DRUGA STRANA SVETA (prostor za potpuno ne-SF&F teme) > UMETNOST I KULTURA
METAL : sve (najbolje i najgore stvari)
Meho Krljic:
Dobro, ove nedelje su izašli i novi Foo Fighters i novi Avenged Sevenfold i novi Rancid, a kojima se ja neću baviti jer, jelte... Ali zato gledajte koliko je izašlo zanimljivih stvari!
A prvo u blek metal sekciji! Singapurski jednočlani projekat Lycanthropic ima drugi album, Archdemon i ovo je prilično kvalitetna ponuda u tom, jelte, polju jednočlanih blek metal projekata. Hades, kome je ovo jedan od projekata, naravno, ume da napiše dobre pesme i ima sirov ali zapravo dobar zvuk koji zvuči kao, jelte, živa znojava svirka a ne kao jedan lik koji odsutno prebira po žicama u svojoj spavaćoj sobi. Dobro, pomasže i što je stilski ovo daleko od danas aktuelne melanholije i Lycanthropic nudi melodičnu ali krljačku, old school metalurgiju sa dobrim rifčinama, solažama u kojima tremolo ručica pošteno zarađuje svoju nadnicu, refrenima gde se vokali poduplavaju i generalno vrlo zaraznim temama i ekonomičnim, prijatnim aranžmanima. Jako mi se dopalo:
https://lycanthropic666.bandcamp.com/album/archdaemon
S obzirom na opsednutost blek metala ratom i bolešću, ima i nečeg mračno irničnog u tome kako trondhajmski izdavač Terratur Possessions u gotovo izvinjavajućem tonu najavljuje drugi album projekta Enevelde, nazvan En Gildere Død („grandiozna smrt“) rečima „...and here it finally is, severely delayed by corona and war“. Enivej, Enevelde je drugi jednočlani projekat norveškog, jelte, umetnika po imenu B. Kråbøl koga možda znate po takođe jednočlanom projektu, takođe zastupljenom na Terratur Possessions, Misotheist. Sa En Gildere Død Kråbøl nudi vrlo „norveški“, vrlo hladan, na momente naglašeno repetitivan blek metal koji donosi autentičnu mržnju i nihilizam sa severa u autentično otmenoj formi. Kråbøl izuzetno ekspresivnom vokalnom izvedbom uspeva da mu muzika, vrlo ujednačena po dinamici i sa MNOGO ponavljanja istih tema ne zazvuči monotono i ovo jeste hermetičan, ali neporecivo i prijemčiv album sa povremeno i vrlo lepim, melanholičnim melodijskim radom:
https://terraturpossessions.bandcamp.com/album/en-gildere-d-d
E, pa, deveti album švedskih Grafvitnir nastavlja u oštrom tonu. I za prošli album sam rekao da je u pitnaju bend koji nominalno svira melodični blek metal ali da se ta melodija skupo plaća pa tako i Into the Outer Wilderness zvuči opako i otrovno. Ovo je melidčno na jednom bazičnom nivou, i gitarske teme zaista jesu melodične, ali je produkcija sirova, a svirka toliko agresivna da sve to na gomili ne zvuči kao muzika uz koju treba da uživate, naprotiv. Ovo je muzika da se uplašite i da u tom strahu nađete malo transcendencije. Valja se. Album izlazi tek tridesetog Juna ali omiljeni JuTjub kanal ima sve da se čuje već sada:
https://regainrecords.bandcamp.com/album/into-the-outer-wilderness
https://youtu.be/l2Ec3fMn81Q
Francuski jednočlani projekat Prieuré bi u enciklopedijama trebalo da stoji kao ilustracija uz odrednicu „francuski jednočlani avangardni blek metal bendovi“ pošto uspešno epitomizira ceo svetonazor. O ovom autoru ne znamo ništa, uključujući iz kog je kraja Francuske, a on svoj identitet krije iza „imena“ Sans-Visage, što znači, jelte, bez lica, a pored ovog projekta ima još jedan, dvočlani. Prieuré je svejedno vrlo aktivan projekat sa niskom splitova i EP-jeva u poslednjih par godina pa je najnoviji EP, Magie, ténèbres, amertumes briljantno ekspresivna, teatralna a hermetična muzika koja zvuči avangardno a istovremeno skroz prijemčivo sa naglašenim melodijama i razgovetnim pevanjem na Francuskom sred sirove svirke i produkcije. Pesme su vrlo dobro napisane da budu praktično mini-pozorišne predstave i ovo će se dopasti i ljudima koji mrze blek metal. Ili bar mrze ideju blek metala, a koji, vidimo, može da bude MNOGO širi, raskošniji pojam nego što mrzitelji misle:
https://prieure.bandcamp.com/album/magie-t-n-bres-amertumes
Despair Eternal je iz Berlina, mada verovatno sa korenima u nekoj državi gde se priča Španski. Dead songs of the windermoon je njihova strana splita sa bendom Isquemia iz Argentine pa, jelte, slutim da je Argentina u pitanju. Isquemia nije stavila svoj materijal na Bandcamp ali Despair Eternal jeste i njihov „beskompromisni, besni, antifašistički feministički blek metal“ u ove dve pesme zvuči vrlo lepo. Tvrdo je to, kvalitetno, dobro napisano i iznenađujuće solidno producirano s obzirom da je ovo verovatno sve kućna radinost. Bend ima izražen karakter i tu besnu, levičarsku dimenziju u svojoj muzici, sve spakovano u zaista dobru, zaista beskompromisnu muziku. Još i plaćate koliko hoćete:
https://despaireternal.bandcamp.com/album/dead-songs-of-the-windermoon
Moskovljani Чермень lepo zvuče na debi EP-ju, За порогом сна / Beyond the threshold of sleep. Ovo je melodičan, ali čvrst i energičan blek metal koji uprkos svojim melanholičnim melodijama i meditativnim, poetskim temama u tekstovima upeva da upakuje i taman idealnu količinu propisne metalske krljačine u ovaj paket. Četiri pesme dobrih rifova, srčane svirke, kvalitetnog aranžiranja i vrlo pristojne produkcije. Odlični su Чермень:
https://chermen.bandcamp.com/album/beyond-the-threshold-of-sleep
Iz Tajpeija nam dolaze Efflore i mada je njihov melodični, moderni blek metal dovoljno blizu ivice metalcore izraza da ja instinktivno ustuknem, EP Haunted Island spasava prisustvo cheesy sintisajzera koji svemu treba da daju „spooky“ atmosferu. Ovo je kolekcija pesama što obrađuju poznate tajvanske foklorne priče i verovanja o duhovima pa i taj element atmosfere nekako ulepša celu stvar. Vredi da se čuje!
