomenem Erika Sabija (Eric Sabee), umetnika koji inače nije radio grafiku za igre, sve dok ga poznanik, čuveni Džastin Geri (Justin Gary), nije zamolio da ilustruje karte za njegov novi projekat, koji će kasnije postati legendarni Ascension. Sabi je radio i na svim dodacima.





Međutim, za razliku od nekih stvari koje ću predstaviti nakon ovoga, Ascension - koji je brza igra u kojoj formirate svoj špil (aka deck-builder) - se preporučuje u svakom pogledu. Mene čudi da nije postao popularniji u Srbiji (ili bar ja nisam svestan toga), zato što ima bar 10 puta bolje zamišljen milje i 100 puta više "ličnosti" od Magic: The Gathering. A mehaniku neću ni da pominjem.  Geri je bio američki šampion u turnirima Magic-a, a i drugi ko-dizajneri su bili vrhunski igrači u nekom trenutku.


Dalje, Rajan Laukat* (Ryan Laukat). On je praktično THE artist čitavog ovog medija, jer sve što radi odmah skreće pažnju. Mada, uglavnom zbog njegovog fantastičkog, osebujnog stila. Ne znam kakve su mu igre kao igre. Dakle, njegova kompanija je Red Raven Games, i evo par slika iz igre The Ancient World:





Nastaviće se...

*nisam siguran da se tako čita prezime

[ridiculus]

Ovde računajte i igre poput Onirima i Troyes-a, koje sam pomenuo u ranijim postovima.

A sada, Sandro Rybak, za igru Soulfall. Moćno. 

[Meho Krljic]

Igrali ste Bloodborne, dopalo vam se ali ste sve vreme mislili "Dobra je ovo akciona/ horor RPG ekstravaganca ali koliko bi tek bolja da nema ove... grafike i ovih... animacija... plus ti zvuci, samo mi nerviraju mačke... i još kontroler, znoje mi se ruke, znoj rastače gumu na stikovima, užas... šteta što ovo isto ne mogu da igram u miru i tišini dok mačke zadovoljno predu a na televizoru ide umirujuća epizoda Slagalice, da je igram za stolom ko civilizovana osoba, na primer samo pomoću karata." E, pa, imate sreće.

[Meho Krljic]

The Legacy of Rob Daviau, the man who helped flip boardgames on their head

[Meho Krljic]

       Board Games That Are Super Fun to Play Solo

[ridiculus]

Hajdemo ovde da rešimo i problem kako naći neke od ovih igara, a da nije preko Amazona. Jel' zna neko koje su radnje u ovoj zemlji posvećene tom hobiju?

Znam za Dragon, koji je u Novom Sadu... naći ću adresu eventualno, pa ću je staviti ovde. Znam da ima nešto i u Beogradu, ali ne znam šta.

[mac]

Ja kupujem igre u klubu C22 na Novom Beogradu. Imali su ono što sam tražio (Splendor i Love Letter), ali pretpostavljam da mogu da nabave ono što nemaju.

[ridiculus]

Da, bolja je opcija nego naručivati onlajn.

Love Letter je meni preporučen, i to gledam da nabavim. Dobro, ne baš tu verziju, već Lost Legacy, i to Starship, koji je osnovni set. Isto je dizajnirao Seiđi Kanai kao i Love Letter, i osnovna pravila su praktično ista - jedino je tematski okvir primetno drugačiji.

A onda da nađem žrtve... 

[Meho Krljic]

The Making of Pandemic - the board game that went viral