Author Topic: najbolji hrvatski filmovi svih vremena (Read 96435 times)

Franz Xaver von Baader · « **on:** 30-03-2010, 14:44:48 »

NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI SVIH VREMENA (izbor kritičara)
(anketa časopisa Hollywood objavljena u br. 50/1999)

1. Tko pjeva zlo ne misli, Krešo Golik, 1970.
2. H-8, Nikola Tanhofer, 1958.
3. Rondo, Zvonimir Berković, 1966.
4. Lisice, Krsto Papić, 1969.
5. Ritam zločina, Zoran Tadić, 1981.
6. Breza, Ante Babaja, 1967.
7. Koncert, Branko Belan, 1954.
8. Ne okreći se sine, Branko Bauer, 1956.
9. Samo ljudi, Branko Bauer, 1957.
10. U gori raste zelen bor, Antun Vrdoljak, 1969.
11. Imam 2 mame i 2 tate, Krešo Golik, 1968.
12. Samo jednom se ljubi, Rajko Grlić, 1981.
13. Izgubljeni zavičaj, Ante babaja, 1980.
14. Kad čuješ zvona, Antun Vrdoljak, 1969.
15. Martin u oblacima, Branko Bauer, 1961.
16. Kaja, ubit ću te, Vatroslav Mimica, 1967.
17. Slučajni život, Ante Peterlić, 1969.
18. Deveti krug, France Štiglić, 1960.
19. Izbavitelj, Krsto Papić,1976.
20. Živa istina, Tomislav Radić, 1972.
21. Vlak bez voznog reda, Veljko Bulajić, 1959.
22. Svoga tela gospodar, Fedor Hanžeković, 1957.
23. Vlakom prema jugu, Petar Krelja, 1981.
24. Bitka na Neretvi, Veljko Bulajić, 1969.
25. Putovanje na mjesto nesreće, Zvonimir Berković, 1971.

...

NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI SVIH VREMENA (izbor čitatelja)
(anketa časopisa Hollywood objavljena u br. 50/1999)

1. Tko pjeva zlo ne misli, Krešo Golik, 1970.
2. Glemabajevi, Antun Vrdoljak, 1988.
3. Bitka na Neretvi, Veljko Bulajić, 1969.
4. H-8, Nikola Tanhofer, 1958.
5. Breza, Ante Babaja, 1967
6. Imam 2 mame i 2 tate, Krešo Golik, 1968.
7. Ne okreći se sine, Branko Bauer, 1956.
8. Deveti krug, France Štiglić, 1960
9. Kako je počeo rat na mom otoku, Vinko Brešan, 1996.
10. Čudesna šuma, Milan Hanžeković, 1987.
11. Vlakom prema jugu, Petar Krelja, 1981.
12. U gori raste zelen bor, Antun Vrdoljak, 1969.
13. Vlak u snijegu, Mate Relja, 1976.
14. Izbavitelj, Krsto Papić,1976.
15. Kiklop, Antun Vrdoljak, 1982.
16. Mondo Bobo, Goran Rušinović, 1997.
17. Život sa stricem, Krsto Papić, 1988.
18. Ritam zločina, Zoran Tadić, 1981.
19. Svoga tela gospodar, Fedor Hanžeković, 1957.
20. Okupacija u 26 slika, Lordan Zafranović, 1978.
21. U raljama života, Rajko Grlić, 1984.
22. Vuk samotnjak, Obrad Gluščević, 1972.
23. Kad čuješ zvona, Antun Vrdoljak, 1969.
24. Bogorodica, Neven Hitrec, 1998.
25. Lisice, Krsto Papić, 1969

.

Franz Xaver von Baader · « **Reply #1 on:** 30-03-2010, 14:45:29 »

komentari dobrodošli

Franz Xaver von Baader · « **Reply #2 on:** 30-03-2010, 14:46:57 »

a i slična lista srpskih filmova
ili bosanskih ili pak ex-yu

mac · « **Reply #3 on:** 30-03-2010, 15:22:52 »

Prosečno godište prvih 25 filmova po kritičarima je '67, a po čitateljima je '76. Ili čitatelji imaju kraće pamćenje, ili su kritičari nostalgični.

Franz Xaver von Baader · « **Reply #4 on:** 30-03-2010, 15:44:10 »

pa čitateljska lista je začudo solidna. mislim, također se javljaju stari filmovi, što nije baš tako uobičajeno među gledateljstvom. razlog je vjerojatno što je to publika jednog filmskog časopisa, pa time već ponešto filmofilskija. oni su stavili (samo) tri nova filma na listu - iz devedesetih. mislim da su to promašaji, ali gledateljstvo je sklono svom vremenu, tj. aktualnosti. devedesete su bile prilično slabe u filmu, a novi uzlet je stigao tek u novom desetljeću kada se hrv. film ponovo probio u vrh.
kao što je bio u pedesetima i šezdesetima, pa otuda ni ne čudi da je prosječno godište '67.

ono što je primjetno je da ležerniju temu rado vide i kritičari i publika, jer je Tko pjeva pobjedio oba puta. naravno, radi se o kvalitetno urađenom djelu, pitkom, gledljivom, populistički okrenutom. ta je formula dobitna (i Kako je počeo rat na mom otoku je izabran kao nastavak te tradicije). vjerojatno je tako sa srpskom inačicom, Ko to tamo peva, da je slično obljubljena.