https://effloretw.bandcamp.com/album/haunted-island
Litvanski duo Jonava ima zanimljivu interpretaciju blek metala i njihov novi EP, Pergamum donosi četiri pesme gde se kombinuje brza, surova svirka sa naglašenom melodičnošću i atmosferama. OK, nije da TOGA nedostaje u modernom blek metalu ali Jonava imaju osoben zvuk i njihov blackgaze je istovremeno maštovitiji i komunikativniji nego što je prosek, sa jednom progresivnom komponentom i screamo energijom koje se iznenađujuće dobro uklapaju:
https://thecharoncollective.bandcamp.com/album/pergamum
Ordo Karnivorum su dva ozbiljna Rusa (ili bar tako izgledaju na slikama) sa debi albumom, Noir a koji nudi vrlo kvalitetan moderni blek metal. Ovo je dovoljno melodično i komunikativno da ima potencijal da se dopadne dosta širokoj publici a da opet ne pričamo o nekakvom neprihvatljivom razblaživanju metal matrice. Album zvuči zrelo, kontemplativno ali i dinamično i žestoko, sa pristojnom produkcijom i šest odlično napisanih pesama. Dodavanje živog bubnjara za snimanje albuma svakako doprinosi da ovo zazvuči punije i snažnije a to da se daunloud prodaje po ceni koju sami odredite je zaista ljudski. Obavezno poslušajte:
https://metalrace.bandcamp.com/album/ordo-karnivorum-noir
https://ordokarnivorum.bandcamp.com/album/noir
Rimski jednoipočlani projekat Agonia Black Vomit ima treći album, The Burning Noise of Satanic Annihilation i ovo je oštro i napadački ali ne bez suptilnosti. Svu muziku je ovom prilikom napisao i izveo Marco Rosati aka Agonia, uz asistencije na tekstovima, i album nudi mračan, evokativan, satanski blek metal sa dosta old school speed metal šmeka umešanog između melodičnih tema. Vrlo karakterno a i tehnički i produkcijski vrlo korektno pa je osvojilo sve moje simpatije:
https://agoniablackvomit.bandcamp.com/album/the-burning-noise-of-satanic-annihilation
Grci Lunar Spells i Finci Order of Nosferat imaju split album, Shadowrealm Incantations i mada je ovo po zvuku i generalnom svetonazoru vrlo andergraund ploča, po kvalitetu i ubedljivosti spada u sam vrh ponude. Lunar Spells su melodični ali njihova melodičnost se servira kroz sirovu, vrlo organski odsviranu muziku i jeftinu, garažnu produkciju pa je to jedna lepa, podzemna atrakcija. Order of Nosferat imaju još goru produkciju ali njihov blek metal je još otmenije leden i sirotinjski dekandentan i ovaj album je apsolutan hit ako volite ovakav zvuk:
https://lunarspells-northernsilence.bandcamp.com/album/shadowrealm-incantations-split-with-order-of-nosferat
https://lunarspells.bandcamp.com/album/shadowrealm-incantations-split-with-order-of-nosferat
Sibirski jednočlani Gloosh uspeva da nastupa uživo uz pomoć unapred pripremljenih bas-matrica i sešn muzičara na bubnjevima i drugoj gitari a što je samo za sebe solidan podvig, nedostupan velikom broju one-man bendova sa čak i većim reputacijama. Георгий Габриэльян svakako zaslužuje da svoju muziku predstavlja publici sa bine jer je Gloosh kvalitetan, prijatan new school black metal projekat sa melodičnim ali čvrstim zvukom i pristojno napisanim pesamama tipično slovenskog, jelte, senzibiliteta. Шорохи (Live in Zelenogorsk) je snimljen prošlog Avgusta uživo na festivalu Siberian Metal August i ima četiri dugačke, kvalitene pesme poštene, znojave svirke:
https://gloosh.bandcamp.com/album/live-in-zelenogorsk
Teksašani Necrofier svoj drugi album, Burning Shadows in the Southern Night započinju alikvotnim peanjem i mada ostatak muzike na njemu ne nudi isti nivo etničke egzotike, ovo je pristojan, energičan, na momente bestidno melodičan ali ipak sirov i old school blek metal. Dosta se ovde polaže na southern estetiku a album je producirao Joel Hamilton – koji je sarađivao sa Tomom Waitsom i Unsane – ali i pored jasne ambicije da se malo izađe iz blek metal geta, Necrofier se dovoljno čvrsto drže njegove agresivne, zle srži da meni album donese osmeh na lice:
https://necrofier.bandcamp.com/album/burning-shadows-in-the-southern-night
Za mnogo MNOGO ambiciozniji format blek metala, Thantifaxath iz Toronta imaju drugi album, dosta željno iščekivani Hive Mind Narcosis. Niže u tekstu kada budem pričao o death metalu pohvaliću novi album indijskih Moral Collapse, ali kome je njihov avangardni death metal i dalje isuviše prosto death metal, Thantifaxath će mu utoliti žeđ za opskurnim, čudnim, nepravilnim, disonantnim. I sad, nije baš ni teško biti opskuran i disonantan i čudan u blek metalu, ali treba znati napisati album koji se neće iscrpeti na površini. Hive Mind Narcosis zadržava dovoljno (meni bitnih) elemenata blek metala, dakle, KRLJA baš momački jedan solidan deo vremena, ali istovremeno i vrlo smelo transcendira granice žanra nudeći maštovite izlete u avangardu i filozofske liričke sadržaje. Odlično je:
https://darkdescentrecords.bandcamp.com/album/hive-mind-narcosis
Prelazimo na stoner rok, doom metal, sludge metal, hard rok i psihodeliju. Šveđani Ockra snimaju za Argonauta Records pa već tu znate da imamo kvalitet na programu. Debi album, Gratitude, ima odličan stonerski gruv, doom metal melodije ali i jednu relaksiranu komunikativnost koja bend spasava od zatvaranja u doom metal geto. Ockra sami kažu da njihova muzika ima nezanemarljivu količinu popa u sebi, ali sve je to uspešno iskombinovano sa teškim rokom, pa onda i sa malo folka za finalni produkt koji je svež, osoben, gruverski i heavy:
https://ockra.bandcamp.com/album/gratitude-2
Snakebite Delight su iz Čikaga a novi album, Snake Eyes je čvrsta, zabavna rokenrol ploča za sve generacije. Iako bend sebe svrstava u stoner rok, stoji i da je ovo materijal koji voli melodiju, rokerski gruv, himnične refrene i generallno atmosferu dobrog provoda. Povrh toga, ni sam zvuk nije naglašeno težak već najpre zdrav, eksplozivan, a kako bend koristi klepetušu srazmerno često i pevanje ima elemente folka, Snake Eyes je naprosto pržaki rok album uz koji ćete sve vreme imati osmeh na licu:
https://snakebitedelight.bandcamp.com/album/snake-eyes
Slovenački duo Woygn zvuči vrlo raspoloženo na EP-ju Ascendance. Ovo su četiri pesme mišićavog, razigranog stoner roka sa dobrim, bluziranim gitarama ali i sa nemirnim, energičnim gruvom. Bend i sam kaže da ovde ima malo i dooma, malo i psihodelije i sludge metala, ali sve je to vrlo prirodno, vrlo organski sklopljeno u paket žestokih rifova, jakog ritma i odličnog pevanja. Još i ta fina produkcija gde se svi insturmenti odlično čuju – milina:
https://woygn.bandcamp.com/album/ascendance
Teksašani Void in the sky sviraju ugodan, gruverski stoner rok na svom EP-ju Void. Ovo je skoro pa demo snimak, sa kratkim pesamama i bendom koji očigledno još traži svoj konačni izraz, ali muzika je zdrava sa lepljivim rifovima, pevačem koji se muči za naše zadovoljstvo i generalno lepim gruvom. Prija, a plaća se koliko hoćete:
https://vits.bandcamp.com/album/void-2
Moskovski Holy Watts sviraju prilično lo-fi instrumentalni, psihodelični fuzz-rock sa dosta okultnog metala u svojoj srži. Album Widow’s Son je kao neka niska vinjeta koje sve zvuče neobavezno ali zajednički kreiraju interesantan narativ. Ima štofa a plaćate koliko hoćete:
https://holywatts.bandcamp.com/album/widows-son
Za osećaj da tonete u tamnu vodu i da nikad ponovo nećete videti nebo i da je to OK molim da preslušate debi album sastava Oromet iz Sakramenta. Ovaj kalifornijski kombo sa članovima bendova poput Battle Hag, Occlith i Pastoral je na istoimenom albumu snimio tri funeral doom pesme od kojih je najkraća deset minuta i šest sekundi, najduža skoro 22 minuta i sve je VELIČANSTVENO. Oromet pogađaju i zvuk i svirku i harmonije i produkciju da postignu maksimalni efekat svojim dugačkim, sporim BESKRAJNO tužnim pesamama i, mislim, ovo BAŠ treba slušati na ripit:
https://transylvaniantapes.bandcamp.com/album/oromet
Nešto relaksiranije? Pa, evo, Bongzilla daju vrlo detaljan pregled toga kakvu su sve drogu pušili snimajući svoj novi album, Dab City, odu THC-u u sedam, jelte, stavova, da ne kažem gruverskih stoner rok komada koji su mogli da budu snimljeni i u vašoj šupi i zvučali bi isto. Bongzilla sada možda i predaleko guraju svoj „drogirane budale“ svetonazor no, ima nečeg šarmantnog u albumu koji je ovoliko lo-fi i zainteresovan samo za prirodni, organski gruv, sa namernim neulaganjem truda u kreiranje kompleksnijih aranžmana. Eh, znate ih, znate da li ih volite, ovaj album neće promeniti vaš stav ni u jednu ni u drugu stranu:
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/bongzilla-dab-city
Hot Blood iz Baltimora sviraju glasan, optimistički rokenrol. Nazvati EP And My Rock N' Roll 45s „stoner rokom“ pa čak i hard rokom bilo bi svakako previše reduktivno jer ovaj bend ima i solidnu količinu glam rok melodičnosti i poleta u svoje tri pesme i ovaj materijal izvrsno curi između svojih rifova, naumpanog ritma i himničnog pevanja. Vrlo prijatno:
https://hotblood.bandcamp.com/album/and-my-rock-n-roll-45s
Ukrajinski Risin Sabotage su album Macabre snimali i miksovali za vreme pandemije a onda masterovali za vreme rata i, mislim, imali bi sva prava ovog sveta da zvuče kao da su totalno u kurcu. A ne zvuče. Ovo je energičan, mišićav psihodelični teški rok, koji, svakako, ima svoju mračnu stranu ali je generalno poletan, zapaljiv i, jebiga, zabavan. Gitare kidaju, pevanje je taman kako treba a gruv neodoljiv. Slušajte!
https://risinsabotage.bandcamp.com/album/macabre
Za vrlo spor, vrlo izdrogiran stoner-doom stižu vam, ravno sa Malte, Hemplifier. A ako ime benda nije bilo dovoljno po proverbijalnom nosu, onda evo i kako se zove debi album: The Stoner Side Of The Doom. Pretpostaviću da se radi o aluziji na onaj album Pink Flojda koji ove godine slavi pola veka činodejstvovanja, ali je i po sredi sasvim pristojna deskripcija muzike koju ćete ovde čuti. Hemplifier ne preteruju sa maštovitošću i ovo nije ploča za ljude koji u stoner roku traže inventivne aranžmane ili rokerski gruv, pesme su spore, duge, mučne a opet imaju u sebi tu hašišarsku bluz komponentu i kako je ovo ipak izdao Electric Valley Records, jasno je da se nudi solidan program:
https://evrecords.bandcamp.com/album/hemplifier-the-stoner-side-of-the-doom
https://hemplifier.bandcamp.com/album/the-stoner-side-of-the-doom
Za publiku koja, pak, voli da im je stoner rok maštovitiji, razrađenijih aranžmana, psihodeličniji po više od jedne dimenzije stigao nam je novi, malo je reći dugo očekivani album švedskih majstora Saint Karloff. Paleolithic War Crimes je naime nastavak kultnog Interstellar Voodoo koji nam je 2019. godine svima prilično zavrteo mozak svojim „jedna kompozicija i četrdeset minuta psihodelije“ pristupom i ako među nama ima i neko kome je to vrćenje mozga bilo negativno, odmah da ga umirim: Paleolithic War Crimes je normalno sekvencirana ploča sa sedam odvojenih pesama – umesto spojenih kao na prošlom albumu – a Saint Karloff nisu izgubili ništa od svog toplog, hardrokerskog zvuka. Naprotiv, ovo je sada i prirodnije old school intonirana ploča sa prilično dobrim zvukom i pesmama čije su teme, rifovi, melodije i refreni promišljeni a zatim su aranžirane sa pažnjom i slojevito. Nema mnogo modernih bendova za koje se da pomisliti da su legitimno mogli da dele binu sa Black Sabbath i Iron Butterfly pre pola veka, ali Saint Karloff su i dalje ničim ugroženi predsednici ovog elitnog kluba:
https://saintkarloff.bandcamp.com/album/paleolithic-war-crimes
Hajdemo sad na thrash, speed, hardcore, grindcore i death metal. Gamerra iz Luizijane sviraju OPAK thrash metal na svom ovogodišnjem EpP-ju, Tedium, vozeći brzo i pomalo pogibeljno. Mislim, pesma koja EP otvara, naslovna, je baš onako brz, oštar komad nameran da vam krv dovede do ključanja i da vas uvuče u najbližu šutku. Posle ovog abend pokazuje da ima maljo progresivnih tendencija, ali materijal je generalno agresivan, brz, žestok i beskompromisan. Pritom sve je to prijatno andergraund po zvuku i produkciji pa se u to ti zarazni, mračni rifovi i režanje umesto pevanja savršeno uklapaju:
https://youtu.be/LD0XxJ1uvWg
Thrash Attack iz Čilea postoje,sa prekidima još od kraja prošlog veka ali im je upravo izašli Brazen Bull tek prvi album. No, bend sasvim uspeva da opravda svoje ambiciozno ime, nudeći oštar, kvalitetan thrash metal napadačke dispozicije i vrlo usvirane izvedbe. Ima ovde puno zrelosti, sa odličnim rifovima, kvalitetnim pevanjem po uzoru na Mileta iz Kreatora, ali i kvalitetim aranžiranjem. Produkcija je takođe pristojna a naravno, meni najviše prija što se album vozi u brzom tempu većinu vremena. Odlično.
