Author Topic: Igra godine  (Read 15629 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #100 on: 22-02-2016, 20:31:18 »
Mi u Crvenom krstu to zovemo "sunčana jesen života"  :lol:

Inače, kraj je Februara a ja sam ušao u sedamdesetpeti sat Yakuze V i još se ne nazire kraj.

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #101 on: 29-11-2016, 00:45:29 »
Možda da otvorimo novi topik? Ako neko drugi hoće, neću se buniti, ali evo za sada nečeg ovde, pošto je došlo vreme da se rezimira 2016 - ili bar neki tako misle.


TIME.com ima listu deset najboljih video-igara iz ove godine, a ta nije baš ubedljiva, rekao bih, ali je svakako posebna, a za nekoliko igara nisam ni čuo. Evo kako ide, unazad (radi boljeg dramskog efekta):


10. No Man's Sky
09. Battlefield 1
08. Virginia
07. Crashlands
06. Dragon Quest Builders
05. Burly Men at Sea
04. Tharsis
03. Inside
02. Uncharted 4
01. The Witness


Originalni članak je ovde.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #102 on: 29-11-2016, 05:53:03 »
Dobro, malo je rano da se išta kaže jer danas izlazi Final Fantasy XV a za nedelju dana The Last Guardian, ali svakako, svaka lista na kojoj nema Dooma je doomed to fail  :lol: Plus, nema Overwatch ili Dark Souls III, XCOM 2 ili, ov kors Titanfall 2, ali ima No Man's Sky? Kontroverzno! No, dobro, autor voli to što voli i ima ovde odličnih igara.

Father Jape

  • 4
  • 3
  • Posts: 6.961
Re: Igra godine
« Reply #103 on: 29-11-2016, 07:53:15 »
Ni Meho ni ta lista ne pominju Dishonored 2. :lol:

(Uzgred, Crate and Crowbar imaju spojlersku epizodu posvećenu samo toj igri: http://crateandcrowbar.com/2016/11/24/dishonored-2-a-lock-in-at-the-crate-and-crowbar/ )
Blijedi čovjek na tragu pervertita.
To je ta nezadrživa napaljenost mladosti.
Dušman u odsustvu Dušmana.

https://lingvistickebeleske.wordpress.com

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #104 on: 29-11-2016, 08:43:17 »
To je zato što mi je igra stigla u Četvrtak, ja se radovao vikendu tokom kojeg ću je mrsno proždrati, a onda sam vikend proveo na vrkšopu kome uopšte nije trebalo da prisustvujem, i život mi se od tog momenta pretvorio u pakao  :lol:

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #105 on: 29-11-2016, 10:53:06 »
Ima još puno toga. Recimo, siguran sam da većina mejnstrim (gejmerskih) sajtova neće uzeti u obzir Twilight Struggle, koja bi mogla biti najbolja "nova" strateška igra ove godine. XCOM 2, naravno, ali i Total War: Warhammer, uprkos njegovom ekonomskom modelu, za koji imam osećaj da plaćam po dolar više za svaku novu jedinicu ili mogućnost u odnosu na solidno, ali škrto jezgro (u okvirima tog univerzuma).


Inside mi je precenjen. Mislim, kao igra. Vredno iskustvo, u svakom slučaju, zahvaljujući drugim kvalitetima, ali skoro ništa ne dobija svojim pozicioniranjem u ovom mediju, a mnogo gubi.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #106 on: 29-11-2016, 11:03:00 »
Uh, meni je Inside odličan u onome što je hteo da uradi i mislim da je u njemu esencijalna interaktivnost i da baš ona daje finalu igre tu katarzičnu energiju koja se ne bi na isti način kanalisala da je u pitanju crtani film...

No, ima još mnogo igara ali da sačekamo još par nedelja, da se ispucaju svi važni ovogodišnji naslovi. Final Fantasy XV dobija oprezno dobre kritike, sa dosta toga što se ističe kao negativno (narativ) ili nezbrušeno, ali sa, čini se, dosta širokim konsenzusom da su osnovne vrednosti FF igre - osećaj velike avanture, prijateljstvo - dobro pogođene...

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #107 on: 29-11-2016, 12:55:48 »
Uh, meni je Inside odličan u onome što je hteo da uradi i mislim da je u njemu esencijalna interaktivnost i da baš ona daje finalu igre tu katarzičnu energiju koja se ne bi na isti način kanalisala da je u pitanju crtani film...

Samo finalu (daje tu energiju). Tu se slažem. Ali sve ostalo (mi) je nepotrebno. Imam utisak da je svaki "problem" u igri, svaka zagonetka tu samo da bi Inside stekao pravo da bude nazvan video-igrom.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #108 on: 29-11-2016, 13:02:40 »
Pa, dobro, verovatno može i tako da se gleda, ali opet, Inside nema neinteraktivne kinematike, nema "filmske" pokrete kamere, da ne pominjem da nema dijaloge itd. tako da, ako nije "mnogo" igra, barem je "pošteno" igra, sve što u njoj saznaješ, saznaješ kroz svoje akcije, sve što naučiš, naučiš kroz osmatranje i eskerimentisanje - nema nedijegetičkih informacija, nema ni interfejsa na ekranu - tako da... ja je generalno vrlo pozitivno ocenjujem. Svakako mi nije igra godine, al to je zato što u njoj nema pucanja  :lol: :lol: :lol:

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #109 on: 29-11-2016, 13:04:08 »
I što se njen naslove ne piše ovako: D, o, o, m.  :wink:


ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #110 on: 14-12-2016, 00:19:51 »
Tom Čik je izbacio svoje liste igara koje su najveća razočarenja i najveća (pozitivna) iznenadjenja u ovoj godini. U kratkim uvodima ističe totalnu subjektivnost ovakvih lista, jer one zavise od postavljenih očekivanja. Shodno tome, nisu sve razočaravajuće igre loše, niti su sve igre koje su nadmašile očekivanja izvrsne.

The Most Disappointing Games of 2016:

10. Zombasite
09. Watch Dogs 2
08. Abzu
07. Battlefleet Gothic: Armada
06. Clockwork Empires
05. Dead by Daylight
04. Mighty No. 9
03. Killing Floor 2
02. Rise of the Tomb Raider
01. Stellaris

Problem sa Zombasite-om on nalazi u tome što je "hek end sleš" deo daleko slabiji od standarda koje je postavio Diablo, i tu se slažem. Zombasite je više igra za ljubitelje strategija i simulacija nego akcionih RPG-ova, imajte to u vidu. Kome se igra neki novi h&s RPG, neka pogleda sledeću listu.

Osim toga, dok smo kod strategija, Battlefleet Gothic je bio naslov koji je i mene zanimao, ali izgleda da je ovaj samo izložba lepih brodova. I prikaz njihove borbene moći, naravno. Ali ima slabu taktičku komponentu, a kao jeste taktička igra, pa vi vidite.

Za mene lično bi najveće razočarenje bilo Clockwork Empires. Kakva je to konfuzija od igre, a tako dobra premisa... :(


The Most Surprising Games of 2016

10. Grim Dawn
09. Mirror's Edge: Catalyst
08. Gremlins, Inc.
07. House of the Dying Sun
06. Homefront: The Revolution
05. Forced Showdown
04. Redout
03. Steep
02. Seraph
01. Doom

Za Grim Dawn kaže:

Quote
Diablo is still the leader in the basics of hack n’ slash and character development. Soldak Games is still the leader in terms of giving action RPGs a larger context than the hack n’ slash and character development. But only Grim Dawn offers a meaningful sense of place. It does what procedurally generated worlds will never be able to do.

Od svega što nisam igrao, još uvek mi je želja broj 1 Redout.


Sledeća dva dana idu liste najprecenjenijih i najboljih igara ove godine. Tipujem da će Civ VI odneti prvo mesto na jednoj od te dve liste.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

neomedjeni

  • 3
  • Posts: 4.256
Re: Igra godine
« Reply #111 on: 14-12-2016, 09:05:05 »
Zašto ne na obe?  :evil:

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #112 on: 14-12-2016, 09:10:52 »
Nisam hteo da budem odredjeniji, ali vrlo dobro znamo na šta sam mislio. :)

Civilizacija je trenutno u vrlo konfuznom obliku da bi zaslužila pohvale koje je dobila. Čak i posle prve zakrpe, kamoli pre toga. Ali ljudi izgleda ocenjuju prema prvom utisku, nostalgiji, sopstvenoj fantaziji, veličini svojih muda, uplaćenoj sumi... i ko će ga još znati po čemu sve što nema direktne veze sa igrom.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

neomedjeni

  • 3
  • Posts: 4.256
Re: Igra godine
« Reply #113 on: 14-12-2016, 09:20:09 »
Naravno, zato sam i iskoristio priiku da se zezam. Mislim, ja nisam ni pipno novi Civ, ali sam iščitao šta ste vi ostali napisali o njoj, i kontam da igra ima pregršt mana, da su igrači toga i te kako svesni, a da je ipak s uživanjem i dalje igraju. Te bi, ako je paradoksu milo, vrlo lako mogla da zasluži mesto na obe liste.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #114 on: 14-12-2016, 09:24:19 »
To bi zahtevalo da Doom ili Street Fighter V nisu izašli ove godine. A izašli su. Just saying!!!!!!!!!

neomedjeni

  • 3
  • Posts: 4.256
Re: Igra godine
« Reply #115 on: 14-12-2016, 09:30:35 »
Zar Doom svi ne smatraiju genijalnim, a SFV alfom koju je neki ludak pustio u prodaju?  :lol:

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #116 on: 14-12-2016, 09:31:38 »
Ne, ovo drugo je u stvari Civ!
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

neomedjeni

  • 3
  • Posts: 4.256
Re: Igra godine
« Reply #117 on: 14-12-2016, 09:34:27 »
A ljud se posle žale na Obsidianove igre.  :cry:

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #118 on: 14-12-2016, 09:41:48 »
Zar Doom svi ne smatraiju genijalnim, a SFV alfom koju je neki ludak pustio u prodaju?  :lol:

Pa, to, Doom na listu najboljih a SFV na listu najprecenjenijih. Pritom, da ne bude zabune, ja mislim da je SFV izvanredna igra, meni je u top 5 za ovu godinu, samo se ne može poreći da to kako ju je Capcom isterao na tržište i kako su je posle apdejtovali, da to niko nije zaslužio, ni igra ni igrači.

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #119 on: 15-12-2016, 02:32:45 »
Most Overrated Games of 2016


Sve ovo počinje objašnjenjem da je 'precenjen' termin koji ne označava da su oni koji vole datu igru u krivu, ili da je igra nužno loša (iako u nekim slučajevima slučajno i jeste), već samo čuđenje zašto više ljudi nije bilo više kritički nastrojeno prema njoj.


10. The Division
09. No Man's Sky
08. Final Fantasy XV
07. Firewatch
06. Darkest Dungeon
05. Team Fortress 3
04. The Witness
03. That Dragon, Cancer
02. Planet Coaster
01. Civilization VI  :lol:




Uvek mi je bila zanimljiva njegova perspektiva na Firewatch, koju sumira ovim rečima:

Quote
Fantastic writing, heartfelt acting, and a unique story that combines mid-life crisis navel gazing with wilderness noir. Shame about the bits where you're walking around in a lackluster game about being a park ranger.


Dakle, punopravni 'walking simulator'. (Što je termin koji prezirem, i koristim samo za nepotrebne deonice kada igra insistira na hodanju radi hodanja, a nikako za igre tipa Some, gde pronalazimo put i stalno smo pod tenzijom, više-manje.)


Ovde moram da napomenem da je Čik radio interni rivju - u stvari, dva* - za Square Enix, povodom FF XV. Jedan u ranijem obliku igre, pre više godina, a drugi skoro. Ovi ostaju u vlasništvu kompanije, ali Čik nije baš zadovoljan pričom, i potpuno je razočaran likovima (za razliku od, recimo, prvih Xenoblade Chronicles, gde je bio oduševljen pričom, pa niko ne može da ga optuži za nerazumevanje japanskih narativnih tropa).


I, naravno, vrhunac:

Quote
Once again, Civilization gets 1UP'T. And once again, reviewers and neophyte strategy gamers couldn't care less. "Look, I grew a city!" they beam proudly, like a six-year-old showing you a crayon drawing of a house.



*
Quote
Quote
Is there going to be a FFXV review Tom?


There have been two (!), but they were both internal jobs for Square Enix.  They had me write up an early build and then hired me again to do a separate write up based on the final build.  I have spent a considerable amount of hours playing FFXV. :)


  -Tom

Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Father Jape

  • 4
  • 3
  • Posts: 6.961
Re: Igra godine
« Reply #120 on: 15-12-2016, 08:13:55 »
On kao onda da ne poznaje veterane Civ serijala, koji nisu recenzenti bilo koje vrste, a koji su već spucali par stotia sati u igru, iskreno uživajući?

No, najčudnije na toj listi mi je Darkest Dungeon. Otkud ona tu? Šta veli Čik o njoj?
Blijedi čovjek na tragu pervertita.
To je ta nezadrživa napaljenost mladosti.
Dušman u odsustvu Dušmana.

https://lingvistickebeleske.wordpress.com

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #121 on: 15-12-2016, 08:45:44 »
Apropo Final Fantasy XV priče, verujem da je legitimno reći da nije dobra, što je šteta jer su FF igre nekada imale zaista memorabilne narative (IV, VI, VII itd.) ali opet, da li je iko posle FFXIII i deset godina razvoja FFXV, promene direktora igre i svega ostalog očekivao da narativ bude koherentan? Mislim da nije, pa i većina prikaza koje sam pročitao ovo notira...

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #122 on: 15-12-2016, 12:33:53 »
On kao onda da ne poznaje veterane Civ serijala, koji nisu recenzenti bilo koje vrste, a koji su već spucali par stotia sati u igru, iskreno uživajući?

No, najčudnije na toj listi mi je Darkest Dungeon. Otkud ona tu? Šta veli Čik o njoj?


Iskreno, ne znam za Darkest Dungeon. Mislim da nije pisao prikaz, a ne sećam se ni da je strimovao. Samo znam ono što piše u dotičnom članku, kao i da smatra da je suviše teška i suviše zamarajuća (grindy) igra - u nepravednom smislu, ne teška u smislu kao Dark Souls. Uostalom, kao što sam rekao, overrated ne znači "loš".