cutter · « **Reply #5 on:** 30-03-2010, 16:04:48 »

no love for charuga... previše jugoslavenski, kaj li.

cutter · « **Reply #6 on:** 30-03-2010, 16:15:06 »

a ovo bogorodica, je li to ono kada pitomi hrvatski mužik od drveta delje bejbi džizusa i sličnu tematiku, a onda dođe rat i srbočetnici. i tu on doživi neke neprijatnosti, pa nakon rata odlazi u vojvodinu (genijalan detalj sa zumiranjem natpisa na mađarskom) da traži zlostavljača, nalazi ga u radionici i onda ima jedna dobra gore scena sa cirkularnom testerom. ili tako nešto. ako su to dva filma, naslov ovog sa pilom bi dobro došao.

evo našao sam bogorodičin zaplet:

Quote

Stolar Kuzma (Ljubo Kerekeš) je stari momak koji se zaljubljuje u mladu učiteljicu Anu (Lucija Šerbedžija) koju zaručnik-Srbin (Goran Navojec) maltretira. Sve se događa u osvit zvukova ratnih bubnjeva u Slavoniji u kojima se mnogi Hrvati ne mogu snaći pred rastućom srpskom agresijom. Koja ne samo da dovodi do razaranja prijateljstava i susjedskih odnosa već i do strahovitih razaranja i bespotrebnih žrtava...

hmhmh

Franz Xaver von Baader · « **Reply #7 on:** 30-03-2010, 18:11:53 »

Quote from: cutter on 30-03-2010, 16:15:06

naslov ovog sa pilom bi dobro došao

Bogorodicu sam gledao davno, ali prilično sam siguran da je to taj film - scena piljenja ruke sa cirkularom

inače, ni taj film ni Čaruga nisu na top-listi... mojoj

Ghoul · « **Reply #8 on:** 30-03-2010, 21:01:23 »

meni je sjajan jugonostalgičarski detalj sa filmom Bitka na Neretvi na previsokom 3. mestu čitalaca!

Franz Xaver von Baader · « **Reply #9 on:** 30-03-2010, 21:16:26 »

zašto misliš da je to previsoko mjesto za čitatelje?
ne bih rekao, jer je Neretva superspektakl, blockbuster. to je kao da te čudi da rulja voli Spašavanje vojnika Ryana.
meni je Neretva među naj-ratnim-spektaklima uopće, u svjetskim okvirima

plus opaska - to je samo djelomično hrvatski fim. radi se o najegzemplarnijem primjerku sve-yu filma tako da ga u svoj korpus mogu uvrstiti i ostali.

crippled_avenger · « **Reply #10 on:** 30-03-2010, 21:57:56 »

Kao i svaki pravi Crnogorac, Bulajić se deklarisao kao Hrvat...

Franz Xaver von Baader · « **Reply #11 on:** 30-03-2010, 22:24:53 »

bez obzira na to, tu su uključene sve produkcijske kuće iz yu, pa glumci, vjerojatno i ostala logistika
Bulajića inače hrv. teoretičari (recimo Škrabalo) vode kao hrvatskog redatelja, a i on sam je nekako gravitirao prema Zagrebu (uostalom, kao veteran je snimio Libertas i time se svrstao u novu hrv. kinematografiju)

ali, uza sve to, neke je filmove teško definitivno odrediti. pa sam ovdje mišljenja da, kada bi i ostali stavili Neretvu u svoj korpus, ne bi bilo prepogrešno

Vampirella · « **Reply #12 on:** 30-03-2010, 22:43:53 »

Koja slucajnost! Bas sam danas pokusala iskopati Lisice na Youtubeu. Nasla sam samo neke isjecke...

Zasto mi ne mozemo cijeniti to sto imamo i izdati te jebene i jebacke filmove na DVD-u!?!? Vec dugi niz godina hocu pogledati Kaja, ubit cu te (navlazim se kad vidim Kojadinovica), ali ovi s HRT-a ni da bi prstom mrdnuli...

Васа С. Тајчић · « **Reply #13 on:** 30-03-2010, 23:38:30 »

Много волим 'Битку на Неретви'. Сукоб између партизана и четника ме подсјећа на 'Спартакуса' а сцена између Орсона Велса и Душка Булајића на Шекспирову трагедију. Зато се тенкови Sherman умјесто Mark IV могу занемарити. Штета је да нема бољег DVD-a на овим просторима па сам морао да узмем издање са њемачким тоном који уопште не разумијем. Овај диск има најбољу слику од свих постојећих али је знатно краћи од Делтиног.

Мене лично чуди да на овим листама нема 'Seljačke bune' и 'Jubileja gospodina Ikla'.

crippled_avenger · « **Reply #14 on:** 31-03-2010, 02:29:25 »

Ivo Škrabalo je prijatelj moga oca. Sećam se kada mu je krajem osamdesetih u Moskvi poklonio svoju istoriju hrvatskog filma. Moj otac je malo prelistao i konstatovao da je dosta provokativna u svom nacionalnom štimungu ako se ima u vidu SFRJ. Ivo je sa osmehom konstatovao da uskoro neće biti tako.

Jako fin čovek, i ja sam imao priliku da ga upoznam a knjiga je izuzetna.

Pukovnik Gavrić · « **Reply #15 on:** 31-03-2010, 13:30:02 »

Apsolutni pobjednik izbora - Tko pjeva zlo ne misli je pravi purgerski film i reminiscencija za jednom epohom. Malo kome izvan Zagreba je nešto posebno prirastao za srce.

