<

 

ČUDNA KNJIŽARA

Almanah MONOLIT

Časopis ZNAK SAGITE

Edicija ZNAK SAGITE

Knjige Bobana Kneževića

Izdanja EVEREST MEDIA

Izdanja IP TARDIS

DOMAĆI autori ostalih izdavača

STRANI autori ostalih izdavača

FOTOTIPSKA izdanja

ČUDNA & BIZARNA izdanja

ANTIKVARNE knjige

Knjige na drugim jezicima

T E O R I J A

Slepe oči realnosti

Nisam ljubitelj kratkih priča. Nikada nisam bio. Možda je to stoga što nisam rastao uz "Sirijus", a možda stoga što brzo čitam. Kada možete da za sat vremena pročitate 100-200 stranica teksta, kratke priče vam nekako ne izgledaju vredne truda.

Ovaj uvod o kratkim pričama bio je potreban - štaviše, neophodan - jer je "Jedan na jedan" upravo zbirka priča. To znači da sam njenom čitanju pristupio sa svim mogućim negativnim predrasudama koje sam mogao da imam.

Najpre, reč je o domaćem piscu, a svi znamo da su domaći pisci dosadni, zar ne? Reč je i o zbirci kratkih priča, a zar može nešto pametno da se ispriča na nekoliko stranica? Nešić mi je nadsvetlosnom brzinom dao odgovore na ta dva pitanja, pa i na silesiju drugih koje nisam ni sanjao da postavim. U dva koraka i sedam stranica srušio je sve moje predrasude i ostavio me je zatečenim. Samo tako.

Ovde ću morati da učinim jednu kratku digresiju, ali vi - moji dragi čitaoci - na to ste već navikli, zar ne? Uostalom, da citiram Pekića, bili ste upozoreni. Ivana Nešića poznajem lično i personalno; pio sam s njim pivo u kafani, sedeo mi je u kući. Možda ga ne poznajem onoliko dobro koliko bih voleo, ali poznajem čoveka. Krećem se u sličnom krugu ljudi kao i on - i sve vreme sam slušao o njemu kao o majstoru kratke priče. Međutim, čitanju njegove zbirke pristupio sam krajnje neoprezno, kao da sam pošao da mazim plišano mače, a pred mene iskočio sibirski tigar. Tu grešku nemojte učiniti i vi.

Već sa prvom pričom u zbirci, "Kada sve reke poteku uzvodno", sve moje predrasude i predubeđenja o kratkim pričama i domaćim piscima izvršile su ritualno samoubistvo, usput se posipajući pepelom i čupajući kosu zbog kajanja nad sopstvenom glupošću. Već u prvoj rečenici uronio sam u opipljiv svet, čiji ukusi i mirisi izbijaju iz stranica i uvlače čitaoca u potku, kao u paukovu mrežu. Ostao sam zatečen i zapanjen tim potpunim otklonom od tradicije zavičajnih pisaca i pesnika, koji pokušavaju da se predstave kao boemi, a zapravo su pijandure, i građani sveta, a u biti su provincijalci iz beogradske palanke. Prvi put u životu pomislio sam za nekoga da je surovo i beskompromisno urban - a da to "urbano" nije bilo pežorativ.

Nešićeva poetika očigledno je nadahnuta tradicijom američkog palpa i noara. Njegovi junaci su usamljeni vukovi, koji kroz život prolaze kao kroz senke, neprimećeno i u oblaku duvanskog dima, živeći taj život po svojim pravilima - spremni da u zamenu za to plate đavolu ceh kada dođe vreme. Uzdižući se iz svog okruženja, Nešić cinično odgovara na floskulu da bi pisci trebalo da pišu o onome što im je poznato time što zapravo sve svodi na čoveka i intimne, duboko lične ratove sa unutrašnjim demonima, što je zajedničko svim homo sapiensima na ovome svetu, bilo da žive u Braziliji ili u Velikoj Plani.

"Jedan na jedan" ubraja se u knjige koje menjaju život. Jedino joj nedostaje soundtrack da prati reči, jer se gotovo svaka priča čita kao što se slušaju pesme Roberta Džonsona. Poslušajte me, čitajte je oprezno.

Ivan Jovanović, nightfliersbookspace.blogspot

O vilenjacima, vampirima, Smrti...

Ivan Nešić, domaći autor fantastike, objavljuje priče od 1981. godine. Zastupljen je u različitim časopisima, zbornicima i antologijama, a ima i objavljenu zbirku priča "Rigor mortis". Pred čitaocima se sada nalazi još jedna zbirka njegovih priča - "Jedan na jedan".

Priča u ovoj zbirci ima 12; izuzev "Tabernakula od ružinog drveta", pisanog u saradnji sa Vladimirom Lazovićem, rađene su samostalno. Mračne su, bave se susretom sa Zlom i smeštene su na Zapad, mada je slične stvari moguće zamisliti i u našem okruženju - zlo ne bira, ima ga svuda i pojavljuje se u najrazličitijim oblicima - vampira, vilenjaka-ukrasa za jelku, naizgled senovitog stvorenja, ali i onih običnijih, poput starice ili malog deteta željnog priča.

Najčešće, junaci ovih priča nemaju nikakve šanse protiv Zla, jer su slabi, jer su propaliteti, jer su, neretko, sopstvenim načinom života prizvali Zlo. I ono dolazi, nemilosrdno, najčešće donoseći sa sobom nešto mnogo gore od smrti, znatno pogoršan oblik egzistencije.

Ovo nisu priče koje bi trebalo čitati maloj deci; ni svi odrasli neće ih lako podneti. Susret sa Zlom je surov i opominje nas da bismo ga i sami mogli prizvati u sopstveni život, ako ne pazimo šta radimo. Ipak, uprkos oštrini, ove priče ne donose beznađe. Moguće je pobediti - biti povređen, dobiti ožiljke na duši, ali ipak pobediti.

Priče Ivana Nešića su zanatski korektne, interesantne i ubojite. Čitaju se bez prekida, bez obzira na dužinu (ima i kraćih i nešto dužih). Uvuku vas u svoj svet, ponekad vas ostave zapitane i nad sopstvenim životom, možda i pomalo zabrinute hoće li neko čudo i vas posetiti, a svakako i željne za još proze ovog autora, autora koji, nažalost, premalo piše.

Preporuke, uživajte u čitanju, i nadajte se novim delima Ivana Nešića!

Ivana Milaković, KRSTARICA

 

City #40, 6. oktobar 2010: