Crni cvet Bobana Kneževića
Nadahnuće za ovako odocnelu studiju ovog Kneževićevog dela je došlo pre svega iz rasprava koje sam čitala na ovom sajtu. Činilo se da nečega posebnog mora biti u ovom kratkom romanu, čim su se javile dve strane – jedna da kudi, a druga da hvali ovo, prilično neobično delo srpske književnosti. Romanu sam pristupila bez prethodnog iščitavanja recenzija i osvrta, da bih izbegla zamku unapred oblikovanog horizonta očekivanja. Bilo mi je poznato samo deveto poglavlje i činilo se da je to sasvim dovoljan početak za jedno novo čitanje, i ako mi dozvolite da kažem, novo tumačenje nečega što je u svom ustrojstvu novo viđenje tradicije. Kao po običaju, tumačenje će imati nekoliko etapa, ne samo da bi se što jasnije i objektivnije pozabavila delom, već i da bi se ukazalo dužno poštovanje autoru koji je, sviđalo se to nekima ili ne, uradio nešto novo o čemu bi trebalo i više govoriti (ne mislim na hvale i pokude, već na ono tanano seciranje dela kroz koje ćemo videti i slojeve kolektivnog nesvesnog, arhetipove i univerzalne motive – na dobro ili zlo same fabule).
Kompozicija:
Mogle su se pročitati opaske vezane za pitanje kojoj književnoj vrsti pripada ovo delo – odmah se mora istaći da se zaista radi o kratkom romanu, bez obzira na to što neke od pripovedaka ponekad imaju i veću količinu fizičkog teksta. Možda bi trebalo da se podsetimo definicija onoga šta pripovetku čini pripovetkom, a šta roman romanom i da se setimo da fizička veličina teksta i nije do te mere presudna komponenta prilikom određivanja književne vrste nekog dela. U ovom delu i sadržinski i formalno imamo zaokruženu veliku životnu celinu glavnog junaka i pratimo ga od mladih dana (sa posrednim referencama o nekim događajima koji su se dogodili i pre prividnog početka – 1. poglavlja), pa sve do pretpostavke kakav će život kasnije voditi i kako će skončati.
No, neće se sada ovde polemisati i raspravljati o tome da li je Crni cvet roman ili nije... ovde će se govoriti o samoj kompoziciji, građenju ovog dela, koja može biti neverovatna zamka za neobazrivog čitaoca, a opet i najveća pomoć, ako se delu pristupi sa pažnjom i laganim hodom u čitanju. Kada se roman otvori nailazi se na neobično ustrojstvo poglavlja – izmešana su. Crni cvet počinje 9. poglavljem, a završava se 17. No, čitalac nikako ne sme dozvoliti da ga zavedu postmodernistički principi viđeni još u delu Milorada Pavića – ne, nema igranja sa poglavljima, mora se pratiti autorova promisao da bi se otkrila tajna ovog romana. Iako su poglavlja po hronološkim punktovima u radnji dobro numerisana i poređana tako po redu, i imaju zaista linearan tok radnje od prošlosti ka budućnosti, nikako ih ne treba čitati tim tokom – linearno porazumeva početak i kraj, a u Crnom cvetu kraj je u početku i obratno. Struktura ovog romana se otkriva tek ako krenemo da čitamo knjigu baš onako kako ju je autor i dao u štampu – od 9. do 17. poglavlja. Jedino nezavisno poglavlje po mestu, vremenu, akterima i aktantu je 9. poglavlje, samo ono nema svog parnjaka u prošlosti ili budućnosti. Sva ostala su u parovima i slikaju isto mesto, sa pominjanjem i li samim učešćem istih aktera, sa razotkrivanjem ili reminiscencijama onog što se dešava 7 godina, 4 godine, 2 meseca posle ili pre; s tim da dolazi do preklapanja 9, 1 i 17. poglavlja – 9. počinje identičnom rečenicom pripovedača kao i kod 17. „Usnio sam strašan san“. Opet, 1. i 17. dešavaju se na istom mestu i dok naš pripovedač u 1. izlazi iz podruma sa darovanom nadljudskom snagom i oslobođenim prokletstvom, u 17. on se vraća u taj isti podrum i izlazi bez snage sa ponovo sputanom kletvom. Kompozicija je ciklična, iako se u početku čitanja čini da je tok radnje linearan i dvosmerni, ka onom sada i sutra, i ka onom sada i juče. Ovakvim cikličnim kompozicionim ustrojstvom dela, autor spaja formu i sadržinu i razotkriva dvojstvo u ustrojstvu samog tog sveta. Taj spoj koji ukazuje na janusovski princip u postavljenom svetu najbolje se vidi u 2. poglavlju, u kome će kraljevićev otac izreći sledeće reči: Svako zlo ima svoje dobro, svako dobro prati senka zla. Takođe će i u 16. poglavlju, parnjaku 2, stari Relja u svojoj filozofiji o kletvi i jačini države potvrditi princip dvojstva – sve ima svoje dve strane, dve polovine kruga, koje jedna drugu sustiču, nastavljaju u cirkulusu viciozusu koji jeste večiti kontinuum postojanja.
