DRUGA STRANA SVETA (prostor za potpuno ne-SF&F teme) > UMETNOST I KULTURA
METAL : sve (najbolje i najgore stvari)
Meho Krljic:
Ajoj, koliko je ovo istinito.
Meho Krljic:
Naradismo se ove nedelje. Mislim, u pozitivnom smislu – Srbija ključa od protesta kako radnika i seljaka, tako i poštene inteligencije i mada se možda ništa ni ne promeni, makar je prijatno videti ljude da malo dižu glavu i barem ozbilnije idu na kurac ekipi koja im pije krv već nepristojno dugo. U to ime, metal nije možda najcenjenija protestna muzika, ali je barem glasan. Pa, evo, da dignemo zajedno glas.
Hajde odmah sa blek metalom i odmah u Grčku. Διχόνοια je black metal/ blackened crust sastav a Στην Γκρίζα Πολιτεία je njihov, pretpostaviću prvi album. Za razliku od standardne grčke blek metal ponude, ovo je nešto meditativniji, uzdržaniji muzički sadržaj, ali Διχόνοια definitivno drže grčki nivo kvaliteta, kako u muzičkom tako i u produkcijskom smislu. „Crust“ komponenta je u izvesnoj svednosti pesama ali ovde i dalje ima dovoljno ambicioznog razmišljanja u aranžmanima i kreiranja atmosfere da ploča ne bude tek pank sa blek metal vokalima. Solidno:
https://dichonoia.bandcamp.com/album/-
Njemački duo Panzerkrieg666 oseća potrebu da eksplicitno naglasi da njegovi članovi nisu nacisti nego da se u muzici i temama inspirišu ratom i istorijom. Znam da je suludo ali bilo bi sjajno kada bi više blek metal bendova imalo ovakve disklejmere istaknute na vidnom mestu jer ponekad potrošim nepristojno mnogo vremena istražujući da li o nekima od njih treba da pišem ili ne. Enivej, Panzerkrieg666 imaju drugi EP, Wolfpack i ovo je vrlo agresivan, brutalan blek metal sa očekivanim kombinovanjem oštrih, napaljenih rifova i nemilosrdnog tempa. Panzerkrieg666 se lako dadu uporediti sa skandinavskim predlošcima poput Marduk, Nordjevel ili Funeral Mist i ako volite taj izrazito mišićavi, energični blek metal u kome je jedina emocija bes, bubnjevi zvuče kao pneumatska bušilica, a rif je jedina dopuštena forma izraza na gitari, ovaj EP bi trebalo da vas oduševi. Mene jeste.
https://panzerkrieg666.bandcamp.com/album/wolfpack
Kad smo već kod blek metala koji prži i boga ne moli (mada... eh ,većina blek metala bi sebe tako opisala), Augmented Fury je norveški jednočlani projekat čija je glavna razlika u odnosu na prethodno opisani njemački projekat ta da njegova brza i brutalna muzika sadrži i malo melodičnijih rifova. Ali, mislim, MALO. EP Cosmos ima sedam pesama energične, surove svirke, koja ipak voli malo više teatra i voli da vas malo razmekša pre nego što vas zakuca macolom posred čela, pa su ovo dobro napisane, nešto ekspanzivnije pesme koje bih ako baš moram da potežem komparacije mogao da uporedim sa Dark Funeral. To je ta kombinacija visokotehničke svirke i visokih brzina, sa melodijama koje su prijatne i pamtljive. Jedini član i autor sve ove muzike, Kristian Hansen aka Nekrosis je impresivno kompetentan muzičar, kompozitor i producent i iznenađen sam da on nema ozbilniju karijeru u norveškom blek metalu. Ovo je, da ne budem nerazumen: IZVRSNO.
https://augmentedfury.bandcamp.com/album/cosmos
Domination je split album imeđu bečkog jednočlanog blek metal projekta Iron Chair i didžeja DJ Warzone. Iako nominalno te dve stvari ne bi trebalo da idu zajedno, zapravo je ovo sasvim ugodno uparivanje. Iron Chair je sirov i agreisvan, ali pored klasičnog blek metala i njegova muzika ima u sebi elemente elektronike i avangardnog montiranja koje potom DJ Warzone samo dalje ekstrapolira u prirodnom smeru nudeći neugodan ali zarazan zvučni ambijent i gruv. I za Čoko-Smoki su verovatno u početku neki govorili da nema smisla a VIDI NAS SADA.
https://misericordiarecords.bandcamp.com/album/domination
https://ironchair.bandcamp.com/album/domination
The Chamberlain je finski blek metal kvartet sa debi EP-jem Dominus Noctis. I ovo je prijatna kolekcija pesama koje su melodične ali na jedan više old school način, kombinujući blek metalsku oštrinu i epske teme, a bez za moderno doba čestog skretanja u smeru shoegaze popa. The Chamberlain su fini, suptilni a istovremeno žestoki i meni se ovaj materijal zapravo jako dopao:
https://thechamberlain666.bandcamp.com/album/dominus-noctis
D.R.E.P. je skraćenica za Drastically Reducing Earth's Population a tako se zove i debi album ovog nizozemskog industrial black metal benda. I, znam, često su industrial black metal bendovi samo običan blek metal samo sa ritam mašinom – a danas kada svi koriste programirane ritmove to nema nikakvu distinkciju – ali D.R.E.P. u skladu sa svojim imenom daju sve od sebe da kreiraju nihilističku, agresivnu muziku koja ipak ima neke dinamike u sebi. I ide to. Trio dosta iskusnih muzičara ovde je napravio mučnu, mračnu ploču koja istovremeno emituje ogromnu količinu energije a brutalni industrijski ritmovi zakucavaju poentu iz sve snage. Ima to svog šarma:
https://nomadsnakepit.bandcamp.com/album/drastically-reducing-earths-population
Italijani Canticum Diaboli na svom novom EP-ju, Ecce Pontifex Bonifatio bave se „najomraženijim papom u istoriji“ i ako hoćete da čujete kako neko može da bude ozbiljno ljut na osobu koja je umrla pre sedamsto godina, ovo je prava prilika. Ni materijal nije loš, ovo je moderniji blek metal sa pristojnim zvukom i autentičnim, jelte, gnevom, pa proverite:
https://canticumdiaboli1.bandcamp.com/album/ecce-pontifex-bonifatio
Wrathful Deity je praktično jednočlani projekat iz Teksasa, a razlikuje se od jednočlanog projekta Starvation isto iz Teksasa, to što ovde pored glavnog lika, po imenu Bleda Manitou koji radi sve instrumente, postoji i pevač, Dan Snow, pretpostaviću iz benda Rise to Ruin. Enivej, prvi EP ovog projekta, Wrathful Deity ima četiri pesme krljačke muzike koja nije čist blek metal. Ovde su black, thrash pa i death metal u finom sazvučju, a sve to ispadne pitko i slušljivo, uprkos oštroj svirci i visokoj brzini. Bleda Manitou se trudi oko rifova i tema i ovo nije samo ređanje akorda kako ponekad zna da bude u ovoj muzici, a produkcija je sasvim korektna za ovako mali projekat.
https://wrathfuldeity.bandcamp.com/album/wrathful-deity
Shadows Ground su institucija Ukrajinskog blek metala i otkada im (poslednjih 5-6 godina) bubnjeve svira neumorni italijanski pregalac Gionata Potenti, pa, još su više institucija. Echo in Eternity im je osmi album i ovo je beskompromisan, old school blek metal koji ima epsku, otmenu dimenziju spakovanu u sirov, jeftin zvuk. Kako i treba da bude. Shadows Ground pevaju o ratnicima, čarobnjacima i crnoj magiji i sve je to slatko i dopadljivo. Ko voli old school blek metal da obrati pažnju:
https://shadowsgroundofficial.bandcamp.com/album/echo-in-eternity
Argentinski Fenece u suštini sviraju post-blek metal, sa tim otmenijim, distanciranijim pristupom pesmama koje treba da vas inspirišu na kontemplaciju i promišljanje ljudskog stanja. No, zvuk na novom EP-ju, Inercia. Abandono. Renuncia. je izrazito sirov, garažni, a svirka živa i zdrava pa sve zvuči kao neki old school raw black metal bend koji je otkrio lokalnu biblioteku. Što se meni dosta dopada, lepo je sušati ovakvu muziku uz zvuk koji nije napucan i nedinamičan do neizdrživosti. A i logotip benda, sa sve kosom je presladak:
https://fenece.bandcamp.com/album/inercia-abandono-renuncia
Bogside Sniper Squadron su američki bend koji se bavi irskom borbom za nezavisnost, a to radi kroz medijum sirovog, melodičnog ali VRLO sirovog old school black death metala. Demo 2023 ima četiri pesme predugačke za ono to rade ali šarmantne, sa finom energijom i neodoljivo jeftinom produkcijom. Vredi čuti te irske narodne motive odsvirane ovako pržački:
https://bogsidesnipersquadron.bandcamp.com/album/demo-2023
Novozelandska trojka Augrim fino kombinuje žestok, rifaški blek metal i dungeon synth na svom minialbumu The Sceptre. Pet je tu pesama, ali su one dosta dugačke a sirov, jeftin zvuk se lepo uklapa uz dosta epski napisane teme i nadrkanu izvedbu. Dva takođe dobro napisana dungeon synth komada su tu da malo razblaže ljutu krljačinu ostale tri pesme i ovo je generalno odličan materijal:
https://augrim.bandcamp.com/album/the-sceptre
Jednočlani brazilski Freyr ima svoj prvi album (posle dva solidna EP-ja) i Ancient Pagan Flame je, kako ono kažu, baš ono što piše na pakovanju. Ovo je vrlo sigurno napisana, odsvirana i producirana ploča paganskog blek metala sa epskim, melodičnim temama i žestokom, čvrstom svirkom. O momku po „imenu“ Vultus Spiritus ne znamo mnogo – sem da ima još jedan sličan projekat, Doom Castle – ali u pitanju je očigledno ili vrlo talentovana ili vrlo iskusna osoba. Freyr je zreo, kvalitetan projekat čiji old school blek metal zvuči izuzetno sigurno i zaokruženo na ovom izdanju, pa, eto, ko voli nek posluša:
https://freyr2.bandcamp.com/album/ancient-pagan-flame
Američki duo Erech mi je nešto ispao simpatičan na novom EP-ju, Drowning of the Foundered Land. Ta kombinacija lo-fi zvuka i tolkinovske fantazijske estetike je u načelu recept za u najboljem slučaju parodiju ali Erech su se za ovaj materijal inspirisali Satyriconom pa onda i njihova muzika zvuči kao pristojan pastiš norveškog old school blek metala. Prijatna je, epska i naivna a daunloud se naplaćuje svega dolar:
https://darksorceryrecords.bandcamp.com/album/drowning-of-the-foundered-land-ep
Na sasvim drugoj strani blek metal spektra su Bavarci Thulcandra. Ovaj kvartet svira melodični blek metasl inspirisan Darkthroneom, snima za Napalm Records i generalno bi trebalo da je izvan moje sfere interesovanja. Ali novi, peti album, Hail the Abyss ima dosta delova koji mi se dopadaju. Dobro, većina pesama ima te neke setne, melanholične melodije koje ne varim preterano, ali bend ima zdrav, dosta živ zvuk i svirku i album pršti od energije, a to umem da cenim. A i neke od tih melodičnih tema su lepe, razrađene kvazifolk linije pa je i to OK:
https://thulcandra.bandcamp.com/album/hail-the-abyss
https://www.youtube.com/watch?v=CeL2XrKV39g
Nexorum su iz Trondhajma ali ne sviraju onaj klasični norveški ledeno hladni blek metal. Njihov drugi album, Tongue of Thorns nudi melodični black-death metal sa vrlo modernom dispozicijom, reflektujući, uostalom, činjenicu da je bend osnovan 2019. godine i da u ovoj muzici postoje savremena stremljenja koja se mogu legitimno nadograditi na bogatu tradiciju. Nexorum svakako zvuče vrlo dobro, sa pesmama koje imaju i atmosferu i mišićavu, brzu svirku, pa sam ja vrlo naklonjen ovom albumu punom odličnih gitarskih rifova i dobre produkcije:
https://nexorum.bandcamp.com/album/tongue-of-thorns
Australijski duo Dusk Cult ima novi singl, Black Cloud Worship sa jednom akustičnom, simpatično folki verzijom pesme sa njihovog za sada jedinog albuma iz 2021. godine i jednom novom pemom (naslovnom, dakako) koja kida. Ovo je melodičan a opet žestok, žustar blek metal fine atmosfere i dobrih aranžmana. Prija:
https://duskcult.bandcamp.com/album/black-cloud-worship
Nemački Morgengrau su simpatični u tome kako svoje vrlo melodične pa i setne teme sviraju otresito i daju muzici jedan mišićav filing, izbegavajući sasvim tu neku distanciranost karakterističnu za atmospheric black metal kolege. Hoću reći, album Sehnen der Finsternis, drugi za ovu bavarsku postavu je sav in your face i ozbiljno kida iako su mu melodije veoma slatke i nežne. Jako dobra svirka, zanimljiva produkcija i puno kvalitetnog rokanja, vrlo prijatan album:
https://morgengraublackmetal.bandcamp.com/album/sehnen-der-finsternis
Slatki su i danski Chronicle sa svojom kombinacijom melodičnog black metala i thrasha na trećem albumu, Where Chaos Thrives. Ovo uspeva da zaista efektno iskombinuje propisan, mošerski rif rad i kao med slatke, lepljive melodije sa svirkom koja je nemirna a disciplinovana i dobrom produkcijom. Bend nudi vrlo izgrađen zanat ali i dobro napisane pesme dodirujući ali zapravo pametno mešajući većinu aktuelnih trendova u blek metalu i ovo vredi poslušati:
https://targetgroup.bandcamp.com/album/where-chaos-thrives
A finski Henget na debi albumu Beyond North Star nude zanimljivu avangardnu interpetaciju okultnih tema u jednoj teatralnoj blek metal formi. Ovo je bučna muzika članova nekih već poznatih bendova (Saturnian Mist, Slow Fall, Benighted in Sodom...), sa kompleksnim aranžmanima i psihodeličnim zvkom koji treba da prizove šamanske vizije i putovanja u astralne ravni. Dobro je to sve na gomili mada produkcija nije sasvim na visini zadatka ali kvalitet muzike je takav da posle određenog vremena zaboravite na produkciju i samo slušate:
https://henget.bandcamp.com/album/beyond-north-star
Misteriozni beloruski projekat Pa Vesh En izdao je i četvrti album, Martyrs za nemački Iron Bonehead Productions i ovo je jedna od najneprozirnijih, najhermetičnijih ploča koje ćete čuti ove nedelje u celini. Mislim, blek metala koji ima loš, lo-fi zvuk ima KOLIKO HOĆETE na Bandcampu ali većina toga kurcu ne valja jer njegovi autori misle da je važnije ostati tr00 i ne otići u pravi studio nego što je napisati pesme. Pa Vesh En, pak, ima savršenu sinergiju između lo fi zvuka, jednostavne izvedbe i pesama koje kao da zaista stižu sa ivice ljudske svesti. Pakao je, pokazuje se, u nama:
https://ironboneheadproductions.bandcamp.com/album/pa-vesh-en-martyrs
Grčki Chthon zvuči vrlo dobro na debi albumu Eremite. Ovo je pripremano godinama, uz pažljivo pisanje pesama i sešn bubnjara umesto programiranih udaraljki i mislim da se isplatilo jer Eremite kida. Ovo je ozbiljan, a opet razigran black death metal odlične produkcije, sa jasnim temeljima u grčkoj blek metal sceni a sa opet sasvim svojim, osobenim senzibilitetom. Dugačke, narativne kompozicije, maštovitost u mnogim detaljima, sjajna, zrela debi ploča:
https://youtu.be/2SVCw9BvCD4
Pređimo na stoner, doom, sludge, hard rock i psihodeliju, molio bih. A Gram Trip su, nagađate, iz Zagreba (već smo pisali o njima pre neke dve godine) a Long Overdue je album, valjda tako nazvan jer je odavno trebalo da ga snime. Nije ovo, ako ćete da budete picajzlaški nastrojeni, pravi studijski album jer ga je bend snimio uživo u studiju Šišmiš, u Velikoj Gorici, ali slutim da A Gram Trip ne bi sad nešto upeglanije zvučali da su snimali jedan po jedan instrument. Album nudi prljav, taman, ali zabavan, gruverski stoner-sludge-doom metal, sa brutalnom bas-gitarom koja nosi bend kroz nadrogiran gruv, te vokalom što meandrira između urlanja i kontemplativnije tehnike. Ne sad nešto kao inovativno, ali pošteno, znojavo, moćno:
https://agramtrip.bandcamp.com/album/long-overdue
Ima malo iritantnijih zvukova na svetu od onih jebenih duvača za lišće koji su neobjašnjivo zamenili savršenu tehnologiju metle koja pored toga što posao obavlja bolje, ima i te prednosti da ne zagađuje vazduh i ne pravi odvratnu buku. Srećom, bend Leafblower iz Atlante ne zvuči NIMALO kao ova infernalna mašina. Istoimeni EP, sa svoje četiri pesme nudi vrlo lepo napisani, atmosferični sludge-doom metal, sa sporim, otmenim tempom, agresivnim pevanjem ali i muzikom punom lepe atmosfere i dobrih rifova. Bend ima i dobar miks u kome gitare nisu napravljene da budu samo teške i da zauzmu skoro celu zvučnu sliku nego, naprotiv, imaju dinamike i lepo su razdvojene u prostoru. Leafblower zvuče hipnotički i pored svog u osnovi glasnog, agresivnog nastupa i meni se ovo jako dopada:
https://leafbloweratl.bandcamp.com/album/leafblower
The Great Gray Funk su iz Beča i nazvali su i svoj debi album isto kao i bend jer im se sviđa ta, jelte, metafora za duge i maglovite zime. Muzika, smeštena negde na spektru stoner roka je heavy ali suptilna, sa melodičnijim i atmosferičnijim rif radom od uobičajenog heavy blues programa većine kolega, a svemu poseban preliv daje vrlo lep ženski vokal. Pesme su nenametljivo psihodelične pa The Great Gray Funk imaju potencijal da budu bliski i normalnoj publici a da nisu izdali nas bolesnike. Fino.
