FILMOVI, TV SERIJE, ANIMACIJE > DOMAĆA OSTVARENJA, LOW-FI VIDEO

Šta sam lepo, so-so, ružno, a domaće gledo...

(1/127) > >>

---:
iako već postoje tepisi sa temom domaćih filmova, ipak bih otvorio ajne diskusioni hastal na kom bismo pričali šta smo domaće gledali i kako nam se dopalo.
lijepo je i da se postuju neki analitični tekstovi o yu filmu, ako ih na netu ima.

---:
ARMIN (2007), scenario i režija: Ognjen Sviličić

(Pošto ste vi ođe većinom drugari i nikom nećete reći, evo, premijerno za vas, neko je prekucao kritiku iz REZ magazina za novi film Ognjena Sviličića, koji smo Kripl i ja gledali u Vrnjačkoj Banji.)

“Ibro (Emir Hadžihafisbegović) i njegov sin Armin (Armin Omerović Muhedin) putuju u Zagreb iz njihovog malog mesta u Bosni na audiciju za dečju ulogu u stranom filmu koji se bavi nedavnim ratom. (…) Kada audicija konačno počne, Armina odbijaju jer je prestar. Ibro se ne predaje i nagovara članove filmske ekipe da čuju kako Armin svira harmoniku [“Razvali Halida”, kaže Ibro kad Armin pita šta da svira, i Armin razvali Bešlićevu “U meni jesen je”]. Kada se pojavi pred kamerom, Armin iznenada dobija epileptičan napad. Potpuno neočekivano, reditelj filma mu daje drugačiju ponudu…”

Ne, nije to ponuda kakvu su zamislili originalniji i ciničniji čitaoci ovog festivalskog “sinopsisa”. Radi se o ponudi koju moram razotkriti, po cenu da nekom pokvarim uživanje u filmu: reditelj, verovatno Nemac (ili možda koproducent Sviličićevog filma), želi da snimi dokumentarni film o Arminovoj epilepsiji, koja je, kako strane filmadžije pretpostavljaju, prouzrokovana ratom. Ibro i Armin odbijaju taj predlog, i vraćaju se kući: nisu dobili uloge, ali su sačuvali ponos.

Sve bi to bilo u redu da ova “topla ljudska priča”, svedene dramaturgije, ispričana minimalističkim filmskim i DV sredstvima, ne nosi, u mehu harmonike, istu odliku koju kritikuje, i na taj način poništava poentu koju pokušava da napravi.

Eksploatišući tematiku i simboliku nesumnjive Žrtve koju je Bosna i Hercegovina podnela u ratu, i pakujući sentimentalnu, preteranu, i time lažnu verziju bosanskog jada “za strance”, autori Armina dovode sebe u poziciju kinematografije “Trećeg sveta” u kojoj film na prostoru ex Jugoslavije nema potreba da bude. Takođe sebi na vrat stavljaju i probleme filma Trećeg sveta, odavno apostrofirane u filmu Picking on the People Luisa Ospine i eseju “Ka kritičkoj teoriji filma Trećeg sveta” Teshomea H. Gabriela, to jest i ukratko: pakuju patetiku za izvoz, rasprodaju bol i sevdah “klasnom miru” Zapada željnom katarze doživljene kroz tragediju Drugih.

Osim kod političkih, Sviličićevo ostvarenje želi da nametne istu, za kritičare nelagodnu formulu i kod tumačenja njegovih stilskih opredeljenja, i umesto hepi-enda ponudi nam epi-end koji se ne može dovesti u pitanje. Nažalost filma Armin, bolji deo kinematografije u regionu odavno ne izgleda tako rudimentarno, i ovaj privid svesne montaže praznih kadrova, tobožnjeg “siromašnog filma” i trećesvetovske “poetike tišine” nema u sebi ni stava, ni hrabrosti, niti autorske drskosti i iskrenosti da bi ostavio nekog dubljeg traga.

(Sada, sve je to mnogo bolje rekao Željko Luketić u svojoj kritici koja se moe naći na sajtu radija 101.)

