Uh, mene je stvarno mrzelo da se uključujem u diskusiju, jer mislim, da tako kažem, da je pitanje pogrešno postavljeno. Ali stvarno, ko će ovo prepucavanje izdržati.
Žene su u žanrovskoj fantastici nešto ravnopravnije nego na drugim književnim poljima, kod nas kao i drugde. U tom smislu da se njihova dela okvirno bolje vrednuju nego u mejnstrimu. Ređe se čuju zamerke na „tipično ženske“ falinke (mrzim takve fraze; koje su onda „tipično muške falinke“ u pisanju?). Samo, ne mislim da je tako zato što je žanr polje na kome cveta rodna ravnopravnost, više se radi o tome da mejnstrim gleda na žanr sa visine (a mejnstrim žanr... eh, daleko smo mi od tako velikih tržišta gde žanr ima i mejnstrim i alternativu). Onda nije važno što je autor žensko; dovoljna je mana što piše žanrovske stvari. Slično važi i za druge žanrove osim SF i fentezija. Pogledajte malo gde ima dosta spisateljica: dno svih žanrova, ljubići (bojno polje dvoprezimenjakinja, kod nas), krimići su otprilike pola-pola, epska fantastika ih ima više nego naučna (koja se, ako ne grešim, malko više kotira). Popularnost tih najmanje cenjenih „ženskih knjiga“ (za plažu, za autobus, za krevet pred spavanje, svejedno) može da zaslepi čitaoca pa da ne primeti sledeće: što je više cenjena vrsta književnosti u pitanju, manje su zastupljene žene. U tvrdi kanon – školska lektira, odabiri tipa srpska književnost u sto knjiga itd – upada ih začuđujuće malo. Ovde je pomenuta Ninova nagrada kao dobar pokazatelj, i tu mogu samo da se složim.
Zašto je to tako? Ima mnogo faktora. Postoje razne i vrlo suptilne vrste obeshrabrivanja žena da pišu i objavljuju. Čak i ako pretpostavimo da se ženski rukopisi jednako gledaju prilikom uredničkog ocenjivanja (a nije to neka stopostotno verovatna pretpostavka) ljudi moji, znate li vi koliko ima prepreka da se uopšte stigne dotle?
Sad ću postati užasno nepopularna kad navedem jednu od glavnih prepreka:
Deca i porodica.
Od ove tri pominjane dobitnice Ninove nagrade, dve srpske imaju vrlo sličnu razvojnu putanju po jednom pitanju: kao vrlo mlade napišu jedan roman (Velmarka) ili četiri za kratko vreme (Grozdana), digne se buka, dobro je, nije dobro... a onda ništa idućih 15-20 godina. I tek onda počinju sa novim ciklusom pisanja. E sad, ovo je čisto moje nagađanje, ali taj period kad su pisci obično vrlo produktivni, između poznih dvadesetih i pedesete, jeste onaj period kada se gaje deca i kada su deca kod kuće.
Ako pogledamo naše književnice prve polovine XX veka, koga imamo? Desanku Maksimović, Isidoru Sekulić, uz nešto natezanja Anicu Savić-Rebac i Kseniju Atanasijević. Četiri žene, nijedno dete. Mislite da je to slučajno?
Da se razumemo: ne glasam ja za to da sad niko više ne rađa decu i da se svi posvetimo stvaranju remek-dela, ali treba ovo imati u vidu. Bolelo je Tolstoja ili Baha uvo što imaju više dece nego što stignu da prebroje. Neko drugi je rađao, kuvao, hranio, prao, krpio (i u pauzama prepisivao šestu verziju Rata i mira za Ljovu, da se Ljova malo odmori; ovo je fakat).
Drugim rečima: kad žene ne budu više imale dva posla sa punim radnim vremenom, na poslu i kod kuće, već makar jedan i po, kad neko drugi bude preuzeo deo ovih i onih obaveza, više će imati volje za životom, više će pisati, više pregledati ispravljeno, manje pisati SF romane o ženskim utopijama koje nastaju tako što se žene pobune i pobiju sve muškarce. A za jedan argumentovan i hladnokrvan prikaz zašto je to tako (i mnogo bolji i koherentniji od mog, i bogato ilustrovan primerima), evo link na tekst, ovaj, autorke takve jedne utopije, Džoane Ras.
http://www.utexas.edu/utpress/excerpts/exrushow.html Sad sam ja vrrrlo skrenula od odgovora na postavljeno pitanje, ali šta mogu, kao što rekoh, mislim da je pitanje pogrešno postavljeno pa odgovaram više na smisao pitanja (ako sam ga dobro shvatila).