https://thrashattackchile.bandcamp.com/album/brazen-bull
Poljaci Hasselhoff Messerschmitt su negde između thrash metala i crustcorea na svom EP-ju Nie jest git. Ovih pet pesama se svakako kvalifikuju i za pank i za metal oznake, sa old school melodijama i rifovima, a onda i sa malo novijih elemenata u aranžiranju. Da mi neko kaže da je ovo snimljeno 1992. godine ne bih baš bio šokiran i veći je šok da ljudi i dalje ovako sviraju. Al slatko je:
https://813street.bandcamp.com/album/nie-jest-git
Project: Roenwolfe su, pak, rodno mešoviti sastav iz Arizone koji svoju kombinaciju thrash i power metala pošteno svira već više od deset godina, a gitaristkinja i glavna autorka muzike, Alicia Cordisco je iskusna muzičarka koja od polovine prve decenije ovog veka svira sa brojnim thrash i power bendovima. I odnedavno je otvoreno trans. Treći album, eponimni Project: Roenwolfe je utoliko ploča sigurnog izraza koji se meni nalazi na zaista ugodnoj poziciji između tvrdog thrasha i ukusno melodičnog power metala, sa lepim tempom i dobrim rifovima, te prijatnim pevanjem Patricka Hoyta Parrisa koji je nekada svirao bas u Theocracy, ali i ploča koja tekstovima i atmosferom obeležava Alicijinu tranziciju. I meni je sve to dostojanstveno i lepo za slušanje, sa dovoljno mašte ali i dovoljno znojave, kvalitetne svirke da budem zadovoljan na svim nivoima:
https://projectroenwolfe.bandcamp.com/album/project-roenwolfe
Za nešto brutalnije tu je, er, Dave Ellefson, bivši basista Megadeth koji je u sebi sve ove godine krio ambiciju da svira deaththrash. I sada sa sastavom Dieth može. Prvi album ovog novog projekta, aktivnog od prošle godine, zove se To Hell and Back i u lajnapu su i Guilherme Miranda iz Entombed A.D. te Michał Łysejko nekada iz Decapitated. Dakle, vrlo poštena postava i zapravo album vrlo poštenog deaththrasha koji dosta profitira od Mirandinih melodičnih gitara ali i odličnog pevanja. Ne očekujte od ovog Megadeth, ali ako ste voleli Entombed A.D., Dieth daje dosta sličnog vajba, sa umešanim nešto gruverskijim thrash rifovima. Vrlo pristojno:
https://diethofficial.bandcamp.com/album/to-hell-and-back
https://youtu.be/X29ORexH-K4
Brazilski krosover sastav Mustaphorius svira skoro deceniju i po a Homem Horrível mu je prvi album posle nekoliko singlova i jednog EP-ja. I sad, nema tu neke velike filozofije, ovo je starinski thrashcore format koji ste mogli čuti i 1989. godine mada ne baš ovako solidno producirano. No, pesme su pitke, komunikativne, energične i apsolutno prilagođene ideji startovanja poštenih šutki u mošpitu. Vrlo je to uredno i ako već ne dostiže visine jednih Ratos de Porao, svakako ni ne bruka njihov legat:
https://mustaphorius.bandcamp.com/album/homem-horr-vel
Slatki su mi Indonežani Pabean Hardcore sa svojim EP-jem Onar – oni ga zovu svojim prvim albumom posle deset godina rada – koji sakuplja šest pesama očigledno snimljenih na različitim mestima pod različitim uslovima pa i kvalitet zvuka solidno varira. Ima sve to šarma pogotovo što je muzika metalizirani hardcore sa dosta starinskih elemenata. Bendu niko ne može da prigovori da u sve ne ulaze srčano i svom snagom pa ako volite gruverski, plesni moschore kao iz ranih devedesetih ovo treba čuti:
https://pabeanhardcore.bandcamp.com/album/onar-4
Sa Floride dolaze Cursed Birth i svoj metalizirani hardkor oni nazivaju „Pissed-off nümetalcore“. Fer. Demo Rot From Root ima tri pesme dranja, teških rifova i gruva, te samo malo disonantnog gitarskog rada tek da opravda tu sponu sa nu metalom, ali pesme su fine, produkcija OK a sve plaćate po želji:
https://cursedbirth.bandcamp.com/album/rot-from-root
Kanadski Necronado svira crossover razumno starinske provinijencije i meni se to dopada. Debi EP ovog kvarteta, A Scythe for a Scalpel meša nestašne, zarazne pank teme i metal zvuk u pesmama koje su brze, zapaljive i, mada smo naravno sve to mnogo puta do sada čuli, nije nas zamorilo. Zvuk je, pa, jeftin, ali radi posao a bend svira sa puno autoriteta i Necronado se upisuju na moju listu pozitivaca bez po muke:
https://necronado.bandcamp.com/album/a-scythe-for-a-scalpel-demo-ep
S.A.C. a što je skraćenica za Shoot All Cops su „slam/ grind“ bend sa Rod Ajlenda i debi EP, sa tri pesme i nazvan isto kao i bend je, pa, nekih pet i po minuta baš toga. Ovo je malo beatdown, malo slam, malo grindcore, a sasvim obuzeto bijesom i mržnjom. Nije ni loše ko voli ti siledžijsku, jelte, muziku:
https://protagonistmusic.bandcamp.com/album/self-titled-12
World I Hate iz Milvokija mešaju najtežim, spori metalizirani hardcore (ali bez moshcore gruva) sa powerviolence eksplozijama brzine. I to lepo ide. Album Years of Lead ima jedanaest ubitačnih pesama koje su dovoljno kratke da se ne zamorite od tolikog pritiska na uši a dovoljno dugačke da bend u njima može da zapravo razradi osnovne teme i pobegne od baš najortodoksnijeg pank minimalizma. Vrlo dobro:
https://worldihate.bandcamp.com/album/years-of-lead
Hang Tough su iz Los Anđelsa i njihov beatdwon hardcore je baš ono, siledžijski, gangsterski sa dosta rep elemenata koji se onda prirodno uklapaju uz slamming death metal pasaže. EP California Violence ima pet pesama ulične poetike i ponavljanja reči motherfucker, pričanja o realnosti, imitiranja policijskih sirena gitarama i, mislim, to sve odlično zvuči, sa sve jednim kraktim ali dobrim trap instrumentalom. Opako:
https://hangtoughxsfv.bandcamp.com/album/california-violence