https://thegreatgrayfunk.bandcamp.com/album/the-great-gray-funk
Amsterdamski Cervus za sebe kažu da su „a combination of heavy Stoner Rock, Doom and 70’s Hardrock with a psychedelic edge“ i, što se kaže, ne ostavljaju ništa mašti. No, EP Shifting Sands je vrlo dobra demonstracija njihovog zvuka i zbilja nudi sve te elemente koje je bend nabrojao, spakovane u ukusan, lepo produciran paket. Volim kada atmosferični, guverski, teži rok u velikoj meri počiva na toplom, snažnom zvuku bas gitare a Cervus to takođe vole. Shifting Sands ima i gruv i hedbengerske ritmove ali ima i relaksiranije, pa i intimnije, melodičnije lice. I jedno i drugo je lepo odmereno i bend sve svira sa ubeđenjem. Ne propustiti:
https://cervustheband.bandcamp.com/album/shifting-sands
Ako vam baš nedostaje mračan, okultni doom metal koji nije ni gruverski niti melanholičan, niti se takmiči u težini, e, pa onda Čileanci Sporae Autem Yuggoth imaju pravu stvar. A ta je prava stvar debi album ...However It Still Moves pun morbidnih melodija, bolesne atmosfere i užasno prijemčivih ideja. Naravno, morate biti naštelovani na posebnu frekvenciju ali ako jeste, sat vremena ovog zvuka će vas baš poradovati:
https://personal-records.bandcamp.com/album/however-it-still-moves
https://sporaeautemyuggoth.bandcamp.com/album/however-it-still-moves
Formalist su, kako sami kažu, svojevrsna italijanska supergrupa ekstremnog metala, sa članovima Forgotten Tomb, Viscera i Malasangre. U ovoj varijanti, ljudi sviraju izopačen, spor, bolestan sludge-doom koji me podseća na nešto gruverskiju verziju Khanate. Dakle, sve je disonantno, mučno, teško i kao da mu nema kraja. Drugi album, We Inherit a World at the Seams, snimljen pet godina posle prvog ima svega tri pesme i izlazi tek 25. Maja, ali ako ste dovoljno snažni, i ako vam ne smeta slika Yukia Mishime na omotu, kako sebi katanom prosipa drob, neće vam smetati ni muzika:
https://bruciarecords.bandcamp.com/album/we-inherit-a-world-at-the-seams
Poljake Moonstone već znamo, pa znamo da sviraju spore, teške, dugačke pesme. Album Growth, pak, ne preteruje sa trajanjima i najduža pesma ovde ima sekund više od osam minuta, a muzika je i nesputano melodičan i emotivan vrlo heavy post metal/ sludge/ doom koji fino kombinuje agresivan zvuk i svirku sa pesmama koje to nisu nužno:
https://moonstonedoom.bandcamp.com/album/growth
Dehiscent iz Sijetla sviraju sirovi sludge metal, mada ovo najpre znači da je zvuk grub i agresivan, a ne i da bend ne razmišlja o dinamici pesama i generalno komponovanju. Naprotiv, novi EP, Sedition demonstrira neke imaginativne pristupe pisanju muzike koja je generalno doživljavana pre svega kao abrazivni gruv. Dehiscent uspevaju da izguraju i pesme od skoro petnaest minuta i „normalne“ četvorominutne komade i pokazuju da imaju i klasu i maštu i zanat. Vrlo lepo, a plaćate po izboru:
https://dehiscent.bandcamp.com/album/sedition-ep
Sludge je na programu i kod finskih Radien ali njihov album, Unissa Palaneet je vrlo hermetičan, sa pesmama koje su spore na ivici da stanu, muzikom koja često nema ritam, već prevashodno teksturu i ambijent. Da Radien uspevaju da u svemu tome ne izgube nit narativa i ostanu kredibilno heavy i uverljivo metal je podvig pa ovo izdanje vredi preslušati uz puno pažnje:
https://radien.bandcamp.com/album/unissa-palaneet
TankZilla je najnovije izdanje rimskog Heavy Psych Sounds Records i dva čoveka iza ovog projekta su i sami šokirani da istoimeni debi album postoji i da je izašao i da je pet godina njihovog rada i vežbanja, i pandemijskih muka naravno, na kraju rezultiralo ovakvom pločom. Ovo je, da bude jasno, gruverski teški rok kakav i očekujete od Heavy Psych Sounds Records, manje psihodeličan, više energičan, sa dosta jakim tempom i svirkom koja je raspoložena i razigrana. Bend sebe opisuje ovakvim deskripcijama: „stoner blues swamp boogie“ ili „Satan fucked a Panzer and the offshoot is TankZilla.“ Pa ako to zvuči primamljivo A TREBALO BI, obavezno poslušajte:
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/tankzilla-tankzilla
Zobb iz Melburna su na istoimenom minialbumu interesantni. Ovo je kombinacija stonerskog gruva i nekakvog garažnog, indie senzibiliteta, a pržeće gitare i moćan ritam su solidni aduti koji će vas držati i ako budete imali sumnje u to da li vam vokali smetjau ili je njihov pankerski šarm najbolja stvar u vezi sa ovim materijalom. Meni je sve to svakako vrlo simpatično:
https://zobbzyzz.bandcamp.com/album/zobb-2
Čileanci Peregrino su me, pak, lako oduvali svojim albumom BongoBonzoo. Ovo je ona beznaporna kombinacija stonerskih rifova i gruva, te psihodelične lakoće i razigranosti kakvu iz nekog razloga najlakše postižu Latinoameriokanci. Album je sklopljen oko klasične power trio postave i Peregrino su jako dobri u tom sržnom rokanju i rolanju a masa gostiju na raznim instrumentima, od sintisajzera, preko perkusija do violine daje svemu jednu lepu ekspandiranu atmosferu. Peregrino ne zvuče iskalkulisano i njihova kombinacija ’70s psihodelije i ’90s desert rocka i grungea je prirodna da prirodnija ne može biti. I prelepa:
https://peregrinobanda.bandcamp.com/album/bongobonzoo
Njujorčani Gorilla Wizard su nominalno sludge-stoner ekipa ali novi EP, White Knuckle/Black Magic ide i do thrash brzina u svojih pet pesama. Ovo je agresivna muzika, da, ali ne i neprijateljska i Gorilla Wizard uspevaju da pored sirovih rifčina, blastbitova i konstantnog urlanja njihove pesme zazvuče zabavno i gruvi. Jeftina a srčana produkcija i energična svirka, sve zajedno je to prilično zabavan program:
https://gorillawizard.bandcamp.com/album/white-knuckle-black-magic
Finski Takezo će vas verovatno šarmirati svojim albumom Waste of Consciousness, to jest ako volite teški, a zarazni i lepljivi sludge doom metal. Znate već kako to ide: prijemčivi bluzerski rifovi, neumoljiv ritam, pevanje tek koliko mora, osećaj da ste sve vreme uronjeni u bure sa medom koji su pravile pčele odrasle u paklu, jedna pankerska dimenzija u muzici koja je decidno metal, dakle – odličan provod:
https://youtu.be/2adr7FQp6OE
A Gozu iz Bostona imaju album Remedy koji kombinuje solidne stonerske rifove i melodične refrene. Ovo je čisto – za moj ukus i prečisto – producirano, ali nije neprijatno, vozeći neke velike, četvrtaste gitarske teme i solaže i generalno nudeći hard rok za modernog slušaoca:
https://gozu.bandcamp.com/album/remedy
Onda idemo na brže muzike: thrash, speed, hardcore, grindcore, death metal... Amraam su italijanski thrash/ groove metal bend i mada sam se ja odmah namrštio na tu groove komponentu, jer sam, valjda, thrash čistunac, album ...A Bloody Tale je solidan. Mislim, energičan je brz je, ima tu hardcore/ groove dimenziju ali su u prvom planu trešerska brzina i oštrina. Nema ovde previše neke inovacije ali muzika fino curi:
https://amraam.bandcamp.com/album/a-bloody-tale
Axe Wizard je slatko ime za speed metal projekat. A još kad je taj projekat iz Finske – milina. Axe Wizard imaju demo od dve pesme, The Violence Never Ends / Resolute Force i to je nekomplikovan ali ne i primitivan speed-thrash program sa naloženim rifovima, dobrim tempom i vrištavim vokalima. Prija duši:
https://axewizard.bandcamp.com/album/the-violence-never-ends-resolute-force
Kad smo već kod speed metala, portugalski Gallows Rites imaju prvi EP, Witchcraft and Necro Desecration, i naravno da je ovo sirovi old school blackened speed. Ne originalan niti sad nešto pametno napisan, svakako ne skupo produciran, ali baš onako autentičan i šarmantan kako se nadate – to da. Pet pesama turpijanja po gitarama i vrištanja kako Nečastivi zapoveda:
https://gallowsrites.bandcamp.com/album/witchcraft-and-necro-desecration
I sad vi kažete, kao da vas čujem, „Dobro je to, Mehmete, blackened speed metal, zabavno je to i sve, ali KOLIKO BI BOLJE BILO DA JE MALO VIŠE GEJ!“. I ja vas čujem i klimam glavom. Evo, Grimsever je baš to – queer blackened speed projekat jednog čoveka iz Sakramenta i, tako mu svega nesvetog, dobar je. EP Grimsever ima pet pesama zapravo vrlo solidno producirane, rokerske black-speed svirke. Adiran Malum ne jebe ideju da se old school pravovernost meri krševitošću snimka pa je ovo robustan, mišićav, pa i melodičan – onako kako su Motorhead i Venom bili melodični – krljački speed metal sa black vokalima i pretećim tekstovima koji umesto strave i užasa izaziva samo osmehe i dobro raspoloženje. Mislim, ovo je JAKO dobro i ako volite ovakvu muziku a smatrate da se Hellripper sa poslednjim albumom „prodao“, onda je Grimsever apsolutno vaša flaša vinjaka. Odvaljivanje:
https://grimsevermetal.bandcamp.com/album/grimsever
Nisam nikada čuo za kalifornijski Vapor, a oni imaju već treći album, Mass Mortality. I sviraju, pa, načelno thrash metal ali ovde se muzika proteže sve od rokenrol melodija do death metal vokala. Vapor očiglčedo vole da sviraju uživo i većina pesama je napravljena da budu koncertni, jelte, bengeri, bez mnogo smaranja sa nekakvim intrigantnim detaljima, a sa naglašenim melodijama u refrenima itd. Barski thrash? Tako nešto. Prijatno je.
