SUCCESSION Jesseja Armstronga zatiče jednog od mojih omiljenih scenarista u sličnom gasu u kom je bio u BABYLONu. Dakle, reč je o dramediji o korporativnim facama ili funkcionerima suočenim sa dramatičnim situacijama. U konkretnom slučaju SUCCESSIONa, Armstrong obrađuje temu jednog svog nesnimljenog scenarija koji je dospeo na Black List a govori o Rupertu Murdochu i njegovoj porodici. U ovom konkretnom slučaju, Murdochovi nisu nazvani tim imenom ali jasno je da sve vuče na njih u ogledu inspiracije.
SUCCESSION je serija o porodici Roy, na čijem čelu je Logan Roy, omatoreli medijski magnat, desničar, povezan sa političarima koji ima snage i lukavstva da pobedi sve i svakoga osim vlastite smrtnosti odnosno starenja. Dakle, star je a ima porodicu koja je iznedrila samo jednu osobu dostojnu upravljanja bilo čime, i nekoliko druge dece koju nasleđivanje firme ili ne zanima ili su prevelike budale da bi im se tako nešto prepustilo. Logan Roy započinje svoju đavolju igru sukcesije, ali i deca imaju svoje đavolje kombinacije. U svemu tome ga međutim omete zamalo fatalni moždani udar koji ga izbacuje iz stroja a potomcima daje mali aperitiv kako je to imati veliku moć.
SUCCESSION nije prva serija koja se bavi životima bogatih i moćnih i njihovih naslednika, ali iza fasade oporog humora, podbadanja, likova tvrdih kao kamen i glupih kao tocilo, krije se jedna zapravo vrlo nijansirana meditacija upravo o sukcesiji, o nasleđivanju o bremenu privilegija koje jednog dana neumitno dovode do toga da se moraju preuzeti neke obaveze. Ali isto tako i o harizmi tih kapitalista koji su osnivali imperije velikim delom na ličnoj inicijativi, kontaktima i podlostima koje niko drugi ne može da nasledi.
Armstrongov stil je gust. Štimovan je za sadržaje polučasovne epizode a ovde je forma bukvalno jednočasovna i posle svake epizode, gledalac izlazi kao iz ringa, dosta zamoren, preznojen, overloadovan informacijama, ali za one koji vole da se malo pohrvu sa televizijskom serijom, sve to nudi i određeno zadovoljstvo.
Rediteljski stil je vibrantan, sa dosta pokreta kamere, ubedljivim lokacijama, i dosta pozicija kamere kojima se dinamizuje glumačka igra koja je očigledno puštena da se razvija.
Serija nije slow burn ali nije lepršava uprkos tome što je dinamična. Dakle zahteva strpljivog gledaoca koji je raspoložen da se probija. To generalno koliko god zvučalo laskavo i elitistički jeste istovremeno i njen ključni problem. Dobili jesmo nešto nesvakidašnje. Ostaje pitanje da li je sav napor bio neophodan.