Što se tiče Civilizacije...eh.  xdrinka   Generalno se zaboravlja koji je cilj kritike. Ona nije tu da istakne "mišljenje" šta mi se sviđa, a šta ne. Danas se to nekom zabunom radi, ali danas se mnogo šta radi pogrešno. Demokrate smo da bismo bili demokrate. Sloboda mišljenja i tako to. E pa, ovo nije političko glasanje, pa su glasovi bezvredni, osim tamo gde ih ne učine vrednim (recimo, platni bonusi za ocene na metakritičaru; ljudi će da kupuju igru zbog dobrih ocena na Stimu, i slično). Cilj kritike je da ukaže na vrednost (uvek relativnu, i nikada fiksnu, ali ipak nekakvu) u kontekstu svih drugih sličnih radova na tom polju, po mogućstvu ikada. Dakle, ne kad kažeš "ja volim vino, ne volim kafu", već kad kažeš "ovo vino je bolje od onog vina zbog nekakvih kvaliteta (miris, aroma, svašta nešto...)". U umetnosti je bilo isto tako, kroz čitavu istoriju. I obrazac koji se pomaljao svugde je da je svaka kritika sadržavala ideju koherentnosti različitih elemenata, nezavisno da li je dramska teorija u staroj Indiji ili renesansnoj Engleskoj, ili muzička "teorija" drevne indonežanske kulture ili evropskog romantizma. Apsurdno mi je da oni koji bi da igre proglase umetnošću to zanemaruju, i nude kao najbolje primere koje nemaju balans ili jedinstvo elemenata. Znači, nije najbitnije da li nešto ima dobre elemente koje ćete "trošiti", zanemarivajući one loše, već da upravo ti loši elementi ne postoje. Ili gotovo da ne postoje. Inače bi sve bilo besmisleno.


Hoću da kažem, ukratko, danas je kritičar ili recenzent u većini oblasti, čak i onih tradicionalno vezanih za umetnost, pretvoren u neku vrstu kupovnog savetnika. A mene zanima da li je Civ vredniji (u gore pomenutom smislu) od Endless Legend, ako govorimo o sličnim mehanikama, i zašto? Ili od Crusader Kings II, ako govorimo o sličnoj tematici? Ili od nekog Anno-a, ako mi je do gradnje? Upravo iz tog razloga, 1500 provedenih sati u nekoj igri ne znače mnogo za kritiku. Verovatno i smetaju. Ne samo da 1500 provedenih sati u Civ VI znači 1500 sati manje vremena posvećenog Endless Legend, nego je tu i prosta psihološka činjenica da se čovek vezuje za stvari sa kojima provodi vreme. Pa makar one bile objektivno* i loše.


Bio sam na forumu Civ Fanatika, i tamo se zaista vode prepirke oko toga da li je ova poslednja igra dobra ili ne. Ali, imamo i prilično veliki broj veterana koji ne vole igru. Pa sad, nek to objasni kako ko hoće.






* ne stvarno, to ne postoji, ali shvatite to kao "sa značenjem čija vrednost je otpornija na trendove i trenutne društvene i kulturne okolnosti"
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Father Jape

  • 4
  • 3
  • Posts: 6.961
Re: Igra godine
« Reply #123 on: 16-12-2016, 01:50:34 »
Pa baš suprotno — vodiču za kupovinu su ključne mane igre u trenutku izlaska; dakle da recenzenti danas jesu vodiči na prvom mestu onda bi igra lošije prošla. Ovako, mnogi su s pravom imali na umu suštinsku razliku savremenih igara i ostalih vrsta kulturnih artefakata koje si ti naveo, a to je da se putem pečeva, ako ekspanzije zanemarimo i smatramo ih u neku ruku zasebnim budućim igarama, mane mogu i hoće otkloniti. Pa se tu onda otvara gomila pitanja, poput, koje mane je koliko teško ukloniti, koliko brzo će se to desiti po izlasku igre itd.

Takođe su recenzenti imali na umu da, i pored te prirode savremenih igara, praksa je nažalost i dalje da se igra prikaže samo jednom, čim izađe.
Blijedi čovjek na tragu pervertita.
To je ta nezadrživa napaljenost mladosti.
Dušman u odsustvu Dušmana.

https://lingvistickebeleske.wordpress.com

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #124 on: 16-12-2016, 08:49:04 »
Ok, tačno je da danas - u smislu "u poslednjih nekoliko godina" - uticaj profesionalnih recenzenata opada, ali opet imamo vidan uticaj korisničkih ocena (a šta je "word of mouth" nego vrsta toga?) koje zauzimaju to mesto. Ima tu i drugih faktora, naravno, kao što je privrženost franšizi - ili, u manjoj meri, studiju - pa uticaj reklamiranja, pa uticaj strimera (ne nužno tim redom), i još verovatno svašta nešto, ali ipak dosta puta čujem od ljudi da su na slepo kupili neku igru prvih dana prodaje "zbog dobrih ocena". Dobre prodaje No Man's Sky (na samom početku, ili čak još pre njega  ) i Civ VI su dokaz da ljudi većinski ne čekaju na zakrpe.

I šta sa njima? Pa ti si prvi koji se žališ da ne možeš da ih čekaš, iako znaš da bi trebalo?  :wink:  I daleko si od jedinog - čak bih rekao da si sa većinom. A da se igre menjaju i doteruju (iako ne uvek nužno na bolje), istina. To valjda svi znamo. Zato je šteta što Metakritičar računa samo prve prikaze. S druge strane, mnogi recenzenti (i Čik među njima) su itekako svesni tog problema, i svaki put to naglašavaju. Dakle, sve ovo što sam do sada rekao o novoj Civilizaciji, odnosilo se na prvi oblik.


Jer ja lično nisam spreman da nagrađujem divelopere (i izdavače) koji mi naplaćuju da radim QA za njih. Ovde sledi metaforički pogled ka Bethesdi ...  :roll:  Tehničke mane se mogu otkloniti, kao i balans, ali propusti u osnovi dizajna malo teže. Recimo, Civ VI je dizajniran sa idejom o 1UPT (one unit per tile) kao osnovom, a kompjuter očigledno ne razume taj sistem, i ne ume da igra sa njim. Dakle, ako kažeš da AI nije bitan, onda ni 1UPT nije bitan, i Firaxis će moći da ga izbaci (i vrati se na "stacks of doom", ili smisli neki hibridni sistem), jer to je lakše nego razviti dobar AI, ali to će se desiti malo sutra, jer, kao što reče jedan ljubitelj Civilizacije na ovom forumu, ljudi vole da pomeraju čovečuljke po mapi/tabli (mada je on, paradoksalno, to uperio protiv fanova drugih strateških igara).


Edit: kao i igre, i moje poruke se menjaju dok im vreme to dozvoljava, pa je najbolje čitati ih nešto posle prvog objavljivanja.  :lol:


A, u vezi toga, doterivanje igara posle prvog objavljivanja pred publikom nije ono što ih razlikuje od (ostalih?) formi umetnosti. To si imao i u oralnoj pripovedačkoj tradiciji, a i u klasičnoj (izvođačkoj) muzici (i ko zna gde još, ali ovo su prve stvari koje su mi pale na pamet).
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Father Jape

  • 4
  • 3
  • Posts: 6.961
Re: Igra godine
« Reply #125 on: 16-12-2016, 10:33:16 »
"Pa ti si prvi koji se žališ da ne možeš da ih čekaš, iako znaš da bi trebalo?  :wink:  I daleko si od jedinog"

Ja sam na kraju odigrao oko sat i po Civ VI :lol: I od tada ne stižem da igram ništa :( :cry:
Blijedi čovjek na tragu pervertita.
To je ta nezadrživa napaljenost mladosti.
Dušman u odsustvu Dušmana.

https://lingvistickebeleske.wordpress.com

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #126 on: 26-12-2016, 08:52:29 »
Drugari, ja se nadam da je okej da nekakvu provizornu Sagitinu listu i diskusiju o igri godine ostavimo za rane januarske dane? Tako smo radili i prošle godine, plus, meni treba još nekoliko dana da makar okusim neke od notabilnih igara ove godine (naravno, to ne znači da ću poigrati Planet Coaster ili Civ VI ove nedlje, sorry  :( ) ne bih li bio u stanju da nešto razumno napišem ovde o svemu...


U međuvremenu, evo kako Rik Lejn mudro piše o tome šta je karakterisalo ovu godinu u igrama, izmaštavši prigodni neologizam "clutterpunk":

2016 was all about the little details

neomedjeni

  • 3
  • Posts: 4.256
Re: Igra godine
« Reply #127 on: 26-12-2016, 09:11:25 »
Ja sam planirao da 31. decembra, ako mi se ne bude igralo ništa, napišem nešto na temu "Godina u jedinom relevantnom žanru igara", ali ništa ne obećavam.  :lol:

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #128 on: 26-12-2016, 09:13:29 »
S obzirom da mi je sinoć Steam prijavio da i dalje igraš Pillars of Eternity slobodno možeš da napišeš i "Decenija u jedinom relevantnom žanru igara" ako budeš imao snage  :lol:

neomedjeni

  • 3
  • Posts: 4.256
Re: Igra godine
« Reply #129 on: 26-12-2016, 09:25:16 »
To bi se zapravo zvalo "Decenija u jedinoj relevantnoj igri".  :lol:

дејан

  • омнирелигиозни фанатични фундаменталиста
  • 4
  • 3
  • Posts: 3.557
Re: Igra godine
« Reply #130 on: 27-12-2016, 13:22:03 »
арс четника избацила своју листу најбољих у 2016.

Quote
20. Abzû
Platforms: Windows, PS4
Release Date: August 2
Developer: Giant Squid

At launch, we heard comparisons between underwater adventure Abzû and thatgamecompany's Journey and Flower. And sure, these are all games that value exploration and atmosphere over skill-based challenges and bloody death screens. But Abzû exists in its own beautiful underwater realm and is all the better for it.
This is a game that skillfully captures the mystery and wonder of exploring the world's oceans, from the technicolor splendor of a bustling coral reef to the terrifying blackness of a deep abyss. There's no health bar to worry about or complex button combinations to master—in fact, there's just a single button used to interact with ocean inhabitants. While there are a few puzzles to solve, they're simple enough as to not interfere with the journey.
Abzû's best moments are to be found in its aesthetic accomplishments: oceanic whitetip sharks, eagle rays, lionfish, great pulsing jellyfish, and thousands of other species that swirl through the water. Or the hieroglyph-hewn underwater temples and futuristic props that bring a mechanical balance to the undisturbed pockets of nature.
Abzû offers the chance to explore the unknown, a beautiful audio-visual treat that's light on challenge but big on wonder.
-Mark Walton

19. Atlas Reactor
Platform: Windows
Release Date: October 6
Developer: Trion Worlds

In spite of countless attempts to play and watch the industry’s big MOBA offerings, I have always failed to get hooked. I’m too old for this, I find myself thinking, and I can’t keep up with so much frantic mouse-over-the-map strategy action. But I love many of the games' concepts: team-based map control with gameplay twists offered by wildly different heroes. I’ve waited for a MOBA-like game to show up and sweep me off my skeptical feet.
This year’s Atlas Reactor has done exactly that. This free-to-play, turn-based tactical combat game finishes what games like Frozen Synapse started.
Players in Atlas Reactor's four-on-four team battles get 20 seconds per round to plot out actions (move, dodge, buff, attack, heal, and more), all clicked onto the map, XCOM-style. Then, all eight characters execute their command lists simultaneously, with certain actions always happening before others (green, then yellow, then red). The trick, then, is to coordinate each round’s actions with teammates and predict what opposing forces might do.
Will the opposing brute hoist up a giant shield this round? Can we take advantage of certain characters’ super moves recharging? The game’s still pretty fresh, and it clearly has room for a bigger roster of heroes, but each of its matches is already rich with out-of-nowhere comeback potential.
-Sam Machkovech

18. Really Bad Chess
Platform: iOS
Release Date: October 13
Developer: stfj

Like any good fan of strategy games, I went through a chess phase in grade school. I got pretty good for a novice but stopped right around the point where getting better would require memorizing the "best" sequence of play in countless common opening and closing situations. Seeing the same basic sequences of moves over and over again at the start of a game was kind of the opposite of the free-wheeling, exploratory learning process that got me into chess in the first place.
Really Bad Chess brings that early feeling back with one simple rule change: randomizing the pieces (both type and location) at the start of each game. Suddenly, that simple opening king's pawn move isn't an option anymore, because there isn't a king's pawn anymore. Instead, you have to study the board intently before you touch a single piece, figuring out how best to break through the unfamiliar defenses on the other side of the board while still keeping your own king safe. The constant need to develop new strategies and see new openings brings new life to what had been a ridiculously staid game.
Through a simple ranking system, Really Bad Chess takes you through computer opponents that start off at a tremendous disadvantage but end up with much better pieces than you as you rise through the ranks. These higher levels can feel ridiculously unbalanced, but it's incredibly satisfying when you somehow find a way to push a positional advantage against a much better-equipped opponent. And if you lose those matches—well, it's not called Really Fair Chess, after all. Despite some occasional issues with the AI (both in terms of move choice and speed), Really Bad Chess awakened the latent chess player within me after decades of dormancy.
-Kyle Orland

17. Hitman
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: March 11
Developer: IO Interactive

Only Hitman allows you to dress up like a supermodel, walk the runway, and then use that disguise to poison a despicable socialite. Only Hitman features a button prompt that reads "Press X to Give Massage" as a prelude to snapping a corrupt banker's neck. Only Hitman would give you an exploding golf ball intended for a tee time surprise, then practically force you to chuck it at the target's face in a blind panic, and then have that work flawlessly.
This year's always-surprising Hitman game (simply titled Hitman) made the most of its ridiculous scripted encounters and provided the tools for players to make their own murderous hijinks. Challenges like Elusive Targets—which appear for a set amount of real-world time, then disappear forever—and level-specific upgrades help keep players coming back to the episodic game.
The incredible depth and breadth of content aside, every single level in the new Hitman is packed with its own secrets to twist up in knots and weaponize. The clockwork paths of the assassination targets can be diverted, paused, and cut off by the player to create the perfect chance to strike. Just make sure you don't alert security. Agent 47 works much better in secrecy than under fire.
-Steven Strom

16. Civilization VI
Platform: Windows, Mac
Release Date: October 21
Developer: Firaxis

It's hard to talk about a Civilization game so soon after release. Updates and expansions will surely make Civilization VI into something even greater than what it currently is—just as they've done for the last decade of the series.
Even so, this is one hell of a start. The newest Civilization is probably as mechanically dense a starting point as the series has yet seen. This makes sense, since it weaves together ideas cultivated throughout the franchise's lifespan. The total effect is something that feels both like a launch pad for new content, ideas, and systems, as well as the most complete Civilization release ever.
- Steven Strom

15. Inside
Platform: Windows, Xbox One
Release Date: June 29
Developer: Playdead

You may see Inside as a return to the mid-'00s era of puzzle-platformer games. If so, you’re very, very wrong. Its predecessor, Limbo, got lumped into the same category in 2010, but while that game had a few clever puzzles, it was more successful as an interactive, mood-filled story.
Inside lands on this list because it focuses much more on captivating players with mood and aesthetics than with mechanics and puzzles. The game does require more thinking and effort than some smartphone crapware, but it may not satisfy anyone looking for a traditional game experience. (Quick tip: those players should hightail it to 2016’s most clever offering in the genre, Four-Sided Fantasy).
Playdead's switch in game-design focus was absolutely the right design call, because Inside is a masterwork of interactive storytelling—and of tying players into its narrative via simple, clean controls. You might not let a film or book get away with being this vague and confusing, but Inside’s journey is absolutely more enthralling than its destination. (And I say that knowing how memorable its near-final twist will be among gamers for years to come.)
-Sam Machkovech