https://vaporthrash.bandcamp.com/album/mass-mortality
Brazilski The Troops of Doom (u kome, da, svira stari Sepulturin gitarista Jairo Guedz) ima novi EP, Prelude to Blasphemy i ovo je vrlo darežljiva ponuda sa čak petnaest pesama. OK, samo su dve nove a ostalo su materijali sa njihovih starih EP-jeva, pa su deo toga kojekakvi introi, deo su verzije starih pesama (The Monarch, a gde gostuje Jeff iz Possessed), a deo su obrade Sepulture, naravno. No, sve to zvuči vrlo slatko a i novi materijal, kvalitetno produciran i sa više death metal elemenata u zvuku je dobar. Valjano:
https://almamater.bandcamp.com/album/prelude-to-blasphemy
Loöse iz Ontarija su sa svojom muzikom (koju nazivaju „filthy heavy metal“) negde između heavy, thrash, sludge, stoner i hardcopre punk koordinata pa ne treba od EP-ja Death & Destruction očekivati nekakav jasan stilski profil, ali ni pesme koje su napisane lukavo, sa mbicijom da postanu hitovi. Umesto toga, ovo je dosta organski urađen, intuitivno napravljen metal koji služi da se ljudi šutiraju i pijani padaju po prljavom patosu kluba, pa sa takvim majndsetom pristupite slušanju ovog simpatičnog izdanja. Poslednja pesma je obrada američkog jednočlanog black-speed projekta Midnight i uklapa se u zvuk ovog benda perfektno:
https://loose666.bandcamp.com/album/death-destruction
Ritual Servant iz Južne Karoline već nekoliko godina pokazuju da nije baš tačno da Nečastivi ima sve najbolje pesme. Njihov hrišanski thrash metal je bio u solidnoj formi na trilogiji EP-jeva prethodne dve godine a sad album Albus Mendacium, njihov drugi, nudi još tog drusnog, simpatičnog thrasha u old school Metallica/ Testament stilu. Nije to preskupo producirano, a što mu daje underground šarm, a ni napisano sad nešto inovativno, ali zvuči iskreno i zabavno je:
https://ritualservant.bandcamp.com/album/albus-mendacium
Kostarikanski Paganist još nemaju album – ako se ne računa živi Live Tyranny iz prošle godine – ali ako je singl Lawbreaker nekakva indikacija – a jeste, jebem mu – sazreli su. Ovo je old school speed-thrash cepačina kao iz 1984. godine samo sa produkcijom i sviračkim tehnikama iz 2023. godine. Ne znam gde su ova deca, od kojih su neka rođena u ovom veku, pokupila sve te fore, ali dve pesme na Lawbreaker su baš punokrvni metal hitovi kakve valja slušati, slaviti, preporučivati drugima pa ih i terati da slušaju ako neće sami:
https://paganist.bandcamp.com/album/lawbreaker
Brazilci Worst imaju novi promo singl sa dve pesme, Resurrected i ovo kida. Ako volite metalizirani moshcore, Worst su u veoma jakoj formi, nudeći plesni, gruverski zvuk ali i brzu, energičnu svirku te odlične vokale starog/ novog pevača po imenu Thiago "Monstrinho" Sierra. Ja, naravno, istorijski nisam nekakav obožavatelj ovog zvuka, ali Worst su zaista veoma dobri i teško je ovaj odlično producirani materijal, a koji najavljuje novi album posle pet godina pauze, ne preporučiti iz sve snage:
https://1054records.bandcamp.com/album/resurrected-promo-2023
Teksaški Banged Out svoju muziku možda ne nazivaju pankom ali način na koji oni sviraju metal na kratkom demo snimku naslovljenom Promo je TOTALNO pank. Tehnički, ovo je kombinacija hardcorea, beatdowna, noise rocka, vrištanja, disonance i gruva i, mislim, pank je, što se nekad govorilo, ez fak. Žena koja svira gitare i vrišti, Leah Miller je DEMON. Plaćate koliko hoćete:
https://bangedout.bandcamp.com/album/promo
Čak ni australijska, kako sam kaže, legenda rokenrola, JJ Speedball, ne nazive sebe pankerom iako mu je novi album, The great Sunnybank Swindle ČIST pank rok. Mislim, ovo su Ramonesi sa pakovanjem marokanskog hašiša, nothing more, nothing less. JJ se hvali da je album skrkan za deset sati sa sve snimanjem i miksom, što je sasvim OK jer ovakva muzika profitira od rushdown taktika i ne treba joj sofisticiranost aranžmana ili imaginativnost u pisanju pesama. Ono što joj treba je čista, neposredna energija rokenrola i JJ sa dvoje saradnika što su regrutovani za ovu priliku to isporučuje bez greške. Deset pesama destilisane zabave i krljačine:
https://jjspeedball.bandcamp.com/album/the-great-sunnybank-swindle
Kad smo već kod muzike koja nema nekakvu izraženu dimenziju imaginativnosti, Pearl Clutcher su dva lika iz Nevada Sitija a 2023 im je EP superteškog metaliziranog hardcorea. Ovo se ne pravi da je nešto što nije pa kolje najteže rifove, svaka treća reč mu je motherfucker i ima nezaustavljiv gruv spakovan u pesme koje jedva prebacuju dva minuta. Razvaljivanje a koje plaćate po izboru:
https://pearlclutcher1.bandcamp.com/album/2023
Twisted Form su iz Los Anđelesa i njihov metalizirani hardcore je negde na pola puta između thrash metala i gruverskog moshcorea sa usputnom ali značajnom stanicom u ’80s crossover formatima. Zanimljivo to zvuči, pa još ako kažem da pevač na EP-ju Rely on Rage dosta dobro imitira vokalni stil Johna Tardyja iz Obituary, to je sve na gomili zabavna masa rifova, gruva i urlanja:
https://twistedform.bandcamp.com/album/rely-on-rage
A Hour of Reprisal su „jedini ikad strejt edž bend iz Norviča“ pa eto, imate priliku da čujete nešto jedinstveno. Muzički ne TOLIKO jedinstveno, album A New World From the Ashes of the Old je striktno srednjetempaški metalizirani klecački hardcore sa mnogo disonantnih rifova i jednom mračnom dispozicijom ali ima to svoj, jelte, gruv, i adekvatnu produkciju i dobro se vozi:
https://xhourofreprisalx.bandcamp.com/album/a-new-world-from-the-ashes-of-the-old
https://finalwarrecords.bandcamp.com/album/a-new-world-from-the-ashes-of-the-old
Glorykill iz Kanzas sitija su podsećanje na to koliko je videoigračka terminologija danas naprosto deo opšte, jelte, kulture, a i na to da nu-metal iz devedesetih i danas može dobro da zvuči ako ga usporite i naštimujete još niže. Konkretno, 2023 Demo Tape prikazuje Glorykill u tri pesme sporog, izmučenog beatdwon hardcorea, ali sa vokalnim aranžmanima i krešendima u pesmama koji su prepisani direktno sa ranih albuma Korn i Slipknot. I slatko je to, onako bolesno i izopačeno:
https://glorykill.bandcamp.com/album/2023-demo-tape
Česi SpecialxDelivery ozbiljno kidaju na albumu Die Buying. Ova dva lika imaju kvalitetan studijski zvuk i vrlo nervozan pristup svirci, sa muzikom koja je između grindcorea, powerviolence zvuka i metala. Sve je to nekako lako, brzo, okretno, a zvuk je moćan, zakivački, težak. Sjajna kombinacija, odlični tekstovi i cena od koliko date – nema greške:
https://specialxdelivery.bandcamp.com/album/die-buying
Mental Phlegm su nemački deathgrind sastav i novo izdanje, Don't Slip on Mucus je split EP sa takođe nemačkim D.F.O.B. Ne znamo kakva je strana ovih drugih, nema je na Bandcampu, ali Mental Phlegm nude tri pesme korektnog, simpatičnog deathgrind zvuka koji lepo zakucava, ima gruv i generalno je tehnički kvalitetan a opet sirov i podzeman u zvuku. Prijatno a naplaćuje se samo koliko vi želite:
https://mentalphlegm.bandcamp.com/album/dont-slip-on-mucus-split-w-dfob
Trio iz Pensilvanije Onderrock sa albumom Exclusion Mantra nudi zaista lepo spravljenu smešu grindcore/ powerviolence zakucavanja i malo posthardcore senzibiliteta. Ovo su sve vrlo kratke pesme (ni jedna ne stiže do dva minuta a pola ih je kraće od minut) koje stručno mešaju grinderski gruv, posthardcore ekspresivnost, disonantne, nervozne gitare i blastbeat zakucavanja iz sve snage. Dezorijentišue a opasno zarazno, ovo je i solidno producirano pa po ceni od koliko date ima moju preporuku IZ SVE SNAGE.
https://onderrock.bandcamp.com/album/exclusion-mantra
(Kraj u sledećem postu)
Meho Krljic:
Suffer And Continue je novo izdanje memfiskog grindcore izdavača Wise Grind record, sa tri srodna ali različita benda koji na njemu dele svetla, jelte, reflektora. Manipulator su iz Njujorka i nude vrlo tehnički, vrlo nervozan i brz grindcore sa kvalitetno napisanom muzikom, korišćenjem semplova i tenzičnih atmosfera i produkcijom koja je vrlo solidna. Na drugoj strani su Stench Price, a čija je muzika kombinacija sambe, kantri muzike i grindcorea, sa članovma Fear Factory/ Asesino/ Static X i Necrophagist/ Disavowed) a što je, jelte, sumanuto visokoprofilno i generalno sumanuto. Najviše prostora zauzimaju Mulciber iz Ohaja koji donose tri pesme brutalnog, jako čvrsto odsviranog i produciranog deathgrinda. Vrlo dobro izdanje:
https://wisegrindsrecords.bandcamp.com/album/suffer-and-continue-split-purchase-on-vinyl-at-wisegrindsrecords-com
Japanski buzzsaw grindcore heroji Mortify imaju split album sa Malformed Gentlemen – ko god TO bio – koji se zove Acrid Abyss. Mortify su ovde vrlo heavy, vrlo eksplozivni i nude osam pesama od kojih je jedna kaver Descendentsa od svega 17 sekundi ali onda na kraju ide gomila živih pesama u snimku nastupa koji traje sedam minuta. Ako volite grindcore koji je samo na korak od potpune buke, ovo prži:
https://mortify666.bandcamp.com/album/acrid-abyss-split-w-malformed-gentlemen
Scud su iz Izraela a njihova muzika je kombinacija grindcorea i muzike koju tamo zovu schur – a što je i samo kombinacija grindcorea, d-beat punka, death metala itd. Sve u svemu, album III je grinderski, lako zametaljeni materijal mrvećih rifova i agresivnog ritma, vrištećih vokala i, mislim, sve u finalnom produktu zvuči kao apokalipsa u pokretu. Ima ovde i gruva, i pesme su – sem prve koja traje tri i po minuta – sve kraće od dva minuta pa to muzici daje finu urgenciju i tenziju. Opako:
https://scudxschur.bandcamp.com/album/iii
Thetan su duo basa i bubnjeva iz Nešvila a muzika na EP-ju Dim Times je sirovi hardcorepunk sa malo grindcore i noise rock elemenata. Neke od pesama su znatno kraće od minut ali Thetan ih lepo sviraju, ubacujući u miks i obrade Dwarvesa i Nirvane. Sirovo, kul, obećavajuće:
https://thetan.bandcamp.com/album/dim-times-ep
„Aliencore!“ kriknete sad vi, „pa šta još neće izmisliti ta omladina!!!“ Eto, ima i to, anonimni solo projekat Asphyxiophilia je negde između grindcorea i mathcorea, ali ne na način koji zamišljate. EP Piss Shit And Vomit je haotičan ali strukturiran, traje 221 sekundu (i autor kaže da možete da zadržavate dah dok ide, ako volite) i mada autor veli da ga je napravio tek da testira zvuk gitare i bubnja i da će naredna izdanja biti razrađenija, ovo zapravo RADI. Naravno da plaćate po želji. A zvuk gitare je DRZAK!
https://asphyxiophilia.bandcamp.com/album/piss-shit-and-vomit-ep
Čileanski deaththrasheri Verdugo snimili su novi demo, Decay, a koji če meksički Iron Blood and Death Corporation objaviti u Junu. Sve se to može čuti na Jutjubu već sada, a pored tri nove pesme, izdanje sadrži i neke stare snimke, plus jednu živu pesmu. Ne da tu ima neke drastične razlike, sve je to sirov, pankerski deaththrash, sa jednim onako zdravo tinejdžerskim pristupom pisanju pesama i svirci, sa podrumskom produkcijom i mnogo MNOGO duše. Ova tri mladića pokazuju da nintne i redenike ne nose iz puke mode i kogod se loži na pristojan, pravi andergraund ovde će da se poraduje:
https://ironbloodanddeath.bandcamp.com/album/decay
https://youtu.be/PP9Bdy9PyUE
Šveđani Mutation imaju Demo ’23 sa tri pesme vrlo old school, vrlo sirovog death metala. Mislim, ovo je toliko old school da zvuči kao neki snimak iz osamdesetih pre nego što su stilovi ekstremnog metala poput speed, thrash i death metala uopšte bili izdiferencirani između sebe i takve su pesme, takva je svirka, takav je zvuk. Što znači da je ovo fenomenalno, kao da ste Sodom i Possessed strpali u blender, dodali pola flaše loze mučenice i rezultirajući otrov ispili na eks. Ne propustiti, naravno, pogotovo po ceni od koliko date za daunloud, a samo se plašim da Mutation, kada krenu da snimaju albume, ne izgube ovu sirovost i autentičnost koja me je tako šarmirala.
https://mutationswe.bandcamp.com/album/demo-23
Skopski death metal projekat Saidon navodi da u njihove old school inspiracije spada i Pantera i debi album, takođe nazvan Saidon svakako ima i meru groove metala dodatu u death metal miks. Ali nije to uopšte rđavo ispalo, naprotiv. Saidon zvuči snažno, energično, profi, sa pesmama koje trpaju žestoke rifove, imaju agresivan tempo i dobre vokale. Produkcija je kvalitetna a ceo utisak koji bend ostavlja je vrlo pozitivan sa tim prevashodstvom besa i mrvicama drugih sentimenata u zvuku. Odlično:
https://saidon.bandcamp.com/album/saidon
Elitium iz Portugalije su vredno radili poslednjih devet godina da proizvedu svoj debi album, Wrong, a posle dva EP-ja iz prošle decenije i, mislim, rezultati su dosta dobro. Ovo je nominalno spoj deathcorea i melodičnog death metala a što mi nije možda najomiljenija od svih mogućih kombinacija ali zapravo Elitium sviraju moderniji death metal sa malo deathcore elemenata i to vrlo fino zvuči. Pesme su uzbudljive, pune energije, brze svirke i dobrih rifova, zvuk je granitno tvrd a izvedbe precizne i ovo je zapravo ne samo kvalitetan već i zabavan album ekstremnog metala. Lepo!
https://elitiummusic.bandcamp.com/album/wrong
Furnace Floor iz Sent Luisa imaju eponimni demo snimak sa tri pesme vrlo teškog, mučnog sludge-death zvuka. Ovo je vrlo lepo odmereno pa brutalni death vokali i death metal rifovi odlično leže uz srednjetempaški i spori sladž gruv. Pesme imaju i dosta atmosfere, a miks je prijatno prozračan, pa se i pored velike težine dobija lepa separacija instrumenata i prostornost. Jako prijatan materijal, posebno po ceni od koliko date:
https://furnacefloor.bandcamp.com/album/s-t-demo
Demonic Incarnate su, pak, dva lika iz Nemačke sa novim (drugim) EP-jem, Abyssal Sermons Of Desolation. Ovo je lo-fi, vrlo tamni, neprozirno muljavi death metal koji kao da je izašao iz utrobe nečega što je umrlo u najzabitijem delu pakla, samo, zaboravljeno i bezimeno. Četiri pesme bezdana i mraka:
https://demonicincarnate.bandcamp.com/album/abyssal-sermons-of-desolation
Plagues of Caulderon je EP sa dve pesme deathcore projekta Plagues of Caulderon i ovo je BRUTALNO. Hoću reći, ovo je krosover između deathcorea i brutalnog death metala, sa dosta srećnim spajanjem njihovih svetonazora tako da se postigne maksimum brutalnosti ali i solidan kvalitet ove dve kompozicije. Pritom, sve je deo većeg mutlimedijalnog projekta zasnovanog na fantazijskom svetu opisanom u pre par nedelja izašloj noveli Plagues of Caulderon a koju je napisao inače dosta prolifični pisac fantastične proize Jacob Russel Dring, koji je i autor svih tekstova ovde ali nije ni napisao ni izvodio muziku, već su to za njega obavili drugi, uglavnom internet muzičari. I ispalo je vrlo solidno!
https://plaguesofcaulderon.bandcamp.com/album/plagues-of-caulderon
Horror Pain Gore Death Productions ove nedelje imaju novi album benda Inferion koji radi svoj blackened death metal još od polovine devedestih. I čuje se ovde i iskustvo i spretnost da se u okviru forme inovira pa je Inequity, četvrti album ove postave, ploča koja će svojim imaginativno napisanim pesmama i odličnom produkcijom u čoveku zadovoljiti i emotivca, i intelektualca i hedbengera. Vrlo, vrlo zrelo, vrlo, vrlo lepo:
https://hpgd.bandcamp.com/album/inequity
Frozen Soul snimaju za veliki Century Media ali njihov drugi album, Glacial Domination i pored čiste, razgovetne produkcije nudi old school pećinski death metal. Ne NAROČITO inventivan, ali sa srcem na pravom mestu. Ovde imate, dakle, sve što treba za neolitski tematizovanu žurku – tvrde rifove, zavijajuće solaže, snažan mošerski gruv, dubok ali dovoljno razgovetan vokal, i sasvim je okej provesti malo manje od tričetvrt sata hedbengujući uz ovaj album.
https://youtu.be/MV_j95zF5EE
Nije baš preteško zamisliti kako zvuči kanadski bend koji se zove VHS. Još kad se album zove Quest for the Mighty Riff jasno je da je ovo raspoložena death/ thrash žurka kao stvorena za ludovanje na nekom od izdanja OEF festivala. VHS rade negde od 2015. godine i već su snimili šest albuma pa ovaj sedmi demonstrira pristojnu usviranost i daje bučan ali dobar zvuk. Pesama ima 14 ali nisu ovo baš grindcore krateži već nešto razrađeniji deaththrash komadi sa povremeno zaista dobrim rifovima. Ima tu i dosta gostiju, uključujući Hellrippera lično na jednom komadu i, tako, Quest for the Mighty Riff je neobavezna ali srčana ploča koju ćete ili ignorisati ili slušati sa osmehom na licu:
https://vhshorror.bandcamp.com/album/quest-for-the-mighty-riff
Njujorški Doomcreeper zvuči simpatično na debi albumu Cryptic Death. Ovo je rifaški, energični a jednostavni death metal koji se ne trudi da polomi postojeće kalupe niti da ponudi najtehničkiju ili najekstremniju svirku na svetu. I ponekad je zaista dovoljno samo da imate dobe rifove, hrskavu produkciju i da svirate pošteno i znojavo pa se hemija stvori sama. Doomcreeper tresu i ne brinu mnogo, zvučeći slobodno i inspirisano a album se plaća koliko hoćete:
https://doomcreeper.bandcamp.com/album/cryptic-death
Odličan debi album za Burnt Offerings iz Nju Džersija. Unparalleled Violence svakako ima preteće ime ali muzički je ovo vrlo kompetentan, raspoložen death metal sa mračnim, gadnim temama ali odličnim rifovima, dobrim gruvom i puno atraktivne svirke. Burnt Offerings tačno znaju da pogode lep odnos između krljanja i gruva, atmosfere i teksture pa je ovo veoma snažan debi i, sa manje od pola sata muzike, kolekcija materijala koja će vas dobro oznojiti i ostaviti gladnim za još. Odlično:
https://youtu.be/HhtYfpt1ffQ
Sa svojim četvrtim albumom, nazvanim Rejecting Obliteration, novozelandski Blindfolded and Led to the Woods nude vrlo potentnu smešu avangardnih ideja, upeglane tech death svirke i meditativnijih atmosfera i melodija. Sve je to spakovano u vrlo ulickan, lep zvuk koji uspešno podržava i teške, nisko naštimovane gitare kad se krlja i melodičnije, mekše pasaže meditacije. Blindfolded and Led to the Woods su što se mene tiče u osnovi više grindcore nego death metal bend jer njihovo krljanje, iako spakovano u duže pesme ima grindersku eksplozivnost, ali ovo je svakako album za svakog ko voli esktremni metal jer nudi neimerno mnogo moćnih ideja, impresivnog muziciranja i generalnog razaranja:
https://balttw.bandcamp.com/album/rejecting-obliteration
Za DALEKO manje avangardan, komplikovan death metal obratićete se na adresu u Švajcarskoj. Vomitheist imaju debi album, NekroFvneral i, mislim, ovo je kao nekakav destilat švedskog buzzsaw death metala za publiku koja je zakasnila na žurku nekih trideset godina. Vomitheistnude sve što očekujete, od zida zvuka nisko naštimovanih gitara, preko varvarskih vokala do brutalnog D-beat čukanja i mošerskog gruva. I nije sad da nemamo albume u swedish death metal stilu skoro svake nedelje, ali NekroFvneral se izdvaja i po kvalitetu pesama ali i po produkciji koja uspeva da u brutalni buzzsaw saund unese malo dinamike i separacije instrumenata. Impresivan debi kakav se ne propušta:
https://vomitheistdm.bandcamp.com/album/nekrofvneral
Stižemo polako i do kraja. U poslednjj sekciji pričamo o krosžanrovskim albumima ali i o čistom heavy metalu A ima ga! Wounded Touch su iz Mičigena i njihov EP Sleep A Cicada Would Envy nudi impresivan dizajn omota a onda i solidan posthardcore zvuk. Bend svira odlično, naslovna pesma je gruverska ali i tenzična, puna disonanci između brutalnih rifova, a onda uleti i po koja screamo melodija, baš onako, da se klinci lože. Ostala tri komada su uživo i zvuče BRUTALNO. Plaćate koliko poželite
https://woundedtouch.bandcamp.com/album/sleep-a-cicada-would-envy
Traversing the Cliffs of Insanity su dva lika iz Sakramenta koja prave kućnu, ali kvalitetnu rok muziku. Minialbum Vol. 1 ima šest pesama negde između panka, metala i hard roka sa dobrim rifovima, energičnim ritmom i šmekerskim rokenrol pevanjem. Ovo bi vrlo solidno zvučalo i na koncertima pa se nadam da će Traves i Cliff biti u stanju da Traversing the Cliffs of Insanity transformišu u pravi bend i pokore makar neke kalifornijske klubove. Plaćate, naravno, koliko hoćete:
https://traversingthecliffsofinsanity.bandcamp.com/album/vol-1
Australijski bend Battlesnake na istoimenom albumu pravi dosta humorističku muziku. Ovo se odnosi na teme tekstova i možda vokalnu izvedbu ali svirka je propisan metal. Jednostavan, možda donekle pankerski i svakako dosta jeftino produciran, ali zapravo ovde ima vrlo finih gitarskih tema i soliranja na klavijaturama. Bend sebe opisuje kao sintezu benzina i amfetamina, a muzika im se oslanja na heavy metal osamdesetih na jedan duhovit način. Nije to loše:
https://battlesnakeband.bandcamp.com/album/battlesnake
Ciriški The Shattered Mind Machine za sebe tvrde da sviraju psihodelični teški rok, ali album Technokrat u sebi ima i mnogo lepršavh melodija i brzog tempa pa recimo da je ovo psihodelija koja se susreće sa dobro uvežbanim postpank i posthardkor zvukom. The Shattered Mind Machine odlično sviraju, imaju zdravu produkciju i pesme su osvežavajuće energične, kratke i jezgrovite, sa pankerskom energijom i stonerskom težinom. Fino:
https://shatteredmind.bandcamp.com/album/technokrat
Tempestus su iz Lime i Raimondi’s Trip im je prvi EP. Ovo je prilično velikodušna ponuda sa šest drusnih, jakih pesama negde između sludge metala i garažnog panka, produciranih solidno i sa lavinom energije koja se obrušava na slušaoca iz svake pesme. Ne PREVIŠE imaginativno, ali dobro napravljeno i prijemčivo a daunloud plaćate koliko hoćete:
https://tempestus.bandcamp.com/album/raimondis-trip
Flesh Wound iz Detroita kombinuju death metal i hardcore i kako to u konačnom produktu NE daje deathcore, to je podsećanje na to koliko su nam konvencije imenovanja podžanrova metal muzike sjebane. No, Flesh Wound su dobri. Dedicated to the Lacerated je EP sa pet pesama death metal zvuka i težine, death metal rifova i vokala a hardcore gruva i aranžmana i to je lepa kombinacija. Rifovi su masivni, moćni, vokali duboki, zvjerski, ritmovi tribalni i jednostavni a opšta atmosfera slavljenička. Još i solidna produkcija a plaćate koliko hoćete, ne može bolje:
https://fleshwounddhc.bandcamp.com/album/dedicated-to-the-lacerated
Kanađani Omen Astra su album nazvali The End Of Everything ali ako očekujete nekakvu posvetu Slipknotu, gadno ćete se iznenaditi. Omen Astra su na liniji užasno distorziranog, vrištećeg post metala i ovih šest pesma, iako imaju i progresivnu komponentu (bend navodi Neurosis, Gojiru itd. kao uzore) najpre hvatau pažnju na ime svog teškog, mučnog gruva i bučne, glasne, prljave teksture. Kad se malo naviknete na zvuk, shvatite da su pesme napisane ambiciozno i da Omen Astra imaju dubinu pa ovo vredi slušati istrajno i pažljivo:
https://omenastra.bandcamp.com/album/the-end-of-everything-3
The Redeemer je drugi abum grčkih heavy metalaca Darklon i ovo je jedna vitka, ekonomična ploča od svega 35 minuta. Ali solidno lepo iskorišćenih. Darklon vole klasični, epski heavy metal pa se ovde čuje sve od Manowara do Maidena ali sa nešto savremenijim rešenjima i dosta helenske epike dodate kao začin. Naravno da su Darklon u proseku nešto brži i pesme su kraće i neposrednije pa iako u pogledu rifova i tema nema ovde nekih velikih otrkovenja, album lepo procuri:
https://darklon.bandcamp.com/album/the-redeemer
Daily Noise Club je bugarski hard rok sastav osnovan krajem devedesetih. Njihov novi album, From Apathy To Exstasy, uprkos bizarnom spelovanju poslednje reči, nudi korektan, staromodan rok zvuk koji bi trebalo da bude simpatičan svakome ko je ikada tapkao nogom uz AC/DC, Aerosmith i slične bendove. Daily Noise Club nemaju mnogo originalnih karakteristika, ali njihov bluz-bugi-metal je prijatan i pitak, dobro produciran i mogu da ga preporučim bez ograda:
https://dailynoiseclub.bandcamp.com/album/from-apathy-to-exstasy-2023
Čim vidite kako izgledaju Italijani Steel Defenders, znaćete kakva im je i muzika. Novi EP, Metal Never Dies, ima dve pesme ozbiljnog ’80 trpanja koje je neko u komenatrima na JuTjubu opisao kao Motorhead i Manowar spojeni u jedno. No, istina je da su Steel Defenders nešto bliži žustrom NWOBHM zvuku, cepajući u visokoj brzini i sa potpuno apsurdnim metal tekstovima gde se preti ubijanjem i jebanjem u istom dahu. Opasno je ovo:
https://youtu.be/z86FeV0g9uI
Kad smo već kod NWOBHM zvuka, Weapon (poznati i kao Weapon UK) su prvoborci, osnovani još 1980. godine, ali sa prvom albumom snimljenim tek 2014. godine. No, bend od tada ima dosta aktivnu karrijeru pa je i novi album, New Clear Power, njihov treći, jedna korektna kolekcija pesama koje imaju prepoznatljiv rif rad, energične ritmove i melodično pevanje. Weapon nikako nisu nekakvi revolucionari ili inovatori i njihova muzika je kombinacija staromodnih ideja i modernijih produkcijskih tehnika ali to ima svoj šarm i meni su ove pesme ugodne. Neće promeniti ničiji život ili pogled na heavy metal, ali može da prijatno ispuni vreme:
https://www.youtube.com/watch?v=ygJHp-lgJmI&list=OLAK5uy_mwJANEVu4G0SBf6pnxfOrDv2Jg3LihRJA
Durhamski Millennium su mlađi samo dve godine ali jesu prvi album izdali već 1984. godine, dajući i njemu naziv Millenium i time se kandidujući za možda prvi rok bend koji je najavio prelaz u, jelte, novu hiljadugodišnju eru četvrt veka pre nego to se taj prelaz i desio. Elem, onda se do 2017. godine ništa nije dešavalo, a novi album, The Sign of Evil je sveukupno četvrti u opusu benda i, pa, jebe keve. Ovo je NWOBHM koji ima u sebi malčice progresivniju i epskiju komponentu pa ozbiljno krljačke pesme koje bend nudi nisu samo za puštanje u barovima mada će i tamo lepo leći. Millenium su odlični u kombinovanju žestokih rifova i himničnih, ’80s refrena, produkcija je pristojno dinamična a bend kredibilno poziva na revolucije i proklamuje da mu je dom u paklu. Hoću reći ovo je cheesy ali na onaj neodoljivi način gde iz sve snage učestvujete u fantaziji koju bend kreira i ne želite da ona ikad prestane. Ako volite žestoki NWOBHM, Millenium ne smete propustiti.
https://youtu.be/GlMPMEtFaxo
Čileanski Shadows sa svojim prvim albumom, Out for Blood prizivaju eru heavy metala u kojoj je rokenrol osnova proširena interesovanjem za okultno ali i teatralno. Izdavač Sentient Ruin Laboratories citira Alicea Coopera, Judas Priest, Satan, Mercyful Fate i slične prethodnike kao presudan uticaj, a Out for Blood je svakako ploča koja se trudi da heavy metal izvuče iz domena čistog rifa i gruva i svemu da preliv horor-atmosfere i okultne melodije:
https://sentientruin.bandcamp.com/album/out-for-blood
Švedske superzvezde Ghost su sa Phantomime uradili neobaveznu ali vrlo lepo spravljenu kolekciju obrada tuđih pesama. U ovih pet komada imate sve od ’70s proto panka Television i The Stranglers, preko ’80s MTV hitova Genesis i Tine Turner pa do Iron Maiden. I mada Ghost nisu meni nešto preterano omiljeni, ovo je vrlo lepo, korektno, pitko, i generalno se sluša sa osmehom.
https://ghost.bandcamp.com/album/phantomime
Često smaram kako ne volim skoro ništa što Napalm Records izdaje, a evo skoro svake nedelje u poslednje vreme naleti nešto što mi se dopada. U konkretnom slučaju, Midnight Lightning, drugi album austrijskih Roadwolf. Mislim, ovo je pošten, glasan, cheesy i zarazan heavy metal kao teleportovan iz osamdesetih sa jednom nogom u šutki a drugom kojom pogleduje ka Top 40 listama. Ne znam je li ova metafora nepodnošljivo nespretna jer ipak, kako se to nogama pogleduje, ali Roadwolf su snimili album himničnog a žestokog heavy metala za kakav uvek imam vremena, pa mu i vi posvetite malo pažnje:
https://roadwolf.bandcamp.com/album/midnight-lightning
https://www.youtube.com/watch?v=y5GCXiRGUb4&list=OLAK5uy_lT7fbJv1uuJrUGgp7lFyAjLB4-LCTWTA8
Oh, bizarno je kad pomislim da Def Leppard ne samo i dalje postoje – osnovani su još 1977. godine – nego i da je ekipa bivših šefildskih fizičkih radnika upravo snimila album sa britanskom Kraljevskom filharmonijom, Drastic Symphonies. I slatko je, naravno. Mislim, ja sam Def Leppard prestao da slušam još polovinom osamdesetih, kada su postali suviše, jelte komercijalni za već namrgođenog tween Mehmeta, ali jeste simpatično čuti neke njihove stare pesme u simfonijskim aranžmanima. Mislim, Pour Some Sugar On me, urađena bez udaraljki? GET OUTTA HERE! Mislim, kako to uopšte funkcioniše? Zapravo dosta dobro i ako volite Def Leppard, ovo je skoro sat i po raskošne heavy-pop-rock muzike sa simfonijskim ambicijama, pa poslušajte:
https://www.youtube.com/playlist?list=OLAK5uy_kALXlAVkfN67c3jP7-QpxsSUToJfU3yYg
Huh, Alcatrazz imaju novi album a na njemu i dalje nema Grahama Bonneta. 2023. godina je puna iznenađenja. Doduše, razlaz između legendarnog pevača iz engleske provincije i benda koji je sam osnovao 1983. godine se desio još pre tri sezone, mada je Bonnet tvrdio da on i dalje predstavlja bend i da će uskoro najaviti novu postavu. Naravno, njegove bivše kolege su u međuvremenu regrutovale novog pevača, Doogiea Whitea i novi album, Take No Prisoners je već drugi sa ovom postavom. I mada je zaista bizarno kako se sve to desilo, Take No Prisoners je dobra ploča klasičnog heavy zvuka. Mislim, vrlo staromodna i, da nije modernije produkcije mnoge od ovih pesama bi zvučale kao da su ispale iz 1983. godine, ali da se razumemo, ne u lošem smislu. Prosto, Little Viper ili Don't Get Mad...Get Even (u kolaboraciji sa Gilrschool) su u svakom pogledu klasični hard ’n’ heavy stomperi uz kakve svaka generacija može da uživa a album je sa korektnih 47 minuta trajanja pun vrlo solidnih pesama i odlične svirke. White je sa svoje 63 godine dobrih dvanaest leta mlađi od Bonneta, i očigledno nema problem da ga menja u više bendova (Rainnbow, razni projekti Michaela Schenkera...) pa i ovde zvuči izvrsno, i, generalno ako ste ikada voleli Alcatrazz ili, jelte, Rainbow, Praying mantis i tako te bendove, ovaj će vam se album dopasti:
https://www.youtube.com/playlist?list=OLAK5uy_nuSSOHzNNgl999P-jfOAQvpMbDBactUc0
Stara škola je u kući i sa novim albumom komboa Sweet & Lynch. George Lynch iz Dokken i Lynch Mob, i Michael Sweet iz Stryper sa svojim trećim zajedničkim albumom, Heart & Sacrifice nude TAČNO ono što očekujete i ovo je himničan, Top-40-ready heavy metal koji svejedno isporučuje propisanu i propisnu količinu dobrih rifova i znojave energije. Sweetovi vokali su i dalje neodoljivo moćni i ubedljivi a pesme su ugodno raznovrsne i zagrejaće srce svakom ko voli ovaj tip metala. Meni je prijalo:
https://www.youtube.com/watch?v=5lRKHGXvgMA&list=OLAK5uy_lXj_ryVWOPscxwz09AklDc13XIu8MDYe0
Losanđeleski Wings of Steel zvuče kao ispali iz osamdesetih na svom debi albumu, Gates of Twilight. I to na najbolji moguć način ispali. Ovo je, ako smem da se tako izrazim, „pravi“ heavy metal sa epskim rifčinama, visokim, melodičnim vokalima i čvrstim, nabijačkim ritmovima. Rezultanta toga je album koji ima tribalnu energiju izmešanu sa neoklasičarskim melodijama, pa onda malo bluza, pa himnične horske refrene, i sve je kao da ste destilisali Iron Maiden, Crimson Glory, Queensryche, W.A.S.P. i slične kolege, stavili ih u šejker i ispili na eks. Pritom, album je raznovrstan a prepun prefinjenog ROKANJA i prosto ne kapiram kako ovako mladi ljudi sviraju (i pevaju) ovako zrelo. Opakost:
https://officialwingsofsteel.bandcamp.com/album/gates-of-twilight
Dobri su i norveški Magick Touch na novom, četvrtom albumu Cakes & Coffins. Njihov melodični, energični heavy metal/ hard rock lišen najvećeg dela staromodne cheesy epike je na ovom albumu oprljen sa malo okultnog metal senzibiliteta i to fino zvuči. Magick Touch imaju i rif, i gruv ali i melodiju koja će ih učiniti prijemčivim i za nemetalnu publiku pa je ovo fin spoj dva sveta:
https://magicktouch.bandcamp.com/album/cakes-coffins
Njemački Mystic Prophecy su u ovom veku snimili već dvanaest albuma, što je impresivno samo po sebi. Najnoviji, Hellriot je oda heavy metalu kao, jelte, umetničkoj formi (naslovna pesma strastveno pominje neke ključne metal albume iz osamdesetih) i može se i ovde govoriti o staromodnim pesamama spakovanim u savremenu produkciju. Ne znam kako na ovo reaguje mlad slušalac ali meni to što rade Mystic Prophecu prosto draška sve moguće nostalgične nerve koje imam i njihov cheesy, raskošni heavy metal je umiljat, prijatan i pogodan za celodnevnu konzumaciju:
https://www.youtube.com/watch?v=nRXpI1ehgeU&list=OLAK5uy_kDaHMLiVRYT7QhWRomyZjTPNQoYVRiIHI
Clearly, ovo je bila nedelja velikih povrataka jer, evo, čikaški Yakuza imaju novi album posle više od decenije nemanja novih albuma. I Sutra, kako se album zove, nastavlja tamo gde su Bruce i ekipa stali 2012. godine. Dobro, nije baš sve isto, fenomenalni gruv ovog benda koji je svirao post-metal pre nego što je taj termin uopšte bio široko korišćen je sa ovim albumom zapravo nešto bliži progresivi kakvu smo voleli kod ranih Mastodon, a jazz elementi su deakcentovani, mada ne i sasvim izbačeni. No, Yakuza ovde i dalje pišu izvrsne pesme koje imaju neumoljivu tenziju i uspevaju da promenama metrike i dinamike u slušaocu proizvedu snažan, pozitivan nemir. Ne propustiti:
https://yazkua.bandcamp.com/album/sutra
Album nedelje? Oh, pa možda i album GODINE! Shit just got real, sestre i posestrime moje. Koliko prošle nedelje (a i danas nešto ranije) sam pominjao Khanate kao prototip hermetičnog, mrvećeg doom metala kakav malo ko danas uopšte sme da pokuša da dostigne a onda, plop, ove nedelje – evo nam četvrtog albuma ove supergrupe. Solidnih četrnaest godina posle poslednje dugosvirajuće ploče i sa MASOM projekata koje su članovi radili u međuvremenu i i dalje ih rade, Khanate se vraća sa tri pesme od kojih je samo jedna kraća od dvadeset minuta, ali vrlo malo kraća. Ako je Khanate počeo kao stukturiraniji odgovor na amorfni gitarski doom metal Sunn0))), danas, kada su Sunn0))) institucija, Khanate je otišao još dalje u širinu i dubinu pa album To Be Cruel donosi njihovu najsporiju, verovatno najmučniju ali istovremeno i najneposredniju, najmanje stilizovanu muziku. Hoću da kažem, Khanate na prvi pogled zvuče kao da muzičari ne moraju ništa da znaju i da pesme nastaju praktično slučajnim udarima u instrumente ali naravno da ovo nije tačno i ove dvadesetominutne kompozicije su KOMPOZICIJE u pravom smislu te reči sa dinamikom i krešendima i dramom kojoj malo ko ne samo u svetu metala ume da parira. Originalna postava ovog benda i dalje ima izuzetnu hemiju a muzika iako mučna, teška, spora, na momente gotovo neljudski hermetična, zapravo ne zvuči ni malo teatralno. Dubinovo vrištanje (i recitovanje) nikada nije zvučalo iskrenije, neposrednije, i ako je nekada on zvučao kao da glumi, sada zvuči kao da je ovo ON i da nema ničeg drugog u njemu. O’Malley, Wyskida i Plotkin su sa svoje strane potpuno uklonili svoj ego iz muzike i međuigra gitara, bubnjeva, činela, fidbeka i sintisajzera zvuči kao da dolazi sa mesta iza i izvan ljudskog. U koje je strašno gledati ali je nemoguće odvratiti pogled. Remek delo teškog metala.