Da bi se lakše pojmila struktura same priče, ovde će biti i prisutna shema koja ukazuje na dvojni obrazac kompozicije koja je u potpunom skladu sa sadržajem romana. Poglavlja će biti ispraćena onako kako ih je sam autor romana rasporedio, jer tako i treba čitati Crni cvet.
9. poglavlje: san i prodogia koju nosi – u Heleninoj gori – Helena, veštica razotkriva kletvu junaku i njeno razrešenje – prve reference na ono što je van vremenskog dešavanja same fabule.
8. poglavlje (parnjak 10. poglavlju): put u Heleninu goru, sluga Jovančo i sam pripovedač, njihovi razgovori i priča o umešnom Mehmedu kovaču i potrebi da baš on sakuje sablju, Čikluša-han i obećanje devojci Vinki iz Raške.
10. poglavlje (parnjak 8. poglavlju): put iz Helenine gore – Jovančo je mrtav, nema ga, odlazak po sablju i epizoda sa Mehmedom kovačem, neispunjeno obećanje devojci Vinki iz Raške.
7. poglavlje (parnjak 11. poglavlju): po izlasku iz Šume Striborove po njenom otvaranju, susret sa snažnim Arap-ratnikom, gargantuanska gozba iscrpljenog pripovedača, dvoboj i zadobijanje Jovanča za pratioca i vranca, do Helenine gore.
11. poglavlje (parnjak 7. poglavlju): devojka, jezero i Asar – železni kolac, život kupuje drugi život, potera, novi ulazak sa vrancem u Šumu Striborovu od Helenine gore.
6. poglavlje (parnjak 12. poglavlju): put kroz Šumu Striborovu do Helenine gore, susret sa kletvom, ratnikom-čarobnikom, gubitak ždralina i oduzimanje jednog života.
12. poglavlje: (parnjak 6. poglavlju): put kroz Šumu Striborovu od Helenine gore, iskušenja koja Šuma postavlja pred pripovedača (Tamni vilajet, Odisejev Elpenor u Hadu) i delanje vile Šume po principu deus ex machina.
5. poglavlje (parnjak 13. poglavlju): potraga za Borovinom, Dušanovim neupokjenim ratnikom, Borovinini selo i žuta kuća, otkrivanje istine o ratniku-čarobniku, upućivanje na Helenu, Borovinino upokojenje.
13. poglavlje (parnjak 5. poglavlju): Borovinino spaljeno selo, devojka Čarna, i strela u gredi kao zloslutnja.
4. poglavlje (parnjak 14. poglavlju): Krivolak pun mladih boraca, pripovedač I put pominje u naznakama poreklo svoje snage, on i Zavetno Iskušenje, 2 susreta sa Zlim prorokom i prvi pomen 7 godina poštede.
14. poglavlje (parnjak 4. poglavlju): ptica zloslutnica – gavran, Krivolak pust, pomahnitali starešina Golub, ratnik-čarobnik i Zavetno Iskušenje.
3. poglavlje (parnjak 15. poglavlju): Starovo - reka Zapolžica, mladi Vojinović i razotkrivanje prokletog porekla pripovedačeve snage, vir i davljenje Vojinovićevo, sakrivanje istine.
15. poglavlje (parnjak 3. poglavlju): posle 7 godina na Zapolžicinom viru – sećanje na Vojinoviće, odlazak Čarne sa meštanima, Starovo, pred Krčmom drugi Vojinović smrtno ranjen i amanet da mu se kosti bace u vir, susret sa ratnikom-čarobnikom, zakazivanje dvoboja.
2. poglavlje (parnjak 16. poglavlju): skrivanje u šumi i promišljanje o dobijenoj snagi, u dvoru razgovor sa ocem, stari Relja – čarobnik, sticanje dvojnog principa.
16. poglavlje (parnjak 2. poglavlju): posle 7 godina u dvoru, na tavanu sa Reljom starim (železni kolac, rafija - cena), sticanje dvojnog principa, Čarnina smrt i strela zloslutnica.
1. poglavlje (parnjak 17. poglavlju) – početno vremenski: dedina zabrana za vrata u podrumu, Vojinovići, susret sa ratnikom-čarobnikom, rafija, pogodba - hrabrost/snaga.
17. poglavlje (parnjak 1. poglavlju) – završno vremenski: san, (ista početna rečenica kao i u 9), dvoboj, vezivanje, podrum i gubitak snage.
Ovako izgleda kompozicija romana i mora se istaći da je u ovom segmentu pričanja priče, autor maestralno stvorio jedinstvo forme i sadržine. No, takođe se mora istaći nešto drugo – koliko god da ovakva neubičajena kompozicija podseća na postmodernistički princip pripovedanja, nije ona zaslužna za pojavu postmodernističkog u romanu, što će se i videti kasnije.