14. Thumper
Platform: Windows, PS4/PSVR
Release Date: October 10
Developer: Drool

Part rhythm game, part ethereal futuristic sci-fi racer, part Zen meditation on the nature of rhythm, Thumper is the most complex "simple" game to be released this year. It's an extremely abstract tale of a silvery scarab sliding down a narrow track. You just press a single button to "thump" in time with the music, occasionally tilting the analog stick to turn along curving walls or holding the button to jump over hazards.
The lack of complexity and artifice lets you get engrossed by Thumper's all-encompassing sights and sounds, losing yourself in a zone of pure reflex and unconscious connection with the rhythm. Of all the games on this year's list, Thumper is the one I felt most deeply down in my guts as I played. Between the bass-heavy thumps of the music and sound effect cues, the subtle but effective controller vibrations, and especially the all-encompassing grandeur of the PlayStation VR view, something came together to give the game a solid and weighty texture unmatched by anything else.
That weighty uniqueness sticks with you long after you put down the controller. Thumper is utterly impossible to compare directly to any other single game out there, and it stands out from the tired crowd of familiar gaming archetypes nicely. Plug in and lose yourself to the power of the beat.
-Kyle Orland

13. Final Fantasy XV
Platform: PS4, Xbox One
Release Date: November 29
Developer: Square Enix

Sometimes you have to appreciate a game that just goes for something, even if it doesn't completely stick the landing.
Final Fantasy XV is one such game. As a coherent story of four men against the world, it will leave most players lost (at least until the next big patch tries to clarify the messy story). As an emotionally resonant road trip simulator that makes you care about the quartet in spite of everything, there's nothing else quite like it.
It's a game full of small ideas that add up to more than their sum. Hunting monsters earns money that can be spent on ingredients; that can be made into excruciatingly photorealistic food; that keeps your quartet hearty as it traverses the open world. And it happens as one member catalogs the journey in photographs.
The story that developer Square Enix wrote might not make much sense, but the one that you the player discover in repeating that loop is more than worth the price of admission.
-Steven Strom

12. Planet Coaster
Platform: Windows
Release Date: November 17
Developer: Frontier Developments

With the AAA landscape dominated as usual by a combination of blood, death, murder, war, and spaceships, Planet Coaster stands out. It’s not an epic adventure across time or an FPS gore-fest or even an MMPORPG. Instead, it’s a throwback to a type of game that’s sadly under-represented in the current gaming market—the theme park simulator.
With Planet Coaster, Frontier has managed to create a thing of pure joy. The game calls up memories of countless hours sitting in front of Roller Coaster Tycoon and Theme Park, creating coasters and meticulously planning out a park. But if the idea of a modern park sim is enough to get you in the door, the game's endless customization options are enough to keep you there, with tools to create some absolutely stunning parks and rides. (Players looking for an experience that focuses a little harder on the sim aspect of the game can also look to the well-made Parkitect to scratch that itch.)
The game's bold visuals and striking sound design don't hurt, either. The entire Planet Coaster package has been crafted with an almost disarming honesty; the game seems to want you to enjoy it. There's a real sense of apparent delight at work here, and the game is imbued with an earnestness and total lack of cynicism that is almost overwhelming—in a good way.
-Lee Hutchinson

11. Titanfall 2
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: October 28
Developer: Respawn

Titanfall 2 doesn't mess around. Anyone who played the game's single-player campaign can recall "that moment," when a particular level flips everything you thought you were going to see on its head. The game is full of "those moments," where the developers at Respawn show their willingness to introduce new concepts, only to discard them an hour later, well before they get stale.
Those constant surprises keep the game's short single-player campaign fresh throughout, and that's before you even dig into the multiplayer. Here you have most of the original game's flair for high-speed, parkour-inspired first-person shooting, plus a buffet of new maps, modes, and loadouts.
Meanwhile, smart but small changes—like the ability to tear out enemy robots' batteries and repower your own machine—add a dimension of intensity you can't find in the original, much less any other shooter on the market. Of course it doesn't hurt that getting into and out of giant robots to fight others still hasn't grown old.
-Steven Strom

10. Dark Souls 3
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: October 28
Developer: Respawn

At this point, From Software—maker of the third-person action-RPG Souls series as well as the excellent PS4-exclusive Bloodborne—has perfected pain and punishment. You know what you're getting when you play a From Software game: relentless combat, spectacular bosses, and a whole load of death screens.
No, Dark Souls 3 isn't a huge step forward for the series, but what small changes it makes are largely for the better. The visuals are greatly improved, the story is more interesting, and the very deliberate combat has been refined to near perfection. This is not a game where you can rush into combat and bash a few buttons, but one where considered trial and error is the key to success. It's about learning patterns, about discovering weaknesses, and about staying as patient as possible in the face of seemingly impossible challenges.
If that sounds like too much work, then Dark Souls 3 definitely isn't for you. But if you can stomach the dedication required to master its combat and learn its levels (even the first level can take several hours and dozens of attempts to finish if you're not careful), few games out there feel as rewarding.
-Mark Walton

9. Deus Ex: Mankind Divided
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: August 23
Developer: Eidos Montreal

It’s astounding enough that 2011’s Deus Ex: Human Revolution turned out as well as it did. The checklist didn’t look good: a new design team far removed from the series’ creators at Ion Storm Austin; a focus on console-friendly controls; another seemingly gruff-and-generic lead character in a big-budget video game.
What’s crazier is that the sequel, which appeared in late 2016 with very little hype, wound up being such a thoughtfully crafted and content-loaded follow-up, thus cementing Eidos Montreal’s status as masters of the stealth-RPG genre (and, quite honestly, taking a lot of air out of Dishonored 2’s sails). The game’s masterful design is evident enough in a single playthrough, but should you try double-dipping through this campaign, you’ll really see just how many branching paths and sheets of dialogue have been built into Adam Jensen’s return to augmented Eastern Europe. (And you’ll probably want to double-dip, since the campaign does wrap a little suddenly.)
Series fans have argued over the merits of this game's additional “Breach” mode, but I was (and still am) charmed by its deliberate choice to favor quick-burst missions. Adam Jensen’s suite of stealthy and murderous actions adapt well to this mode, and I was happy to see Eidos flex the comfortable control scheme's muscles with this sharply designed mini-campaign.
-Sam Machkovech

8. XCOM 2
Platform: Windows, Mac, Linux
Release Date: February 5
Developer: Firaxis

Of all the great video game protagonists I shepherded through campaigns in 2016, none are quite so close to my heart as my core squad of alien-busters in XCOM 2. Jeff “Apple Pie” Adams, Chiumbo “Hold Up” Okoro, Jane “Wildling” Kelly, Frida “Blau” Richter, Silvio “Deadlock” Bianchi—these are the heroes I remember most as the year closes out.
And that’s no accident. As we pointed out in our review of the game, XCOM 2 does a tremendous job of connecting you emotionally with your soldiers. A huge array of cosmetic customization options and a cool “personality” setting ensures that your squaddies are all your own. This makes it all the more tense when battles start going against you—and all the more devastating when one of your soldiers dies (I never save-scummed, honest).
XCOM 2’s setting, which flips the script on 2012’s Enemy Unknown, provides for some interesting gameplay tweaks. The aliens who attacked Earth in the last game have won, and XCOM has become a resistance movement fighting against the occupation. Your squad starts the majority of missions in stealth—you’re getting the drop on the aliens this time—and a turn timer on most missions keeps you from overly defensive turtling. The result is a much more urgent and tense take on the already excellent tactical battles from the previous game.
The strategy layer is also much improved and streamlined. Here, too, the thematic switcheroo works wonders; you’re working against the clock to investigate and disrupt the Avatar Project, a mysterious program whose end goal spells certain doom for humanity. You can’t just sit back and buff up your soldiers to nigh-unkillable status; the game’s urgency encourages aggression and decisive crisis management.
Although the game launched with some truly horrendous performance problems on even high-end hardware, the fact that I hardly even noticed during play is a testament to XCOM 2’s completely engrossing gameplay.
-Aaron Zimmerman

7. Battlefield 1
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: October 18
Developer: DICE

A word of warning: DICE’s latest shooter uses World War 1 as window dressing, as opposed to source material for the most authentic 1920s war-sim game ever made. For some history-loving gamers, that might be too big a stretch (they may be happier hunkering down with Verdun, a trench-warfare sim game on PC). FPS fans willing to suspend disbelief about firing rates, reload speeds, and tank durability, however, are in for a pretty good bit of genre comfort food here.
"Comfort” is a funny choice of word, though. That’s because Battlefield 1 is built to amaze and astound, thanks to enormous battling maps, unbelievable visual rendering techniques, and a sublimely balanced slate of weapon and machinery options for soldiers. You’ll get fabulous performance playing this on a modern console, sure, but PC players can crank the settings up even further on attainable gaming PCs to see Battlefield 1 as it was meant to be played.
Ideally, you’ll romp through the game’s Operations mode for multi-map super-war combat, which combines all of the Battlefield series mainstays—enormous battling arenas, satisfying multi-tier strategy options, and serious asymmetrical combat payoffs—into a veritable “greatest Battlefield hits” kind of experience. Across-the-board slowdowns in weapon and machine performance are meant to reflect the game’s WW1 era, and while they’re not wholly accurate, they add a good touch of gristle to so much bombast.
-Sam Machkovech

6. Uncharted 4
Platform: PS4
Release Date: May 10
Developer: Naughty Dog

The final chapter of Nathan Drake's long-running saga (unless the ending was a complete head fake), Uncharted 4 does about as good a job as you could expect wrapping up the smooth-as-silk action series with a bow.
The plot is as ridiculous as usual, made even more so with scenery-chewing villains and a long-lost brother storyline straight out of the worst soap operas. Naughty Dog manages to smooth out the rough edges, though, with the usual sharp, banter-filled writing, excellent vocal performances, and some heartfelt storylines that touch on the strain Drake's adventuring puts on his personal life.
Climbing, sneaking, and shooting through mountainous forest ruins hasn't changed significantly from the successful formula of previous Uncharted games. Still, the addition of vehicle exploration sequences, rope swings, and a new stealthy enemy marking system mixes things up nicely. The extra processing power of the PlayStation 4 (and especially the PS4 Pro) also means those intricately constructed ruins are more breathtaking than ever.
In closing out Nathan Drake's story, it feels like Naughty Dog has finally crafted the smooth interactive action movie that it has been shooting for since the first Uncharted game. It's not a game that will revolutionize interactive storytelling, or even stick with you very long after it's done, but it's a perfectly constructed thrill ride nonetheless.
-Kyle Orland

5. Dishonored 2
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: November 11
Developer: Arkane Studios

Dishonored 2 didn't break new ground in interactive storytelling, and it didn't do anything new with its first-person stealth. What it did do, however, was expertly bring together a mix of tried-and-true mechanics and wonderful level design to create a game that simply relishes being a game. There's no pandering to accessibility in Dishonored 2. You're given a set of tools, a problem to solve, and are expected to just get on with it.
And boy, is it fun to just get on with it. Whether you choose to play as series stalwart Corvo Attano or his empress daughter Emily Kaldwin, each of the special powers you're given—from the ability to warp instantaneously to the ability to summon a swarm of rats that can eat your enemies alive—has been masterfully designed. Combined with physical melee attacks and a few pistols, you can chain together intricate YouTube-worthy combos that are wonderfully satisfying to perform and a joy to watch.
Coupled with a gorgeous watercolor aesthetic and some truly ingenious level design—the mechanical mansion of madcap inventor Kirin Jindos is a technical marvel—what few flaws Dishonored 2 has are easy to overlook. This is one of the finest stealth games ever made, one that serves only those skillful enough to master its many mechanisms. If you fancy a challenge, this one is a no-brainer.
-Mark Walтon

4. Doom
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: May 12
Developer: id software

First off, forget the story. The "demons take over a near-future interplanetary mining operation" tale is nonsensical and well worth (literally) running past every chance you get. Look past the general aesthetics, too, which are ripped from the same seventh-grade Satanist's notebook as the original Doom.
Ignore those weak points and the new Doom provides adrenaline-soaked, twitch-reaction firefights that do a service to the series' decades-old namesake. The game is a collection of self-contained battles where hordes of varied enemies swarm together mercilessly, with convincing animation that reacts perfectly to the surroundings. You're forced to keep constantly moving around some well-designed battle spaces, making heavy use of the third dimension (and a satisfying double jump) to stay just barely ahead of the demons encroaching from all directions.
It's smooth-as-silk shooting at its finest, and despite some customizable weapons and secrets to find hidden in its labyrinthine corridors, it avoids being bogged down by the kind of endless cruft that has infected a lot of modern first-person shooters. By putting a fresh coat of paint on unvarnished first-person shooter design, the new Doom is a testament to the core appeal of the game that popularized the genre over two decades ago.
-Kyle Orland

3. The Witness
Platform: Windows, PS4
Release Date: January 26
Developer: Thekla, Inc.

A video game’s mechanics and visuals have historically been rated in separate categories because, for all intents and purposes, they’re different things. High frame rates or other technological feats may fuel a game’s speed or twitchiness, and aesthetics matter when pushing a game’s mood and emotional impact. If you really wanted to, you could fill Quake III Arena with big-eyed puppies or change the colors and character models of Tomb Raider, and you’d still be able to play essentially the same game.
The Witness tops my personal list for 2016 (and maybe even the past few years) because of how wonderfully it subverts this gaming assumption. This puzzle game’s aesthetics and mechanics are intertwined in ways I haven’t seen since Super Mario 64 kickstarted the 3D-platforming genre. The Witness takes known elements and invents an entirely new gameplay experience with them.
The game starts on a Myst-like puzzle island, only to out itself as a Metroidvania in which players don’t collect items or weapons but logistical knowledge, using it to unlock the game’s figurative and literal doors. Even better, there’s another game hidden inside the environment of that game (though describing how would spoil things a bit).
The game's systems rely heavily on their specific view of the island, which wows with striking, impressionistic, light-filled art direction. This long after the game’s January release, I still get chills every time I recall the game’s major puzzle-solving moments, and I still clearly remember its weird and unclear drips of plot and meaning.
-Sam Machkovech

