NAUČNA FANTASTIKA, FANTASTIKA i HOROR — KNJIŽEVNOST > KNJIŽEVNA RADIONICA

Ovo nije priča sa radionice 62

(1/1)

indrik:
ludvig treći
plivam u vodi već dva sata i baš mi je fino, neko viče, kralj je mrtav, utopio se, pogledajte, glava mu viri, ha, zamislite glava mu viri, prikradam se dok ronim, lutka izgleda savršeno, ista ja, a ja isti ludvig drugi, samo što ja nisam više ludvig drugi nego treći, i neko vrišti tamo,  vade ga iz vode, nisu svjesni da u rukama drže lutku, ili jesu, ko će ga znati, slama mu je iz trbuha ispala, neko jauče,  krv, pokušava da obriše slamu o koru drveta, prilazi drugi čovjek, uzima lutku za nogu, noga joj otpada, slama, perje sve leluja u vazduhu, nosi moju, odnosno njegovu nogu, svi gledaju u lutku i ponavljaju kralj je mrtav, valja nam novog sašiti, ovaj je svjedno bio loš, jedna dama se ubode o dugme, fuj oko, ah, druga pada u nesvijest, masakr, ja više niti gledam niti slušam, zagnjurio sam glavu, brrrr, mogao bih lutkar da postanem, velim sebi dok ronim, iako  o lutkama ništa ne znam, možda da pitam nekog od onih ljudi kako se one prave, stvarno ne znam, želim, a ne znam kako, otplivaću do grada, jezerom, rijekom, kopnom, plesaću po poljima, sva sreća da niko ne zna ludviga trećeg

fabrika igračaka u gradu postoji, kucam na vrata, otvara mi neka mlađa žena, iako, tešto je to znati, moguće da je marioneta, zajebano, neke propadnu odmah, neke duboku starost dočekaju, velim ja njoj, ja sam ludvig treći

TAMARA GOĆI
Ja sam Tamara Goći
U fabriku nećeš moći!

lutka, garant, pjeva, govorim, ja sam godinama bio lutka, sada bih nešto drugo, da ih pravim možda, znate one fine, mekane,  za djecu, što san brže donose

TAMARA GOĆI
 Ako stvarno nisi lutka,
Za te ovdje nema kutka.
Iako mi na jednu miriš
Možeš kroz vrata da proviriš.

i gle stvarno, mašinerija za lutke, čekići udaraju, mjehovi se napinju, znoj sipa sa ruku, čelenki, plafona, igračke se tope, pa se opet tamo negdje, u drugoj sobi hlade, i lutke i lutke, a ja lutka nisam, a opet sam ušao i čak se drznuo i da za šefa pitam

KARLO LUDI 
Čitavo jutro spavam, a eno ga gazda!
Kuku meni, sad me čeka odmazda!

TAMARA GOĆI
Ne obaziri se, to je naš Karlo,
Do posla mu nije stalo.
Ima jedan trik čudan,
Kada gazda uđe, pravi se budan
A inače k'o mrtav leži.
Da izbije požar, taj ne bježi!

ova priča sa igračkama je skroz naopaka, mislim, ali samo kada bih sa šefom progovorio, možda bi me primio, jer lutka sam nekad bio, i rezime bih izvadio, al kaput mi je mokar, slova umrljana, papir pogužvan, a ni samo pismo ne posjedujem

(pojavljuje se šef)
ČOVJEK SA BRKOVIMA
 Ko ide?

ludvig treći, u vašu bih službu da stupim, sve mi se čini da je ovo posao za mene, lutka sam četrdeset godina bio

ČOVJEK SA BRKOVIMA
Nisu te otrcali, eh?
vadili me iz ormana samo kada je trebalo

ČOVJEK SA BRKOVIMA
Zanimljivo, možda bi te mogli u odjeljenje sa olovnim vojnicima staviti.
vojnici od olova napravljeni, pitam

