Ponoviću da se ovde ne govori o nabrajanju jakih ženskih likova. Ripli to svakako jeste i ona, sa ženske tačke gledišta, uvodi nešto novo u SF, ali ona u filmu nema odnos sa jakim muškarcem.
Postavljač topika ja otvorio jednu temu utoliko zanimljiviju od proseka jer ne pita o broju snažnih žena u romanima, već o opstanku (izvornog identiteta) takvih žena jednom kada dođu u primarno seksualno-partnerski kontakt sa jakim muškarcem (iako bi naslov topika upućivao na prvo, kada se ne bi obraćala pažnja na formulaciju prvog posta), već ispravno primećuje često prisutnu muško-žensku dinamiku.
Deneris sam uzela za primer jer nisam mogla da se setim druge žene iz SF/F-a koja ima takvu volju za moć i tako visoki formalni položaj, a oko sebe ima dva muškarca, verna do smrti, svaki iz svog razloga i svaki podjednako snažan i nezavisan kao i ona. Svakako ne mogu da se setm da takav lik postoji u nekom romanu (GoT nisam čitala i ne znam kakva je Deneris u romanu). Mada, eto, Brijena i Džejmi imaju zanimljivu dinamiku, ali ona se svodi na uzajamno poštovanje i daleko flertovanje i igranje sa mogućnošću seksanja, a ne na konkretni seksualno-emotivni odnos i pitanje je zašto se tu takav odnos nije razvio, iako emocija postoji.
Dinu sam davno čitala, ali to ti je super pitanje, Drakus. Sveštenice se, se sve vreme, predstavljaju jakim, inteligentnim, lepim, elegantnim, obrazovanim, mističnim, ali, eto, ona čiji lik pratimo je u službi svog nevenčanog muža (što je svojevrsno poniženje za nju, uspešno racionalizovano, doduše). Tako mi tu njenu jačinu više spoznajemo kroz tuđu percepciju sveštenica, nego kroz njena stvarna dela. Njen se život više odvija iznutra, njene misli nedvosmisleno odaju da je ona svesna da je u službi svog muža, to prihvata kao svoju ulogu žene, i ona je tu stereotip one stare "iza svakog uspešnog muškarca stoji (jaka) žena". Razlika u odnosu na uvodni post je što ona tu ne gubi odlike svoje ličnosti, one su od početka postavljene da budu u službi muža (i sina), različite od njega, ali dopunjujuće i osnažujuće, pomagačke. Tu govorimo o dobrovoljnoj vrsti submisivnosti. Ona je psihološki i mentalno i jača od svog muža i svesna je da je tako, ali ima misiju, cilj, svrhu postojanja, i u toj svrsi ona mora da ispoštuje muževljevu dominaciju (u javnom i privatnom životu), inače neće ispuniti misiju (tu se njena uloga razlikuje od stereotipne, u tome je originalna).
Jake žene kao pomagačice jakim muškarcima su čest motiv u romanima, ali sa realnim utvrđenjem u stvarnosti. Žene kojima su druge žene konkurencija, i koje sarađuju i okružene su isključivo muškarcima, u čijem krugu se predstavljaju kao jake i nezavisne (i ta njihova jačina zavisi od muške percepcije i priznanja) - je takođe postojeća dinamika odnosa. Ali mi ovde ne govorimo o tome, već o činjenici da je redovna pojava da su nedvosmisleno nezavisne i jake žene u romanima, u seksualno-ljubavničkom susretu sa (mentalno i fizički) snažnim muškarcem, uvek manje jačine, tj. gube nešto od svog prethodnog identiteta jer počinju da služe u svrhe predstavljanja muškog lika, da čitalac kroz njene oči spozna (seksualnu) moć muškog junaka, diveći mu se i bivajući, donekle, podređena njegovoj dominaciji kada je reč o intimi.