2. Superhot (and Superhot VR)
Platform: Windows, Mac, Linux, Xbox One
Release Date: February 25
Developer: Superhot Team

Reading a basic description of Superhot—a first-person shooter where enemies and bullets only move when you do—it sounds like a gimmicky, one-note take on an already saturated genre. When you play it, though, you'll find that one small change turns the entire genre on its head, transforming a twitchy action game into more of a carefully thought out three-dimensional puzzle, where every move has to be carefully considered based on risks and rewards.
The ability to sidestep bullets and watch them in midair makes you feel a bit like a superhero, and the need to throw guns at your attackers when you run out of limited ammo makes you feel like an action movie star. Past the carefully crafted gunplay-as-puzzle situations, though, there's a mind-bending frame story that cleverly combines the ASCII-art imagery of the warez scene with a techno-dystopian, VR-infused future.
Speaking of virtual reality, the recently released VR version of Superhot takes the concept to another level. With every real-world motion increasing the risk from oncoming attackers, you have to control your body like a Zen master, moving gently through a world full of encroaching violence. Even reaching for a gun or swiveling your head to look for new enemies becomes a risk you'll need to weigh against the prospect of a bullet flying right at your face.
The biggest problem with Superhot and its VR extension is that they're over much too soon and leave a lot of gameplay possibilities on the floor. With any luck, we'll see even more of this evocative world and unique gameplay style in the coming year.
-Kyle Orland

1. Overwatch
Platform: Windows, PS4, Xbox One
Release Date: May 23
Developer: Blizzard

In a year when everyone on staff seemed to champion their own quirky idea of what qualifies as the best game, Overwatch was the one that everyone seemed to agree on. Blizzard's character-filled, team-based take on the first-person shooter genre is just effortlessly fun and exciting in a way that seems to appeal across many particular tastes.
A big part of that is the characters themselves, brimming with colorful and highly identifiable designs that seem like cartoons come to life. With 21 selectable classes at launch, and more since, the sheer range of play styles available means every type of player can find a role, from healers and tanks to snipers and turret-builders to, uh, ice-wall-planting, opponent-freezing griefers (hi, Mei).
The game design encourages you to use a wide variety of these characters, switching up your team lineup mid-match to poke at perceived weaknesses on the opposing side. The objectives, too, go beyond the usual team deathmatch and capture-the-flag standards to encourage teams to stick together and really work toward an easily identifiable objective. The fact that so many Overwatch matches come down to the wire or end in an overtime fracas shows that Blizzard balanced the game's see-saw challenges and maps quite well.
In his early impressions of Overwatch, Steven Strom summed up the game with one word: "friendly." In an age where shooters seems imposingly weighted down by overdesigned features and extraneous "realism," it's nice to see a simple, focused, team-based shooter bring the friendliness back.
-Kyle Orland

...barcode never lies
FLA

Brock Landers

  • 4
  • 3
  • Posts: 16.179
    • Radioaktivna aleja
Re: Igra godine
« Reply #131 on: 27-12-2016, 21:08:10 »
До краја седмице вјерујем да ћу и ја бити у прилици да поставим своју листу најбољих игара године... хиљаду деветсто осамдесете.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #132 on: 27-12-2016, 21:13:36 »
Pa, s obzirom da trenutno igraš Rogue koja je te godine nastala, ima smisla.  :lol:  Mada su te godine izašle i Battle Zone i Zork I. Solidno istorijski važne igre   :-|  Razume se, igra godine ipak mora, bez trunke sumnje biti Pac-Man.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #133 on: 09-01-2017, 15:33:01 »
 Hoćemo li onda da napravimo i pregled igračke 2016. godine? Hoćemo. Malo kasnimo ovog puta, ali to je zato što je božić pao za vikend a ja sam se neplanirano zakopao igrajući Let it Die daleko više nego što sam planirao. Dobro, to ja sad tvrdim da sam išta planirao a svi znamo da nisam, u svakom slučaju, evo mene, evo vas, rat Srbima, i da vidimo na šta je ličila 2016. godina i šta je igra godine (spojler: Dum, naravno).
 
Uobičajeni disklejmeri važe i ovog puta: ovo je subjektivan osvrt, bez pretenzija na pružanje ičeg korisnog ili analitičkog, sa velikim rupama u ličnom iskustvu u pogledu naslova koji će se pominjati, te velikim predrasudama koje utiču i na finalne stavove. Kriterijumi su, kao i pre: da je igra prvi put na zapadnom tržištu izašla između 1. januara i 31. Decembra 2016. godine, mada, nismo fašisti, ljucki je da se uključi i po koja igra iz 2015. godine izašla u njenim poslednjim danima koju niko i nije igrao 2015. godine (konkretno, samo jedna, ali vredna). Naravno, gledamo da obuhvatimo što je moguće više platformi, svesni da mnogi ljudi koji ovo čitaju imaju pristupa samo nekima od njih. Opet, razume se, mnoge platforme su izvan i našeg domašaja, ja na primer nisam ništa igrao na mobilnim platformama a da je izašlo 2016. godine, sem što sam asistirao ženi  borbama u Pokemon GO... Hoću da kažem, ovaj pregled nije i ne može biti objektivan, pa je najbolje da se shvata kao puka orijentacija, uz nadu da će upućeniji i analitičniji moći da dodaju još važnih ili dobrih naslova ili da obrazlože zašto su već pomenuti naslovi dobri, bitni ili pogrešno opisani od moje strane :lol:  Takođe, gledaću da svaku od igara koje sam lično igrao i posedujem video-futidž koji to ilustruje, snabdem linkom iz koga se može videti kako to izgleda. Linkovi će biti sakriveni iza tinyurl kontrakcija da nas Sagitina tvrdoglava skripta ne bi počastila desetinama embedovanih JuTjub objekata koji bi ovu stranicu učinili neučitljivom vo vjeki vjekov a Zakk bi mi bombardovao kuću iz orbite. Razume se, u nekim slučajevima sam igru legitimno igrao ali ne posedujem tehnologiju da istu zabeležim u video formatu (uglavnom igre za Wii U, Nintendo 3DS i, heh, Vitu...) pa ću, tamo gde je to opravdano, uključiti video materijal koji su napravili drugi, od mene spretniji i sigurno u svakom pogledu bolji ljudi.
 
Valja? Valja. Tekst ću, jer je predugačak, podeliti u više postova.
 
Ako smo to stvaili ad akta, evo jedne kratke meditacije o 2016. godini u igrama generalno. Šta ju je obeležilo?

 -         Rekao bih da za 2016. godinu može da se kaže da je ona prva u kojoj se koncept „igre kao servis“ utemeljio kao prirodan, dakle nešto što su „normalni“ igrači ne samo prihvatili bez škrguta gnevnih zuba već i sa pozitivnom dispozicijom. Delom je to jer se digitalna distribucija već ustalila kao uobičajen način propagacije softvera – Steam je u ovome odigrao veliku ulogu, mobilni telefoni takođe, ali su i konzolni gospodari pomalo uglancali svoje download servise pa je sada actually moguće igru zaigrati dok se na još daunlouduje, na primer Let it Die sam igrao već sa 10 skinutih gigabajta od 48 koliko je na kraju sletelo na moj hard – ali delom i zato što su developeri i izdavači uspeli da se otrgnu kandžama najgorih mobile gaming tendencija i pronašli načine da se igrač oseća zapravo USLUŽENO svaki put kada se vrati igri koju igra mesecima, a ne samo elegantno opljačkano. Rezultat ove suptilne, ali neizbežne promene je da su mnoge najbolje igre iz 2016. godine zapravo naslovi izašli prethodnih godina. Koliko je ljudi ove godine uredno ljuštilo Destiny i GTA Online, potpuno zadovoljno dotokom njihovih novih sadržaja i socijalnim iskustvom koje su ove igre nastavile da pružaju, zaobilazeći pretendente u likovima Battleborn ili, eh, Titanfall 2? Mnogo. Milioni, actually, a razlika između ovih igara i MMO igara iz vremena prošlih je svakako u odsustvu pretplatničkog jarma ali i u pomenutim pametnijim načinima da se free to play ili, već, low cost to play a lot dizajn približi igračima, da se matematika velikih brojeva podesi tako da svi na kraju budu srećni, da se skinerove kutije jako dobro maskiraju ispod naslaga prjateljski nastrojenih mehanika koje igraču daju mnogo više nego što, naizgled od njega traže. Kraj godine je obeležio iznenađujuće solidan uspeh Grasshopperove Let it Die (koju ja poslednjih nekoliko dana izgleda pominjem u svakom postu) koja je uspela da sažme čitav ovaj pristup kombinujući intrigantno zapetljan free to play dizajn sa dobro shvaćenim Dark-Souls-sreće-Roguelike kolopletom mehanika, dosoljavajući sve za Grasshopper karakterističnim J-pankerskim estetskim značajkama tako da se u zbiru dobije igra u kojoj u jednom trenutku pomislite „To je to, ovo je mesto na kome počinju da me muzu za pare mamuimjebem prodanu“ a onda 130 minuta kasnije shvatite da niste ni jednom poginuli, da ste otvorili nekoliko novih spratova, pobili užasnu količinu neprijatelja, natovarili se opremom i materijalima koje niste mogli ni da sanjate i da ste potpuno zaboravili da je ovo igra koju ste dobili besplatno. True story, it happened to me.
 
 No, drugde, vredi ukazati da su i sasvim tradicionalno utemeljene igre za jednog igrača sa puno narativa uspele da naprave pristojnu tranziciju iz produkta u uslugu, od Telltaleovih novih pduhvata (Batman je, vele, zapravo odličan) pa do Witchera 3 koji je ove godine izbacio dve masivne narativne ekspanzije i mnogim ljudima je ovo igra 2016. godine.


- Sa druge strane, indiepocalypse je bila reč koja je skovana u 2015. godini ali koja je apsolutno obeležila 2016-u, njen haštag harajući tviterom kao vesnik ekstinkcije najvitalnijeg krila gejming industrije, naime, nezavisnog krila.
 
 No, treba imati u vidu i da je gejming industrija GENERALNO u neobičnoj krizi, sa budžetima koji lete u stratosferu ali i sa tiražima i zaradama koje na momente prkose razumu. Na svaki Battleborn ili, eh, Titanfall 2, ili, što da ne, The Division, skupe visokoprofilne projekte koji su iskrvarili mnogo više para nego što su zaradili, dobili smo i po jedan Overwatch ili, gulp, Ratchet & Clank, ispolirane produkte za masovnu publiku koji su zaradili grdne pare i istovremeno izbegli da vređaju ičiju inteligenciju. Nezavisni proizvođači su ovde, razume se, u posebnim problemima, digitalna distribucija koja je od nekolicine njih napravila milionere (skoro pa preko noći) i učinila da se konzolni proizvođači bore za njihovu naklonost kao ljubomorni udvarači naoružani kuburama i naoštrenim rapirima, ta ista digitalna distribucija je u 2016. godini donela i apokalipsu na (skoro) svačiji prag. U velikoj meri ovde je „kriv“ Valve čiji je Steam postao gotovo potpuno nekontrolisana buvlja pijaca igara koje svi prave i prodaju ih u ma kojoj formi, gušeći kvalitet bujicom ne samo mediokritetstva već i čistih prevara, gomilama igara sa kopipejstovanim fabričkim asetima i survajvl ili menadžment mehanikama kompletno (i, dakako, besramno) pokupljenim iz drugih, originalnijih igara. Ono što je već nekoliko godina problem na mobilnim platformama ove godine je postalo ozbiljan problem i na Steamu i sam podatak da je 40% od svih igara koje na Steamu možete kupiti izašlo tokom 2016. godine bi trebalo da ukazuje na razmere tog problema.
 
 Valve jeste napravio nekoliko slabašnih pokušaja da ovo donekle ublaži i usmeri, ali njihovi pokušaji totalne demokratije (greenlight, tagovi, ocene) su posrnuli pred silinom ljudske dovitljivosti i, cenimo, bangladeških klikfarmi, a cela inicijativa sa Steam kuratorima kao da je napuštena od strane svih umešanih mnogo pre isteka godine...
 
 No, baš kad sve počne da izgleda kao da nema nikakve nade, setimo se da je u 2016. godini GOMILA odličnih indie igara razbila na Steamu, od nesrećnog ali vrlo uspelog No Man’s Sky, preko intrigantnog Hyper Light Drifter, izazovnog Darkest Dungeon i dugo očekivanog Firewatch pa sve do iz-mrtvog-ugla-naletelog Stardew Valley koji je u prašini iza sebe ostavio mnoge skupe proizvode mnogih AAA izdavača. Istovremeno, indie igre i dalje imaju veoma gospodski tretman na konzolama pa se za sada može reći da su vesti o njihovoj nasilnoj smrti ipak preuranjene glasine. Ali valja držati oko na celom tom problemu.


-          Da li živimo u najuspešnijoj konzolnoj generaciji ili na samom početku post-konzolne ere civilizacije? Odgovor na ovo pitanje ni jednog normalnog čoveka zapravo ni ne interesuje, ali, eto, prvi je radni dan u ovoj godini, ko je od nas uopšte normalan? Takođe, odgovor na ovo pitanje mnogo zavisi od toga kome pitanje postavljate, i u kom ste ga momentu uhvatili.
 
 Sony je nastavio sa apsurdno dobrom prodajom Playstation 4 i što se njih tiče, konzola je dobar biznis – zapravo jedini izdržljivo dobar biznis ove gigantske firme u poslednjih pola decenije – do te mere da su na tržište izbacili neobjašnjivo neprimamljivu Pro verziju PS4 koju je DušMan kupio i pored toga što sam potrošio najmanje 30 minuta mog skupog telefonskog vremena da mu objasnim zašto je to loša ideja. Što se Majkrosofta tiče, oni su prestali da uopšte obavljuju koliko se Xboxova prodalo jer ih je sramota od šerholdera, rebrendirali Xbox kao servis koji možete trošiti i preko PC-ja i ko jebe te konzole, njihovo je vreme prošlo, pa tko još živi u tom nekom devetnestom veku molim vas, ali su onda izbacili slim model Xbox One koji je uspešan i nastavili da udaraju u talambase kako ove jeseni dolazeći Xbox Scorpio ima da bude najmoćnija konzola ikada napravljena. Baš... lepo. U međuvremenu Satja Nadela verovatno ni ne čita izveštaje Xbox divizije kad mu se pošalje pregled poslovanja jer je to sve prašina u odnosu na planine novca koje Majkrosoft navlači na ime operativnog sistema. Sa svoje strane, Nintendo je imao... pa... sramotnu godinu, sa prodajom Wii U koja je maltene potpuno stala, te sa najavama Switcha koje su još uvek relativno oprezne i više se bave pravilnim brendiranjem nego konkretnim objašnjenjima šta ćemo na toj konzoli zapravo igrati i koliko će baterija actually da potraje kad krenemo u štetu... Srpska Nova Godina doneće više detalja o ovoj konzoli pa ostaje da pričekamo...
 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #134 on: 09-01-2017, 15:34:52 »
 Dobro, hajde onda da prođemo i kroz igre godine. Da bi stvari bile lakše, probaću da ih razdelim po žanrovima, mada, naravno, to je ponekad sasvim nemoguće pa će tu biti smešnih zabuna i osramoćujućih promašaja. No, šta bi početak Januara bio bez malo smeha i prstohvata sramote?
 