ČOVJEK SA BRKOVIMA
Ni slučajno, olovom se pune!
kada, pitam

ČOVJEK SA BRKOVIMA
Kad za to vrijeme dođe!
odzvanja ponoć, kraj radnog vremena, mislim, ovi glavom odmahuju, ma kakvi, gle sad ovo, mjesec  dana ovo se vježba

TAMARA GOĆI
Ovaj naš šef ludi,
Stalno nešto novo nudi.
Ideja još sasvim svježa,
Radnik u nutrini kaveza!
A sa njime gospoda bogata
Kako želi, može da barata.
Hrani te sir, pazi, mazi
Ali, ako mu nešto zasmeta
Paf! Ode ti sa ovog svijeta!
Još je ovo sve novina,
Možda prođe i sto godina,
Da nam projekat zaživi,
Iako onaj Karlo Ludi
Što svakog uvijek kudi
Kaže da u takovm svijetu već živi!

to je strašno, vičem, luđak kad pametnu riječ progovori, revolucija odgovori, evo, ja se prvi javljam,  diktaturu da otaljam

TAMARA GOĆI
Haha! Zar i ti? Rime?
Prekini sa time!
Sad i Ludvig poemiše
Kako neko drugi piše!

LUDVIG IV
Stihove sam sebi sastavljam!
Šef gdje je? Tiraniju ovu da rastavljam
 Može svako da se smije koliko želi
Al čuh pametnog čovjeka kako veli:
„Dobar revolucionar, loš je car.“
I obrnuto važi, nadam se bar!


ČOVJEK SA BRKOVIMA
Hoćeš li ti šamar?

Ali, umjesto mene,udarac on dobi, strovali se niz jedan stol, pokupi sa sobom par igračaka i tamo ostade, nepomičan, možda čak i mrtav, dok mu plišani zeko ležaše na grudima, tamo gdje srce zna da stoji, obična igračka, vrijedna par novčića, dostupna svakom siromahu, jer i za takve se koja đakonija nađe.

LUDVIG IV
A sada, početak novog života!
Svaku radnju nek nam diktira ljepota!
Ostavite kaveze i vojnike od olova
Napisano o njima previše je slova,
U istoriji svjetskoj do sada
Novi cilj?  Statua kao čokolada!
Ispred fabrike da nam stoji
Da se dive posjetioci moji.

I zaista, krenusmo da pravimo od čokolade kip, simbol novog poretka. Izađoše svi stidljivo iz kaveza i prioniše na rad. A i rulja se na ulici okupi, promjeni se radujućii. I sve dobro bi dok Karlo Ludi jednog dana ne zapjeva:

KARLO LUDI
Pa ovo će da se istopi!
Kada sunce grane,
Ništa neće da ostane.
Čokolada će da nas potopi.

Da.  Taj Karlo uvijek je u pravu, te ja odlučih kamen neki smeđi  mjesto čokolade da stavim. Sa poslom nastavismo.  I eto, za par dana, Čokoladna Statua. Dobro, ne baš...Ali,  ljepota, prije svega! A  sirotani, iz naše ulice, slabo se u čokoladu u razumiju. Navalio prvo jedan, pa drugi, pa treći... Kad je četvrti već usta otvarao, začu se jauk. Pa šta je ovo! Al' ni gladan „sitom“ ne vjeruje, te se uskoro sva ulica okupi i sve okolne, što za kip prvi put i čuše.
 
I svi te večeri umriješe od zubobolje.

A mene, Ludviga IV, baciše u jezero i glavu mi tako držaše, i umrijeh sretan jer remek djelo stvorih.
I gledam sve te divne stvari, dok lebdim iznad, možda sam nekada prije isto nelutka bio. Pogledaj onaj dvorac tamo, pa onaj tamo, pa sve te ljude, fotoaparate... Jedino mi krivo, što  pri svakom ulazu, neki brkati čovjek ulaz naplaćuje. Al' onda odlazim do one stare ulice i gledam kako statua od čokolade i dalje stoji, ponosno, nepromjenjivo. Zub vremena njoj jedinoj nije mogao ništa.



      

      

      
      

Navigation

[0] Message Index