S druge strane H-8 i Breza su autentična remek-djela, izuzetno progresivna za vrijeme kada su nastali, a čini se da vremenom i dodatno dobijaju na kvalitetu. Već godinama se najavljuje da će H-8 dobiti rimejk, ali još ništa od toga. Osnovna ideja je toliko dobra da me čudi da i Holivud nije pokušao da napravi neki rimejk. Nasuprot H-8, Hanžekovićev Svoga tela gospodar, iako samo godinu dana stariji danas djeluje vrlo arhaično (čak toliko da to postaje i simpatično).

Rondo i Ritam zločina su kvalitetni filmovi, ali za moj ukus suviše kamerni.

Našli su se i zaista najbolji filmovi Krste Papića - Život sa stricem, koji stvarno spadaju u sam vrh hrvatskog filma. Izbavitelja sam gledao poodavno, ali se sjećam da me jeste prestravio. Volio bih ga pogledati da vidim kako bi to sada izgledalo.

Branko Bauer je majstor domaćeg posleratnog realizma, pa nije ni čudo što je prisutan sa više filmova. Na listi nedostaje i njegov film Licem u lice.

Veljko Bulajić se može smatrati hrvatskim rediteljem, ali se Bitka na Neretvi ne može smatrati hrvatskim, već isključivo pan-jugoslovenskim filmom. Osim Vlaka bez voznog reda moglo se naći i mjesta za Visoki napon. Uzavreli grad se već teže može smatrati hrvatskim, ako ništa i radnja se odvija izvan Hrvatske (u Zenici). Čak ni filmovi koje je Bulajić snimio u poznom ex-yu periodu - Obećana zemlja i Donator nisu loši, ali vjerovatno nisu za sam vrh hrvatskog filma.

U gori raste zelen bor i Kad čuješ zvona su ponajbolji Vrdoljakovi filmovi i sigurno spadaju u najbolje partizanske filmove uopšte, premda izvan Hrvatske nisu popularni kao neki njihovi srpski parnjaci.

Ne čudi ni višestruka pojava Rajka Grlića, premda je po meni U raljama života znatno ispred Samo jednom se ljubi. I da - nedostaje Čaruga (a možda i još poneki Grlićev film)!

Koncert Branka Belana je solidan starovremenski film. Imam 2 i 2 tate je veoma simpatičan film za sve uzraste. Deveti krug je potresna ratno-ljubavna priča, na momente tragičnija od Romea i Julije. Vlak u snijegu i Vuk samotnjak su sjajni dječiji filmovi i šteta je što se više ne emituju po srpskim televizijama u nekim adekvatnim terminima. Vlakom prema jugu mi je djelovao sasvim prosječno.

Čini se da je Mimica zapostavljen sa samo jednim filmom - Kaja ubit ću te. Čak mislim da on ima i boljih filmova - Događaj i već pominjana Seljačka buna, kao i nekad vrlo cijenjeni Prometej sa otoka Viševice.

Ono što naročito bode oči je potpuni izostanak Lordana Zafranovića sa kritičarske liste, dok se na listi čitalaca pojavljuje samo jednom - sa svojim najreprezentativnijim djelom Okupacija u 26 slika. Na listama nema solidnog Pada Italije (koji je sličan Okupaciji, ali i nešto slabiji), kao ni meni vrlo dobrih Večernjih zvona. Manje se čudim izostanku, recimo, Praznika kurvi. S obzirom da je lista pravljena 1999. godine (poslednji Tuđmanovi dani) izostanak Zafranovića je teško tumačiti drugačije no politički.

Kako je počeo rat na mom otoku je ponajbolji hrvatski film iz 90-tih, dok je Bogorodica čisto propagandno đubre proizašlo iz porodične manufakture Hitrec (tata Hrvoje, autor Smogovaca, je bio hrvatski ministar informisanja u ratnim godinama). Bogorodica jeste film koga je cutter opisao, a preporučujem je samo ekipi koja piše recenzije za ''chetnixploatation''.

Od meni dragih filmova prvenstveno nedostaje sjajna satira Dejana Šorka Mala pljačka vlaka (nekima može nedostajati i Oficir sa ružom).

Najpotcjenjeniji autor - odnosno reditelj bez ijednog filma na listama je Fadil Hadžić, iako je imao nekoliko sasvim solidnih ostvarenja - Abeceda straha (hičkokovski triler iz miljea II svjeskog rata) i nekoliko po tadašnje društvo vrlo kritički orijentisanih filmova - Lov na jelene (mnogo me podsjeća na Sturgesov Bad Day at Black Rock), Protest i nešto slabiji (ali solidni) filmovi Novinar i Ambasador.

raindelay · « **Reply #16 on:** 31-03-2010, 13:58:06 »

Nedostaje"Plavi 9" Kresimira Golika, "San o ruzi" Tadica...
Jedva da ima Zafranovica, "Ritam zlocina" kao mozda i najbolji film u ex YU nisko kotiran... Glupost od liste.

Franz Xaver von Baader · « **Reply #17 on:** 31-03-2010, 16:31:25 »

Quote from: raindelay on 31-03-2010, 13:58:06

Nedostaje"Plavi 9" Kresimira Golika, "San o ruzi" Tadica...
Jedva da ima Zafranovica, "Ritam zlocina" kao mozda i najbolji film u ex YU nisko kotiran... Glupost od liste.

nije tako
nedostaje ovo, nedostaje ono... pa i ja bih stavio možda ponešto, ali to još uvijek ne znači da je lista glupost. štoviše, liste su vrlo solidne, čak i čitateljska.