ARMIN, Ognjen Sviličić

Pošast političke korektnosti proširila se i tamo gdje je najmanje očekujemo. Ta boljetica suvremenog filma nije rezervirana samo za CEO sastanke hollywoodskih glavešina, nego i za noviju bosansku kinematografiju, koprodukcijsku miljenicu fondova i financijera. Ljubav je obostrana i neskrivena, konzumira se na radost festivala, publike i na ovacije naviknutih filmaša. Lijepo je to suglasje, ta fina usklađenost i razmjena intelektualnih dobara kojom jedna strana možda isplaćuje svoje stare grijehe, a druga načelno nema ništa protiv takve razmjene. Međutim, čak i u izdvojenim sitacijama gdje je sve džaba, osjeti se taj novi samonametnuti motivski arhetip: Bosanac i njegova čista duša, lik moralne ispravnosti i tužne pozadine, lik koji ne griješi, ili ako to učini onda je sam taj čin argumentiran ljudskošću i mitskim duhom. Tužna sudba garnirana humornom jednostavnošću i životne dvojbe koje se rješavaju mirnim uzmakom, ali uz zadržavanje bazičnog individualnog ponosa.

Velike riječi i doista vrijedne humane karakteristike. No, stvar se počinje samoreplicirati, postaje unificirani, razumljivi stereotip. “Armin” Ognjena Sviličića također ga koristi, jer u novijem bosanskom filmu, u što valja ubrojiti i hrvatske produkcije koje se tematski bave bošnjačkim duhom, nema lošeg Bosanca, on nikad nije negativac. Romantična bosanska duša, balkanski sklona samosažalijevanju, ali iskonski dobra i neokaljana zapadnjačkim porocima, slavi svoju dobrotu čak i u obiteljskim odnosima. Nametljiv otac Emir Hadžihafizbegović i vjerojatno od epilepsije bolestan sin Armin Omerović, prema kojemu je film i nazvan, u simptomima ponašanja bili bi ona mračnija strana “Male Miss Amerike”. Roditelj koju želju potomka forsira u svoju opsesiju nije baš ugodna stvar, klincima je najčešće neugodno, a trapavi starci uporni su u dokazivanju svijetu kako je baš njihov potomak upravo onaj koji treba uspjeti. Uplitanje bolesti malca još je jedan pomak prema driblanju emocija gledatelja, a spomenuta dobra bosanska duša završni, čvrsti obruč. Zapad, koji je uvjetno negativac u ovoj priči, može samo sjesti i plakati.

Sviličić u svemu većim dijelom zna što radi, ipak, dio mu odlazi tamo gdje možda i nije htio ići. On kao autor vjerojatno i jest iskreno priklonjen klišeju neokaljanog bosanskog duha, no koristi ga baš za ono za što kritizira Zapad. U predugom trajanju i ponekad zaista predugim sekvencama kojima dominira šutnja, “Armin” kao film ne štedi u karikiranju onih koji Bosance iskorištavaju. Tako će malca, koji je otputovao u Zagreb na audiciju za njemački film, na kraju filmaši htjeti ne zato što dobro glumi, pjeva ili svira, nego zato što je Bosanac i zato što njegovu osobnu tragediju žele za svoj, tko zna koji po redu dokumentarac o stradanjima u ratnoj Bosni. Ovo možda i jest naličje jedne istine o populizmu i beskupuloznosti Zapada koji zna da su takvi potresni dokumentarci “in”, ali s druge strane, Sviličić se ne libi prikazati svoje Bosance u drugoj vrsti populizma. Dostojanstvo im je mogao sačuvati tako da ih ne stavi u WC u kojemu se Hadžihafizbegović čudi sušilu za ruke, ili u McDonalds u kojemu se ovaj divi “kako je tu sve uređeno i čisto, kao u apoteci”. Borba tih klišeja izgleda dosta sračunato, čemu ne koristi ni bezprašinski zagrebački hotel u kojemu ekipa filmaša gostuje, jer, niti Bosanci jedu u prljavim restoranima da im McDonalds bude uzor čistoće, niti su zagrebački hoteli baš tako aseptični i čisti. Istina je negdje na sredini, ali to bi onda Sviličiću pokvarilo film, ili tako razloženoj istini ne bi aplaudirala publika na Berlinaleu.

Na onoj sasvim filmskoj strani, “Armin” je solidno režiran komorni naslov kojemu rejting podižu talentirani glumci. Zanimljiva je i njegova svojevrsna pozicija spin-off filma koji je nastao iz pozadine “Puta lubenica”, naslova u kojemu je Armin Omerović debitirao, a kojemu je Sviličić bio scenarist. No, nažalost, od milja zvani “doktor za scenarije”, koji je spašavao Tomislava Radića i Branka Schmidta, sam je pokleknuo pred eksploatacijom onoga što izrijekom ne voli. Što očito potpada pod onu kako doktori, koliko god dobri bili, često zaborave liječiti - sebe.

Željko Luketić

---:
Naravno, kad bih ja, bez obaveze prema javnoj reči, napisao šta mislim o Arminu, kritika bi postala daleko povoljnija po film.

