48 WEEKS LATER (2006)
Režija: Duane Stinnett
Scenario: Duane Stinnett, Krissan Shipley
Sinopsis: U nekakvom skladištu dvije bande (jedna crnačka, druga latino) nalaze se pod supervizijom Redžija Banistera (I kid you not!) da obave neke svoje prljave kriminalne poslove. Na njihovu žalost, ubrzo se pojavljuje policija i dolazi do okršaja u kome na kraju nekoliko pripadnika raznoraznih frakcija ostaje zarobljeno u pomenutom skladištu. Slijede raznorazne svađe, prepiranja, dernjave i sl., povremeno ispresijecane ponekim ubistvom. Ah, da – pojavljuju se i neki zombiji, doduše bez većeg uticaja na radnju fabule.
Plus: Jedan lijepo urađen zombi (pojavljuje se dvije sekunde u krupnom planu), solidna scena razvaljivanja usta i čitave glave, posljednja scena (kad serija meteorita zapara nebo iznad grada), kutija od DVD-a na kojoj je blurb «Dawn of the Dead eat your heart out», glavni one-liner «The bums are eating the cops!», solidne performanse većine glumaca
Minus: Oh, gdje da počnem? Pretpostavljam da nije dovoljno da napišem da je gledanje ovog filma bolnije iskustvo od onog koje sam imao kad mi je nakon izvjesne saobraćajne nesreće hirurg iz otvorene rane na koljenu pincetom vadio komadiće stakla koji su se zapetljali u meso i da očekujem da mi povjerujete bez ikakvog obrazloženja. Pa dobro – prvo, film apsolutno nema nikakvu suvislu priču. Padne neki meteorit, bum – gomila beskućnika se transformiše u zombije, nekakvi ljigavi krimosi se okupljaju u skladištu, zombiji napadaju skladište, skoro svi izginu, a onda padne još meteorita i to je kraj. Ovako nikakva ideja može da prođe kad imate brdo para pa se izvučete kvalitetnom holivudskom produkcijom, ali u uslovima kućnog budžeta, ona donosi čistu propast. Ne samo da su likovi najiritantnija banda poluretardiranih negro-latino ljigavaca i njihovih fufica za koje jedva čekate da im zombiji požderu utrobu (jadni zombiji, i oni svašta moraju da jedu), ne samo da tokom cijelog filma moramo da trpimo njihov reperski yo nigga pimp bitchass ho muddafukka sleng od kojeg vam se diže kosa na glavi i dobijate želju da ih sve pobijete odsijecajući im jedan po jedan dio tijela švajcarskim perorezom, te film liči na užasno produženi rap spot, najgore od svega je što se sve to dešava na najružnijoj i najodbojnijoj lokaciji ikad viđenoj u filmu – mučan utisak koji ostavljaju prljavi zidovi, razbacane kutije okolo, prigušeno neonsko svjetlo i sl. praćen je standardno groznom jeftinom fotografijom karakterističnom npr. za filmove kompanije The Asylum (ne, ovo uprkos naslovu nije njihov film) koja vas tjera da pomislite «Do đavola, pa bolje sam mogao i ja sa svojim kamkorderom koji je prije osam godina koštao petsto eura!». Jedina preporuka u vezi s ovim filmom jeste – avoid @ all costs, lest thee suffer horrible ‘n’ irreparable brain damage. Nigga.
Napomena: Originalni naslov filma je Last Rites, a neki vrlo duhoviti pametnjaković ga je u UK distribuciji nazvao 48 Weeks Later, pod kojim nazivom sam ga i ja gledao. Takođe, Redži (poznati ćelavac s repićem iz serijala Fantazm) gine na samom početku filma.
ZOMBIES’ LAKE (1981)
Režija: Jean Rollin
Scenario: Jesus Franco, priča: Julian Esteban
Sinopsis: U lijepom malom seocetu negdje u Francuskoj iz čista mira iz obližnjeg jezera (tj. bare) počinju da izlaze uniformisani zombiji i da ubijaju gole žene. Kasnije, u šokantnom flešbeku, saznajemo da su u pitanju njemački vojnici iz drugog svjetskog rata koje su tu pobacali pripadnici Pokreta otpora jer im je bilo mrsko da ih sahrane nakon što su ih skembali u nekoj akciji. What's more, jedan od vojnika je obljubio lokalnu djevojku i sad, desetak godina kasnije, počinje intenzivno da se druži sa njenom (i svojom) kćerkom. Da se rastopite...