Franz Xaver von Baader · « **Reply #18 on:** 31-03-2010, 17:06:23 »

dobar komentar Gavrića
Tko pjeva zlo ne misli je odličan film, premda osobno ne bih stavio takvo ležerno štivo u vrh. ali kažem, to je očito dobitna kombinacija. i 2 mame i 2 tate su u istom duhu, a nastavak te tradicije pitkog humornog komentara određenog vremena su Brešanovi filmovi. iako nemaju Golikovu dubinu i vještinu.
duh Golikovog filma (Tko pjeva) je više onaj malograđanske urbane klase, ono što je u narodu izražava kao 'bečka škola' i vrlo je različito od poetike kusturičinih kasnijih pravobalkanskih filmova a što je steklo određenu popularnost i identifikacijsku sklonost raje. a ta je linija nekako samo čekala da se ispolji jer raja ište, pa je kusturici tu pala sjekira u med. zbog te kulturalne različitosti, Tko pjeva nema u pasivnim;) krajevima kultnu popularnost, iako se radi o vrhunskom ostvarenju.

za H-8 i Brezu se slažem, a i Svoga tela gospodar je meni izuzetan.

Licem u lice bih ja stavio; fenomenalan film i ujedno prvi koji kritički preispituje socijalizam. naravno, on je još u idealiziranom svemiru kada Partija predstavlja božanstvo, a isključenje iz iste prikazano je takvim psihološkim posljedicama po glavnog aktera da je to nestvarno. osobno mi je ovo jedan od najboljih yu filmova. (Ciguli miguli je raniji, zabranjen, ali to još nisam pogledao - ionako je on javno prikazan tek 25 godina kasnije)

Zelen bor i Večernja zvona - zaista najbolji partizanski filmovi, ali problem je isti onaj koji i kod Golika: hrvatski štih je više srednjeevropski a to nije prihvaćeno diljem yu, tj. nije srašćeno s narodom, pa otuda bolje prolazi drugačiji duh.

Mimica je meni vrh, ali kako je on okrenut artitstičkom filmu, to je shvatljivo da nije obljubljen kod šireg gledateljstva. Prometej s otoka Viševice je sam vrh, prvi modernistički yu film, čak u neku ruku preteča Zerkala (premda ne te dubine i snage).

Zafranović je donekle prokazana osoba u hrvatskom prostoru pa, jednim dijelom zbog toga ga nema, a drugim dijelom također nije baš nekakav populist. Okupacija je meni precijenjena, a Pad Italije i Večernja zvona podcijenjeni.

Izostanak Fadila Hadžića je začudan, jer su gro njegovih filmova izvrsni. Nastavio sa društveno-kritičkim filmom nakon Licem u lice Branka Bauera, a za Lov na jelene me uopće čudi kako je to dozvoljeno u godini nakon hrvatskog proljeća - problemi hrvatske emigracije kao tema?

crippled_avenger · « **Reply #19 on:** 31-03-2010, 17:16:23 »

Belanov film je zapravo bio prvi primer revalorizovanog klasika. Zapravo iz Zagreba, sa revalorizacijom Belana i Bauera kreće talas na jugoslovenskom nivou, u Beogradu počinje da se piše knjiga o Nanoviću itd.

RedSonja · « **Reply #20 on:** 24-08-2010, 09:57:14 »

Nervira me hrvatski jezik, odosno naglasak, pa ne mogu lepo da pratim priču filma. Isto se odnosi i na knjige na hrvatskom ili filmove sa hrvatskim subtitlom ili hrvatski Dnevnik. Slično kao sa bugarskim, i taj mi jezik - tiha jeza.

Plut · « **Reply #21 on:** 24-08-2010, 10:22:30 »

U raljama zivota

U raljama zivota Semka Sokolovic Bertok

kikec · « **Reply #22 on:** 24-08-2010, 11:28:10 »

Quote from: RedSonja on 24-08-2010, 09:57:14

Nervira me hrvatski jezik, odosno naglasak, pa ne mogu lepo da pratim priču filma. Isto se odnosi i na knjige na hrvatskom ili filmove sa hrvatskim subtitlom ili hrvatski Dnevnik. Slično kao sa bugarskim, i taj mi jezik - tiha jeza.

Ccc... Vedrana Rudan nebi odobrila ovakvo stajalište.

Franz Xaver von Baader · « **Reply #23 on:** 24-08-2010, 11:54:20 »

pa ne, može redsonja preferirati što joj drago. njoj se sviđa onaj kičasti beogradski sleng, valjda, ali i to je za ljude.
(ali što spoji hrvate i bugare, jel to ponovo politički podkontekst, revizija atentata u marseilleu i sl)

kikec · « **Reply #24 on:** 24-08-2010, 12:27:11 »

A čuj, da mene primjerice nervira škotski "naglasak", da me od njega vata "tiha jeza", te ga odlučih, na temelju toga, izbjegavati u raznim medijima, sam bi sebe sputao/limitirao za ljepotu i ostvarenja tipa "Trainspotting", "Local Hero", "breaking The Waves", "Dear Frankie"... i sl...

ILi, kao i da mi se fizički ne dopadaju istočnjačke žene, pa zanemarim azijatski film.

