Zašto je cijela jedna generacija zašutjela i u pisanju i u fandomu? Mislim da je ipak primarni razlog taj što ih je raspad socijalizma doveo u situaciju da im je materijalna egzistencija uzdrmana i ljudi su se jednostavno morali snalaziti. Mlađi, koji su tada bili studenti ili slobodnjaci ili su tek počinjali raditi, uspjeli su naći vremena i za SF kao hobi.
Ovo je možda OT (ispričavam se u tom slučaju), ali zašto ti misliš da su ljudi otišli zbog vlastite materijalne egzistencije? Nije ti palo na pamet da su ljudi odrasli i da njih više zanimaju probleme, naprimer krize hrane ili energije u svijetu od pisanja i risanja, i to još poluamaterskog (normalno da profesional Raos nije otišao). Svakoj životnoj dobi priliče svoje aktivnosti, mladosti - fandom, zrelosti - parlament.
Ne, mislim da nije to. Prvo, kad su ti ljudi otišli, imali su plus-minus godina koliko i neki od nas koji su sada vrlo aktivni u hrv. SF-u, kako u produkciji, tako i u fandomu.
Gle, ako si bio na poslu u to vrijeme (1990/91/92), kad ti je radno mjesto moglo u svakom trenutku doslovno ispariti u mutnoj privatizaciji ili zato jer nisi bio po nekoj osnovi podoban novom režimu ili jednostavno zato jer ga je (radno mjesto) htio neki hadezenjara, onda se jednostavno ne stigneš zafrkavati s nekim stvarima. Ili se grebeš za ono što imaš, ili tražiš novo ili pokrećeš biznis. Pa su neki završili i u uniformi, jebi ga, bio je rat, pa su neki završili trajno ili privremeno u inozemstvu, etc.
Raspad zemlje je ozbiljno sjebao neke stvari. Mislim, realno je sjebao cijelu kulturu, a kamo li neće SF. Ja znam, kao ilustrator, o čemu pričam. Koncem 1990. sam ugovarao naslovnice knjige za tadašnjih 1000 DEM (nije bio SF posao). Danas sam sretan sa, preračunato natrag na DEM i zaboravi inflaciju, s 20% te svote. Da ne govorimo o predratnim nakladama i ovima danas. Etc, etc, etc...
Dio ljudi koji su pisali su se iz nekog razloga povlačili već u drugoj polovici 1980-tih, jednostavno ih nestaje iz npr.
SIRIUS-a. Kad je još dotični prestao izlaziti, svi su do pojave
FUTURE ostali bez mjesta za objavljivanje, osim možda Bobanovih uređivanja i/ili izdavanja (
ALEF i
TV). E sad, jako je dobro pitanje zašto
FUTURA nije uspjela uspostaviti odnose sa
SIRIUS-ovskom generacijom i potaknuti ih da dalje pišu, a recimo Šakić i ja u
UBIQ-u, kojeg prema
SIRIUS-u dijeli još veći vremenski razmak, to uspijevamo (vidi br. 1, a i br. 3 koji je sada u završnoj fazi uređivanja, pa još neću ništa obećavati). A mislim, samo pitamo ljude, ništa im drugo ne radimo!
Da, probao je Raos u
FUTURI, ali su se onda isposvađali on i Krsto Mažuranić koji je bio urednik i onda više nema Raosa. Kasnije je nešto malo svratio Živko Prodanović i Vesna Popović s jednom pričom i to je bilo to. A Vera Santo (koja je 90-ih imala što za objaviti)? Biljana Mateljan? Pihač (koji je bio u Kanadi, ali znam da je urednik
FUTURE imao njegovu adresu)? Đokić (otišao jedno vrijeme u Italiju)? Antičević? Mikuličić? Devlić (umro je tek 2000, kad je
FUTURA već bila poprilično u komi)? I da dalje ne nabrajam.
S jedne strane, ljudi su ostali bez mjesta za objavljivanje. S druge strane, pritisla ih egzistencijalna pitanja, neki su i odselili preko mora i što ja znam gdje. S treće strane, novo mjesto za objavljivanje ih, po svemu sudeći, nije ni pokušalo pod ozbiljno prizvati i angažirati. Da, nisu im trebala stara imena jer su došli neki novi klinci i klinceze. Ukratko, smjena generacija. I mislim da nije promjena interesa sa nekakvim starenjem, jer nam se sada ti ljudi, još stariji nego tada, prilično veselo vraćaju i uspostavljamo veze i dobivamo priče, dobro, ne od svih, ali dobivamo.
A u fandomu, tj. SFeri? Neki ljudi su jednostavno otišli svojim poslom, drugi su se nakon nekih svađa uvrijedili i od onda dolaze samo sporadično. I opet su došli neki novi klinci i klinceze i nastala je smjena generacija i, kako sam rekao, mislim da je tako i bolje jer se od "trebali bi-morali bi" prešlo na "idemo napraviti". Trebala si biti na okruglom stolu o stanju u hrvatskom SF-u na SFeraKonu 2004, subota navečer, tri i pol sata starih siriusovsko-sferaških konja koji melju "trebalo bi-moralo bi", oko bibliografiranja, oko antologije, oko ne znam ni sam čega. Nakon toga je Šakiću i meni puk'o film, svakom zasebno, i samo je onda trebalo naći Macana i skakati po njemu dok nije rek'o OK.
Dvije godine kasnije imali smo antologiju i u njoj, zapravo kao nusproizvod, skoro otpad, bibliografiju priče za 30-godišnji najaktivniji period.
A sve to u uvjetima čak više ne ni poluprofesionalnosti.