https://khanate.bandcamp.com/album/to-be-cruel
Meho Krljic:
Protekla nedelja je, nažalost bila obeležena smrću. Dobro, i Vučićevim proseravanjem, ali uglavnom odlascima nekih ljudi koje ne možemo zameniti (a njega, jelte, možemo i hoćemo, božezdravlje). Umro je bivši bubnjar Metal Church, Kirk Arrington, a onda i Tina Turner. Koja, jelte, nikada nije svirala metal, ali nikada nisam upoznao metlaca koji je za nju smatrao da je išta drugo do apsolutna kraljica i vladarka muzike generalno. Njena strast, sirovost i, jelte, autentičnost, čak i tokom najulickanije ’80s pop faze ssu bili posto neprevaziđeni, i njen odlazak je prosto – osiromašenje čitave planete. Na kraju je u Četvrtak umro i jedan moj kolega, jedva tri godine stariji od mene, na radnom mestu, sagnuvši se da podigne nešto sa zemlje. Na mestu. Smrću se ne treba opsedati ali treba biti svestan koliko smo joj svi mi čvrsto obećani. Mislite o tome dok slušate ovonedeljni izbor najfinijeg metala.
Blek metal kao starter uvek dobro dođe da podseti na neminovnost smrti. Naziv debi albuma, Frostbiten Helvete im je na kombinaciji Engleskog i Švedskog a bend, Orrosta je iz Rusije. Tako znamo da su hardkor. Oh, a imaju i bubnjarku što neviđeno cenim. Orrosta sviraju blek metal koji je dosta sirov ali melodičan, dakle, ne uklapa se u one najtipičnije trendove u današnjem blek metalu ali ima izrazito slovensku/ rusku dimenziju u svojoj estetici. Produkcijski je ovo dosta jeftino i bend zvuči maltene kao da svira u sobi ali ta intimnost nekako prija na ovom albumu, sa tim uzdržanim pevanjem i klavijaturama koje proziru između gitara i bubnjeva. Old school, nostalgično i dopadljivo a plaćate po želji:
https://orrosta.bandcamp.com/album/frostbitten-helvete
Nije baš da mi se oči obasjaju strašću kad mi nude melodični black-death metal, ali njemački bend Craving je posebna priča. Njihov četvrti album, Call of the Sirens ne samo da uspeva da bude pun teatra i razmetljivo dobre svirke, nego je sve to još i u službi dobro napisanih tema koje pritom često imaju folklornu osnovu. Blek metal ponekad najbolje radi kada je naprosto PRETERANO ekspresivan a Craving su baš to i po tempu i po virtuoznosti i po melodičnosti. Zabava:
https://cravingofficial.bandcamp.com/album/call-of-the-sirens
Egipatski Bovem na svom novom EP-ju, Ominous Dawn navode da su tri od pet članova postave koja ga je snimila sada „bivši članovi“. Ne deluje naročito optimistički ali makar muzika na ovom izdanju zvuči fino. Ovo je blackened death metal sa dosta melodije ali i dosta rifa, u jednoj lepoj kombinaciji mošerskog gruva, brze svirke i prijatnog soliranja. Bovem koriste severnoafričke/ bliskoistočne harmonije i teme da malo začine svoj korektni metal i to mu daje prijatan identitet i karakter (Edit: cvrc, izlazak albuma je pomeren za petnaesti jun a pesme se sad ne mogu čuti na stranici na Bandcampu, no ostavljam tekst pa kad jednom na njega naletite u budućnosti, izdanje će biti onlajn):
https://bovemegypt.bandcamp.com/album/ominous-dawn
Turci Ave Sanguine zvuče prilično old school na svom debi EP-ju By Clandestine Will. Melodična a sirova, jednostavna a opet epska po zahvatu, njihova muzika je očigledno nastajala na skandinavskim predlošcima iz devedesetih, sa priličnom količinom Emperora i Darkthronea koje možete čuti u ovih pet pesama. A što meni, naravno, prija. Ave Sanguine su neposredni, žestoki i iskreni, donoseći malo nostalgične energije u ovo tmurno doba:
https://avesanguine.bandcamp.com/album/by-clandestine-will
Finci Ondfødt razbijaju pa za boga ne znaju na novom albumu, Det österbottniska mörkret. Inače, možda primećujete da je i naziv benda i albuma na Norveškom pa je i muzika bliža norveškim nego finskim uzorima, sa izraženom oštrinom i agresivnošću i odsustvom melanholične dimenzije u zvuku. Ondfødt biju energično, brzo i nemilosrdno u deset dobro napisanih, lepo produciranih, ekonomičnih pesama surovog blek metala. Odličan četvrti album:
https://ondfodtblacklion.bandcamp.com/album/det-sterbottniska-m-rkret
I u nastavku priče o Fincima koji razbijaju i ne žale, Sarvekas imaju debi album, Woven Dark Paths. Ovaj duo sa krajnjeg juga Finske u svojoj muzici ima i dosta elemenata švedskog blek metala pored klasičnije finske estetike i kombinacija je ovde vrlo uspela. Album je nabijen svim vrstama energije i vozi se brzo i vratolomno i pored ambicioznijih aranžmana, a Sarvekas dosta srećno povezuju old school prangijanje sa danas modernijim, melodičnijim elementima. Sve to na gomili zvuči moćno, autentično, epski. Ne propustiti, jebem mu:
https://soulsellerrecords.bandcamp.com/album/woven-dark-paths
U trilingu finskih asova, Essedum imaju debi album, Pyre i ovo je odličan spoj klasičnije finskog black metala i malo mošerskog death metala. Bend je maštovit i pravi epske, evokativne pesme a koje uz svu melodiju i pogledavanja u simfonijskom smeru, pošteno i glasno trpaju.
https://essedum.bandcamp.com/album/pyre
Onda nam stiže i malo više simfonijski blek metal iz Alabame. Blood Stained Dusk su snimili tri albuma ali je poslednji bio pre petnaest godina. Dead Lights Beckon Me je atraktivni novi EP kojim se vraćaju, nudeći četiri dugačke, veoma ambiciozno napisane i aranžirane pesme sve u epskoj atmosferi, orkestracijama i moći:
https://bloodstainedduskblacklion.bandcamp.com/album/dead-lights-beckon-me
Consortium In Diaboli je split album dva američka blek metal benda. Sôlt su iz Ilinoisa i meni nešto manje zanimljivi jer je njihova strana posvećena melodičnijem, modernom blek metalu koji je vrlo korektan ali mene ne doje preterano te njihove, jelte harmonije i emocije. No, Sôlt su svakako preporuka ako volite takav zvuk. Obsidian Shrine su, pak dva bradata lika iz Kentakija (originalno iz Tenesija?) što prave blasfemični, satanistički blek metal usred Bible Belta, i odlično im ide. Njihove tri pesme su moćne, energične, prilično old school u svom nastupu, a da ne pričamo o nekom direktnom imitiranju norveških i drugih klasičnih uzora. Obsidian Shrine odlično krljaju i pišu dobar materijal a produkcija je takođe sasvim korektna i ovo mi se prilično dopalo:
https://obsidianshrine.bandcamp.com/album/consortium-in-diaboli
Internacionalni Legacy of Satan (mada sa poreklom iz Rusije) sebe vodi kao black metal ekipu mada novi EP, Carnivora zapravo najviše zvuči kao blackened deathcore. Ali nije loše, pogotovo što su ovo četiri verzije iste pesme, sa orkestrom i bez. Epski je a plaćate koliko želite
https://kryrartrecordslabel.bandcamp.com/album/carnivora
Hrvatski Prognan su izdali Sve Je Tiho Na Istočnom Frontu a koji nije stvarno novi album već kombinacija starih stvari ponovo snimljenih i nekoliko novih pesama. Meni se dopao njihov debi ranije ove godine a ovaj novi materijal donosi još vrlo solidnog melodičnog blek metala sa tekstovima na našem jeziku i generalno teškom, svečanom atmosferom. Lepo:
https://prognanband.bandcamp.com/album/sve-je-tiho-na-isto-nom-frontu
Norvežani Nattverd za šest godina izbacili su četiri albuma, a najnoviji, I helvetes forakt (koji pominje pakao i prezir u naslovu) čvrsto stoji na liniji antihrišćanstva. No, muzika je suptilna, višeslojna, puna atmosfere pa čak i nežnih melodija na akustičnoj gitari. Nattverd ne zanima nekakva jednostavna vizija nihilističkog raskidanja sa hrišćanstvom već teatralno, bogato kreiranje muzičke predstave koja je epska po svakom kriterijumu. Ako volite takav blek metal, ovde itekako ima šta da se čuje:
https://soulsellerrecords.bandcamp.com/album/i-helvetes-forakt
Blackward je brazilski jednočlani projekat čiji prvi EP, Birth Of A New Horror meša primitivni 1st wave black metal sa D-beat pankom. No, ovo ni zvučno nije onako sirovo kako biste možda očekivali, a ni pesme nisu bez bar malo šmeka, atmosfere, teatra. Jedini član i autor sve muzike, KL je ovde našao pravu meru jednostavnosti i karaktera. Fino andergraund izdanje:
https://egregoradversarial.bandcamp.com/album/birth-of-a-new-horror
Nemački Burnt Offering kažu za sebe da sviraju „ekskluzivno arhaični blek metal“ i, hajde, valjda oni znaju. Glavni uticaj im je STARA (naglasak opet njihov) urkajinska blek metal scena, a to je i logično jer su dva člana Ukrajinci. Drugi album, Полярна Зоря (Polaris) ima svega četiri pesme ali su one vrlo dugačke i, OK, sad, ima tu i delova koji malo šlajfuju za moj ukus. No bend ima dosta energije, zvuk je ugodno sirov a kad se dohvate dobre narodnjačke melodije, to sve baš lepo zazvuči:
https://burntofferingnp.bandcamp.com/album/polaris
Cloak iz Atlante nisu nužno bend baš za mene, ali njihov treći album, Black Flame Eternal svakako zvuči solidno. Kombinacija blek metala, blekend rokenrola i prstohvata gotike ovde meni zapravo zvuči dosta elegantno i pesme su dobro napisane, sa povremeno vrlo lepim momentima a i sa zanimljivim skretanjima u melodičniji izraz. Produkcija prebombastična za moj ukus, ali album ima svoj šmek:
https://cloakatlanta.bandcamp.com/album/black-flame-eternal
Feast of the Witch je simpatični jednočlani blek metal projekat iz Irske čiji prvi EP, Under a Sinister Moon vozi vrlo solidan, melodičan ali oštar i napadački zvuk. Inspirisan, reklo bi se, okultizmom i crnom magijom, jedni član ovog projekta, Azaketh pravi pesme pune zloslutnih rifova i krljačkog tempa, ubacujući gde treaba i koliko treba i malo epskije, atmosferičnije sintisajzerske izmaglice. No, u celini muzika je agresivna i brza a produkcija iako kućna, zapravo vrlo solidna. Prijatno:
https://feastofthewitch.bandcamp.com/album/under-a-sinister-moon
Jednočlani Kostnatění iz Mineapolisa, odnosno njegov jedini član D.L. opisuje svoju muziku kao „Manic, raving and death-obsessed extreme metal“ i to je fer deskripcija za drugi album, Úpal (sunčanica, na Češkom, nema na čemu) koji spaja manični, oštri blek metal i slovenske folk motive. Sve je to dosta avangardno napisano i aranžirano, sa zvukom koji je daleko manje ekstreman i daleko dinamičniji od blek metal proseka, a živi bubnjar, Andrew Lee dodat u postavu za album daje presudan element dinamike samoj izvedbi. D.L. piše dobre, zanimljive pesme koje avangardni, eksperimentalni napor lepo temperiraju tim emotivnijim, folki temama pa se ovo mora prelsušati:
https://kostnateni.bandcamp.com/album/pal
Norvežani :BOLVERK: se na Metal Archivesu vode kao „black/ extreme“ bend mada u njihovom blek metalu nema mnogo ekstremnog. Novi album, drugi po redu za ovaj sastav iz Sarpsborga, zove se Svarte sekunder i na njemu je ekstremno samo to da bend voli malo duža trajanja pesama. Ali one su tako dobro napisane, mešajući black metal osnovu sa death metal gruvom, ali i melodičnijim, atmosferičnijim, rokerskim elementima da je album pravi užitak za slušanje. Pritom, iako je mastering glasan, bend je makar lepo miskovao ovu ploču i prominentna (i vrlo maštovita) bas gitara u zvučnoj slici jako oplemenjuje muziku. Izuzetno prijatna, kreativna a pržačka ploča norveškog metala:
https://www.youtube.com/watch?v=shKvz0Kme9c&list=OLAK5uy_n8-vVKMMgLFdnx4CJrbhm6Fn7QzrMkUNk
I ja sam se malo trgao kada sam shvatio da je od prošlog albuma Immortal prošlo već pet godina. No, shvatio sam da je to zato što smo imali čak dva Abbathova albuma u međuvremenu i, pa, kad sad slušam novi Immortal, War Against All čini mi se da je fer reći da je posle prljavog, ružnog, vrlo javnog raskida, Abbath poneo većinu dobrih pesama sa sobom kada je otišao. Nije da ovde nema momenata koji mi se dopadaju – Thunders of Darkness je dopadljiva trešagija – ali Harald Nævdal, aka Demonaz, sada i zvanično jedini član benda (Ice Dale iz Enslaved i Kevin Kvåle iz Gaahls Wyrd figurišu u ulogama sešn muzičara) je najviše u stanju da imitira zvuk i senzibilitet koje volimo, ali ne i da sam napiše neke pamtljive pesme. Nije to, dakle, ni produkcijski ni svirački loše, album je prijatan, ako hoćete, ali mu izrazito fali inspiracije i pesme se često svedu na okretanje vrlo izlizanih 2nd Wave fora. Tanka je, pokazuje se, linija između autentičnog sviranja žanra po kome vas poznaju i proste reciklaže, i Demonaz je, eh, sa pogrešne strane.
https://immortal.bandcamp.com/album/war-against-all
Hajdemo na stoner rok, psihodeliju, hard rok, dezert rok, sludge metal i doom metal. Formula 400 su iz San Dijega a njihov drugi album, Divination, nudi fin, rifaški stoner rok/ metal. Sve je to vrlo standardna ponuda nabijačkih bubnjeva, zavijajućih vokala, melodičnih a heavy gitara, nešto jelte, ko što Metalika sada radi, ali naravno, sa osobenom svežinom i generalno visokim nivoom kvaliteta. Hitoidno, udarački, zabavno:
https://formula400.bandcamp.com/album/divination-5
Cactus Cathedral iz Sirakuze u Njujorku valjaju lagan, nepretenciozni rokenrol gruv na albumu Suspending All Belief, podsećajući da stoner rok ne mora da bude zauvek ušančen u težini, masivnosti i sporosti. Suspending All Belief je svakako stonerska ploča sa finim utemeljenjem u bluzu, ali je zvuk na njoj lagan, lepršav a svirka razgirana, gruverska, plesna. Solidnih deset poesama i jeftina a časna produkcija po ceni koji sami odredite – sasvim kul ponuda:
https://cactuscathedral.bandcamp.com/album/suspending-all-belief
Teksašani Beholder sa svojim novim EP-je nazvanim Grackles ispraćaju gitaristu na večni počinak jer je on preminuo u Oktobru prošle godine. Njegova se svirka ovde i dalje može čuti u četiri pesme prijatnog, gruverskog, bluzerskog i nenametljivo psihodeličnog stoner roka. Ovo ima finu meru južnjačkog gruva u svojoj srži, melodično je i producirano toplo i dinamično pa ima moje preporuke:
https://beholdertx.bandcamp.com/album/grackles-ep
Njemački projekat Kosmik Sun, sastavljen od članova Crypt Witch, Coven Spell i Devil Leaf ima debi album, Medium Interstellar i ovo je prilično jednostavan, low-stakes što se kaže, drone-doom metal. Pesme su naslovljene samo rimskim brojevima (i traju) a muzika je jednako nezainteresovana da predstavlja išta konkretno i samo nudi spori, psihodelični, teški, teksturirani gruv i melodiju da vas hipnotišu i uspavaju. Da se razumemo, ovo nije puki dron, i gitare definitivno imaju teme i melodije, ali pesme sasvim programski nemaju mnogo nekakve dinamike i smišljene su da deluju kao da traju večno. Prijatno je to, moram da kažem i postiže taj cilj davanja slušaocu utiska bestelesnosti, razdvojenosti od materijalnog, plutanja u beskraju:
https://kosmiksun.bandcamp.com/album/medium-interstellar
Kostarikanski Age of The Wolf već znamo a njihov drugi album, A Pilgrimage to Nowhere, dolazeći četiri godine nakon prvog ne nudi samo moćan faz i urlanje, već i dosta tiše, melodičnije, pa i meditativnije svirke. U principu, deskripcija benda, da je u pitanju „Fuzz Worshiping Doom“ stoji črvsto kano klisurina ali ovde su vizija i spektar zvuka prošireni a mada produkcija nije sad nešto skupa, album ima finu dubinu i prijatan je za slušanje:
https://ageofthewolf.bandcamp.com/album/a-pilgrimage-to-nowhere
Vermilion Whiskey su iz Luizijane i naravno da je njihov fazirani rokenrol zaprljan sa mnogo southern groove šmeka. Album Crimson & Stone je vrlo klasična, vrlo čak predvidiva ploča modernog hard rok zvuka, sva u gruvu i južnjačkim zavijanjima, dobro producirana i stručno odsvirana. Ali, mislim, njena predvidivost nije ni malo problematična ako volite ovakvu muziku koja se nalazi negde između klasičnog barskog roka i proto grandža.Hoću reći, ovo je vrlo dobro:
https://youtu.be/k9WvAg6Vf3U
Dosta smo čekali novi album sardinijskih Loose Sutures, ali sad kad je tu, Sado Sex for Dummies, sav u aluzijama na perverziju i, jelte, alternativne stilove, hm, života, nudi izuzetno prijatnih 35 minuta faza i gruva. Electric Valley Records, takođe sa Sardinije je izdao i prošle albume ove ekipe i njihova saradnja danas deluje najprirodnije na svetu, jer Loose Sutures na neki način i definišu zvuk ove etikete, nudeći isfazirani, psihodelični rok jakog gruva, a opet garažnog senzibiliteta. Ovde nema prenaglašavanja težine tipičnog za stoner rock niti meditativnih usporavnja tipičnih za psihodeliju, već je sve ekonomično, lako, organski. I zabavno, da. Ne propustite:
https://loosesutures.bandcamp.com/album/sado-sex-for-dummies-3
https://evrecords.bandcamp.com/album/loose-sutures-sado-sex-for-dummies
Kome ponestane težine nek se obrati na adresu benda Rifft iz Tenesija. Prvo izdanje posle šest godina pauze za ovu ekipu je EP Dead World Wanderer i mada ovde ima i mirnijih delova, prozračnijih melodija i atmosfera koje podsete i na post-rockerske meditacije, u prvom planu je teški, masivni gruv i rif. Fina je to kombinacija uz lepo napisane pesme i da je bend samo malo manje gazio po kompresiji u masteringu, sve bi zvučalo idealno. Ali i ovako je dobro:
https://rifft.bandcamp.com/album/dead-world-wanderer
OK, ali zato su tu njemački Giants Dwarfs And Black Holes sa novim albumom, In A Sandbox Full Of Suns. Ako stavim na stranu da množina od „dwarf“ u savremenom Engleskom nije „dwarfs“ a što bi Nemci jebeno morali da znaju, čitali su valjda Tolkina (koji je, ruku na srce i popularisao „dwarves“ iako je „dwarfs“ do tada bio preovlađujuća forma), ovde nema šta da se zameri. Ovo je teški ali suptilni rok sa puno lepog, soul gruva i odličnom pevačicom. Pesme su dugačke i na funkcionalan način spajaju bleksabatovske rifove i taj nešto više soul senzibilitet kompozicija i pevanja. Nikako najHEAVY ploča koju ćete čuti ove nedelje ali je lepa:
https://giantsdwarfsandblackholes.bandcamp.com/album/in-a-sandbox-full-of-suns
Australijski Oceanlord sviraju doom metal koji je negde između, kako i njihov izdavač, izuzetni Magnetic Eye Records ističe, švedske, američke i britanske škole dooma. Iako inspirisani Lavkraftom, Oceanlord na svom debi albumu, Kingdom Cold zvuče iznenađujuće komunikativno, nudeći muziku koja je istovremeno relaksirana i preteća. Opušten tempo, mnogo atmosfere, prijatno, melodično pevanje, ovo je ploča čije mračne dimenzije nisu na površini pa otud i dodatni podsticaj za ponovljena slušanja:
https://oceanlord.bandcamp.com/album/kingdom-cold
Melodičan, hermetičan, jako tužan doom metal donose ponovo Mournful Congregation iz Australije. Ovaj projekat koji radi već tri decenije je prošle godine imao zapažen EP The Exuviae of Gods - Part I i sad asmo dobili logičan nastavak i zaključak ove sage, The Exuviae of Gods - Part II. Je li dobro? Odlično je. Ovaj bend snima za Osmose Productions i 20 Buck Spin i znate da će njihov doom metal uvek biti moćan. Pesme su dugačke, melodije depresivno tužne, osećaj uzvišenosti neporeciv. Pedeset minuta muzike sa samo tri pesme deluje kao pretnja, ali ovde zbilja ima dovoljno varijacije da vas vozi dugo, lepo i hipnotično. Ne propustiti:
https://20buckspin.bandcamp.com/album/the-exuviae-of-gods-part-ii
Za manje hermetičan, spontaniji doom ugođaj tu su Njujorčani Inherus čiji album Beholden vrlo lepo i organski spaja psihodelične meditacije, doom sporost, post metal progresivu pa i malo black metal atmosfera. Ovo je ploča sa šest BAŠ DUGAČKIH pesama ali se nigde ne oseća sad nekakvo forsiranje dužine i trajanja i Inherus uspevaju da izbegnu glumatanje i pretencioznost. Ta heavy psych komponenta njihove muzike naprosto čini pesme prirodno ekspanzivnim sa spontanim, lepim soliranjem koje gruv nosi napred. Vrlo lepo a izdavač Hypnotic Dirge Records iz Portugalije daje daunloud po ceni koju sami odredite. Pa ne časite a i ne budite cicije:
https://hypnoticdirgerecords.bandcamp.com/album/beholden
What the? Nije li finski Astral Magic izdao novi album pre svega nekoliko nedelja? Mislim, jeste, pisao sam o njemu i penio od oduševljenja. E, pa, Santtu Laakso je bez neke velike pompe izbacio i novi album, Cosmic Energy Flow i ovo je još četrdeset minuta PERFEKTNE, prijateljske plutajuće-u-kosmosu psihodelije. Snimljen prošle godine, ovo je jedan od poslednjih albuma na kome ćete (na prvoj pesmi samo) čuti svirku Nika Turnera, legendarnog pevača/ flautistu/ saksofonistu Hawkwinda iz sedamdesetih i osamdesetih koji ovde odrađuje ležeran saksofonski solo, a koji je, Nik a ne solo, preminuo prošlog Novembra. Naravno, čak i bez Turnera ovo je OBAVEZNA lektira jer je Astral Magic prosto savršen spoj prijatnog gruva, ugodnih gitarskih solaža i najslađih sintisajzerskih tepiha koje ćete čuti ove godine. Superiorno, retrofuturistički, nezaobilazno:
https://astralmagic.bandcamp.com/album/cosmic-energy-flow
https://youtu.be/BWPzQX07p0w
Ripple Music ove nedelje opušteno sa novim izdanjem u svojoj seriji split albuma naslovljenoj Turned to Stone. Turned To Stone Chapter 8: The Wake donosi po tri pesme dva stoner/ desert rock benda sa juga SAD. High Desert Queen su iz Teksasa i njihova muzika je melodična, pa čak i melanholična na momente – Drift into the Sun je praktično power balada – i dopašće se svakome ko voli da mu ukusno fazirani desert rock ima i malo grunge melodije. Blue Heron su iz Nju Meksika, baš iz Albukerkija, i meni se njihov prošlogodišnji debi album veoma dopao. Ovde njihove tri pesme zvuče sjajno, nudeći kvalitetan fazirani gruv i melodičnu psihodeliju, sve u fino produciranim, korektnim aranžmanima. Lepa ploča uz koju se časno može tripovati i na određeno vreme ostaviti iza sebe ova dolina suza:
https://ripplemusic.bandcamp.com/album/turned-to-stone-chapter-8-the-wake
Izlazak novog izdanja sjajnog indonežanskog projekta Mud Spencer je razuman razlog za slavlje. Kliwon je zanimljiva ploča, sa svega četiri pesme, što me je prvo navelo da pomislim da je u pitanju EP, ali kada sam video trajanje (skoro pedeset minuta) odlučio sam da je album, sve dok nisam čuo pesme i shvatio da je ovde omiljeni stoner lik sa Zapadne Jave radio u izrazito eksperimentalnom modusu. Recimo, najkraća stvar, Dead On The Heavy Funk sa svojih pet i po minuta trajanja je vrhunski psihodelični surf rock sa paklenim gruvom i savršenim poigravanjem gitara i efekata iznad njega. Pesma koja izdanje otvara, devetominutna Suzzanna je avangardni zvučni kolaž koji se pretapa u opušteni ali i dalje izrazito psihodelični stoner-jam i to ima izuzetno uspelu narativnu crtu sa gitarama koje rade MNOGO više od onog na šta nas je Mud Spencer navikao na prethodnim izdanjima. Hoću da kažem, i prethodne njegove radove sam voleo ali Kliwon je kvantni skok u najzanimljiviju moguću stranu i sa dve ostale pesme a koje su veoma dugački, izvanredno atmosferični psihodelični džemovi kvalifikuje se za jednu od najboljih heavy psych ploča koje sam čuo ove godine. Ne propustiti ni po koju cenu:
https://mudspencer.bandcamp.com/album/kliwon
Idemo dalje na thrash i speed metal, hardcore, grindcore i death metal. Pa nek ide život. Kineski blackened speed asovi Demonslaught 666 imaju novi EP sa dve pesme (a što oni nazivaju „single album“, valjda najavljujući novi album) i tu nema greške. Witchstorm / Morbid Vendetta je kovitlac oštrih gitara, vrištanja, brze, nervozne svirke ali i dobrih rifova i disciplinovanog aranžiranja i ma koliko da se ovde preteruje u formi, Demonslaught 666 paze da im pesme ostanu suštinski zabavne. Užitak:
https://demonslaught666.bandcamp.com/album/witchstorm-morbid-vendetta
Filipinski black thrasheri Paganfire sviraju još od kraja prošlog veka i imaju masu izdanja a najnovije među njima je EP sa dve pesme, To Hunt, to Kill, to Devour. I to su dve pesme koje kidaju. Podugačke, takođe i Paganfire uprkos razbarušenom imidžu i nervoznoj energiji zapravo pišu dosta ambiciozne aranžmane. No, izvorni black-thrash rushdown je ovde svakako prisutan u punoj meri pa old school publika ima da uživa za sve pare:
https://paganfire-ph.bandcamp.com/album/to-hunt-to-kill-to-devour
Bloody Nightmare su iz Kolumbije i njihov drugi album, Pillars of Chaos nudi nekomplikovan ali ne i zanatski siromašan spid metal. Ovo je naprosto koncepcijski čista muzika, sastavljena od šmekerskih rifova, brzog tempa i visokog, melodičnog pevanja i u njoj nema nekakvih eksperimenata sa formom i žanrom. Bloody Nightmare vole melodični speed metal i kalsični heavy/ NWOBHM zvuk pa se to sve kod njih lepo čuje, a pesme su dobro napisane da spoje moćnu energiju, brzinu i razrađenije gitarske teme u skladnu celinu. Vrlo pitko, vrlo zabavno:
https://fighter-records.bandcamp.com/album/pillars-of-chaos
Spidčina je, prirodno, na programu i kod njemačkih Speedwhore. Ovo izdaje Dying Victims, a drugi album benda, Visions of a Parallel World nudi i zvučno i koncepcijski staromodan, vrlo prijatan speed metal. Ovde, naravno, ima i sirovog šibanja, ali i melodija, vokali su kao iz proverbijalne ludnice, a produkcija garažna, no sve to na gomili zvuči autentično, moćno i zabavno.
https://dyingvictimsproductions.bandcamp.com/album/visions-of-a-parallel-world
Dying Victims imaju i još jedan album moćnog spid metala ove nedelje. Violent Sin su iz Belgije i Serpent's Call je superiorno varvarska ploča napaljenih, prljavih falseta, pankerskih rifčina, raspojasanih solaža i najboljeg produkcijskog rada koji ste mogli dobiti u 1983. godini. Da se ja pitam ovo bi se izučavalo na muzičkim akademijama jer Violent Sin skidaju ne samo zvuk i ikonografiju stare četrdeset godina nego u svemu tome zvuče potpuno autentično i AGRESIVNO ubedljivo. Ovo je jedan od najboljih speed metal albuma koje sam čuo ove godine a nije da ih nije bilo, sa jednim mladalačkim, klinačkim ali ne i fatalno infantilnim smislom za humor i nekim od najjačih rifova koji su stavljeni na traku u poslednje vreme:
https://dyingvictimsproductions.bandcamp.com/album/serpent-s-call
Spid metal blok za danas zatvaraju Šveđani Under Attack koji su možda i najmelodičniji i najmekši u aktuelnoj ponudi. Njihov debi album Fury of the Thunder God uprkos naprženom imenu zapravo je negde između sirovijeg heavy metala sa okultnim i epskim elementima i speed metala. Ali da ne bude zabune, vrlo je lep. Ovo je intenzivno old school ploča i po zvuku i po svirci ali ko voli – uživaće. Under Attack zvuče patinirano i staromodno u najboljem smislu, a pesme im postižu epski ugođaj bez nabudžene produkcije i simfonijskih upadica:
https://underattack666.bandcamp.com/album/fury-of-the-thunder-god
Kanadski neo-trešeri Terrifier zvučle raspoloženo na trećem albumu Trample the Weak, Devour the Dead. Prošlo je šest godina od prethodnog albuma, doduše, pa se tu nakupilo i ideja i energije. Trample the Weak, Devour the Dead je črvsta, zarazna ploča solidnog tempa ali i finih, pamtljivih rifova, vokali Chasea Thibodeaua su odlični, produkcija prilično solidna a kad krenu solaže čovek se baš obraduje. Lep, ubedljiv thrash metal za sladokusce:
https://empirerecords.bandcamp.com/album/terrifier-trample-the-weak-devour-the-dead
https://youtu.be/tqLx0fpJpJw
Sirov, metaliziran hardkor stiže nam iz Malezije ljubaznošću benda Homicide. Nazvan Make Them Suffer njihov prvi EP (posle demo snimka iz 2020. godine) je kombinacija beatdowna i možda malo thrash metala. Simpatično to bude jer su rifovi dobri, pevanje promuklo i brutalno a ritam zakucavački i težak. Ništa specijalno originalno ali ova vrsta muzike ili radi ili ne radi a Homicide rade.
https://homicide2.bandcamp.com/album/make-them-suffer
Tu je onda i Migrant Fury, mošerski, verovatno jednočlani hardkor projekat iz Tampe. Demo 2023 je vrlo solidno produciran za ovako partizansku operaciju a tri pesme na njemu su pokretane besom zbog načina na koji SAD tretira migrante iz Južne Amerike, rasizma, nasilja. Surov, prebijački moshcore je idealan medijum za prenošenje ove poruke a demo se daunloduje po ceni koju sami odredite:
https://migrantfuryhc.bandcamp.com/album/demo-2023
Pa onda dođu Shanked iz Severne Karoline koji sviraju, u principu, metaliziran hardcore dobrog gruva ali su naštimovani toliko nisko da Demo 2023 treba da sluša i death metal publika. Sirovo, spontano, superteško, a nudi se za cenu koju sami odredite – idealno:
https://shankednc.bandcamp.com/album/demo-2023
Damage Control iz Filadelfije traže četiri dolara za samo dve pesme na svom demo snimku ’23 Promo, što je mnogo, pogotovo što je prva samo intro. Ali je muzika vrlo prijatan metalizirani hardkor/ moškor/ bitdaun, sa hrskavim gitarama, dobrim gruvom, odličnim pevanjem. Pevačica Danielle je vrlo jak adut benda a to što su potpisana čak tri bubnjara ne može da škodi:
https://damagecontrol2.bandcamp.com/album/23-promo
Kad smo već kod bendova sa pevačicama, Hold Me Tight nije baš ime uz koje biste očekivali tvrd, metaliziran hardkor, ali ova italijanska ekipa upravo to nudi na istoimenom EP-ju. Šest je to kratkih, eksplozivnih pesama negde između metaliziranog hardkora iz osamdesetih (šeta se tu Bad Brains i Agnostic Front mrčandajs) i savremenijih beatdown momenata i kombinacija radi odlično, sa teškim gitarama, jakim bubnjevima i odličnom pevačicom. Prava poslastica, jelte:
https://holdmetightband.bandcamp.com/album/hold-me-tight
Njujorški hardkorovci, Incendiary spajaju old school njujorški zvuk sa modernijim, disonantnm metalkor trikovima i album Change The Way You Think About Pain je kombinacija udaračkih, brutalnih moshcore gestova i razgovetnog, skoro pa melodičnog pevanja. Dobro to leži jedno uz drugo i Incendiary uspevaju da budu agresivni ali ne stereotipni i da njihova muzika ne završi samo kao oda nihilizmu. Vrlo dobro ugođena, napucana produkcija tačno ide uz ovakvu svirku:
https://incendiary.bandcamp.com/album/change-the-way-you-think-about-pain
Njemački Harm/Shelter nisu preterano originalni i njihov zvuk je generalno metalizirani moshcore sa prstohvatom nu metala, no ko to voli, novi EP Banished By Life ima četiri pesme i intro vrlo gruverskog, vrlo plesnog zvuka u dobroj produkciji, sa pevanjem koje je ubedljivo i ne možete ga ignorisati. Mislim, Harm/Shelter pišu VRLO kvalitetne pesme i ovo je savršeno ugođeno za napaljene klince koji cepaju steroide, dižu gvožđe, nose vunene kape i usred leta i smatraju sebe hardkorovcima „for life“:
https://badbrainrecords.bandcamp.com/album/banished-by-life
Ribbons iz Solt Lejk Sitija svoj krastpank osvežava genijalno vrištećim ženskim vokalom i dosta maštovitim varijacijama na klasičan rif-rad. Eponimni album ima sedam pesama od kojih dve čak i prebace dva minuta i generalno nudi razbijačku svirku napravljenu za šutiranje i haos. Plaća se po izboru:
https://ribbonsknots.bandcamp.com/album/ribbons-s-t
(Kraj u sledećem postu)
Meho Krljic:
Još krastkora donose Nooses iz Arizone koji su nešto ekstremniji pa njihov D-beat punk podrazumeva i uletanja u grindcore brzine i vrištanja. EP A Pearl Wasted on a Swine ima solidnih šest pesama rokanja i pristojnog zvuka. Dobro je:
https://nooses.bandcamp.com/album/a-pearl-wasted-on-a-swine
Goregrind kao ispao iz 1991. godine donose Poljaci Delayed Ejaculation sa svojim debi albumom, Semen Stuffed Human Brain Soufle. Samo čitanje tog naziva albuma može da potraje duže od slušanja nekih od 22 pesme na njemu, jer je ovo propisan grindcore gde ni jedna kompozicija ne prebacuje dva minuta a većina je ispod minut, sa grgoljavim vokalima i jednostavnim, pankerskm rifovima presvučenim preko D-beat/ blastbeat komboa. Jeftina, andergraund produkcija, ali vrlo funkcionalan paket old school grindcorea koji se ne gubi u fetišima nego krlja. Plaćate koliko hoćete:
https://delayedejaculation.bandcamp.com/album/semen-stuffed-human-brain-souffle
Sully su njujorški metalizirani grindcore projekat gde glavnu reč vodi gitarista Erik Burke a koji je odradio smene u Brutal truth i Nuclear Assault (čak kratko i u Napalm Death, doduše samo uživo) pa se može reći da čovek zna znanje i da smo u sigurnim rukama. I jesmo. The Tony Demo koji je izdao pouzdani Horror Pain Gore Death Productions ima četiri pesme vrlo ugodne grindcore krljačine sa pesmama koje su uglavnom između dva i po i tri minuta i imaju i dosta gruva između maničnih sprinterskih deonica. Dobra produkcija, perfektna svirka, lepi rifovi, pa ko voli taj, jelte, Terrorizer/ Lock Up stil grindcorea ovde ima da se poraduje kao dete kad mu donesu telefon:
https://hpgd.bandcamp.com/album/the-tony-demo
Andaluzijski Serrucho su mi pažnju privukli prvo naslovnom stranom novog EP-ja koja pravi duhovitu aluziju na grafički identitet braće Dalton onako kako su ona prikazivana u stripovima o Taličnom Tomu, zatim logotipom koji uspeva da u sebi ima čitavu testeru, a onda i jebeno dobrom muzikom. Quien es el Zombie Aqui ima pet pesama što su u osnovi grindcore, ali traju i po tri minuta i nemaju problem da u nervoznu, brzu svirku uvaljuju gomilu melodičnih tema i svakojakog gruva. Serrucho sviraju veoma kvalitetno, a stilski zahvati u death metal, melodični death metal, black metal, himnični pank itd. im odlično leže i čine njihove vrlo mišićave, vrlo energične pesme prosto neodoljivim. Ovo je humoristički a ozbiljan, optimistički a destruktivan grindcore, a što je fenomenalna kombinacija. Plus, dobra produkcija ovog izdanja PLUS plaćate koliko hoćete. Mislim, ovo se ne propušta:
https://serrucho.bandcamp.com/album/serrucho-quien-es-el-zombie-aqui-2023
Grindcore remek delo stiže iz Nizozemske sa trećim albumom groningemskih Suffering Quota. Collide je ploča moćnog zvuka, uraganske svirke i savršeno napisanih dvanaest pesama koje u proseku dosežu daj bože dva minuta. Bend svira precizno, udara jako, ali ovo je pre svega savršeno napisano sa pesmama koje imaju dinamiku, krešenda, zanimljive rifove, vremena da stanu, okrenu se, pogledaju vas u oči, pljunu i, jelte, zaurlaju. Esencijalno:
https://sufferingquota.bandcamp.com/album/collide
https://www.youtube.com/watch?v=Ia-p8e07dqo&list=OLAK5uy_lJo598TP-zeNnX211JmDV1IsyqZiyKeik
Berkširski Evil Brain Taste u tekstovima osciluju između komike, VHS horora i ozbiljne socijalne opservacije pa im je tako i muzika između thrash metala, death metala i grindcorea. Ima takvih bendova i često je kod njih rizik da će muzika biti banalna zajebancija jer je bendu važnije da se oni zabavljaju nego da mi pronađemo transcendenciju u njihovom stvaralaštvu, ali Evil Brain Taste kao da nalaze pravu meru između sirove, pankerske zajebancije i promišljenijih kompozicija. Nije da je sad to na nivou inovacije kakvu su Macabre svojevremeno doneli ali drugi album ovog projekta, Number Two – snimljen osam godina posle prvog – lepo curi, ima jednu old school trešersku energiju i nepretencioznu primitivnost a da opet nudi solidnu količinu kvaliteta:
https://evilbraintaste.bandcamp.com/album/number-two
Entuzijasti švedskog death metala imaju ove nedelje da se posluže novim EP-jem veteranskog tandema Rogga Johansson i Håkan Stuvemark. Ova dva čoveka između sebe drže pola švedske death metal scene ali im to očigledno nije dovoljno da se zasite i otud projekat Fractured. Path Of The Rotten, debi izdanje, ima samo dve pesme ali ovo su simpatično epski komadi koji death metal ne shvataju samo kao D-beat pank sa malo dužim pesamama već tu ima malo kompleksnijeg aranžiranja, pa i simfonijskih elemenata. No, težak ritam, moćan vokal, masivan rif su i dalje ključni elementi muzike i kogod da voli švedski old school death metal ovde će utoliti svoju žeđ:
https://wombbathofficial.bandcamp.com/album/path-of-the-rotten
Greybeard su kanadski bend koji spaja melodičniji death metal, atmosferični blek metal, malo progresive i veliku ljubav ka RPG-ovima. To ujedinjenje gikovskih interesovanja je posle nekoliko albuma sada ovaploćeno i na EP-ju Session 4 - The Citadel a koji je četvrti u nizu studijskih produkata inspirisanih sesijama igranja kampanje Descent into Avernus za popularni Baldur’s Gate. Bend se nada da ga Wizards of the Coast neće tužiti jer je ovo očigledno rad iz ljubavi a muzika je prijatan, raznovrsatn metal sa dosta melodije, atmosfere i ženom na bas gitari. Valjano!
https://greybeard-yyc.bandcamp.com/album/session-4-the-citadel
Bečki Void Creation imaju novi album i njihov old school death metal je na Inexorable samo malo osavremenjen uz prstohvat modernih melodeath ideja. No, generalno, ovo je prilično starodmodna, konzervativna formula, pa još spakovana u dosta neprijateljsku produkciju. I mada sve to deluje dosta negativno na papiru, pesme nisu rđave i ovo vredi poslušati:
https://voidcreation.bandcamp.com/album/inexorable
Zato Rusi Cenobite isporučuju baš old school oračinu na svom drugom albumu, Torment Your Flesh and Explore the Limits of Experience. Iako dosledno okrenuti vrlo mračnim temama, ovi ljudi iz Sankt Petersburga zapravo muzički ne pokušavaju da obore nekakve rekorde u ekstremnosti, pa je ovo stamen, čvrst, razgovetan death metal koji će ljubiteljima Autopsy i švedskog zvuka iz devedesetih dati prijatne horor sanjarije. Pesme su dobro napisane, zvuk težak a svirka iskrena pa se ovo ne propušta.