Ugly MF · « **Reply #25 on:** 24-08-2010, 12:31:56 »

..cudi me na listi nema filma "Banovic Strahinja"....

Plut · « **Reply #26 on:** 24-08-2010, 12:36:21 »

Palite se ljudi, to od vas nisam očekivala, ccc...

RedSonja · « **Reply #27 on:** 24-08-2010, 12:36:54 »

Quote

pa ne, može redsonja preferirati što joj drago. njoj se sviđa onaj kičasti beogradski sleng, valjda, ali i to je za ljude.
(ali što spoji hrvate i bugare, jel to ponovo politički podkontekst, revizija atentata u marseilleu i sl)

Mislila sam da će većini ljudi da bude jasno da sam dodala taj bugarski baš da bih stavila do znanja da kontekst što se hrvatskog tiče nije nacionalistički.
Palo mi na pamet da ih ima takvih ko ti, patuljaka, pa sam pokušala da izbegnem ovake ispade.
A ovo beogradski kičasti sleng ću da pripišem tvojoj brzopletosti. Nisam se još ni izula a već znaš šta preferiram i šta mi se svidja.

Franz Xaver von Baader · « **Reply #28 on:** 24-08-2010, 13:14:32 »

patuljci sve vide, redsonja. izuveno, obuveno, nema veze...
usput, koji ti je hrv. film najbolji, ako uopće postoji takav?

plutice, malo paljevine uvijek dobro dođe

RedSonja · « **Reply #29 on:** 24-08-2010, 13:34:02 »

Uopće ne postoji.

Šalim se, al baš sam prijatno iznenadjena što nekoga interesuje koji je film najbolji po mom mišljenju. Ja ko što rekoh, nešto ih i nisam pratila,iskreno me iritira ikavica, još kad je zagorska, ne pitaj,
A sećam se nekog filma, ratna tematika, drama ili tako neki miks, igra ćerka Radeta Šerbedzije, ona kako se zove...
E film, naslov ne znam, al nije ta Koracija i njezina kinematografija, stvarno mi nisu preokupacija, nekako sam ravnodušna.
Al što im je more lipo!

Franz Xaver von Baader · « **Reply #30 on:** 24-08-2010, 13:45:40 »

mislim da pričaš o bogorodici. pa, to i nije neki film.

RedSonja · « **Reply #31 on:** 24-08-2010, 13:48:03 »

Quote

pa, to i nije neki film.

Pa to ti sve vreme pričam.

Franz Xaver von Baader · « **Reply #32 on:** 24-08-2010, 13:56:58 »

film za tebe je: vjerujem u anđele iliti kako je poštar uhvatio najbolju ribu u okolici i šire. pravi morski.

Mark · « **Reply #33 on:** 24-08-2010, 14:11:15 »

Quote from: PingvinPatuljak on 30-03-2010, 14:44:48

NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI SVIH VREMENA (izbor kritičara)

Ne mogu a da ne primetim sumnjiv manjak hrvatskih filmskih ostvarenja izmedju 1972 i 1980

Franz Xaver von Baader · « **Reply #34 on:** 24-08-2010, 14:26:02 »

primjedba ti je možda dobra, ali formulacija, podtekst, ton i nakana posta vonjaju.

Vampirella · « **Reply #35 on:** 24-08-2010, 15:18:27 »

Quote from: RedSonja on 24-08-2010, 13:34:02

...iskreno me iritira ikavica, još kad je zagorska...

A u hrvatskoj kinematografiji ovo je bas cest slucaj... Ah, jebiga, kad divojka sa sela nema potpuno funkcionalan televizor, pa ga je mozda i omasila...

RedSonja · « **Reply #36 on:** 24-08-2010, 16:51:24 »

Au, jebote Ela, ti bi da budeš otrovna, a ni rečenicu ne znaš da sastaviš kako treba.

Aj skini te uštogljene okove sas ruku i iskuliraj.

Savajat Erp · « **Reply #37 on:** 24-08-2010, 18:16:21 »

cat fight! cat fight!

Vampirella · « **Reply #38 on:** 24-08-2010, 20:10:26 »

Šic!

Franz Xaver von Baader · « **Reply #39 on:** 09-10-2010, 13:22:42 »

Quote from: crippled_avenger on 31-03-2010, 17:16:23

Belanov film je zapravo bio prvi primer revalorizovanog klasika. Zapravo iz Zagreba, sa revalorizacijom Belana i Bauera kreće talas na jugoslovenskom nivou, u Beogradu počinje da se piše knjiga o Nanoviću itd.

Belanov Koncert iz 1954. je sjajan film.
Danas je već općepoznata ova priča o marginalizaciji Koncerta (iako je glavna glumica dobila nagradu u Puli) te ponovnom otkrivanju četvrt stoljeća kasnije. Razlog tome vide u Belanovom isticanju pojedinca nasuprot općem, što nije na programatskoj liniji tadašnje državne ideologije.