Na drugoj strani hardkor spektra su Spy iz Kalifornije čiji album Satisfaction nudi disonantni hardkorpank sa gruvom koji su mogli imati i Dead kennedys pre 40 godina i zvukom od koga će vam otpasti uši. Ali bićete srećni dok otpadaju jer je ovo izuzetno eksplozivno, konfrontativno a zabavno:
https://bbbrecords.bandcamp.com/album/satisfaction
Kom su sve te „kor“ novotarije malo, jelte, smorne, evo četvrtog albuma montrealskih Priors. Daffodil bukvalno zvuči kao da je dajbože 1979. godina a Pekinška Patka hvata zalet ka jugoslovenskim top listama. Bend ima i zvuk i tehniku i sve što treba da se smesti između klasičnog panka i ranog postpanka, pa se praskavi, rokerski komadi smenjuju sa proto-Cure pesmama i, mislim, sve je do jaja:
https://priorsmtl.bandcamp.com/album/daffodil
Thousand Cuts iz Misisipija sviraju „powergrind hardcore blues“. U prevodu, njihov album Revolt ima šesnaest pesama lo-fi powerviolence prženja koje ume da zamori uši intenzitetom i abrazivnošću zvuka ali ima nečeg vro doslednog, respektabilnog u pravljenju ovako ružne muzike ovako ubeđeno. Vrlo je to solidno a plaća se koliko hoćete:
https://thousandcuts.bandcamp.com/album/revolt
Finski Vulgar Mass su snimili istoimeni debi album i ovo je old school grindcore/ deathgrind kao nešto iz devedesetih, samo sa malo boljom produkcijom nego što biste očekivali od albuma koji ima šesnaest pesama gde samo jedna prelazi dva minuta a većina ne dobaci ni do minut. Bend odlično svira, pakujući dosta energije u svoje kratke pesme, a produkcija je sjajna, sa finom separacijom instrumenata i dosta dinamike. Bend se ne ubija od maštovitosti ali ponekada je dovoljno samo dobiti pošten, brz, energičan grindcore koji ništa ne filozofira i ja sam srećan:
https://vulgarmass.bandcamp.com/album/vulgar-mass
Onda još sedamnaest grindcore pesama stiže na albumu Not a Good Sign trija Gnarcoossee iz Orlanda u Floridi Ovo nema „death“ prefiks i u pitanju je eksplozivni, blago disonantni/ psihodelični grind koji već dvema pesmama koje obrađuje (jedna je od Nasum a druga od Corrosion of Conformity) sugeriše raspon u kome se filozofija grupe kreće. Solidno je sve to, sa jeftinom a funkcionalnom produkcijom i svirkom koja je organska, prirodna, nekako umiljata. Plaćate koliko hoćete:
https://gnarcoossee.bandcamp.com/album/not-a-good-sign
Japanische Kampfhörspiele imaju novi album, Blaskapelle Bürgermeister Bratwurst Bier Geschenkekorb Bibelstelle Bumskabine Bienensterben Völkermord i mada je primamljivo reći da njegovih petnaest pesama prolete pre nego što uspete da pročtiate naslov do kraja, to baš i nije tačno. Ovi nemački grajnderi već godinama nastoje da grindcore matricu prošire, spajanjem sa pankom, pa i pop muzikom, te je i ovaj album pun interesantnih fuzija i eksperimenata od kojih su neki i vrlo uspeli. Neki drugi nisu ali ovo je svakako album za ljude koji vole da se iznenade i grindcore vide samo kao polaznu tačku. Svakako podržavam!
https://bastardizedrecordings.bandcamp.com/album/blaskapelle-b-rgermeister-bratwurst-bier-geschenkekorb-bibelstelle-bumskabine-bienensterben-v-lkermord
Primećujete da je grindcore dobro rodio ove nedelje. Supressant su iz Asutralije i istoimeni sedmoinčni vinil im je prvo „pravo“ izdanje posle nekoliko split kaseta. I mislim, i ovo je old school, jeftini, sirovi a šarmantni grind sa jedanaest kratkih, energičnih ejakulacija duha i emocije. Nimalo originalno, sasvim standardno ali duševno jebem mu.
https://psychocontrolrecords.bandcamp.com/album/suppressant-s-t-7-ep
Spoils Of Gore je split EP između rumunskih Fecal Worm i kanadskih Pathetic. Fecal Worm, jednočlani projekat, sebe opisuje kao „sporadic goregrind“ i ovo je u principu sasvim standardni kućni, jednočlani goregrind, ili makar standardni za to kako je ova muzika zvučala pre dvadeset ili trideset godina. Drugim rečima, ovde ima ipak nešto više odlika „prave“ muzike i nije sve smrvljeno u gorenoise karikaturu kakve danas klinci rade. Nije baš ni sad nešto fantatično originalno, ali je korektno. Pathetic su pravi bend, sa tri čoveka u postavi i njihova strana je profesionalnija, zabavnija, zaraznija, bolje producirana i generalno zbog nje ovo izdanje vredi pažnje:
https://pathetic666.bandcamp.com/album/spoils-of-gore
https://fecalworm.bandcamp.com/album/spoils-of-gore
Još jedan goregrind split izdali su poljski Left Hand Patches. Ovo je ful album gde je sa jedne strane kanadski Archagathus a sa druge francuski Pulmonary Fibrosis. Kanađani sebe opisuju rečima „We're a fucking punk band from Winnipeg and we suck.“ i to je fer jer njihov goregrind svakako ne demonstrira sad neku maštovitost. No, korektan je i ako volite rani Regurgitate, ovo je solidan faksimil samo bez mnogo pamtljivih rifova. Ali korektno, bučno, prljavo. Pulmonary Fibrosis su iskusnija i nešto kvalitetnija ekipa, pa je i njihovih osam pesama ovde za nijansu tehničkije i autoritativnije Ali, da bude jasno, sve je ovo muzika iz dubokog andergraunda za nas koji smo posebna vrsta društvenog taloga i ne treba je puštati civilima:
https://lefthandpatches.bandcamp.com/album/pulmonary-fibrosis-archagathus-split
https://pulmonaryfibrosisofficial.bandcamp.com/album/split-w-archagathus
Blemish iz Nju Džersija, tehnički, ne sviraju stvarno grindcore, ali izdaju za Frozen Screams i pesme su im dugačke oko minut pa njihov gruverski death metal-core-punk nekako upada u grindcore fijoku. Ovo nije prečesto brza muzika, ali je gruverska, prljava i zna tačno kuda je krenula. A koliko nas može to za sebe da kaže?
https://blemishnj.bandcamp.com/album/omnipresence
https://frozenscreams.bandcamp.com/album/omnipresence
Frozen Screams je izdao i novi EP kalifornijskih Dipygus, konceptualnu ploču Wet Market o fiktivnoj infestaciji mesnih produkata koja se širi po SAD. Ovo je čvršće unutar death metal formata, ali Dipygus uspevaju da zvuče originalno i sveže, nudeći svoje košmarne, hermetične vizije i energičnu a maštovitu muziku. Odlično je:
https://frozenscreams.bandcamp.com/album/wet-market-ep
(Kraj u narednom postu)
Meho Krljic:
Endless Mutation sa Rod Ajlenda su dva lika sa dva demo snimka. Drugi, Demo II, izašao pre neki dan ima dve pesme (sve, da, SVE je u znaku broja dva ovde) (osim što ima i intro pa demo ima zapravo tri treka) koje su me, evo, reći ću, oduševile. Ovo je old school death metal kome ništa nema da se doda ili oduzme, pun savršenih rifova, izvrsnog gruva, energije i šarma. Plus odličan vokal. Plus vrlo solidna produkcija. Mislim, ako volite Death i Obituary, Grave i Cannibal Corpse ali i Cathedral, ovo se NE ZAOBILAZI:
https://endlessmutation.bandcamp.com/album/demo-ii-2
Obično kažem ono da nisam neki fan melodičnog death metala, ali da me onda neki bend prijatno iznenadi. E, baš tako, Whythre iz Sijetla na svom drugom albumu, Impregnate My Hate, baš su me prijatno iznenadili kreirajući plou koja ima sav ekstrovertni, hardkorovski vučni momenat The Black Dahlia Murder a sa malo smanjenim melodičnim programom. Umesto toga Whythre imaju odličan gruv, dobre rifove, a kada i treba da se napravi epski deo sa veličanstvenim, jelte, harmonijama, to se radi sa ukusom i odmereno. Death Frontier je, recimo pesma sa tim kvazimejdnovskim melodičnim motivom koji se ponavlja ali je aranžirana tako da je ovo perfektan krešendo inače baš opasne srednjetempaške nabadačine sa pevačem (inače novim) koji razara. Vrlo ukusna ploča:
https://whythre.bandcamp.com/album/impregnate-my-hate
Biochemical Genocide sa Floride imaju debi EP, Maggot Gods i prijatno je to mada kućno producirano. Ove četiri pesme su fokusirane uglavnom na srednjetempaški gruv i jedan praktično plesni ugođaj, bez sad tu nekih ambicija da se kreiraju inovativni death metal formati. Ali okej je:
https://biochemicalgenocide.bandcamp.com/album/maggot-gods
Finski death metalci Corpsessed snimili su živi album, Skeletal Grotesquery i mada je zvuk pomalo razmrljan, njihov „abyssal and harrowing death metal“ se čuje kako treba. Hoću reći, ovde je hermetičnost već ugrađena u muziku koja ide napred gazeći teškim, bolesnim rifovima i evokativnim melodijama, uz težak ritam i zverske vokale, pa se uživo sve to na kraju spoji u jednu amorfnu, preteću masu koja vas uvuče u sebe i ne pušta:
https://corpsessed.bandcamp.com/album/skeletal-grotesquery
Parasitic iz San Dijega još nemaju album iako sviraju skoro dve decenije. No, novi EP, Disfiguring Symmetry zvuči solidno zrelo pa se možda i album pomalja na obzorju. Pričamo o mračnom, brutalnom death metalu koji ima i atmosferu i gruv, ali i potrebnu brutalnost da zadovolji sve vaše potrebe. Parasitic ovde stručno uvaljuju pasaže lepe melodije između disciplinovanih, tvrdih rifovai materijal je moćan, maštovit i uzbudljiv. Produkcija adekvatna pa je ovaj EP vrlo lako preporučiti uz opasku da, eto, ne mora brutal death metal da se uvek svede na sviranje svom snagom sve vreme:
https://parasitic.bandcamp.com/album/disfiguring-symmetry-ep
To Descend je još jedan od projekata najzaposlenijeg čoveka švedske scene, Rogera „Rogga“ Johanssona. Ovde sviraju i drugi iskusni muzičari a novi EP (bend je snimio i album pre dve godine), Mindless Birth nudi oštar, old school death metal. Kao da niste znali, jelte. Nema ovde ničeg specijalno inovativnog, da ne bude zabune, ali ako volite klasičan, prljavi death metal zvuk sav u hromatskim rifovima i sa zvukom koji nije iskomprimovan do besmisla nego može da se pošteno odvrne, Horror Pain Gore Death Productions ima poslasticu za vas:
https://hpgd.bandcamp.com/album/mindless-birth
Heruvim su iz Ukrajine a njihov death metal bavi se isključivo svetovima koje je izmaštao Robert E. Howard pre stotinak godina pa tako i novi EP, Battle for Cimmeria ima gomilu Konana na omotu i možete da zamislite stihove koji se ovde čuju. Muzika je prijatni, topli old school death metal sa finim rifovima i dosta melodije, produkcija je kavernozna i sve zvuči jeftino i pošteno:
https://heruvim.bandcamp.com/album/battle-for-cimmeria
Singapurski Severed su svoj demo (naslovljen i Outbreak) napravili, kažu, tokom pandemije, kao studijski projekat. Ne znam da li to znači da je ovo jednočlani bend ili šta, ali tri pesme plus intro koje ovde imaju da se čuju su, pa, odlične. Naravno , i ovo je old school death metal sa zdravom dozom thrasha u svojoj srži i Severed znaju zanat, nudeći krljački, čvrsti metalski rad na transverzali Autopsy-Death-Obituary. Kada se ovakva muzika napiše i odsvira dobro, njena jednostavnost i primitivnost deluju savršeno i umetnički potpuno zaokruženo bez ikakve potrebe za komplikovanim tehnikama i egzotičnim aranžiranjem. Severed to odlično demonstriraju i imaju vrlo pristojnu produkciju pride:
https://severedhead.bandcamp.com/album/demo
Moral Collapse imaju novi, drugi album i njhov tehnički death metal koji uspešno koketira sa avangardom je ovde i dalje u opasnoj formi. Dvojica Indusa su i za ovu priliku pojačana Hannesom Grossmannom iz Obscure i Necrophagista a ponovo se u gostujuće muzičare uključuju i Mia Zabelka na violini te Julius Gabriel na saksofonu. Kombinacija zvučnih montaža, slobodne improvizacije i kvalitetnog death metala i ovde odlično funkcioniše i mada se Divine Prosthetics kao i dosadašnji radovi benda može i sam smatrati eksperimentalnim albumom, na njemu ima dovoljno pravovernog i kvalitetnog metala da zadovolji tradicionalniju prog-death publiku a i dovoljno free improva za ljute avangardiste. Trijumf.