Žanr 1: First Person Shooter
 
FPS je ionako najpopularniji žanr video igara (ako na trenutak zaboravimo sve one druge žanrove popularnije od njega poput time management games, hidden object games, MOBA games...), ali u 2016. godini FPSovi su doživeli skoro pa legitimnu renesansu. Ispostavilo se da je pomalo umornom behemotu simbolizovanom u iscrpljujućem sezonskom ratu koga svake jeseni vode Call of Duty i Battlefield bilo potrebno samo da se malo priseti svojih korena ili, čekajte, ne, da nove, dobre ideje iz ove generacije primeni na dosledan, fokusiran način, ili, uh, možda ipak da iskombinuje klasičan FPS gejmplej sa MOBA uticajima? Priznajem, teško je jednom mišlju obuhvatiti ono što se događalo u FPS orbiti 2016. godine, ali to valjda i svedoči da je žanr vitalan i dinamičan i da u njemu ima prostora za mnogo sasvim različitih pristupa, mehanika, estetika...
 
FPS igre su do nedavno skoro karikaturalno od strane širih narodnih masa percipirane kao žanr koji se pravi samo za najgore među najgorima, digitalni generator sociopata (iako svi znamo da ti ljudi zapravo igraju Dark Souls III), baziran na eksploataciji i nasilju ali ova godina je pokazala da... uh, te stvari i dalje pale.
 
I ne samo da pale nego, kad se dobro urade, zaista dobijamo igru kojoj skoro ništa drugo ne može da priđe po količini adrenalina koja se u igraču proizvede.
 
Niko nije očekivao da će Doom biti dobra igra, pogotovo posle dosta mlakog utiska koji je ostavila multiplejer beta, end jet hir vi ar: Doom napravljen od strane preostalih anonimusa u id Softwareu je svojim singl plejerom osvojio mnogaja srca i potpuno preokrenuo način na koji se danas percipiraju FPSovi. Umesto militarističke teme i razrađenih narativa, Doom se vratio primitivnoj prostoti primalnih pristupa, prezrivo izgurao narativ na samu marginu iskustva i u centar stavio apsurdno agresivnu akciju borbe protiv demonske invazije na Mars. Odbijajući da kopira mehanike originalnog Dooma ali jako dobro hvatajući njegov osećaj, Doom 2016. je akademski primer vitkog, savršeno funkcionalnog gejm dizajna koji pred-tinejdžerske akcione fantazije ne mora da skriva ispod nekoliko slojeva ironijskog odmaka. Well played indeed.
 
S druge strane, od Blizzardovog Overwatch se očekivalo mnogo i Blizzard je sa lakoćom pokazao da i dalje ima Midin dodir: sve što dotakne automatski se pozlati, pa je tako i ova onlajn ekstravaganca sa jakim MOBA uticajima ne samo postala jedan od najuspešnijih multiplejer šutera godine već je i uspela da ublaži najveći deo sociopatskih tendencija koje online FPS igre generalno podstiču u ljudima (dokazujući jednom za svagda da nisu krivi ljudi koliko dizajn) i postane bona fide fenomen među veoma širokom igračkom populacijom sa sve fan fiction, slash fiction i cosplay satelitima kakve Call of Duty nikad nije mogao ni da sanja. U sudaru sa Blizzardovim titanom (!!!) nišče igre poput  Gearboxovog Battleborn nisu, bojim se imale čemu da se nadaju bez obzira na svoje objektivne kvalitete... Na ovom forumu je igru, reklo bi se igrala samo drugarica Mirkiekshka, ali ona ju je i ozbiljno pohvalila, a ja verujem ljudima koji kidaju Dark Souls.
 
Call of Duty: Infinite Warfare je uspeo da navuče mnogo loše volje na sebe skrivanjem remasterovanog Modern Warfare iza povisokog paywalla i mada igru nisam igrao ne sumnjam da je u pitanju kompetentan mada, uprkos svemirskoj tematici, konzervativan CoD naslov. Ipak, ovo je slabije prodavana igra od prošlogodišnjeg BlOpsIII i moguće je da se u Activisionu polako razmišlja o tome šta bi trebalo da se menja u ovom godišnjem serijalu.
 
Nadam se da zaključak neće biti samo da treba slepo kopirati uspelije od sebe jer ćemo se onda uskoro daviti u igrama smeštenim u Prvi svetski rat. EA-ov Battlefield One je uspeo da proda masivnu količinu kopija i izazove solidnu količinu dobre volje svojim skoro pa respektabilnim odnosom ka velikom ratu i dobrim dizajnom. Posle Diceovog Battlefronta koji je mnogo uložio u fan service a malčice zapostavio mehaniku, vele da je BFO baš ono što je doktor prepisao. Proveriću, jednom, tokom ove godine, nadam se. No, ono što znamo je da je najbolji iz trijumvirata jesenjih militarističkih FPSova prošao najgore. Titanfall 2 ne samo da je doneo redizajniran i, na kraju se ispostavilo, upeglaniji multiplejer od originala i ne samo da se sada pojavio i na konzoli koju najveći broj ljudi ima, već je dodao i šokantno odličnu kampanju za jednog igrača koja u tih nekoliko sati non-stop akcije donosi izvrsno pucanje, neočekivano moćan platforming, ali i neke istinski inspirisane momente manipulacije vremenom. Kako su Respawn nagrađeni za ovaj podvig? Vrlo slabom prodajom. Ipak, Titanfall 2 se i dalje solidno igra online i nadam se da će se negde, dalje nizvodno, sve završiti srećno. Jer zaista, radi se o igri koja bi lako bila FPS godine da nije bilo Dooma.
 
Izašao je i Far Cry Primal: FPS bez pucanja ali sa mnogo bacanja kamenja. Nisam stigao da ga poigram, ali ne sumnjam da je dobar.
 
Na indie frontu se, siguran sam, pojavilo na stotine proceduralno generisanih FPSova, kombinacija FPS i survival igara, te militarističkih abortusa koje samo Jim Sterling može da igra i da suspregne mučninu, a i to samo zato jer ga publika sastavljena od samih sadista za to prpošno plaća putem patreona, ali Devil Daggers je jedan od dva naslova koji zavređuju pominjanje u ovom prestižnom pregledu, na ime svog destilisanja FPS iskustva u jednominutne partije ispunjene adrenalinom, znojem, suzama...
 
Drugo je, naravno, SUPERHOT, poljski FPS u kome se vreme kreće samo kad se igrač kreće, a što je osnova za gomilu interesantnih situacija u kojima adrenalinska poplava nastupa uprkos činjenici da imate gotovo potpunu kontrolu nad tempom kojim se borba odvija. Emejzing.
 
Žanr 2: Vozačke igre
 
Znam, svi sad gledaju jedni i druge i svima je na usnama isti komentar: Ali Mehmet... on ne igra vozačine...
 
I istina je da ih uglavnom ne igram, ali to ne znači da Sagitini lurkeri treba da budu uskraćeni za informacije koje željno iščekuju poslednjih devet dana kako bi snajperske nišane svojih kreditnih kartica usmerili u pravu stranu, sigurni da će igrati NAJBOLJE iz 2016. godine, a po cenama iz 2017-e. Pa je onda red da pomenemo da su se ove godine pojavile najmanje dve pažnje veoma vredne vozačke igre koje ljudi-koji-znaju hvale iz sve snage. Ili makar David Turner trubi o njima kao lud na svakom svom podkastu. Enivej, Majkrosoft je izbacio svoju ekskluzivu Forza Horizon 3 (to jest, konzolnu ekskluzivu jer je igra nabavljiva i na Windows 10 prodavnici) i vele da se njena kombinacija otvorenog sveta i solidne arkadne mehanike, plus suludo visoki produkcijski kvaliteti udružuju da pruže modernom igraču pravi mali komad raja. Sa sasvim druge strane, Francuzi su posle milion godina serijal Trackmania popeli na krštenu konzolu (pošto je svojevremeno, jedna Trackmania već urađena za Wii... danas o tome iz pristojnosti niko ne priča) i Trackmania Turbo je konačno širokoj publici dala mogućnost uživanja u tonama sadržaja koji prave drugi igrači, pretvarajući solidni PC hit u raskalašnu konzolnu platformu za kreativnost. Pa vi sad vidite.
 
Žanr 3: Sportske igre
 
Whoa! Sa vozačkim igrama je bilo lako pa sam sad, ponesem hubrisom odmah utrčao u drugi žanr koji uglavnom ne igram. Niti uopšte znam šta je u njemu objavljivano. Ipak, znalci (koji se odazivaju na David Turner) vele da FIFA 17 ima zabavan career mod, pogotovo sa sada praktično RPG mehanikom dodatom da se sve začini, a u kojoj imate i dijaloške opcije, dok je sa svoje strane Konamijev Pro Evolution Soccer napravio interesantno uspeo comeback u formi PES 2017 kreirajući mnogo svedenije, ali, kažu, na terenu osetno kvalitetnije iskustvo. Razume se, najveći deo sveta je i dalje igrao Rocket League, u skladu sa games as service trendom diskutovanim iznad.
 
Žanr 4: MOBA
 
Eh, da se ne lažemo, niti ih igram niti ih pratim, ali i u redu je jer se na MOBA frontu, u skladu sa games as service trendom diskutovanim iznad a pomenutim u prošloj rečenici, zapravo nije desilo ništa dramatično. LoL i Dota 2 i dalje drže najveći deo kolača, njihovi turniri imaju sve ekstravagantnije nagradne pulove i sve više ljudi prati prenose važnih mečeva, a ako je i bilo nadobudnhih pretendenata na market šer u 2016. godini, uglavnom su pogašeni pre nego što smo i stigli da ih primetimo. Fak. Star čovek poput mene i dalje ne shvata kako je moguće da ovako komplikovane za razumevanje igre mnogo više ljudi gleda u formi eSporta nego što gleda Street Fighter. Ali tako mu je to.
 
Žanr 5: RPG
 
Dobro, sad smo već na bezbednijoj teritoriji, mada naravno, to što ću akcione i neakcione RPGove, roguelikeove i igre bez narativa lampovati sve zajedno će sigurno izazvati malo mrgođenja. Barem sam Japance izdvojio u poseban segment jer, uprkos onom kako to sve izgleda iz ptičije perspektive, meni JESTE stalo da se stvari hajlajtuju što je više moguće za što je više zainteresovanih.
 
No, zanimljivo je da u 2016. godini zapravo nije bilo zapaženih visokopropfilnih, a novih zapadnih RPGova ni na strani korporacija ali ni među nezavisnim superherojima. The Witcher 3 je izbacio svoje dve ekspanzije i dobio MNOGO pohvala za njih a slično su prošli i Obsidian sa drugim delom White March ekspanzije za Pillars of Eternity, no, osim toga, većina se svela na ili early access ponude ili na obećanja. Electronic Arts je Mass Effect konačno zakucao za 2017. godinu. Divinity: Original Sin 2 je i dalje u early accessu i izlazi ove godine (i za sada dobija mnogo pohvala), isto važi za Torment: Tides of Numenera. Ono što jeste izašlo su Obsidianov Tyranny za koga je drug Neomeđeni imao dosta uzdržane reči umerene hvale (meni tek sledi igranje) kao i Iron Towerov Dungeon Rats koji je ipak samo na borbu orijentisani dungeon crawler.
 
Nije samo zato Darkest Dungeon osvojio toliko visokih pozicija na listama igara godine, ali svakako je pomoglo to što o Falloutu 4 skoro niko više nije ni pričao uprkos DLC ekspanzijama, što su Bard’s Tale i Wasteland 3 i dalje opipljivi samo u formi koncept arta i što su middle of the road ponude poput Technomancer bile prilično neimpresivne. Darkest Dungeon je, pak, imao izvrstan early access period sa dosta pažljivog rada na balansiranju i kao završen produkt može da se pohvali napornom ali zavodljivom krivuljom težine koja od igrača zaista zahteva mnogo ulaganja, teške žrtve i dosta čupanja kose. Sigurno ne škodi ni veoma dobra art-direkcija i simpatična glasovna gluma, ali pažljiva manipulacija bildovima, žongliranje sa nekoliko terenskih timova i složen sistem parametara koji utiču na uspeh u borbama čine ovaj dvodimenzionalni dungeon crawler posebno primamljivim. Naravno, igra ne sadrži ozbiljniji narativ ili karakterizacije ali itekako proizvodi jedinstvene priče koje igrač pamti i prepričava u godinama koje dolaze, a strateški pristup razvoju timova i pažljivo razvijanje njihovih članova u smerovima koje smatramo najpametnijim, te strava koja nastupa kada shvatamo da su jedan jedini nesrećan pad kocica udaljeni od smrti su za mene dovoljno moćno RPG iskustvo da mi pripovedački elementi ne nedostaju.
 
Ja sam voleo i Deus Ex: Mankind Divided koji je, pak, imao JAKO MNOGO priče i pripovedanja, ne nužno uvek uspelog, ali koji me je veoma duboko zadovoljio veoma širokom paletom mogućnosti za izražavanje igrača i razne improvizacije. Ovo je, razume se, već peta velika Deus Ex igra pa je čar novine svakako iščilela, ali je ovo i prilično dobra Deus Ex igra koja uspeva da klasičniji RPG pristup (razvoj i unapređenje distinktinih veština lika) malo organskije spoji sa akcionim mehanikama nego što je to pre bio slučaj. Valja!
 
Banner Saga 2 je takođe dropovala u 2016. godini i mada Perin svedoči da je mehanički i produkcijski identična prvoj igri, to je na kraju krajeva samo ispunjenje plana koji su u Stoicu imali još od kikstarter kampanje: jedna priča, ispričana kroz tri konzistentne igre koje će spajati narativ, roleplaying i taktičku borbu, sve začinjeno i dalje prelepom grafičkom ponudom.
 
Naravno, godinu je obeležio i Dark Souls III, majestično zaokruživanje serijala (ili barem From Softwareovog rada na njemu) kroz finale prepuno ne samo prilično dobronamernog fan servisa već i odlično dizajniranih nivoa i bossova. Dark Souls III je destilat svega dobrog što su ’Souls igre do sada ponudile, uz ponešto i lošeg (R1 spam i drugi multiplejer problemi) i mada je igra notabilno odsutna sa većine lista igara godine zapadnih medija i igrača, ovo je verovatno najviše zbog toga što je objavljena relativno rano u godini ali i zbog toga što se nije previše odmakla od već veoma poznatog predloška. No, fak it, igra ima neke od najboljih bosfajtova u celom serijalu, ima kraj koji daje veoma emotivno potentan zaključak celoj premisi prve igre a njen multiplejer je porodio fight club kulturu koja i dalje živi. Dovoljno za mene.
 