Ta primjedba dobrano stoji. Iako Koncert počinje sretnim sunčanim danom oslobođenja Zagreba, završetak nije poletan i optimističan: glavnu protagonistkinju je život (i društveno-povijesne okolnosti) pošteno nagazio, te joj ni revolucija ni konačno-dosegnuti-klavir ne mogu pomoći.
Štoviše, čitanje bi moglo biti obratno: Belan oslikava kao najvedrije i najsretnije dane, one rane, mitteleuropske. Ta epizoda iz Eminog života odiše nekim dražom; likovi nisu prokazani niti denuncirani odbojnošću, već naprotiv, prikazani sa određenom simpatijom (pa iako kroz, tada nezaobilazne, marksističke naočale - gospoda i milostive su naravno "von oben", a mala Ema je dolje, na podu. ona je kći služavke i "naš lik" -pa zna svirati klavir-, dok je kći plemenitaške obitelji malo razmaženo derište koje nije tako nadareno; nju ne zanima klavir i sviranje, nego gramofon).
Nakon austro-ugarske epizode, slijede dvije jugoslavenske; prva je vrlo uspjela komična obiteljska situacija, gdje se ukazuje na propadanje buržoazije: otac posrće i pronevjerava novac, vjerojatno zbog majke koja dalje održava iluziju veličine, dok je kći skroz dekadentna i nemoralna. Djed, stari oberst, potpuno je posenilio zgranut rasapom starog (njegovog) svijeta, u kojem žene vode glavnu riječ. I to je zanimljivo; muški nisu prikazani odbojno, dok žene (majka i kći) jesu.
Ema ovdje upoznaje romantičnu vezu, sa učiteljem klavira gospođice Grete (antiteza i dekadentna kći). Ali njen lik zadržava tragičku crtu, jer ta veza biva samo romantičarsko sanjarenje preko prozora (Belan to simbolički potcrtava slikom dvaju golubova; dakle, sklon je melodramatskim sentimentima, ali ne vidim to kao slabu stranu filma. štoviše, dopadljivo je).
Zatim slijedi skok u 1929. kada kralj proglašava diktaturu. Ovdje više nema vedrine, noć je, i Ema sa skupinom glazbenika dolazi u kuću skorojevića koji se oženio Gretom. Imamo uspon biznismena, prema kojima više nema one simpatije. Srpski veletrgovac koji je jako glasan na proslavi, nije oslikan kao nobl; prije kao kič, a politička situacija kao nepovoljna; gospoda i milostive su više za Beč (kako kaže diva), dok Žika (veletrgovac) okreće na radiju stanicu Beograda. Ipak, buržoazija je pokazana kao poltronska; premda mrmljaju, okreću se oportunistički i nazdravljaju kralju.
Glazbenici su pak orisani sa ljubavlju; naravno, oni su proleteri i gladni kruha. Situacija je sada krajnje zaoštrena: gospoda slave i jedu pečene prepelice, a narod gladuje. Noć je, kiša, sumorno, maglovito; nipošto tako nije predočeno vrijeme Austro-Ugarske. Kraljevina Jugoslavija kao tamnica naroda?
Posljednje razdoblje kroz koje prolazimo je endehazija. Atmosfera je tjeskobna, ljude progone; u kavani se svira nezaobilazna Lili Marlen. Pratimo odbjeglog logoraša koji traži krčmarevu pomoć. Ema je propala, sjedi sama i cuga. Baca pogled na progonjenog čovjeka. Stižu ustaše i legitimiraju; totalitaristička država na djelu. Ustaše su naravno najgori, siledžije i ubojice. Čovjek bježi u noć, među vlakove. Ema pronalazi umirućeg i shvaća da je to njena romantičarska ljubav, Berislav...
Zanimljiva crtica ove epizode je da vidimo oca (posrnulog oca koji je pronevjerio novac i završio u Lepoglavi), koji je u stanju raspadanja (načet kašljem), kako pregovara sa ustaškim ideologom: otac, iz stare plemenitaške i vojničke obitelji, može dobro doći novom poretku. Ovi sklapaju dogovor na obostrano zadovoljstvo očito. Kroz tu crticu nam je dano kakva je to propala država, kakvi posrnuli raspadnuti ljudi dolaze na vrh; u paketu sa ustašama nižeg ranga koji maltretiraju narod u kavani, vrlo je jasan obračun i sa ovim poretkom (dakako, ovdje je to najizravnije dano).

Završetak, tada obavezno prožet optimizmom velike pobjede i preobrazbom društva u radničku klasu i poštenu inteligenciju, ovdje je u napetosti: Ema, iako se uspinje iz mračnog samotnog podrumskog suterena i dolazi među sretne omladince, ne završava osmijehom i srećom; ona nariče nad klavirom, njenim klavirom "kojeg će joj gospodin Pjaskovski dati". Napipava urezano ime iz vremena kada je majka služila, a Emica se skrivala ispod klavira; je li bilo bolje za vrijeme gospona Pjaskovskog?

Plottz · « **Reply #40 on:** 09-10-2010, 23:01:13 »

"okupacija" od lordana i naravno "mala pljačka vlaka",to je apsulitno majvećei u krajni domet,mada može i "smrt gospodina goluže"

--- · « **Reply #41 on:** 09-10-2010, 23:17:46 »

goluža nije ni po jednom osnovu hrvatski film

sleep · « **Reply #42 on:** 09-10-2010, 23:39:59 »

Lisice
Izbavitelj
Sokol ga nije volio
Mala pljačka vlaka
Breza

Od novijih mi je dobar ovaj:

http://www.imdb.com/title/tt0339266/

Plottz · « **Reply #43 on:** 10-10-2010, 03:21:15 »

Pardon za Golužu,so definitely"mala pljačka"

Franz Xaver von Baader · « **Reply #44 on:** 10-10-2010, 13:05:02 »

Prometej s otoka Viševice, 1964 (Vatroslav Mimica)