Plus: Seoce vrlo lijepo izgleda (naravno, to je potpuno neiskorišteno u filmu), dovoljno besplatne golotinje za tri filma, totalna urnebesnost u bukvalno svakom segmentu izrade
Minus: Sasvim dobar utisak o ovom filmu steći ćete ako vam kažem da prije finalnog obračuna sa zombijima gradonačelnik tokom šetnje sa lokalnom novinarkom with straight face (i glasom sinhronizovanim na engleski u stilu filma Kung Pow) izgovara «We created these monstrous zombies. No weapon can kill them. They can't be stopped, the lake's their refuge and nothing ever can make them return to dust, nothing but Apocalypse will reduce them to ashes and give them eternal peace» na što novinarka replicira prijedlogom da ipak probaju da ih srede napalmom, a oduševljeni gradonačelnik odgovara «Thank you! You saved this town from destruction and me from despair!». Inače, kad smo već kod dijaloga, ima ga milosrdno malo, ali zato postaje sve nebulozniji kako se film približava kraju. S druge strane, ostatak je popunjen bizarnom psihodeličnom muzikom koja prati osvetničke pohode zombija. Malo je neobično što zombiji ne prenose zarazu, njihove žrtve se ne dižu iz mrtvih. Vrhunska profesionalnost u izradi naprosto probija oči – zombiji se od običnih ljudi razlikuju jedino po tome što su im lica (ne i vratovi) i šake namazani nekom sivozelenom bojom (koju možete jasno da vidite kako se guli u jednoj od scena ubistava), dok je recimo kosa ostavljena potpuno na miru. Ah ti nacisti, moraju da budu uredni i počešljani, pa taman bili deset godina mrtvi u nekom jezeru. Pored očajne maske, već pomenutih suludih dijaloga i totalno idiotske priče (na kraju se tata zombi čak i bori s drugim zombijem da bi zaštitio kćerku!), skoro svaka scena sadrži grešku neke vrste. Npr. grupa cura se kupa u jezeru, podvodna kamera prikazuje kako plivaju u vodi dubokoj nekoliko metara, rez na pogled iznad površine, kad tamo cure stoje u vodi koja im jedva dopire do pupka. Novinarka dolazi da razgovara sa gradonačelnikom, on joj kaže da dođe sutra, ona odgovara da joj se žuri i da ne može, ali odmah zatim mu daje poveliku knjižurinu i kaže «Pročitajte ovo prije nego što popričamo». I onda normalno popričaju i ona odnese knjigu sa sobom. Jedan od obračuna sa zombijima odigrava se u ponoć. Šta je sad pa tu čudno, pitate se vi. Pa, ništa osim činjenice da je napolju dan. Čitav izgled filma očito pokazuje sadašnje (tj. tadašnje) vrijeme, mada bi radnja trebalo da se dešava negdje u pedesetim godinama (pomenuta djevojčica ima desetak godina). Kad smo već kod te curice, u pitanju je najdrvenije dijete koje se ikad pojavilo na ekranu, Neca iz Srećnih ljudi je za nju Al Paćino. U početku je sve ovo prilično zabavno, ali kako vrijeme odmiče postaje sve dosadnije i napornije i postajaćete sve nervozniji u očajničkoj želji da se sve što prije završi. Ipak, tokom emotivnih scena sa tatom zombijem i njegovom kćerkom teško ćete uspjeti da se suzdržite od glasnog cerekanja.
FLESH EATER: REVENGE OF THE LIVING DEAD (1988)
Režija: Bill Hinzman
Scenario: Bill Hinzman, Bill Randolph
Sinopsis: Grupa studenata (no kidding!) odlazi u šumetinu da se malo proveseli. Little do they know da se u okolini nalazi ništa manje nego lično Bill Hinzman, zombi s groblja u iz filma Night of the Living Dead. Logično, dolazi to totalnog mayhema, broj živih opada, broj (ne)mrtvih raste i već nakon pola sata svi likovi osim dvoje heroja su odapeli. Ostalih sat vremena je potrošen na njihove pokušaje da alarmiraju nekoga i upozore na užasnu opasnost koja prijeti, ali gdje god da se pojave, odmah sljeduju zombiji i prave nered. Na kraju filma je hunting party koji mještani sprovode u namjeri da se riješe zombija i blatantno pokraden iz gore pomenutog filma.