Na ARPG strani je Diablo III nastavio da radi to što radi, ali smo dobili i interesantne indi ponude u vidu zombi igre Zombasite sa jedne strane, te Grim Dawn sa druge. Prvu je Ridiculus ozbiljno ishvalio, igrajući samo demo, drugu su svi koji su je probali ishvalili a čak sam joj i ja dao priliku da me zabavi, a tu je priliku igra solidno iskoristila usporavajući diabloliki gejmplej i kreirajući interesantne klase, različite od već utemeljenih arhetipova za ovu vrstu igara.
 
Bilo je tu još igara, The Dwarves i Curious Expedition su već pominjani na forumu, Jeff Vogel je izbacio i Avadon 3: The Warborn, a ja još i nikako nisam stigao da zaigram Moon Hunters koga sam kikstartovao, tako da, iako godina nije bila bogata visokoprofilnim naslovima (to jest ako ste suviše hardkor da biste uopšte razmatrali Deus Ex i Dark Souls), a većina indi hitova je migrirala u 2017-u, bilo je tu svačega što se moglo lepo i ljudski igrati.
 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #135 on: 09-01-2017, 15:39:01 »
Žanr 6: JRPG

Japan je u 2016. godini napravio neku vrstu kambeka, pogotovo u JRPG domenu. I to čak i ne računam Personu 5 koja je izašla samo u Japanu a mi, nišči duhom i geografski hendikepirani je još uvek čekamo. Ova godna videla je izlazak nekoliko veoma interesantnih i uspešnih JRPG naslova i utisak je da se ovaj žanr konačno iščupao prokletstva postojanja samo i (skoro) isključivo na portabl platformama. Neću da kažem da je sve što je izašlo na konzolama bilo i dobro, ali bilo je tu, oh, mnogo dobrog.
 
Svakako najveći naslov u ovom žanru i najveća priča vezana za njega uopšte je Final Fantasy XV. U razvoju punih deset godina (mada sa različitim nivoima dinamike) ova igra se predugo borila da nađe svoj identitet i na kraju ga je, potpuno iznenađujuće i u velikoj meri zahvaljujući Hađimeu Tabati – našla. I to u kombinaciji boy band estetike sa iznenađujuće ljupkom amerikanom. Final Fantasy XV je bez sumnje najvažniji FF naslov još od sedmice i prvi zaista veliki estetski preokret, ali i smela (pogotovo uzevši u obzir budžet koji zahteva deset miliona prodatih kopija da bi bio povraćen) mladalačka avantura u predivnom svetu, opterećena kroz više medija dispergovanim narativom kao i preambicioznom grafikom ali nekako na kraju dana duboko zadovoljavajuća ako vas pogodi u pravu žicu. Ja ću ovu igru tek dublje igrati, ali i ovo što sam do sada video ubedilo me je da je Tabata čovek čije će se ime u budućnosti izgovarati sa mnogo poštovanja.
 
Na drugim stranama, isti izdavač je za 3DS izbacio Bravely Second: End Layer, nastavak Final-Fanatsy-igre-bez-Final-Fantasy brendinga i pokazao da originalnost nije toliko neophodna ako imate kvalitetan osnovni dizajn na raspolaganju. I Am Setsuna istog izdavača nije uspela da očara našeg druga Neomeđenog, ali je poveliki broj ljubitelja 16-bitnih JRPGova potvrdio da je ovo iznenađujuće veran faksimil negdašnjih iskustava. Dobrih a, verovatno, i loših.
 
Nažalost, opet isti izdavač je izbacio i novi Star Ocean, ali već njegov podnaslov Integrity and Faithlessness je ukazivao da ta igra možda ima određene probleme pa su i prikazi potvrdili da se radi o nedostojnom nasledniku voljenog serijala.
 
Zato je Nintendo imao interesantnu godinu. Mario & Luigi: Paper Jam je spojio dva Mario RPG serijala u jedan inspirisan krosover i pokazao da u Alpha Dreamu itekako znaju šta rade. Međutim, sa druge strane ograde, novi poseban nastavak u Paper Mario serijalu, igra Paper Mario: Color Splash je naišla na mnogo negativnosti. Naravno, njen objektivni problem je što dolazi iza Paper Mario: Sticker Star koja je omrznuta iz dosta dobrih razloga, te da predstavlja samo rafinman Sticker Star dizajna a ne i povratak složenijoj RPG filozofiji koja je karakterisala prve dve igre iz serijala i, priznajem, čak i mene malo nervira neopravdano mnogo drndosanja po touch screenu pred svaku borbu kao i trikovi kojima se mora pribeći da bi se pobedilo u bosfajtovima, ali s druge strane, igra ima fascinantno prelepu art direkciju, kao žilet oštru grafiku i za Nintendo sada već tradicionalno uspeo humor, još impresivniji jer se dešava u svetu koji naprosto nema dovoljno „stvarnog“ u sebi da deluje kao mesto na kome narativi i komedija mogu da postoje.
 
No, Nintendov heavy hitter je svakako bio Fire Emblem: Fates, ambiciozni nastavak najhvaljenije igre iz decenijskog serijala. Fates je, zapravo, paket sa čak tri različite kampanje u sebi, prilagođene igračima različitih preferenci i iskustva i mada je razdvajanje ovih kampanja paywallovima nešto zbog čega i danas zaškrgućem zubima, opet, svaka od njih traje solidnih 20-25 sati i moguće je razumeti zašto ih Nintendo odvojeno naplaćuje. FE: Fates je dobio dosta kritika da mu narativ nije jak kao u njegovom prethodniku, Awakening, ali zaista nisam siguran da sa tim mogu da polemišem jer sam čovek od 45 godina koji u ovim igrama ionako uvek vidi samo crtanofilmovske arhetipe i igra ih pre svega zbog prefinjenog taktičkog gejmpleja koji u Intelligent Systemsu ni ovom prilikom nisu napustili.
 
Bili su tu i The Legend of Heroes: Trails of Cold Steel II koji ozbiljno hvale ali ja još ni keca nisam odigrao, pa onda takođe veoma hvaljeni World of Final Fantasy a Dragon Quest Builders je svojim spajanjem Minecraft pristupa sa malo fokusiranijim narativom a koji je nastavak lošeg kraja prve DQ igre iz osamdesetih godina zapravo osvojio mnogo više pohvala nego što sam očekivao.
 
Na kraju svakako moram da podsetim da je Tokyo Mirage Sessions: #FE ispao izvanredno dobro i da se iza krinke Idol Simulatora krije jako dobra Shin Megami Tensei igra sa smislenim uplivima Fire Emblem elemenata u dizajn koja mi je na početku izgledala kao puko ubijanje vremena do Persone 5 ali sam na kraju ostao ozbiljno impresioniran i gladan JOŠ sadržaja.
 
Naravno, izašao je i rimejk Dragon Quest VII za 3DS, eno mi ga na polici, čeka da odvojim 70 sati da ga igram... FAK!
 
Žanr 7: Borilačke igre
 
Ovo ćemo lako jer zapravo ovih igara i nije izašlo mnogo, barem ne notabilnih. Mortal Kombat je dobio svoju XL inačicu za konzole (PC je ostavljen da grca u prašini jer u Warner Brosu očigledno mrze master rasu), Injustice 2 stiže ove godine, kao i Marvel vs. Capcom Infinity, a King of Fighters XIV je iskočio na scenu teran svojim novim 3D endžinom i potonuo kao kamen umotan u džak nakovanja. Nisam siguran šta su u SNK mislili da će se desiti (mada je moguće i da je firma, zabavljena korporativnim restruktuiranjem igru naprosto isterala na tržište jer je morala) kad su nekada veličanstvenu 2D grafiku zamenili priličnim 3D grozotama ali činjenica je da je inače solidni KoF gejmplej premalo, ali i pogrešno evoluirao uvodeći „rush“ tehnike da bi, kao, pomogli novajlijama da se bore sa veteranima, propuštajući da se primeti da veterani već znaju kako da preduprede rush napade a da će oslanjanje na autokomboe novajlije samo efikasno sprečiti da zaista nauče kako se efikasno igra. No, možda sam isuviše negativan, KoFXIV je dobio pristojnjikave ocene i prodao se skoro pa dobro s obzirom na bekleš koji se čuo iz tvrdog jezgra borilačke zajednice.
 
Godinu je svakako obeležio Street Fighter V, i njegova skoro neverovatna neuspelost na neviđeno neprebrojnim planovima, a koja ga nije sprečila da mi ipak bude u vrhu igara godine. Capcom je games-as-service filozofiju ovde interpretirao na najgori moguć način publikujući igru u komadima, favorizujući jako onlajn igranje i turnirski majndset na štetu singl-plejer sadržaja i kežual igrača. Rezultat je da je Street Fighter V, skoro punih godinu dana nakon izlaska istovremeno i najbolja i najgora SF igra u istoriji dugoj još malo pa 30 godina. Dobro, najbolja ako ne računamo Street Fighter Alpha III. Najgora ako ne računamo Street Fighter EX ili, uh, originalni Street Fighter??? Ne treba PREVIŠE analizirati ovakve moje izjave, moliću lepo. Poenta je da je Street Fighter V skoro godinu dana nakon izlaska i dalje igra koja nema pravi arcade mod, dakle, ono što najveći broj igrača najviše igra, da i dalje ima značajno manje likova nego što je imao Ultra Street Fighter IV i da normalan čovek koji ovo kupi da bi se igrao sam, vežbao i uživao pre nego što možda, MOŽDA izađe na internet, i dalje mora da odskoči u zapanjenosti kad shvati šta mu posle 30 GB pečeva sve u igri fali. A opet... ovo je NAJBOLJA, najizbalansiranija, taktički najsmelija Street Fighter igra do danas, sa likovima koji su dramatično različiti a opet se odlično uklapaju, bez jasnog turnirskog favorita (sem Chun Li, pre nego što je bila nerfovana) ali sa neverovatno mnogo dubine u različitim borbenim stilovima. Novi likovi su odlični a stari su smelo redizajnirani tako da Street Fighter V odiše svežinom i kreativnom energijom kad god izađete da se borite protiv drugih ljudi na internetu. Sve to pa još i izvanredno lepa grafika i animacije koje igru čine pravim praznikom za oči. Samo da jednom urade taj JEBENI aracade mod da narod zapravo dobije priliku da to sve i vidi kako dolikuje.
 
Naravno, NAJBOLJA borilačka igra 2016. godine je bila nova verzija Guilty Gear Xrd SIGN sa podnaslovom Revelator. Iako je u igri zapravo malo toga menjano i dodavano u odnosu na original, promene su bile smislene, novih šest likova dobrodošli, a raskoš modova za jednog igrača, te detaljnih tutorijala apsolutno treba da postidi Capcom. No, nije neka novost da Arc System Works prave najbolje borilačke igre na tržištu već skoro dvadeset godina i da samo njihova agresivna anime estetika i veoma kompleksni sistemi stoje na putu između tavorenja na hardcore margini i svecke slave. Revelator je najprefinjeniji borilački naslov naših dana, taktički kompleksan a tehnički i tehnološki briljantan i tužno mi je da gledam prazne evropske servere za PS4 verziju. No, igra je polovinom Decembra izašla i na Steamu pa snažno podstičem njenu kupovinu.
 
U rubrici digitalnih remastera izašlih u 2016. godini svakako treba pomenuti i Garou: Mark of the Wolves. Ova igra, iz 1999. godine je OSMA u Fatal Fury serijalu i predstavlja jedan od ranih vrhunaca SNKovog borilačkog dizajna, demonstraciju kako su njihove igre evoluirale na drugu stranu od Street Fighter predloška i, tamo gde je Street Fighter III počinjao da se gubi u neintuitivnim mehanikama dostupnim samo hardcore turnirskim igračima, Garou: Mark of the Wolves je spojio pristupačnost i dubinu, donoseći interesantne likove i nekoliko naprednih mehaničkih i taktičkih ideja. Imam samo dve brige u vezi sa ovim rimasterom dostupnim od pre nekoliko nedelja na Playstationu: prva je da na serverima vlada pustoš i da čak i kad uspem da uđem u meč sa živim ljudima, ping od skoro trećine sekunde pretvara borbu u neku vrstu potezne taktičke igre; druga je da ova igra lepše izgleda na deset godina starom PC emulatoru za Neo Geo nego u „remasterovanoj“ verziji za konzolu. WTF!!!!!!!!
 
Žanr 8: taktičke i strateške igre
 
Real talk now: 2016. godina je bila THE godina taktičkog i strateškog žanra. Štagod da volite, bili ste usluženi, bilo da vam srce više vuče ka RPG interpretacijama taktike (Fire Emblem, Darkest Dungeon), bilo da ste ambiciozni 4X osvajač, taktičar na nivou odreda ili, gulp, čak, da volite realtime strategije. Čak su i ljubitelji menadžment simulacija imali čemu da se raduju! NIRVANA!
 
Seriously, iako Ridiculus i dalje dosta gunđa u vezi Civilization VI, većina sveta i dalje šalje dosta pozitivnih vibracija na njeno ime, hvaleći da igra zapravo deluje najsolidnije od svih launch verzija recentnih Civova. Ja je nisam poigrao ali čak je i iz videa očigledno da je ovo sigurnije i bolje vođen naslov od Civ: Beyond Earth. Pošto će za mene ovo biti igra koju ću igrati tek negde na leto ili u jesen, verujem da ću imati čemu da se čudim, ali, nadam se, i divim.
 
S druge strane, Paradox je izbacio svoj Stellaris i mada njihova hardcore publika ozbiljno prigovara da je ovo isuviše uprošćeno u odnosu na Crusader Kings ili Europa Universalis, fakat je da se igra dobro prodala, dobila solidne kritike i da se još uvek veoma dobro drži na Steamu što se tiče igračkih ocena. Ne mora da znači da je to dobro, naravno, ali greje srce pomisao da sada ipak mnogo više ljudi igra kompleksnu Paradoxovu strategiju samo zato što se događa u svemiru.
 
Onda, Total War: Warhammer je na kraju prilično revitalizovao TW serijal, pokupio odlične kritike, dobro se prodao i generalno, reklo bi se, utabao put za Creative Assembly da svoje igre evoluiraju u pravu stranu. Posle Total War: Rome II koji je zamalo pa ubio seriju, ovo je zanimljiv saving throw.
 
Naravno, godinu smo počeli i završili sa dve izvrsne taktičke igre. XCOM 2 je uzeo predložak Firaxisovog ributa od pre neku godinu i obogatio ga interesantnim dodacima. Hibridne klase, šunjački gejmplej i zanimljivo dizajnirane misije su igru izdigle na naredni nivo taktičke kompleksnosti, a novi neprijatelji i zanimljiv narativ su dodali gas tamo gde je bilo potrebno. Sa druge strane, Shadow Tactics: Blades of the Shogun nisam stigao da poigram (čak ni da kupim), ali drug Calavera je posvedočio da se radi o zanimljivoj revitalizaciji Commandos dizajna, ali u feudalnom Japanu, pa ću, pošto je igra i inače jako pozitivno prošla kod kritike, da joj dam priliku čim uzmognem.
 