Za razliku od Belanovog Koncerta, Mimičin Prometej je odmah prepoznat i društveno priznat: prva nagrada u Puli (zajedno sa filmom Tri, A.Petrovića), kao i neke strane nagrade. (kada već uspoređujemo s Koncertom, možda je bitna stavka što završetak Prometeja pogoduje marksističkoj ideologiji: junak pronalazi da su žrtve bile opravdane)

U središtu radnje je Mate, sredovječni direktor nekog zagrebačkog poduzeća. Očito velika zvjerka, odlazi sa ženom na otvaranje spomen-ploče u rodno mjesto. Povratak evocira uspomene iz djetinjstva i mladosti, tako da uglavnom pratimo tok svijesti. Takvom razlomljenom strukturom, Prometej djeluje kao preteča Zerkala. Kritika navodi da se radi o prvom izrazito modernističkom jugoslavenskom (te naravno hrvatskom) igranom filmu.

Simbolika je očita: Mate, partizanski prvoborac koji se požrtvovno zalagao za elektrifikaciju otoka, uspoređen je s Prometejem koji donosi svjetlo. Poput grčkog junaka, ima problema sa jetrom. Viševica je kamen (kako reče njegov tast kojega glumi P.Vuisić) za koji je okovan.
Matu su uspomene strefile svojski; u besanoj noći propituje je li sve to vrijedilo? Sada je direktor, šofer ga vozi, žena prati, mjesto slavi… ali crv sumnje rovari. Prisjeća se mladosti, zanosa i ideala, prve ljubavi i sina. Prisjeća se oca, majke, umiruće sestre. Prvih susreta sa radničkim aktivizmom, revolucijom, odlaskom u partizane.
Vrativši se kao pobjednik, Mate ima nepokolebljivu vjeru u napredak. Ni smrt oca i majke nisu ga previše uzdrmali (ovdje imamo napetost između njega i tasta; tast je predstavnik više klase, koji je prvi dobio struju. ali on je uveo samo sebi. tako govori Mati, je li borba vrijedila smrti roditelja: da nije otišao u partizane, neprijatelj ne bi strijeljao oca i majku).
Mate se ne da smesti; obavlja prljavi posao za napredak, za revoluciju, ubire porez od lokalnog stanovništva. Zapostavlja obitelj, ženu i sina. Uvesti struju, izvesti Viševicu iz tame, postaje mu fiks ideja. Iako suočen sa tromom masom, sa nepovjerenjem i ismijavanjem, naposljetku stvar istjera do kraja. Ali cijena je velika; žena i sin su otišli.
Mate odlazi sa otoka potiho, bez kofera. Dao je mjestu sve, a odlazi poput ološa.

Dvadesetak godina kasnije, vraća se uz fanfare. Ali sa bolesnom jetrom i sumnjom kojom je i dalje okovan za otočki kamen. Je li sve skupa imalo smisla? Revolucija jede djecu, a kod Mate kljuca jetru.
Premda je tijekom čitavog filma sugerirano da su žrtve promašene, završetak donosi obrat: Mate sreće nekadašnje bundžije i podrivače kako su uklopljeni u sustav: ovaj živi od turizma, onaj se zaposlio u državnoj službi. Prometej je donio svjetlo i društveni probitak. Tast, prošli buržuj, sveden je na samotnu sobicu u skladištu. I klasnog neprijatelja je država zbrinula. Ženi i sinu, prvim ljubavima, također ide dobro; muž je poslovni čovjek pa su zbrinuti.

Tako u završnoj sceni (nakon što se predomišljao), Mate savjetuje mladića (I.Vidović) da ustraje u snovima, u projektu koji ima velike planove za otok, idealističke planove. Mate se prepoznao u Vidoviću; mladi sanjar koji djeluje u ime viših ciljeva. Kakve veze onda imaju jetra, izgubljena ljubav, sin kojega ne poznaješ i besane noći, kada je objektivna situacija očita: širi slojevi su stekli bolju egzistenciju, izvedeni su iz tame građanske ideologije u svjetlo marksizma, a sam si direktor velikog poduzeća pa si možeš kupiti novu ženu?

Franz Xaver von Baader · « **Reply #45 on:** 17-10-2010, 10:42:45 »

Rondo, 1966 (Zvonimir Berković)

Berković je odmah, svojim prvijencem, pobrao gomilu priznanja: drugo mjesto u Puli za film (Srebrna arena), prvo mjesto za scenarij (Zlatna arena). Također su nagrađeni glumac (Relja Bašić) i glumica (Milena Dravić), kao i fotografija.

Rondo dolazi u plodnim šezdesetima i svakako daje dodatni poticaj ozbiljnijem jugoslavenskom filmu. Daleko od prevladavajuće ratno-revolucionarne tematike (kažu da je H8 iz 1958. prvi yu-film koji donosi svježu temu), Berković se bavi preispitivanjem građanskog života. Čini se da su ljubavni trokuti njegova opsesija; nedavno sam na HTV-u pogledao Ljubavna pisma sa predumišljajem: isti osnovni motiv, naizgled stabilan brak i ponovo žena biva dovedena pred iskušenje, dok se muškarac platonski koleba.
U Rondu je to izvedeno tako da u bračnu idilu upada stranac. Feđa i Neda žive skromni zadovoljni život mlađe intelektualne klase… ali samo naizgled. Njihov sklad se otkriva kao narušen. Dokolica, puste nedjelje govore o nekom temeljnom nedostatku; nešto remeti mir bračnih drugova. Feđa gotovo fanatično ustraje u pozivanju sredovječnog samca, Mladena, na duge poslijepodnevne partije šaha. Dok oni igraju, Neda se vrzma oko njih poput mačeta.
Ova se tema ponavlja kroz cijeli film – koji je upravo strukturiran kao istoimena glazbena forma.
Time film biva izrazito komorne atmosfere, što moguće posljeduje slabije komuniciranje sa širim gledateljstvom. Ali Berković je u takvom svjetonazoru beskompromisan: svi njegovi filmovi naginju intelektualističkom, lišeni populističkog.

