Ne mogu odoljeti a da ne napišem ovo. Žulja me, pa žulja.
Znam da će biti pomalo neugodno ali istina ne može uvijek biti ugodna. Kada uvažavamo i prihvaćamo samo istine koje nam se sviđaju, polako postajemo debilni.
Mnoge žabe se moraju progutati u životu, i mnoge stvari okajati.
Znači, ne vjerujem kako mali ljudi uspiju uništiti sve što je dobro i lijepo. Za pisati, crtati, slikati, pjevati, zaista treba imati dar, maštu, osobnost.
Ali, što se događa: umjesto da npr. pisanje bude razbibriga svima, i piscima i čitateljima, umjesto podrške i suradnje pisaca, događa se sukob stvarnosti (utvarnosti) i zbilje. Događaju se sujete, izaleđne igre i udaranja ispod pojasa.
Gadno, ljudi, gadno.
I sad se pitam, imaju li neke stvari smisla, i kako dočarati ljepotu onome tko je slijep za nju?
Život je sazdan i od ljepote, svjetlosti i mudrosti, a ne od riječi bez smisla i značaja, besmislenih igri.
Život je kretanje, penjanje, vječni rast i pokret.
Ali ne briga očito ljude za kulturu, gdje god se okreneš traže te novac, ili svoju suradnju uvjetuju novcem.
Pohlepa za novcem i slavom će sve do temelja uništiti.
