Postoji jedna priča u kojoj je glavna junakinja tačno po standardima koje D. zastupa, a objavljena je u Polarisovoj antologiji "Najbolje svetske SF priče 1984". Radi se o priči "O maglici, travi i pesku" Vonde Mek Intajer. Trebalo bi to da pročitaš D., pa da vidiš koliko je Zmijarica jak ženski lik.
Hm, mislim da postoji razlika između jakog ženskog lika i njenog odnosa sa jakim muškim likom i fokusa na ženski lik u priči (što je u ovom slučaju slučaj). Ova priča je čak i primer za ono što sam rekla u prvom postu, ali u obrnutom smeru:
ovog puta muški lik gubi na značaju (tj. od početka je postavljen kao bleđi lik) u odnosu na glavni ženski lik. Zmijarica je isceliteljica i negovateljica, to je stereotipno ženska uloga. Ono što je netipično ovde i što je, fakat, čini (psihološki) jakom je činjenica da se ona bavi opasnim zanimanjem (leči ljude pomoću zmija i njihovog otrova), da je sama, usamljena, da luta svetom i nigde nema mesto za sebe iako za njim žudi, sama prelazi pustinje i potiskuje glad, žudnju za društvom drugog bića, neshvaćena je, plaše je se i od nje zaziru. Ona je, čak, i mnogo lepo opisana u toj svojoj usamljenosti i svesti da tako mora da bude.
Sad bi neko mogao da tvrdi kako je Arevin jak muškarac koji je došao u kontakt sa njom, ali fokus priče uopšte nije na njemu, on služi da istakne njenu usamljenost i žudnju. On je tu da predstavlja izazov kojem se ona (iz nedovoljno jasnih razloga) odupire. Predstavljen je kao fizički jak, ali mi ne saznajemo mnogo o njemu. Priča se vrti oko njihovog odnosa, upoznavanja, prolaska kroz teške situacije prilikom lečenja jednog dečaka, ali je priča ispričana sa potpunim fokusom na ženskom liku, pa ispada da je on u njenoj senci. Čak i kada se odmaraju zajedno, Zmijarica je ta koja odlučuje da li će biti seksa ("da je drugo vreme, ponela bi se drugačije", čitaj: inicirala bi sex). Mi ne saznajemo kako se on tu pita o tome. Želi li on sex? Očito mu je draga i smatra je prijateljem, između njih se razvija bliskost, ali zašto ga on nije inicirao? Jeste da je, na kraju, pitao da pođe sa njom, da mu je postala draga i da se razvio jedan malo verovatan odnos, ali ja u ovoj priči vidim samo
žensku (seksualnu) fantaziju, zamalo pa soft porn:
ona je sama, usamljena, niko je ne razume, bori se sa vetrenjačama u vidu ljudi koji je se plaše dok im ona pomaže i nema osobu kojoj bi mogla da se poveri, koja bi je instinktivno razumela. I tu na scenu stupa Arevin, jak mužjak koji brine o njoj onako kako i ona brine o njemu, razume je i želi je na nivou dubljem od telesnog. Ali njegova ličnost tu ne postoji. Ko je on? Čemu se nada? Kakav mu je život? Čime se bavi? To ne saznajemo.
U nekom tumačenju ove priče mogli bismo da odemo i toliko daleko (s obzirom da Zmijarica odbija Arevina kada ovaj poželi da krene sa njom) da je vidimo kao alegoriju usamljenosti jakih žena... Ona ipak ostaje sama na kraju. Bez nekih jasnih naznaka zašto je to odabrala, iako jako želi da on krene za/sa njom. Ja bih čak rekla i da njemu nedostaje odlučnosti da krene za njom, iako je odbijen. On pristaje da je potraži sledećeg proleća i tako ostaje pasivan. Patetična romantizacija, ali meni taj potez Zmijarice ukazuje na žudnju za nekim ko joj parira u aktivnosti. To da li će on da pođe za/sa njom objektivno nije samo njena odluka. Kada priča postavlja stvar da jeste - jedan lik dominira, nema dvojine i nema prave bliskosti i odnosa, a ljubav je obavezno projekcija očekivanja jačeg lika nad slabijim. Jedan lik je subjekat, a jedan objekat. Ovakvi odnosi retko funkcionišu u stvarnosti. To znači da je lik-objekat krpa liku-subjektu. Možda zato ovaj odnos nije uspeo ni ovde, ali umesto da se skrši zbog dominacije-projekcije jednog lika (kako to biva u stvarnom životu), krši se iz romantizovanih i mistifikovanih razloga, koje, možda, ni autorka nije do kraja osvestila, mada ispravno primećuje mehanizam i dinamiku odnosa.
Upravo je to ono što se pitam: zašto jedan lik (mahom muški) mora da dominira? Zašto se ljubavni odnosi u pričama uvek predstavljaju kao projekcija jednog (muškog) lika na drugog? Uvek se svede na to kako jedan lik zamišlja taj odnos, a drugi se savršeno uklapa. Savršena romantizacija. Skontali se za jednu noć i on bi već da krene sa njom, da joj bude lojalan, nije mu bitno šta će se dalje desiti. Nema šanse. U stvarnom životu takvi odnosi brzo propadaju. Zato SF i važi za trivijalni žanr. Ljudska drama je tu svedena na plastiku, površinu, romantizacije, iluzije, deluzije i projekcije.
Meni je intrigantnija pozadina priče, u kojoj plemenom vlada (trudna) žena, a svaka žena ima po dva muža. A to je vrlo slabo opisano. Tek u naznakama. Mada, jasno se vidi da ženska deca nemaju prednost, tj. da taj matrijarhat nije otišao do krajnosti - Zmijarica i celo pleme bore se za život dečaka.
Zaključak:
Ne "zastupa D. ovakve standarde".