Dakle, u Rondu se kroz nedjeljne partije šaha, gradi intimistički zaplet; tri glavna lika se psihološki nijansiraju. Stabilan brak biva pomalo nagrižen, a Neda sve više gravitira Mladenu. Feđa i dalje biva opsjednut šahom; pjevuši i mašta o vatrometu.
Berkovićeva razrada je zanimljiva, jer ovdje nemamo strasno prepoznavanje između žene i ljubavnika. Isto tako, ni muž i žena nemaju nesuglasice, čak niti nerazumijevanje. Remeteći faktor prije su same okolnosti, kao da sama prisutnost postaje glomazna masivna te zadobiva materijalni oblik. Mladen dakle profitira (naguzi Nedu) ne iz inicijative, nego najbanalnijim ponavljajućim prisustvom (ovo pak korespondira sa Weiningerom i njegovim formulama seksualne privlačnosti, gdje je on upravo istaknuo taj faktor vremena –zajedničkog prisustva- ).
Odnosi među likovima su praćeni šahovskim metaforama (i tako Rondo biva drugi film koji sam pogledao u kraćem razdoblju, a koji baca šahovske metafore –prije toga sam pogledao Night Moves, A.Penna-). Scena sa Nedom kada zapomaže da Feđa napadne Mladena kraljicom, te plače, čak je prenaglašena, polako prelazi u jeftino-patetično.
I tako sve mic po mic, dođe karneval; Feđa ostvari svoj san o vatrometu, a Mladen mu ga zavuče drukčijim vatrometom.

Završetak je također zanimljiv. Dva šahista se ponovo nalaze: nakon briljantne Feđine replike ("Mladene, vi ste svinja"), dva slobodna ljudska bića uviđaju da su osuđeni na zajedničko bivstvovanje u praznoj dokolici, na one iste nedjeljne partije šaha. Samo što sad atmosfera izgleda pomalo tjeskobno; nema Nedine razigranosti, nema salonskih razgovora nego izravniji, podozrivi, svađajući govor. Je li ovo zapravo bolja situacija, život bliže Istini? Što je pošlo ukrivo na nedjeljnim partijama šaha, između prijaznih, uviđajnih likova? Je li Berković kritizirao otuđenje čovjeka u suvremenom svijetu? Ovim pitanjima se svakako može pozabaviti u nekoj budućoj analizi, sada neprijepornog klasika hrvatskog (i ex-yu) filma – Ronda.

Albedo 0 · « **Reply #46 on:** 30-08-2011, 16:33:12 »

Pogledao sam H-8 i mogu samo da kažem da je ubio radnju, i ono što pokušava da učini uopšte nije djelotvorno, a budući da je 1958. godina, ne izgleda ni savremeno. Film je krut kao da je 1938.

Mme Chauchat · « **Reply #47 on:** 01-09-2011, 00:44:33 »

Nešto mi je dosadno te ću predložiti robnu razmenu. Patuljak, daj ti ovde jednu analizu ili makar plitak, površan i banalno duhovit komentar bilo kog od sledećih filmova:
Za sreću je potrebno troje
Samo jednom se ljubi
Oficir s ružom
U raljama života

a ja ću u dogledno vreme na nekom pogodnijem topiku uzvratiti hvalospevom filmu Mama i kurva Žana Estaša i u eventualnom srećnom slučaju objašnjenjem zašto je to film o meni i mojoj generaciji iako sam em neparižanka em rođena par godina nakon snimanja ovog filma, natuknicom o tome kako je dobrom reditelju lako u sekundi pretvoriti nekog u negativca za svaku gledateljku domaćicu, i izlišnim pominjanjem najlepših replika...

Ako Patuljak neće, mogu i drugi volonteri za razmenu (Bata se izuzima standardno), ponuda važi.

Albedo 0 · « **Reply #48 on:** 01-09-2011, 12:30:18 »

Što bi se Bata izuzimao kad je najbolji analitičar ovdje?

U stvari, jedino tebe još niko nije vidio da napišeš nešto suvislo na forumu o nekom filmu, bar ne posljednjih godina. Valjda živiš od stare slave...

Bata je već rasturio U raljama života, perfektno secirajući taj film. A možda repriziram i Oficira.

Mme Chauchat · « **Reply #49 on:** 01-09-2011, 13:03:58 »

Pa ja i ne pišem o filmovima uopšte, nemam dakle nikakve slave, kako stare tako ni nove. Ali makar kad gledam film primetim kad je ko koga, pa tako mogu tebe da potkusuravam - ti nikako da izvadiš nos iz Habermasa dok na ekranu idu Košute ili nešto sličnog kalibra. Ccc.

News:

Author Topic: najbolji hrvatski filmovi svih vremena (Read 96435 times)

Albedo 0

Albedo 0