Plus: Lijepa količina golotinje, nekoliko scena seksa, jedno potpuno besplatno pokazivanje grudi na zabavi u šumi i jedan izvanredan full frontal. Ima i nekoliko uspjelih krvavih scena, čupanje srca, odgrizanje nosa, komadanje vratova i sl. Dječak i djevojčica zombiji.
Minus: Flesh Eater bi se mogao nazvati mješavinom Petka trinaestog i Noći živih mrtvaca. Govori o zombijima, ali ne prati nekakvu apokalipsu globalnih razmjera, već relativno bezazleno nastradavanje grupice mladih ljudi. Problemi ovog filma, pored podrazumijevanih iritantnih likova koje mrzite od prve sekunde a morate da ih trpite do kraja filma jer i kad poginu vrate se u velikom stilu u vidu zombija, dakle pored toga što se već podrazumijeva, problemi ovog filma leže prvenstveno (mada ne i isključivo) u scenariju. Ja naravno nisam išao u filmsku školu ili studirao dramaturgiju, ali sam prilično siguran da se već na prvim časovima uči da se scenario ne piše upravo ovako. Prvih pola sata sadrži praktično kompletan slasher film. Desetak (prevelik broj!) mladih ljudi odlazi na dernek u šumi, spopadne ih Bill Hinzman, pa onda još neki zombiji i vrlo brzo svi osim dvoje su riknuli. U Petku trinaestom i sličnim slešerima ovo je trenutak kada se posljednji preživjeli (uspješno) obračuna sa negativcem, ali ovde to ne može da se sprovede jer treba ispuniti još sat vremena filma. Zbog toga dvoje «heroja» (koji su preživjeli tako što su se odmah sakrili u neki ćumez i tamo razglabali o velikim životnim planovima dok su im drugovi služili kao večera zombijima) pokušavaju da skrenu pažnju obližnjim mještanima na jezive stvari koje se dešavaju. Međutim, kako se oni zadese na nekom mjestu i upozore ljude (obično riječima «Napadaju nas ZOMBIJI!!!» ili, lukavije, «Napadaju nas zombiji! MORATE da nam vjerujete!!!»), koji im naravno ne vjeruju, odmah se tu nekako nađu i živi mrtvaci i pobiju sve. Nakon malo takvog ispucavanja vremena dolazi trenutak da šerif i kompanija organizuju hunting party. Većina zombija je nemilosrdno pobijena, a ista sudbina snalazi i naše «heroje», koji ginu u urnebesno blesavoj sceni pokradenoj (loše) iz filma Night of the Living Dead. Naravoučenije – kukavičluk se ne isplati. Sami zombiji nisu pretjerano dobro urađeni, previše su ulickani, premalo raspadajućeg mesa, prebrzi su, čak postavljaju i neke zamke (!), mada naravno to ne može da se poredi sa onim nacistima iz filma Zombies' Lake. Retardirano ponašanje likova u ovakvim filmovima se podrazumijeva, pri čemu ovde prednjači policajac koji od grupe zombija bježi u svoj auto ali nijednog trenutka ne pokuša da ga upali (!) nego čeka da se zombiji okupe okolo, a onda volšebno pokuša da izađe (!!) i naravno biva pojeden. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni briljantne dijaloge, sa reprezentativnim primjercima tipa "As they say in the Sorority - the future lies ahead!"
HOUSE OF THE DEAD (2003)
Režija: Uwe Boll
Scenario: Dave Parker, Mark Altman, priča: Mark Altman, Dan Bates
Sinopsis: Grupica studenata unajmljuje brodić kapetana Kirka (ne, ne zezam se), koga glumi Jurgen Prochnow (ne, ne zezam se) ne bi li otišli na neko ostrvo na nekakav rejv parti. Little did they know da je to zapravo jezivo Ostrvo mrtvih, na kojem je nekad davno demonski španski sveštenih zasnovao svoju koloniju (ne)mrtvih u potrazi za lijekom za besmrtnost. Nastupa očajnička borba naših heroja za opstanak i nas pored malih ekrana da sačuvamo razum.
