Već sam pisao o ZŽ delu, ali da ponovim i ovde, + Crni cvet, moje utiske o prva dva pročitana romana iz ove edicije:
BIBLIOTEKA
Zoran Živković
Zbirka priča ili roman? Omnibus roman, recimo. Pisan vrlo jednostavnim stilom (ili je pre reč o nedostatku istog), ali pismeno i pitko, uz to i zanimljivo, bez gubljenja suvišnog vremena i prostora, znači, vrlo komercijalno.
Sam koncept i ideja, prilično originalni (bar za mene). Likovi deluju papirnato, ali pošto su neka vrsta lakmusa koji pokazuje razmišljanja i unutrašnji svet samog pisca, ipak su više od dvodimenzionalnih karaktera palp romana.
Priče, ne baš ujednačene - prve dve (virtualna i kućna biblioteka) nešto slabije (dopustivo za uvodne), ali naredne 3 (noćna, paklena i najmanja biblioteka) vrlo upečatljive, sa specifičnom atmosferom i utiskom koji se pamti. Nažalost, po meni, poslednja priča - Otmena biblioteka, umesto kulminacije, opet pad.
Šta zameram poslednjoj, slično što i prvoj - nelogične i nerealne postupke i misli likova. Usred nadrealnih dešavanja, za očekivati je da su postupci likova, postupci običnih ljudi, a čovek koji razmišlja o potpuno samostalnom iznošenju nameštaja i zamrzivača iz stana, u prvoj priči, ili čovek koji knjigu baca pod voz, uz usklike da će (joj) učiniti nešto najstrašnije do sada i to pošto je par trenutaka ranije iscepao tu knjigu u najsitnije komadiće, ne mogu se opravdati nikakvom fantastičnošću, već samo kao piščeve greške.
Ipak, u celini, Biblioteka je uspelo delo, a zadnja zvezdica je u zagradi samo za one koji ne mogu da pređu preko pomenutih nelogičnosti.
**(*)
Crni cvet
Boban Knežević
Crni cvet je uzbudljiva i majstorski napisana sword and sorcery priča u najboljoj tradiciji Roberta Hauarda. Ne preterano složena, ali sasvim primerena formi romana kraće dužine. Knežević pripoveda priču u prvom licu, kroz lik svog "konanovskog" junaka, natprirodne snage, čime romanu uspešno daje i psihološku dimenziju. Neobična forma romana sa fleš-bek ispresecanim poglavljima i radnjom koja se odvija u dva suprotna vremenska smera, nije presudna za kvalitet romana, ali donekle služi svrsi, povećavajući napetost ka raspletu priče. Mnogo više, nesumnjivom kvalitetu dela, doprinosi britak i efektan stil pisanja sazdan od rečenica koje se čitaju sa uživanjem i fluidno teku. (Tek poneke retki detalji su očigledno mogli biti popravljeni.) Domaćem čitaocu dodatnu zanimljivost pruža smeštanje radnje u srpski pseudoistorijsko-mitski ambijent.
Crni cvet je (najverovatnije, nisam ih još čitao dovoljno) jedan od najboljih romana domaće žanrovske fantastike.
****