Izašao je i Hearts of Iron IV ali ne znam je li to uopšte iko od nas igrao? S druge strane, Homeworld: Deserts of Kharak je za mene predstavljao možda najveće iznenađenje u godini jer ne samo da sam RTS žanr smatrao temeljito mrtvim & pokopanim, pogotovo u single player inkarnacijama, već mi je i ideja o svođenju Homeworld gejmpleja na borbu u – praktično – jednoj ravni, na tlu, delovala iznenađujuće reakcionarno. Kad mi tamo a ono ispade da je HdoK prefinjeno dizajnirana igra koja akcenat stavlja na taktiku i suptilne borbe malih odreda a resurse i štancovanje jedinica drži u drugom planu. Mac s pravom kritikuje moje nespretno teturanje u gornjem videu, ali posle sat-dva igranja, ovaj Homeworld pokazuje svu raskoš koja postoji u varljivo jednostavnom setapu, sa mnogo mikromenadžmenta od kojeg zavisi pobeda u neravnopravnoj borbi sa brojnijim protivnikom i racionalnog taktiziranja koje je mnogo zanimljivije od pukog pobeđivanja metodom velikih brojeva. Jedinice stiču iskustvo, elevacija je bitna, specijalne tehnike su presudne. Šokantno ubedljiv RTS kad mu vreme nije.
 
Steamworld Heist je... recimo... dvodimenzionalni XCOM sa robotima koji idu na paru. Chris Spann ne prestaje da hvali igru koju sam kupio pre sto godina, instalirao istog dana, i sad je ne igram. Ali vi ste sigurno bolji ljudi od mene.
 
Na menadžerskoj strani spektra, Soren Johsnon je završio i izbacio svoj dugoočekivani Offworld Trading Company i, mada ja to nisam stigao da igram, oni koji jesu deluju potpuno opčinjeno Johnsonovom „simulacijom kapitalizma“ u svemiru. Naravno, kraj godine je video i izlazak Planet Coastera, menadžerske simulacije koja je duhovni, i STVARNI naslednik Rollercoaster Tycoon serijala i, koliko se da videti, reakcije publike su ekstatične.
 
Konačno, nezavisni, one man show naslovi: RimWorld nije čak ni „samo“ strateška ili menadžerska igra već „Dwarf Fortress u svemiru“ za koju sam više puta rekao da je želim isto onoliko koliko je se plašim. Igrači vele da je igra stalno u razvoju (iako je zvanično izašla letos) i da je stalno fascinantna, pa.... valjda će želja prevladati nad strahom jednog dana. S druge strane, Stardew Valley je zimus osvojio Steam neočekivanim blickrigom donoseći klasičan „slow life silumator“ gejmplej japanskih igara poput Harvest Moon PC publici i, igra još uvek ima ogromno sledbeništvo i ne pokazuje znake usporavanja.
 
Žanr 9: Akcione avanture/ 3rd person shooteri/ open world igre
 
Ovo sam malo smuljao, ali verujem da mi može biti oprošteno jer godina u stvari i nije imala mnogo zanimljivih naslova iz ovog domena. Ubisoftov The Division je pokušao da spoji Toma Clancyja sa Destinyjem, ali je prilično brzo potonuo kombinujući lakoću eksploatacije bagova i neinspirisan dizajn. Vele da je sa novim pečevima igra postala zanimljivija, ali, opet... ko ima vremena za sve to?
 
Ubisoft su, interesantno, donekle uspeli da izvade fleke u serijalu Watch_Dogs. Watch Dogs 2 ne samo da je napustio iritantni underscore u nazivu nego je i po maltene svim reakcijama koje sam pročitao isporučio ono što je prva igra obećavala: zanimljiv svet, smislenu implementaciju hakovanja u njemu, te dobro osmišljen onlajn mod sa invazijama igrača u tuđe igre. Razume se, prva igra je užasno umrljala brend a onlajn mod nije bio spreman za lansiranje pa Watch Dogs 2 ne uživa nekakvu fantastičnu prodaju ali... ima vremena.
 
Mafia III je u sličnom čamcu – kritikovana što napušta wiseguys mizanscen prve dve igre, pa posle i što, kao, pokušava da rasnu politiku na silu gurne u lice igrača, igra će po izlasku biti hvaljena za odlično rekonstruisanu istorijsku eru u kojoj se dešava i zanimljivo tretirane rasne odnose na jugu SAD krajem šezdesetih godin apročlog veka. Problem sa Mafia igrama je uvek bio krut, neudoban gejmplej, pa iako je ovde,sudeći po prikazima, situacija nešto bolja, ne bi se reklo da se radi o nečemu što obavezno i po svaku cenu treba igrati.
 
Ratchet & Clank je ributovao čitav serijal i taj je ribut najbolja igra u celom serijalu. Gou figjr! Meni i inače draga kombinacija ekstravagantnog pucanja i laganog 3D platformašenja je u ovoj verziji dosegla do sada neviđene nivoe sigurnosti i u sumi dala izuzetno zabavnu igru. Šteta što Insomniac nema planove za dalje nastavke, mada ako to znači da se ubijaju od posla da bi Spider-Man bio što je bolje moguća igra, prašte se.
 
Uncharted: A Thief’s End je serijal zaokružio na prilično veličanstven način. Ne samo da je narativ dobio dubine i nijanse koje prethodne igre nisu imale tako da je ta neka ideja o sazrevanju medijuma, autora, ali i igrača prilično dobro posredovana, već je i gejmplej, ne odmičući se daleko od uobičajene ponude (ovde je dodata sasvim dobro realizovana vožnja) solidno rafiniran pa su pucački set pisovi zaista memorabilni, zagonetke inspirativne a čak je i penjanje prilično zadovoljavajuće, najviše na ime izvrsne grafike. Igra ima i odličan tempo i čak i kad je zavrpite za nekih 12-13 sati, imate utisak da ste potrošili jedan dobar dvosatni film, a to je zaista veliki uspeh.
 
Ipak, naravno, godinu je obeležio Monster Hunter Generations, svojevrsni best of serijala koji je započeo pre više od deset godina na Playstation 2. Ovo je još produbljenija igra u odnosu na već vrtoglavo kompleksne MH 3 i 4, sa dodatom weapon arts mehanikom koja još više proširuje opseg tehnnika i taktika na raspolaganju igraču. U našim je krajevima ovaj serijal prilično nepoznat, pogotovo otkada je vezan za portabl konzole, ali ja već deceniju u nekakvim osvrtima na igre godine ne mogu da zaobiđem Monster Huntere jer su naprosto u pitanju najbolje akcione igre sa debelim taktičkim i strateškim slojevima koje postoje. I Capcom ih JOŠ nije upropastio.
 
Konačno, kikstarter vedeta, Hyper Light Drifter je izašao, suočio se sa šokiranom publikom koja je vrištala da je igra preteška, redizajnirao se da doda 60-hercni gejmplej i neke uzgredne olakšice i na kraju ispao jedna od najinteresantnijih igara godine. Znam da je gej porediti sve živo sa Dark Souls, ali HLD ima tu neku ozbiljnost i težinu koju vezujemo za Fromov serijal, ambijentalnu naraciju i veoma ozbiljno tešku ali nagrađujuću borbu i, sa svojom plošnom 2D grafikom prestavlja neku vrstu karike koja povezuje Dark Souls sa The Legend of Zelda. Nisam daleko stigao u igri, ali i ono što sa video je prilično fascinantno. Usputni Boem ju je završio pa nek on doda šta misli da je umesno.
 
No, da se ne zabravi, 2016.godine je izašao i rimejk igre Earth Defense Force 2025 a pod nazivom Earth Defense Force 4.1: The Shadow of New Despair i... pa... u podžanru „akcioni ratni kaiđu simulator-šuteri“, ovo je najfinije dostignuće u ljudskoj istoriji. Igranje ove igre i solo je genijalna zabava ali igranje ove igre kooperativno sa još tri igrača različitih klasa, uništavanje stotina džinovskih mrava i skačućih paukova dok roboti veličine tridesetospratnica forsiraju plažu a na nebu se kovitlaju zmajevi i giganstke pčele – ovo je nešto najbliže nebesima što je srpski narod imao priliek da iskusi još od kada je Sveti Sava otišao u večnost.
 
Žanr 10: Svemirske igre
 
No Man’s Sky je izašao i...
 
... recimo da marketing igara posle njega neće nikada više biti isti. Igru je danas nemoguće razdvojiti od složenog sistema najava, obećanja i igračkih razočaranja nakon neispunjenih obećanja i neispoštovanih najava. Vele da je igra sa novim pečevima zanimljivija ali Minecraft u svemiru ipak, izgleda, nije ono što je većina igrača želela.
 
Žanr 11: ritmičke igre
 
Thumper je redefinisao ritmički žanr, odbacujući ambiciju ka igračkom mejnstrimu i mizanscen snova o rokenrol (pop, disko itd.) slavi, na ime nasilnog, mračnog i opresivnog gejmpleja u kome korektno ponavljanje zadatog ritmičkog obrasca ima visceralnu brutalnost koju obično vezujemo za borilačke igre. Mračna muzika, mračni, psihodelični vizuelni dizajn i osećaj masivnosti i težine karakterišu ovaj naslov iz novog „rhythm violence“ podžanra.
 
Na sasvim drugoj strani, Nintendo je objavio svoj Rhythm Heaven Megamix i u pitanju je zaista rajska ponuda. Ritmičke miniigre iz prethodnih Rhythm Tengoku naslova su ovde iskompilirane u miks od čak 70 nivoa koji pucaju od šarma i kreativnosti, a novih 30 nivoa zaokružuje jednu od najbogatijih ponuda u igrama ove godine. Rhythm Tengoku igre su uvek hvatale na varljivu jednostavnost: svaki od problema koje treba da rešite vam je odmah razumljiv ali čak sam i ja koji sam nekakav, kao, bubnjar, mnoge od ovih miniigara morao da ozbiljno vežbam kako bih dosegao perfekatn skor, jer ništa drugo nije prihvatljivo. Megamix nudi bukvalno STOTINE sati dobro raspoložene ritmičke zabave. Ko god voli, lud je ako propusti.
 
Žanr 12: misaone igre
 
Ne da sam ja neki misaon čovek, a i moj je utisak da se većina tih nekih puzzlera danas troši na telefonima i da na konzole takve naslove vidimo samo kada su u pitanju retke visoke produkcije, kao što je bio, recimo, Portal. No mora se istaći da je The Witness Jonathana Blowa toliko dobra igra da je kriminalno što se ne pominje češće na listama za 2016. godinu. Ne da se išta drugo očekivalo, Blowu je trebalo skoro osam godina da posle ikoničnog Braida napravi novu igru, u sasvim drugom žanru, sa sasvim drugom estetikom, ali The Witness je ozbiljan produkt, igra koja je istovremeno omaž Mystu i vremenu u kome je on simbolizirao „pametne“ igre, ali i anti-Myst jer je The Witness igra sa otvorenim svetom koji užasno jako podstiče lateralno razmišljanje i rešavanje problema u podsvesti dok radite nešto drugo. Slično Mystu, igrač rešava zagonetke na pustom ostrvu i postepeno otvara narativ, ali The Witness je zapravo mnogo zaoštrenija ponuda od Myst sa mnogo lakšim odlascima u apstrakcije koje, uostalom, čine i najveći deo  gejmpleja. No, glavna vrednost The Witness je u tome kako te apstrakcije, ti sasvim apstraktni problemi koje igrač rešava, zapravo evoluiraju, kako bez reči uče igrača logici i rezonovanju koje onda omogućava rešavanje sve težih problema istog tipa, sve bez reči, hintova, pomoći sa strane ili ičeg što bi dolazilo izvan granica samog problema. The Witness je, a ovo govorim veoma retko, igra koja čini da se osetite pametnim ne zato što vam je podmetnula lak problem koji samo izgleda teško nego jer vam je dala mogućnost i alatke da učite ali učenje ste odradili sami. Otvaranje serije sve težih panela sa novim tipom problema je, bez obzira na minimalan fidbek koji igra daje (u skladu sa atosferom usamljenosti i mirnoće) jedno od najuzbudljivijih igračkih iskustava koje sam imao u 2016. godini.
 
Quadrilateral Cowboy je takođe igra iz ove kategorije koju, avaj, nisam stigao da igram, iako sebe smatram poštovaocem Brendona Chunga. Usputni Boem ju je, ako se dobro sećam, odigrao i umereno pohvalio, ali nije zapalila njegov svet. Ipak, igra u kojoj se morate naučiti da hakujete sve teže sisteme meni i dalj edeluje kao nešto što moram da odigram.
 
Žanr 13: platformske igre
 
Znam da se sve vreme pitate „A gde je Inside, nije valjda Mehmet zaboravio na Inside?“ Nisam, naravno, ali to je platformska igra, n'est-ce pas.
 
Već sam ranije Inside opisao kao Limbo na steroidima, lepšu, nešto razvijeniju i bolje vođenu platformsku avanturu sa protagonistom koji je ranjiva jedinka u svetu nezamislive okrutnosti. Drug Berserker nije bio oduševljen Insideom i Limbo smatra boljom igrom i da smo mi sad neki muškarci, rešili bismo ovaj spor pištoljima sutra u zoru. Srećom, nismo, pa ću ja samo da ponovim da mislim da je Inside uzeo Limbo predložak i evoluirao ga, da su problemi razumno „pametni“ a opet ne preterano teški i ne zahtevaju gledanje u JuTjub da biste se osetili posramljeni ali srećni što možete dalje, ali da je, krucijalno, tempo igre bolje podešen, da za razliku od Limba koji kuliminira sa paukom u prvoj trećini igre, Inside narativno i mehanički evoluirajuća igra čijih je poslednjih 15 minuta spektakularno katarzično i među najmemorabilnijim momentima prošle godine.
 
Na indie strani spektra, vredi pomenuti Gonner, psihodeličnu, proceduralno generisanu igru skakanja i pucanja sa interesantnim vizuelnim dizajnom. Kao i dobar broj roguelike igara u stvarnom vremenu, Gonner ume da postane veoma težak veoma brzo, ali ima tu štofa koji me tera da mu se vraćam.
 
O Seraph smo već pisali i govorili. Ridiculus ga je proglasio RPGom na ime dosta granularne kontrole koju imamo nad buildom protagonistkinje ali mislim da je u prvom planu ovde ipak akcija. Seraph je pucačka igra u kojoj igrač ne mora da nišani i platformska igra sa ogomnim nivoom kontrole nad ponašanjem glavnog lika, u neku ruku akrobatski, character action naslov u dve dimenzije i napravljen u Engleskoj. Prijatno!
 
