Pa, kad ste navalili, da pretvorimo likove u protagoniste i antagoniste.
Još su stari Grci znali da nema zapleta i raspleta bez protagonista i antagonista. Uobičajeno ih smatramo glavnim likovima u priči, najčešće (da se malkice ogradim) imaju ime, i često ih opisuju do dugmića sa kojima zakopčavaju košulju. Pomalo sam sklon da opise svojih likova prepustim mašti čitalaca. Može da bude traumatično kad zamislim Muad Diba, a na ekranu vidim Kajla McLaughlina. Standardna postavka duge priče vidi grupu protagonista, casting ne može bez toga. Drugi likovi su epizodni, oni se pojave i nestanu, ponekad imaju imena, ponekad ne, zgodno bi bilo jasno ih ispratiti iz priče, ali ni to nije obavezno. Ostali likovi su bukvalno statisti. Njih ctramo kol'ko i Čiča Glišu.
Samo malo o antagonistima. Trebalo bi da su protivnička strana, ali i glavni lik može da se posvađa sa sobom. Tada su dileme, ispravne i pogrešne odluke u središtu priče. Inače, protagonisti su standardno u sukobu sa antagonistima. Ta borba ostvaruje saspens, odnosno dramu u priči, podiže adrenalin onima kojima nedostaje. Današnje vreme je takvo da imamo stalni manjak adrenalina, kao da su nam nadbubrežne žlezde postale deo bubrega. U standardnom SF romanu antagonisti su ludi naučnici i profesori, manijaci koji teže totalnoj vlasti, kreteni generali i slično. Profili su standardizovani kao u gondoli supermarketa. Najlenjim piscima smatram one koji posegnu za vrećom zombija, iznenadnom najezdom vanzemaljaca sa klještima i pipcima ili robotima uništiteljima civilizacije.
Imao sam poseban problem sa identitetom grupe, to su oni koji se praktično u svim scenama pojavljuju u grupi, ali o tome u sledećem nastavku.