Plus: Dva vrlo vrijedna para grudi (nažalost, sporednih glumica) na otvorenom, grudi glavne glumice koje preuzimaju glavnu ulogu u drugoj polovini i djeluju mind-blowing (iako ne napuštaju majicu, nažalost), povremeno dosta dobra tehno muzika
Minus: Hajde za trenutak da se pravimo da Uve Bol ozbiljno shvata svoje filmove, pa da ovaj kao ozbiljno analiziramo (haha). Prvo, neosporno je da imamo lijepu golotinju, nekoliko fino raznesenih zombija (i ljudi) i jednu ukusno namještenu prostoriju sa dobro razmještenim deformisanim leševima, otkinutim dijelovima tijela i sl. Takođe je neosporno da je glavna glumica pravi avion (šteta što se ne razgolićuje) i da nosi majicu koja savršeno ističe njene atribute koji poskakuju gore-dole tokom cijele druge polovine filma (nažalost, ne napuštaju majicu). Ostatak je prava (srećom zabavna) katastrofa. Scenario je neinspirativan i generički, likovi su kao i uvijek imbecilni nesposobni studenti (kako bih volio da u nekom filmu vidim da je glavni lik koji raznosi zombije neki penzionisani profesor matematike!) koji se u suočavanju sa živim mrtvacima pretvaraju u prave akcione heroje, a na kraju krajeva – sve je to samo malo drukčije upakovani Night of the Living Dead. E sad, tu na scenu stupa Uwe Boll. Njemu ne pada na pamet da film režira konvencionalnim metodama (u kom slučaju bi ovo možda bio i sasvim solidan, mada zaboravljiv filmić), već se iživljava na apsolutno svakom segmentu svog posla. Već sam pomenuo kako naša dječica naprasno dobijaju skillove akcionih heroja, ali ni zombiji ne zaostaju mnogo – trče, skaču, lete okolo i uopšte – pokazuju dexterity kakvog se ni Spajdermen ne bi postidio. Film je konstantno ispresijecan fleševima iz igre na kojoj je zasnovan, a naravno, kadriranje je često direktno inspirisano pucačkim igrama u prvom licu. To je pogotovo vidljivo u jednoj od scena jurnjave kroz hodnik pred kraj filma, koja je po svoj prilici direktno iskopirana iz igre. Momenti kada naši «heroji» pokušavaju da se probiju kroz hordu zombija do obližnje kuće predstavljaju ekstremno produženi tehno video spot, sa apsolutno suludim potezima kamere (koja se iz čista mira po nekoliko puta vrti oko svakog člana grupe), matriksolikim specijalnim efektima i opakom muzikom uz koju možete da šizite čak i bez gledanja filma. Završna scena borbe nastavlja tu tradiciju. Film naravno nije pošteđen ni urnebesnih dramskih momenata, pogotovo u trenucima kad se, nakon ulaska u famoznu kuću, stvaraju novi ljubavni parovi. Sve u svemu, Uve Bol zna kako da napravi papazjaniju od filma. Ovo je djelo u kome će svi ljubitelji njegovih filmova uživati, dok će oni ozbiljni sa gnušanjem da bace disk daleko od sebe i podvrgnu se tretmanu selektivnog brisanja pamćenja u pokušaju da u potpunosti zaborave ovo iskustvo.
RETURN OF THE LIVING DEAD: NECROPOLIS (2005)
Režija: Ellory Elkayem
Scenario: William Butler, Aaron Strongoni
Sinopsis: Nekakva kompanija eksperimentiše sa nuklearnim otpadom, a usput stvara hordu zombija koji idu okolo i viču «Braaaaaaaaaaaaaaaaains!», a povremeno nekom odgrizu i komad glave. Grupa tinejdžera (oh, boy...) suprotstavlja se zlokobnoj agenciji tokom potrage za svojim prijateljem koga su ovi pacovi kidnapovali.