S druge strane, švedski Two Tribes nam je svojom poslednjom (ikad) igrom, Rive, ponudio izuzetno vrelu platformsko-pucačku akciju koju ne mogu dovoljno da nahvalim. Pogledajte samo taj video. Kad sam ja imao 14 godina SVAKA video igra je ovako izgledala.
 
(Zapravo ni jedna, ali toga sa tek sada svestan).
 
Možda za mene najbolja platformska igra ove godine je bio Nintendov Kirby: Planet Robobot, „klasična“ Kirby igra sa ingenioznim platformskim dizajnom, mnogo kreativnih korišćenja posebnih sposobnosti i odlično tempiranim rastom težine. Plus, u pitanju je jedna u svakom pogledu prelepa igra, sa sočnom grafikom i zaraznom muzikom. Kirby je jedna od najmanje karakternih Nintendovih maskota a opet, njegove su igre često prepune najinspirisanijih platformskih rešenja iako on, mučenik, ume da leti!
 
Žanr 14: walking simulatori
 
Eh... stigao sam tek na pola igre Virginia i još ne umem da kažem da li mi se dopada ili ne. „Filmska“ montaža nalik na igre Brendona Chunga je kul i ceo „twin peaks sa ženama i bez teksta“ pristup je zanimljiv, ali... možda bi ova igra bila jednako uspela i kao samo animirani film?
 
Žanr 15: The Last Guardian
 
Dobro, znam, ali kog je ova igra zapravo žanra? Nije misaona, ali ima da se misli. Nije platformska ali ima da se penje i skače. Nije akciona mada ima dosta akcije... Ispravno je reći da je Team ico stvorio žanr za sebe sa svoje tri igre i The Last Guardian je kulminacija decenije i po razmišljanja pre svega o emocijama i odnosima između živih bića, a zatim izgradnje mehanika oko ovih razmišljanja. The Last Guardian je prelepa igra, o kojoj ću pisati više ovih dana, bazirana na idejama prijateljstva izgrađenog kroz intuiciju i zajednička iskustva, ali i nesavršena, na momente polomljena igra na kojoj se vidi mnogo ožiljaka njenog skoro decenijskog razvoja. Opet, ni prethodne Team Ico igre nisu bile ni izbliza tehnički bezgrešne a opet su igraču davale nešto što niti jedna druga igra njihovih generacija nije imala u ponudi. Za The Last Guardian važi isto, i svi problemi sa kamerom i frejmrejtom se zaboravljaju u samo jednom prirodnom, nevinom pokretu koga Trico izvede a nakon kog poželite da zagrlite televizor. 2016. godina ispraćena je na najlepši, najnežniji način.
 

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #136 on: 09-01-2017, 16:20:50 »
Izvinio bih se na preostalim greškama u kucanju koje nisam stigao da izeditujem jer je prošlo vreme za editovanje poslednjeg posta  :oops: :oops: Takođe, hteo sam da dodam da me veoma zanima šta će Milan, kao čovek iz sveta filma, reći na The Last Guardian. Ali ima vremena, no pressure.

neomedjeni

  • 3
  • Posts: 4.256
Re: Igra godine
« Reply #137 on: 09-01-2017, 16:29:10 »
Dva i po meseca nakon što me je cena Tyranny iznervirala, mislim da s određenom dozom sigurnosti mogu da kažem da mi je glava dovoljno hladna i da malko dopunim impresije druga Mehmeta o mojim impresijama o dotičnoj igri. Tyranny je izvanredna igra, ako ste role player koga zapravo više zanima praćenje dobre priče koja se može granati u 10-15 različitih pravaca i odvesti vas na sasvim različita mesta, ili očajna, ako u role play ulazite zato što tražite izazovne encountere sa šarenolikim rasama i klasama neprijatelja kojima je sudbina da završe svoju karijeru od vaše ruke. Volim da sebe smatram osobom koja hoda linijom koja razgraničava ova dva ekstremna pristupa RPG-u, uprkos tome što mi je omiljena igra bila, jeste i ostaće Planescape: Torment, stoga je za mene Tyranny istovremeno veliko otkriće i veliko razočaranje. Kad bi sve matematički sabrali i oduzeli, verovatno bi za rezultat imali da sam prema igri ravnodušan, ali emocije i matematika, srećom, i dalje nigde ne idu ruku pod ruku, te bih ipak Tiraniju nazvao igrom koju vredi barem probati - jer je pokušala da bude nešto treće u žanru u kome je, paradoksalno, najbezbednije držati se ustaljenih formula.


Osim ako ne napravite i više nego pristojnu ekspanziju dvadeset godina stare igre, a onda je upropastite sa dve neoprezne opaske o transseksualnosti i gejmergejtu. Siege of Dragonspear je igra koja se nije našla u pregledu druga Mehmeta verovatno ponajviše iz razloga što je nije igrao, ali koja bi verovatno bila deo ovih rasprava o najboljem RPG-u godine kao naslov koji je zaslužio barem honorable mention da nije flopnula najstrašnije zbog toga što su njeni autori bili dovoljno inteligentni da shvate kako stara Baldurs Gate publika želi samo još malo tog starog Baldurs Gate šmeka u paketu od 15-20 časova igranja i naprave upravo takvu igru, ali i dovoljno retardirani da zaborave da je čar Forgoten Realmsa i u tome što nas vodi na magična mesta u kojima želimo da razmišljamo o zmajevima, čarobnim mačevima i princezama, a ne o problemima i temama aktuelnim u dvadeset prvom veku na planeti Zemlji. To je SoD transformisalo iz poželjne opcije za privremeno bekstvo iz Gibsonovske stvarnosti i u još jednu digitalnu jabuku razdora o kojoj bi svako polemisao, ali je niko ne želi u svojoj korpi s jabukama. 



 

Father Jape

  • 4
  • 3
  • Posts: 6.961
Re: Igra godine
« Reply #138 on: 09-01-2017, 17:08:37 »
Mehmete, a Dishonored 2? : D

(Takođe, kod Titanfall 2 ne pominješ neočekivano, kako vele, dobru kampanju.)
Blijedi čovjek na tragu pervertita.
To je ta nezadrživa napaljenost mladosti.
Dušman u odsustvu Dušmana.

https://lingvistickebeleske.wordpress.com

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #139 on: 09-01-2017, 17:11:20 »
The Witness... a Obduction? :(

Drugo, Redout je meni najinteresantnija vozačka igra. Ubedljivo.

Treće, Civ VI ne prolazi toliko dobro kod publike, u smislu slaganja oko kvaliteta igre. Ne znam odakle ti to. Recimo, pogledati skorašnje ocene na Stimu.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #140 on: 09-01-2017, 17:51:26 »
Fakjebiga, zaboravih Dishonored 2 wholesale. Ali znao sam da ću NEŠTO zaboraviti. Ako je za utjehu nisam je još igrao, gleda me svakog dana sa police, osuđujućim pogledom.
 
Obduction nisam zaboravio koliko sam nesvestan da je uopšte izašla. Za Redout nisam ni čuo do sada  :? :? :?  Dajte detalje!
 
 
Civ VI, istina, ima niži skor nego što bi valjalo, ali bolji od onog kako je Beyond Earth prošla kod publike pa sam to u tom nekom kontekstu mislio.
 
Siege of Dragonspear nisam pomenuo, istina je, mada sam imao utisak da je to manje više zaboravljena ekspanzija sem kod najljućih gamergatera  :lol:
 
Ali kod Titanfall 2 sam pomenuo kampanju sem ako to nije ispalo u nekom editu teksta. Sad ću da proverim.

Father Jape

  • 4
  • 3
  • Posts: 6.961
Re: Igra godine
« Reply #141 on: 09-01-2017, 17:53:32 »
Moguće da sam ja površno čitao, kao i uvek u životu. :lol:
Blijedi čovjek na tragu pervertita.
To je ta nezadrživa napaljenost mladosti.
Dušman u odsustvu Dušmana.

https://lingvistickebeleske.wordpress.com

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #142 on: 09-01-2017, 18:01:39 »
Dobro je znati da je to put do uspešne akademske karijere  :| :| :| :| :| :|

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #143 on: 09-01-2017, 18:09:48 »
U vezi Civ-a - a i igara generalno - meni je cela ta priča tipa "ima bolji skor nego što je imala Civ V u toj fazi" ili "bolja je igra nego Civ XY u toj fazi", potpuno nebitna. Ja to razunem ovako: Civ VI nije dobra igra, i toga smo svesni, ali je bolja nego što su bile druge igre u tom trenutku razvoja, i zato ćemo zanemariti sadašnje stanje, i oceniti je onakvom kakva će biti u budućnosti, u idealnom obliku. Potpuno nadrealno, da ne upotrebim težu reč...

Što se tiče Redouta, već sam pričao o njemu, ali uradiću to ponovo ovih dana.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #144 on: 09-01-2017, 18:10:59 »
U vezi Civ-a - a i igara generalno - meni je cela ta priča tipa "ima bolji skor nego što je imala Civ V u toj fazi" ili "bolja je igra nego Civ XY u toj fazi", potpuno nebitna. Ja to razunem ovako: Civ VI nije dobra igra, i toga smo svesni, ali je bolja nego što su bile druge igre u tom trenutku razvoja, i zato ćemo zanemariti sadašnje stanje, i oceniti je onakvom kakva će biti u budućnosti, u idealnom obliku. Potpuno nadrealno, da ne upotrebim težu reč...

Što se tiče Redouta, već sam pričao o njemu, ali uradiću to ponovo ovih dana.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #145 on: 09-01-2017, 18:14:21 »
U vezi Civ-a - a i igara generalno - meni je cela ta priča tipa "ima bolji skor nego što je imala Civ V u toj fazi" ili "bolja je igra nego Civ XY u toj fazi", potpuno nebitna. Ja to razunem ovako: Civ VI nije dobra igra, i toga smo svesni, ali je bolja nego što su bile druge igre u tom trenutku razvoja, i zato ćemo zanemariti sadašnje stanje, i oceniti je onakvom kakva će biti u budućnosti, u idealnom obliku. Potpuno nadrealno, da ne upotrebim težu reč...

Što se tiče Redouta, već sam pričao o njemu, ali uradiću to ponovo ovih dana.
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Calavera

  • 3
  • Posts: 545
Re: Igra godine
« Reply #146 on: 09-01-2017, 18:40:38 »
mene je prosto sramota da pravim liste najboljih igara s obzirom da nemam masinu koja moze da potera aaa igre, ali eto, nek se nadje. dakle, osam igara i 1 ekspanzija koje su izasle ove godine, a za koje mobygames tvrdi da sam ih ocenio s 8.5 ili vise:


XCOM 2 9
Shadow Tactics: Blades of the Shogun 9
Hyper Light Drifter 9
The Binding of Isaac: Afterbirth 9




SUPERHOT 8.5
Enter the Gungeon 8.5
The Witness 8.5
Virginia 8.5
Inside 8.5


jos jedna izvanredna godina, mada nije bilo nicega toliko savrsenog kao invisible, inc. u 2015. za svakoga je bilo ponesto, do te mere da su i neki davno zaboravljeni zanrovi objavili svoje prisustvo na sceni. jasno je da zivimo u zlatnom dobu igara, gde je jedini problem nedostatak slobodnog vremena da se sve sto izadje zapravo i odigra.


ovih dana cu verovatno poceti i da se probijam kroz darkest dungeon, a i total war: warhammer ce verovatno dobiti sansu u toj nekoj daljoj buducnosti. overwatch ce ipak morati da saceka neka lepsa vremena, a tu je i 6-7 naslova za koje trenutno nemam dovoljno procesorske snage, ali ih imam u vidu. od ostalog sto sam igrao, prelazne ocene dobijaju lara croft go (dobar, ali prilicno bare bones pc port mobilne igre), thumper (od kojeg sam odustao na petom nivou, kad sam sa velikim zakasnjenjem shvatio da se nimalo ne zabavljam), american truck simulator (zahteva posebno stanje uma), californium (bagovito, ali solidno) i grim dawn (ali samo za ljubitelje hack and slasha).


meho, evo nekih mojih kratkih utisaka o virdziniji s drugog foruma:


Quote
virginia se najlakse moze opisati kao interaktivni film u kojem dva fbi agenta istrazuju slucaj nestalog klinca. sto se gameplaya tice, krajnje je rudimentaran: igra konstantno drzi igraca za ruku, i sve sto moze da se radi je da se ide okolo i klikne levim misem™ kad se primeti nesto sto razvija radnju. dakle, na prvi pogled se radi o jos jednom smarackom walking simulatoru, ali eurogamer nalazi prave reci da opise zasto se svejedno mora odigrati:


Quote
This adventure, whilst pacy and cinematic, is largely internal. You are in someone else's body, and you are often in control of their limbs, but you have not been granted direct access to their mind, their thoughts. Some things will always be beyond you, and that is where the real game lies.
 
Hence the reticule. That circle is telling you that they - the woman who threw away the lipstick, perhaps - find this interesting. They have highlighted it for special attention. And the point at which the dot becomes the circle, but before the circle becomes a diamond? That's not necessarily just because things are out of arm's reach. It's maybe because they are still thinking about it all. We are perhaps witnessing a thought forming, and evolving, a thought that will eventually lead to an action that we will be called on to initiate. A thought that we, for the most part, will have to reverse-engineer, or, at worst, have a flailing guess at.


virginia uspeva u onome sto malo koja druga igra uopste pokusava: daje igracu razloga da razmisli o svojim postupcima umesto sto mehanicki odradjuje ono sto se od nje/njega ocekuje. mislim da je to i jedini nacin da se uziva u igri, konstantno razmisljati o onome sto se desava na ekranu. dijaloga uopste nema, tako da igrac i nema nekog izbora do da sam pokusa da nadje smisao u onome sto vidi.


uglavnom, virginia je divno iskustvo. traje negde oko dva sata, sto se i ocekuje od 1 filma  :D  evo kako izgleda demo:


https://www.youtube.com/watch?v=DyAUWeWc0bE


ili ukratko - vredi!

Calavera

  • 3
  • Posts: 545
Re: Igra godine
« Reply #147 on: 09-01-2017, 18:41:20 »
hm, sto vise editujem post, sve vise razmaka izmedju redova ima  :(

ridiculus

  • 5
  • 3
  • Posts: 4.940
    • Strahoslovni domen999
Re: Igra godine
« Reply #148 on: 09-01-2017, 18:50:33 »
A i mene zeza ovaj Tapatalk, pa imam 3 ista posta, i ne mogu da editujem ni jedan. :cry:
Znate... u početku beše Šala, i Šala beše...itd

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 48.196
Re: Igra godine
« Reply #149 on: 09-01-2017, 19:23:10 »
Ha!
 
A ja sam se pitao kad će neko da dođe i da ukaže da nisam rekao ni reč i Virtuelnoj Realnosti  :lol:  U godini koju smo proglasili godinom Virtuelne Realnosti kad je počinjala.