https://cenobitesbox.bandcamp.com/album/torment-your-flesh-and-explore-the-limits-of-experience
Ne znam ni kako bendu padne na pamet da uzme ime Graverape. Ali, eto. Iako zvuče kao Šveđani, sa sve HM2 pedalama, ova dva Amerikanca su, eh, Amerikanci. I album, njihov drugi, Horrors of Life Eternal iako pogađa zvuk koliko toliko dobro, nije više od ipak prepričavanja iz druge ruke tuđih priča. Nije neprijatan, ovo je okej kombinacija doom-death momenata i atmosfera, sa bržim D-beat momentima, ali nema sad tu neke velike inspiracije već uglavnom prepisivanja. No, sluša se:
https://graverape.bandcamp.com/album/horrors-of-life-eternal
https://caveraperecords.bandcamp.com/album/horrors-of-life-eternal
Debi album internacionalnog (kanada, SAD, Meksiko) slamming detah metla projekta, A Pretext to Human Suffering došao je posle mase dobro primljenih EP-jeva. I, mislim, ovo je dobro, sa dobro napisanim pesmama i produkcijom. Meni tu nedostaje malo, ne znam, nekog šmeka, identiteta, ali možda sad i ja izvoljevam jer je Endless Cycle of Suffering generalno kvalitetna ploča brutalnog a gruverskog death metala spakovana u vitkih 32 i kusur minuta i isporučena bez previše kalkulisanja. Prijatno je:
https://youtu.be/binojkHd36I
Debi album finsko-estonskih Killhall me je prijatno iznenadio svojom eklektičnošću i dobrim uklapanjem različitih elemenata. Skullsplitter je, tako, ploča koja počinje kao thrash metal album, nastavlja kao death metal, prođe kroz groove metal, uđe u melodeath itd. Pesme su, pak, stručno napisane da se ovo žanrovsko istraživanje ne pretvori u puki šareniš i Killhall daju jedan fino formatiran program rifova, melodija, atmosfera. Produkcija nije na nekom previsokom nivou, ali ovde ima finog materijala:
https://killhall1.bandcamp.com/album/skullsplitter
Kanađani Ethereal Void se, koliko sam ja kadar da se razaberem, ne ubijaju od maštovitosti na svom drugom albumu, Gods of a Dead World ali ovo nije neprijatno za slušanje. U osnovi je mošerski, čvrst death metal sa dosta keči refrena, dosta gruva i prijatnih i tema a onda ispod toga idu nekakvi simfonijski aranžmani. Bend svakako nije neprijatan za slušanje mada glasan mastering dosta brzo zamara uši, no ako su vam uši mlađe od mojih i volite melodične solaže preko tvrdih, srednjetempaških čukanja, poslušajte:
https://design.bandcamp.com/album/gods-of-a-dead-world
Nisam sad baš LUD za melodičnim death metal zvukom nizozemskih Phlebotomized ali bend radi preko trideset godina i novi, tek četvrti album, Clouds of Confusion ima lepu ambiciju spajanja death metal agresivnosti i težine sa progresivnim, ekspanzivnijim, melodičnim metalom. Produkcija mi je verovatno najveća zamerka, pogotovo mastering koji je nepotrebno preglasan pa se nijanse i detalji svirke i boje zvuka nepovratno gube, a Phlebotomized se svakako trude oko pesama koje imaju epsku atmosferu i samo dosta monotono pevanje Bena de Graaffa drži zvuk ukorenjen u old school death metal estetici:
https://phlebotomizedhhr.bandcamp.com/album/clouds-of-confusion
Olkoth iz Južne Karoline surovo biju na debi albumu, At the Eye of Chaos. Ovo je black death metal sa vrlo agresivnom dispozicijom pa je ploča prepuna krljačine visokog tempa a koju onda solidno hlade malo, ali samo malo atmosferičniji sporiji momenti. Olkoth se izrazito trude da im pesme ne budu monotone pa uprkos zaista izraženoj agresivnosti zvuka i svirke, album može da se preluša u cugu i sa osmehom na licu.
https://everlastingspewrecords.bandcamp.com/album/at-the-eye-of-chaos
Za sirovu old school oračinu ćete ove nedelje da poslušate demo benda Casket Flesh iz Portlanda u Oregonu. Soundscapes of Horror ima pet pesama i intro, kao ispalih iz druge polovine osamdesetih, sve prljavo, bez nameštanja i glume. Primitivno i slatko a plaćate koliko želite:
https://casketflesh.bandcamp.com/album/soundscapes-of-horror
Ako sam gore bio vidno razoračarn novim Immortalom (od koga je, zbilja, ostalo samo ime), švedske komšije Vomitory su mi malo zalečile rane. Death metal veterani osnovani još krajem osamdesetih nisu snimili album dvanaest godina, ali je All Heads Are Gonna Roll, njhov deveti dugosvirajući produkt prijatan i za uho i za intelekt. Ne sad nešto predubok ili ambiciozan, ali, zaboga, Vomitory su već decenijama sinonim za vrlo strejt, zarazan death metal koji ne komplikuje nego ide napred i kida pa tako ni All Heads Are Gonna Roll ne pokušava da izmisli nešto novo u staroj formuli. Ali i ne mora jer formula radi: ukusni, preteći rifovi su presvučeni preko stamenog, brzog ritma, vokali su razgovetni a zverski, a aranžmani imaju taman toliko mašte da stvari ne budu dosadne i monotone ali da se ne odluta predaleko od osnovne, jelte, linije. Vomitory sam – uznemirujući tekstovi na stranu – uvek doživljavao kao gateway grupu za death metal gde normalnu osobu možete da naviknete na zvuk, teksturu i intenzitet pre nego što bude spremna za zahtevnije kompozicije, i oni su to i na novom albumu. Sve je ovde pitko ali ne i plitko, i prijatno pa je fer reći da su braća Gustafsson napravila uspešan kambek:
https://vomitory.bandcamp.com/album/all-heads-are-gonna-roll
U poslednjoj smo krivini, drugarice i durogvi i slušamo heavy metal i krosžanrovske uradtke. I odmah na početku FAK MI, losanđeleski Wings of Steel su izbacili jedan od najubedljivijih heavy metal debija ove godine. Ova dva prilično mlada lika, u svojim srednjim dvadesetm godinama, su spravila ploču koja uzima razne momente heavy metal i hard rock istorije i onda za svaki od njih napravi nešto svoje a što zvuči sveže plus AUTENTIČNO. Tako ćete ovde čuti i klasični heavy metal kakav je nekada pravio Ronnie James Dio sa svojim raznim bendovima (Liar in Love, Fall in Line), pa onda bluzirani hard rok koji podseća na, šta ja znam, Deep Purple ili Whitesnake ili čak malo i Led Zeppelin (Garden of Eden, Leather and Lace), pa onda i proto-trešersko prangijanje (nasovna pesma) i sve to nekako bude fino uklopljeno u osnovni stil benda. Gitarista Parker Halub je jako dobar ali pevač Leo Unnermark je apsolutni hajlajt albuma sa eksplozivnošću i energijom koje se perfektno uklapaju uz kristalno čist glas i savršenu kontrolu koju on nad njima ima. Kakav album, JEBOTE.
https://officialwingsofsteel.bandcamp.com/album/gates-of-twilight
Argentinci Los Densos kažu da su ih inspirisali bendovi poput Thin Lizzy, Satan i Judas Priest što je, jelte, odabrano društvo. Osnova u NWOBHM-u i malo okultne nadgradnje su takođe fin način da se svira metal pa je album Ruinas Entre Tinieblas prilično zabavna tvorevina. Neobavezna, ali ovo je energičan, rokerski heavy metal sa jednom garažnom dimenzijom gde lavkraftovština i okultizam stoje duboko u pozadini a u prvom planu je beerdrinkerska, melodična zabava:
https://losdensos1.bandcamp.com/album/ruinas-entre-tinieblas
Ako volite teatralan, nakićen metal sa operskim pevanjem, Oryad su tu da isporuče. Ovaj duo radi od 2018. godine a posle niske singlova i jednog EP-ja stigao je i prvi album, Sacred & Profane. I mada autori muziku opisuju kao „Progressive Doom Opera from the forest“, treba da bude jasno da je muzika značajno bombastičnija i ekstrovertnija od bilo kakvog dooma. Dakle, melodične pesme nemaju previše gotske uplakanosti ali imaju bučne, denflovane gitare i militantne ritmove između kojih idu klaviri, violine, naravno, gomila gitara. U prvom planu je svakako vokal Moire Murphy koja je uradila i sve tekstove i primarni je autor muzike i aranžmana. Njen mecosopran je moćan, ubedljiv i pomaže da stvari lepše klize čak i kada je muzika suviše cheesy u svojim kombinacijama folk tema i metal instrumentarija. Proverite:
https://oryad.bandcamp.com/album/sacred-profane
Screamin’Demons su novi (osnovani 2021. godine) projekat trojice bivših članova legendarnih italijanskih heavy metalaca Death SS. Ross Lukather, bubnjar, je najpoznatije ime ovde, sa biografijom koja obuhvata masu bendova (uključujući Zoo, Shadows of Steel, Filthy Teens), ali Screamin’Demons su generalno veteranska ekipa pa i debi album The New Era zvuči ubedljivo i snažno. Izašla za izuzetnu nemačku etiketu Pure Steel, ovo je kolekcija udaračkih heavy metal pesama koje imaju moderan zvuk i čvrstinu ali i old school melodičnost. Screamin’Demons fino spajaju taj neki sleaze/ glam senzibilitet sa vrlo čvrstim, vrlo rokačkim zvukom, nudeći mračnu a melodičnu muziku koju ćete voleti:
https://puresteelrecords.bandcamp.com/album/the-new-era
Trespass su jedan od onih NWOBHM bendova za koje su svi čuli osamdesetih ali ih niko nije slušao jer su svoj prvi album, uprkos dosta dinamičnoj studijskoj aktivnosti u 1980. i 1981. godini snimili tek 1993. Posle je usledila još jedna dugačka pauza pa su nastavci usledili tek 2015. i 2018. Bend je aktivan još od 1978. godine ali je fer reći da su se držali niskog profila najveći deo poslednje četiri decenije. Četvrti album, Wolf at the Door ne nudi nikakvo otkrovenje, da se razumemo, ali lepo je čuti uredan, odmeren heavy metal u NWOBHM stilu koji ne pokušava da kapitalizuje nekakav staromodni pristup već naprosto zvuči prirodno i spontano. Ovo su pesme odmerenog tempa i izraza, sa lepim gitarskim temama i nekomplikovanim aranžmanima, bez ekscesa i glumatanja, ali sa prirodnim, u bluzu utemeljenim gruvom i prijatnom klasičarskom nadgradnjom. Ako volite Judas Priest ili Satan, Trespass nisu baš TOLIKO legendarni, s razlogom, ali se fino smeštaju u prazan prostor između i donose ugodnu, toplu muziku:
https://targetgroup.bandcamp.com/album/wolf-at-the-door
Loud as Giants je kolaboracija između Justina Broadricka (Godflesh, Jesu, Final, Techno Animal i još milion projekata) i Dirka Serriesa, belgijskog avangardiste najpoznatijeg po dugovečnom projektu Vidna Obmana. Malo je i šokantno da ova dvojica istraživača zvuka nisu sarađivala pre 2023. godine, barem ne tako da se to snimilo i objavilo, ali evo, Empty Homes je album sa četiri pesme sanjivih shoegaze dronova i nenametljivog ritma i, mislim, naravno da je preslatko:
https://avalancherecordings.bandcamp.com/album/empty-homes
Metal Church su, nažalost u toku nedelje bili u vestima više zbog smrti originalnog bubnjara Kirka Arringtona, nego zbog novog, dvanaestog albuma, Congregation of Annihilation koji je upravo izašao. I, da, bend koji za četrdeset i kusur godina snimi svega dvanaest albuma verovatno nije imao mnogo sreće, ali opet, ima bendova i sa manje albuma za isto vreme a od kojih je svaki bio klasik. Mislim na Satan, naravno koji četiri decenije imaju isti zvuk i stil i svaki put kad snime album to je DOGAĐAJ. A Metal Church su mi uvek bili upravo suprotan primer sa jakim oscilacijma u kvalitetu ali i stilu. Ono što je nepobitno je da je ovaj bend snimio nekoliko ozbiljnih klasika, no novi album u njih ne spada. Srećom, nije ni loš. Ovo je, za ovu fazu već standardizovana kombinacijia thrasha i heavy metala, kojoj najviše fale memorabilniji rifovi i teme. Svirka je žustra, produkcija ne toliko loša imajući u vidu mastering koji je iz zvuka iscedio skoro poslednje tragove dinamike, pevač Marc Lopes, nov u ovom bendu ali sa solidnom biografijom koja uključuje saradnju sa Rossom Friedmanom u projektu Ross The Boss je jedna od najsvetlijih tačaka ploče sa svojim sirovim, režećim vokalima koji ipak izvlače dobre melodije i beskrajno lako se vinu u falseto. Tako da Kurdtu Vanderhoofu ovde samo zafale malo promišljenije teme. Često rifovi zvuče kao nešto što je gitarista drndao odsutne pažnje dok se zagrevao za svirku pa to nekako završilo na albumu a utisak je da onda i Lopes forsira jedan vrlo ekspresivan stil da bi nekako oživeo pesme pa tu ima malo jakih kontrasta. No, da ne ispadne da je ovo sad kao grozno, nije sve tako, ima ovde dobrih momenata i album je prijatan a sa trajanjem od skromnih 41 minut zapravo ne traje dovoljno dugo da dosadi:
https://www.youtube.com/playlist?list=OLAK5uy_kJ3JOOuTp86BW7sC7V7HyvyWPq7C77IIw
Grci The Silent Rage trpaju vrlo prijatan heavy metal/ power metal kombo na svom drugom albumu, Nuances Of Life. Da se razumemo, nema tu MNOGO sad nekih nijansi i The Silent Rage su uglavnom čvrsto utemeljeni u ’80s zvuku negde između NWOBHM ekstremizma i nemačkih kolega tipa Accept pa i Helloween. Album je dakle, ne naročito inovativan, ali je srčan, pošten, pun jebenih rifova, diskretnih helenskih skala i pevanja koje kreće iz pete i stiže u visoke registre pržeći sve na svom putu. Produkcija, eh, preglasna, BAŠ preglasna, bez dinamike, ali The Silent Rage imaju dobre pesme i sviraju ljudski pa i iz tog četvrtastog zvuka izvlače najbolje. Beng jor hed!
https://scarletrecords.bandcamp.com/album/nuances-of-life
Danci Trold sviraju dosta seljački folk metal na svom debi albumu Der var engang... ali nije sad da smo mi ovde neki veliki građani. Svakako, bend zvuči vrlo iskalkulisano sa svojom kombinacijom melodičnog germanskih tema i jednostavnog aranžiranja, sa sve iskeženim blek metal vokalima i bučnom, nedinamičnom produkcijom i sve to, jelte, hvata na prvu loptu a nema sad nekakvu veliku dubinu. Ali hajde, jebem mu, ima ovde slatkih melodija i ko se makar malo ne poraduje uz ove poskočice pa tom ni defibrilator neće pomoći:
https://troldband.bandcamp.com/album/der-var-engang-pre-order
Vexing iz Denvera imaju vrlo glasan zvuk a što može da zakloni činjenicu da je njihov progresivni sludge death metal prilično maštovit. Debi album Grand Reproach ima masu zanimljivih ideja a da je opet vrlo veran kinetičkom gruvu koji ne lome fatalno ni brojne disonance, death metal vokali i upadi blastbita. Samo da je taj kleti mastering malo bolji, ali i ovako ovo je ploča vredna da se posluša:
https://vexing.bandcamp.com/album/grand-reproach
Album nedelje je iz domena blek metala i ako je novi Immortal razočarao, makar je Blasphemer, nekadašnji gitarista Mayhema (i poznat i po radu sa Aura Noir, Vltimas, Nader Sadek...) osvetlao obraz sa prvim albumom svog novog projekta Ruïm. Ovo je kolaboracija njega, dakle Runea Eriksena, sa odličnim francuskim bubnjarem Césarom Vesvreom koji je uprkos mladosti stigao da svira i sa nekim važnim bendovima, poput Agressor. Elem, debi album projekta, Black Royal Spiritism - I. O Sino da Igreja, uspeva da ponudi i okultnu avangradu i surovo šamaranje, kako bih i očekivao od Blasphemera, sa prvom pesmom, Blood.Sacrifice.Enthronement, koja u deset minuta objasni filozofiju cele ploče. Blasphemer je bio u Mayhemu kada je bend vozio svoju najeksperimentalniju fazu pa je i Black Royal Spiritism - I. O Sino da Igreja neka vrsta logičnog nastavka albuma Ordo ad Chao. Ovo je blek metal koji svoju okultnu, demonsku prirodu traži u vrlo hermetičnim ambijentima i predelima, ali koji ne zaboravlja ni na vučnu silu agresije i energične svirke što ga je uvek držala nekoliko centimetara iznad ponora. Produkcija je prilično dobra, sa gitarama koje su povučene unazad kako ne bi dominirale zvučnom slikom (sasvi suprotno Immortalu, jelte) i odličnim radom bubnjara koji uprkos velikoj preciznosti i tačnosti zvuči kao čovek a ne kao mašina. Ja sam VEOMA zadovoljan.
https://peaceville.bandcamp.com/album/black-royal-spiritism-i-o-sino-da-igreja
https://www.youtube.com/watch?v=G-jWF2jXUIQ&list=OLAK5uy_lda4HOOK72nYtb_D-pk5PNPKKsWXBjT8M
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page
[*] Previous page
Go to full version