ROADKILL Davida Harea, u formi četiri epizode za BBC moram priznati stoji kao najbolji Hareov rad koji sam do sada gledao. A Hare ima bogat i upečatljiv opus.
U ROADKILLy Hugh Laurie igra cenralnu ličnost, torijevskog ministra koji pilazi kroz jedan težak period pun veoma komplikovanih okolnosti, izdaja i nezgodnih oktrića koja bi ga morala koštati karijere.
U izvesnom smuslu, ROADKILL se nadovezuje na ovaj novi duh priča o političarima. Pre neki dan je HBO Max, kako bi podstakao izlazak na američke izbore, prikazao specijal WEST WINGa. ROADKILL je potpuna suprotnost toj seriji koja je pre neku godinu služila u Burmi za edukaciju kadrova kako bi administracija trebalo da radi.
ROADKILL nije ciničan prikaz vlasti kao recimo BBCjev HOUSE OF CARDS sa Ianom Richardsonom, seže mnogo više na realističnu stranu, ali Hare kao u uvek u pinterovskoj tradiciji gradi heightened realizam.
Glavni junak ovog filma možda najviše podseća na glavnog junaka Sorogoyenovog EL REINOa. Znamo da junak ima putera na glavi, ali ga simpatišemo jer vidimo da je njegov hibris pre svega u ambiciji i u okruženju a ne toliko u lošoj nameri.
S druge strane, za razliku od HOUSE OF CARDS nema ironije prema onima koji su u ovoj priči “pošteni” i “čisti” a malo ih je, ali njihova nesposobnost da ga pobede, da promene tok njegovog života u ozbiljnijem pogledu proističe iz slabosti, a nju glavni junak nema.
Hugh Laurie je u HBO seriji VEEP odigrao rolu u jednoj fazi serije ali ne bih rekao da je to bitna meta-momenat u seriji ROADKILL. Ono što međutim jeste svakako je glavna glumica koja je igrala premijerku u danskoj seriji BORGEN a ovde igra njegovu ljubavnicu.
BORGEN je bio danski WEST WING, ali njega nema i ona je sada deo jedne druge priče, premda ne igra političarku. Pa ipak, teško je umaći utisku o tome da glumica iz BORGENa igra u ROADKILLu, šta god da su bile namere ekipe zadužene za kasting.
Poseban adut ove četvorodelne serije je reditelj Michael Keillor koji donosi neuobičajen film look, sa dozom “patine” u svetlu koja svemu daje maltene dozu retro šmeka, kao da gledamo film iz osamdesetih. I pored ovog detalja u estetizaciji koji mi se veoma dopao, Keillor je snažan adut i u mnogim drugim apsketima kao što su vođenje priče i rad sa glumcima.
Otud je ROADKILL četiri sata pravog uživanja, koje podrazumeva i neke retke detalje, kao što je sigurno i veoma konkretno pripovedanje.