Prvo, ima sjajna scena u kojoj se mali Armin, već svestan da nije dobio ulogu u filmu, ostavivši oca u kafani, vraća u svoju sobu. U liftu, koji se često pojavljuje, onako, kadriran najobičnije moguće, i uvek sa putnicima koji ćute, kao lajt-motiv i simbol da život ide gore-dole, i da ljudi ne razgovaraju jedni s drugima, dakle, Armin u liftu sreće atraktivnu plavušu, Njemicu, valjda asistentkinju reditelja, u svakom slučaju, jednu od ključnih osoba za biranje uloge. Ona je – pijana. Šminka joj je razmazana. Gleda Armin u nju, gleda ona u Armina. Izađu iz lifta, a Njemica... Posrne. (Simbolika je jasna – Njemica je moralno posrnula, jer je pijančila u nepoznatom gradu i ko zna s kim se privatavala.) Armin je prihvati i otključa joj vrata. Ona gleda mlađanog, maloletnog Armina, i taman smo Kripl i ja ustali u bioskopskim sedištima zamislivši porno rasplet filma... Šipak. Samo ga pomazi po obrazu.

Da je porno rasplet bio realna opcija vidi se u sledećem kadru, u kom Armin leže u svoj krevet, ukrade cigaretu iz očeve torbe, i zadovoljno je zapali. Što kaže naš narod, najbolja je posle seksa. E, cela ova opisana scena je sjajna zato što kontrastira nevinog Armina i dobrano zabludelu Njemicu, tj. ostvaruje poentu filma u sukobu pokvarenog Zapada i čiste, naivne Bosne, i tanano nam sugeriše da je upravo ovde prelomna tačka Arminovog coming-of-agea, njegovog odrastanja u zabrucalog muškarčića.  

Drugo ludilo je čist bosanski Džarmuš. Arminov otac pokušava da jednoga Nemca filmadžiju kupi da Armin glumi u filmu, da ima protekciju, je l, i to na klasično balkanski način, veoma popularan u mom selu: da odvede Nemca na pivo i tamo se s njim sprijatelji, časti ga, a kad se kleti Švabo ne dosjeti – udri po protekciji, hvali svoga sina.
I sad, otac i Švabo pričaju. Otac pokazuje slike iz novčanika, veli: moja familija, a Nemac nešto u stilu: da, da, imo sam i ja porodicu. Koje je to sranje. Ostavila me kurva i odvela decu. A Arminov će babo: „Pa ja, jest, porodica je najvažnija u životu“. Pure Džarmuš gold. Onako, situacija koju treba što više eksploatisati u jugo-filmu. Pokazuje mere nesporazuma između, say, naših filmadžija i svecke kinematografije.

I treća sjajna, a već apostrofirana scena, jeste ta čuvena emocionalna histerija, takoreći kulminacija, koja se dogodi kad Armin najzad zasvira harmoniku. Mislim, ta pojava Bešlićeve pesme iznebuha, odjedared Halidijada usred filma, pa još njih dvojica pevaju, otac i sin, onako, zaneseno, kao, više ih ni ne zanima ni film, ni njihov jad, ni što su jedva skrpili pare da odu u Zagreb na audiciju, ni što su ih odbili, već su totalno u sevdahu, u Halidu, u njima jesen je, i oni pevaju, kad – jedna dirka ne svira. Propuh, što kažu armonikaši. U toj sceni se vidi kako na Balkanu, Ubosni, nikog stvarno ne interesuju te Zapadne zajebancije, slava, uspeh, džet-set, nego, brale, kad zapjevaš Halida – jebo i Nemce i kinematografiju. Bešlić je naš, naša duša, naša muka, naša umetnost. To je ono što nam treba. Kupite nam, Nemci, armonike bez propuha, i jebte filmove. Halid – to smo svi mi.

I zato što uočava tu činjenicu, Armin je mnogo vredniji film no što ovi kritičari u svom seciranju hoće da vide.

Tex Murphy:
Mislim da bi taj film loše djelovao na moje zdravlje.

Ghoul:

--- Quote from: "Zika Kisobranac" ---Ne, nije to ponuda kakvu su zamislili originalniji i ciničniji čitaoci ovog festivalskog “sinopsisa”.
--- End quote ---


damn!  :cry:  :x  :x

moram reći da je ovo treće, žikino, čitanje KARMINA daleko najpronicljivije; luketić je dobar, čak šta više - jedino je prekucavanje one boze iz REZA malko izlišno, budući da je očito prepisano od luketića.

Navigation

[0] Message Index

[#] Next page

Go to full version