Plus: Pečeni pacov zombi, nekakvi zombi fetusi or something
Minus: Za razliku od zabavnog House of the Dead, RotLD: Necropolis je skoro pa apsolutno negledljiva budalaština bez apsolutno ijednog redeeming faktora. Elori Elkajem (iako je režirao veoma zabavni Eight Legged Freaks) ipak nije Uve Bol pa da nemaštovit scenario «rasturi» budalastom režijom. Dakle, pored priče koja je apsolutno nikakva, sa katastrofalnim likovima koje glume još gori glumci i neopjevano iritantne metal (?) muzike, Elori Elkajem se potrudio da ubije čak i one trenutke koji su po scenariju čak imali potencijala da budu poluzanimljivi. Šta reći na bezobrazno loše korišćenje prostora u scenama kad konačno (nakon pedeset dvije minute) dočekamo zombi autbrejk i kad stotine primjeraka živih mrtvaca izmili iz svojih skrovišta i krene u pohod kroz zgradu, a mi ne vidimo apsolutno nijednu masovniju scenu nego se sve svodi na sporadične susrete «heroja» sa grupicama od desetak do dvadeset zombija, kojih se naravno rješavaju bez ikakvih problema? Prvih pedeset minuta su pravi test za strpljenje jer se apslutno ništa ne dešava osim ekstremno predugih i dosadnih scena sa nekakvim motorima, praćenim napornom i cheesy muzikom. Da i ne spominjem da, već tradicionalno, likove iz dna duše mrzite od prvog susreta s njima, da su glumci toliko netalentovani da ne bi mogli da dobiju posao ni u nekoj hrvatskoj telenoveli, da ih predvodi Piter Kojoti u ubjedljivo najgoroj ulozi u karijeri (konstantno ima neki idiotski izraz lica, ne znam kako nije deformisao usta od toga), da film obiluje moronskim scenama (npr. kad SWAT tim pred kraj filma rešeta poveću grupu zombija, koji padaju na zemlju potpuno kao pokošeni nezavisno od toga da li neko puca na njih i da li su eventualno pogođeni u glavu), da idiotizam kulminira nekakvim kretenskim zombi kiborzima pred kraj, da zombiji iako imaju solidnu masku svojim konstantnim lamentovanjem za mozgovima postaju još iritantniji od «heroja» filma itd. Jedina svijetla tačka jeste puzanje kroz ventilacione cijevi, ne zato što su te scene posebno interesantne (nisu nimalo), nego zato što je sama ta radnja veoma bliska nama ljubiteljima FPS igara, a prvenstveno serijala Half—Life. Suma sumarum – Necropolis je rijetko loš film, bez trunke zabavnog u sebi, a što je najgore od svega – sad mi valja pogledati njegov organski nastavak Rave to the Grave, koji će, bar sudeći po nazivu, biti još gori.
RETURN OF THE LIVING DEAD: RAVE TO THE GRAVE (2005)
Režija: Ellory Elkayem
Scenario: William Butler, Aaron Strongoni
Sinopsis: Zgradu Hybra Tech kompanije iz prethodnog filma zamijenite rejv partijem i to vam je to
Plus: Ubistvo palicama za bubanj, golotinja (mada se nisu mnogo pretrgli), dva agenta Interpola koji slušaju opere u autu
Minus: Malo šta pametno može da se doda u ovaj rivju, ako ste već pročitali prethodni. Sve je potpuno isto – sat vremena neopisive dosade, popunjene tek sporadičnim napadima zombija koji viču «Braaaaaaaaaaaaaaaaains!» ali nikad se ne potrude da do tog ukusnog organa i dođu, već se zadovoljavaju samo pojedinačnim zalogajima lobanje, kao i jednako iritantnim glavnim likovima među kojima prednjači onaj wannabe Fredi Princ za kog nemam pojma u kojoj rupi su ga pronašli. Mercifully, Peter Coyote gine na samom početku filma, te bar njega ne moramo dodatno da trpimo. Rave to the Grave je baziran na premisi o ataku zombija na masovni rejv parti. Prvih sat vremena posvećeno je «građenju atmosfere» i build-upu za jezivi pokolj koji treba da nastupi. Očekivano, taj «jezivi pokolj» je taman toliko «zanimljiv» koliko i oslobađanje zombija iz Hybra Tech zgrade u prethodnom filmu. Dodajte na to još i dijaloge tipa «I've already lost my uncle, there's no way I'm losing you!» i jasno vam je šta ovaj film radi u ovom članku. Kad samo pomislim da sam nakon Eight Legged Freaks nestrpljivo čekao sljedeća ostvarenja Elorija Elkajema...