https://moralcollapse.bandcamp.com/album/divine-prosthetics
I na kraju smo, sa krosžanrovskim pločama i heavy metalom! Victory Over the Sun je solo projekat nemačke kompozitorke po imenu Vivian Tylinska a koja već izvesno vreme živi i stvara u Portlandu, u Oregonu. I ja stlano pominjem kako Portland ima nesrazmerno visok procenat zanimljivih muzičara, pa možete Victory Over the Sun pribrojati toj evidenciji. Četvrti album projekta u kome ona pored uobičajenih instrumenata svira i harmoniku a ima i goste na violinama, te raznim duvačkim instrumentima, zove se Dance You Monster To My Soft Song! – očigledno nazvan po poznatoj slici Paula Kleea, staroj stojednu godinu u ovom trenutku – i mada je ovo najlakše opisati kao avangardni blek metal, najpre zbog vokala, Tylinska piše kompozicije koje metal, klasičnu kompoziciju, džez i malo folklora spajaju navrlo svež i osoben način. Iako žestoke svirke ne manjka, vredi ukazati i da su pesme jako dugačke i imaju jednu postrokersku opsednutost ponavljanjem, dinamikom i atmosferom, dok Tylinska voli mikrotonalne skale, pa sve zvuči istovremeno prijateljski i nežno, i preteće i tuđinski. Vredi!
https://votsband.bandcamp.com/album/dance-you-monster-to-my-soft-song
Španski/ baskijski Fear Crowd ima treći album, En Llamas nudeći melodičan, energičan heavy metal sa soldnim tempom i himničnim refrenima. Ovo je dobrim delom upečatljivo zbog fine vokalne interpretacije pevačice Leire García, ali ni muzika uopšte nije loša, sa pesamama koje su ekonomične, melodične a energične, bez mnogo filozofije i gubljenja u aranžmanima. Produkcija mi nije idealna, bubnjevi imaju vrlo malo dinamike i sve zvuči malo plastično, ali muzika je dobro napisana a pomenuta pevačica ima dosta karaktera. Prijatan album raspevanog klasičnog heavy metala:
https://fearcrowd.bandcamp.com/album/en-llamas
Wolverton iz Alberte je, koliko mogu da shvatim, jedan lik koji muziku pravi po osećaju i tvrdi da radi sve što mu padne na pamet, te da nema grešaka već samo srećnih zgoda. I, mislim, OK, ali kako je fer da je on ovoliko talentovan??? Album Tailspin je BRUTALNO kvalitetna ploča ekspresivnog, melodičnog posthardcore-hard-rock-metala sa odlično napisanim pesamama, virtuoznom svirkom i čak i vrlo solidnom produkcijom. Mislim, ovde ima pesama od kojih čovek bukvalno skoči sa stolice i počne da se dere od sreće, a to se ne čuje često. Obavezno čuti (Edit: autor je album u međuvremenu uklonio sa Bandcampa ali ostavljam tekst i link jer će se nesumnjivo uskoro pojaviti):
https://wolverton.bandcamp.com/album/tailspin
JD Power Trio su minhenski trio sa novim EP-jem, Ivory Tower kojim lider Jakub Dwornicki oglašava povratak mračnoj, glasnoj gitarskoj muzici. Oh, a ima i saksofon na jednoj pesmi. No, ovo je generalno vrlo dobar primer alternativnog metala, onog žanra koji je teško opisati ali ga prepoznajete kada ga čujete, a koji često meni deluje suviše radio-friendly da bih mu posvetio dovoljno vremena. No, JD Power Trio su prilčično dobri i pored melodičnih refrena, sa odličnim gruvom, kvalitetnim atmosferama, generalno maštovitim pesmama. Vrlo fino:
https://jd-music.bandcamp.com/album/ivory-tower
Burdener iz Hjustona su između posthardkora i sludge metala pa tako EP Such Pain For Nothing odgovara na pitanje koje je sigurno svako sebi jednom postavio: kako bi Fugazi zvučali da se Ian Mackay ODVALJIVAO od gudre? Tri pesme koje ovde čujemo su pune tenzije kreirane pre svega vokalima i onda rifaška oslobađanja tih tenzija dobro dođu pa bend, čini mi se, radi nešto solidno:
https://burdenerofficial.bandcamp.com/album/such-pain-for-nothing
Portlandski Leathürbitch isporučuju jedan od najlepših heavy metal albuma koje sam čuo ove godine. I pretodna izdanja su bila dobra, ali drugi album, Shattered Vanity je jedna vrlo sazrela, a opet vrlo odmereno sirova i in your face kolekcija pesama u agresivnom a zaraznom NWOBTHM stilu. Bend ne samo što svira brzo i žestoko, sa pevačem koji izleće u nervozni falseto svakih par stihova nego je i produkcija pomalo sirova i old school pa sve to albumu daje dozu underground nevaljalstva koja jako prija. Pesme su vrlo dobre a bend je ispravio i jedinu zamerku koju sam imao da im uputim prošli put i sada na omotu imaju sliku koja perfektno ilustruje njihovo ime i odabrani fetiš. Leathürbitch sviraju u istom stilu kao i s razlogom voljeni Kanađani Riot City, ali su za sada prljaviji i siroviji i to jako prija. Ne propustiti:
https://leathurbitchpdx.bandcamp.com/album/shattered-vanity
Wytch Hazel imaju novi, četvrti album i ako ste voleli njihova prethodna izdanja, IV: Sacrament je još kvalitetnog retro metala sa ovog puta samo malo lepšom produkcijom. Lankaširski bend vrlo stručno već godinama spaja ’70s zvuk metala, okultnog roka, folka i psiihodelije, ubacujući u pesme harmonije i teme koje su mogle doći i sa neke od ploča Wishbone Ash ili Thin Lizzy a Sacrament ovde ne oskudeva. Bend takođe svoju mirotočivu hrišćansku dispoziciju sasvim bez srama gura u prvi plan i ovo se uklapa uz muziku koja ima dimenziju sete ali je pre svega svečana i optimistična. Ugodno:
https://wytchhazel.bandcamp.com/album/iv-sacrament
Za preslađeni, neumereno raspevani power metal, škotski Gloryhammer su tu sa četvrtim albumom, Return to the Kingdom of Fife i, mada sam još za prošli album uzdisao da je to zajebana kičijana koju spasavaju dobra svirka i rifovi, ovaj je, pa, još bestidnije teatralan. Zapravo, ovo na momente prelazi maltene u Muppet Show i, da se razumemo, meni je to nekako drago. Gloryhammer se ne prave da sviraju „ozbiljan“ power metal, a što će već i naslov prve pesme (ako ne računate intro) pokazati: Holy Flaming Hammer of Unholy Cosmic Frost. No svirka je ozbiljna, produkcija adekvatna i u tom smislu, Return to the Kingdom of Fife je jedna zabavna, poletna ploča u kojoj se može uživati bez stida:
https://gloryhammer.bandcamp.com/album/return-to-the-kingdom-of-fife
https://www.youtube.com/watch?v=7RhoBOLnfbs
Danski Stügg imaju previše groove metala u svom modernom heavy metalu da bi meni to prijalo al neka me sad pregazi tramvaj ako im drugi album, Shepherd of the Pit nije pun zanimljivih ideja i maštovitih prelazaka iz atmosfere u atmosferu. Ima ovde poštene krljačine a ima i iznenađujuće melodičnih, upečatljivih deonica. Svakako zanimljivo:
https://stugg.bandcamp.com/album/shepherd-of-the-pit
Ah, novi Pupil Slicer? MULTIPLI užici u najavi, SVI U ISTO VREME. „Kada bi Dilinger Escape Plan, Today is the Day i Pig Destroyer imali ćerku, ona bi zvučala ovako.“, rekao sam pre dve godine ali trebalo je da kažem „ona bi VRIŠTALA ovako“ jer to kako peva Kate Davies je jedna orgija ekspresije. Na novom albumu, Blossom, bend i dalje levitira između mathcorea, disonantnog metalcorea, grindcorea i pomera se u smeru, recimo, nu-metal-popa i, naravno, rok opere. Zapravo, Blossom je otvoreno konceptualni album čija epizodna struktura ima puno smisla a izleti u dementne a slatke melodije su uzdržano teatralni na najbolji način. Opako razvaljivanje od strane jedne od najljućih žena u rok muzici i njene ekipe:
https://pupilslicer.bandcamp.com/album/blossom
Body Stuff su njujorški duo kojima se svaki album zove Body Stuff i samo se dodaje redni broj a koje je magazin The Wire proglasio „hardkor verzijom Brusa Springstina“. Molim lepo, Body Stuff 4 je ploča glasnog, ekspresivnog a hermetičnog post-rok-popa-post-pank-folka koja nekako ima metal energiju bez ikakvih metalskih stilema i uz instrumentarij koji zvuči kao da se neko igrao na detetovom tabletu. Xiu Xiu su remiksovali jednu pesmu i Body Stuff su zapravo kao više hard rok verzija Xiu Xiu što do malopre nisam ni znao da mi treba u životu. A treba mi!
https://bodystuff.bandcamp.com/album/body-stuff-4
Halflighted je, recimo, sludge metal sa malo death metala, ali koji ne zvuči ni kao klasičan sludge metal ni kao klasičan, er, death sludge. Debi album ovog španskog/ katalonskog projekta, najpre zvuči kao postpank odrastao na slušanju sludge i death metala pa ovde ima dosta melodije i jeftine gotske estetike. I nekako je slatko:
https://halflighted.bandcamp.com/album/obloquy
Ne znam što su teksaški Koningsor ovako tihi izmasterovali svoj album Death Process ali dobro, nije rđavo ponekad čuti math metal album koji vam ne masakrira uši u prvih pet taktova. Muzika i produkcija su standardno agresivne ali i zabavne, i Koningsor se lepo preporučuju svojim kompleksnim ali atmosferičnim i gruverskim kompozicijama:
https://koningsormusic.bandcamp.com/album/death-process
LohArano su sa Madagaskara i mešaju groove metal, repovanje, pank i lokalne etničke ritmove za nešto što oni kažu da zvuči slično RATM, Panteri i System of a Down. Mislim, jasno mi je kuda idu ali EP Bae Nosy svakako pre svega privlači pažnju svojim afričkim temama i odličnim vokalnim radom pevačice pa čak i ja koji ne marim za nabrijane bendove ovo mogu da poslušam sa apetitom:
https://loharano.bandcamp.com/album/bae-nosy
Rival Sons su izdali prvi od dva planirana albuma za ovu godinu i Darkfighter je, pa prijatna ploča hard roka koji ima dobru, gruversku bluz osnovu ali pogleduje u smeru progresivnog roka sa dosta ambicije. Meni je to sasvim ugodno, pogotovo jer album ne traje ni 40 minuta a ima dosta lepih ideja i žanrovskog meandriranja da me drži upecanog sve vreme. Odlična produkcija, dobri svirači, dobre pesme, jedan onako old school mainstream osećaj, sve kako treba:
https://youtu.be/VuNmKPJnABE
Album nedelje stiže iz Ukrajine. Prošle godine mi se dosta dopao EP kijevskih Karabiner, a sada se ova ekipa vraća sa debi albumom, Unbeaten i, pa, ovo i dalje zaslužuje najviše ocene. Karabiner i dalje tresu brz, survov, tehnički impresivan thrash oplemenjen sociopolitičkim i filozofskim promišljanjima, kreirajući prototip zrelog a opet nestašnog, napaljivog metala. Naprosto, uz ovo možete i da klimate glavom i promišljate ljudsko stanje i jednako da se šutirate i skačete sa bine u uzavrelu masu. Karabiner su još brži nego pre, ulećući u grindcore i death metal pasaže na po nekoliko momenata da pokažu da mogu da budu JOŠ brži, rifovi su oštri, solaže krvoločne, i ovo je, sve u svemu apsolutno thrash remek delo. Ne propustiti ni po koju cenu:
https://bathoryhead.bandcamp.com/album/unbeaten
https://karabiner.bandcamp.com/album/unbeaten
Meho Krljic:
Nedelja u kojoj možemo da radosno izignorišemo Korija Tejlora a poradujemo se Džastinu Brodriku je, pa, dobra nedelja. Da ne pominjem da smo u njoj dobili i jedno izuzetno srpsko izdanje!
Blek metal! Duivel su Nizozemci i imate samo jednom da pogađate šta njihovo ime znači na našem jeziku. Ali, evo, možete prvo da preslušate njihov novi EP, Heiligschennis pa kad čujete koliko je to blasfemično ili samo vidite omot, sve će biti jasno. Duivel imaju jedan album iza sebe, koji nisam slušao, ali ovaj EP je pun agresivne svirke i mučne tenzije koju proizvode disonantne gitare i klavijature, sve ušnirano u jednostavne a opet domišlljate aranžmane. Čini mi se prejako da ovako sirovu muziku nazovem avangardnom ali Duivel definitivno iskaču iz formata običnog blek metala i pružaju nešto ambicioznije i intrigantnije:
https://nomadsnakepit.bandcamp.com/album/heiligschennis
An Evil Unearthed je split album između Orcblood i Deformem ali za sada na Bandcampu imamo samo stranu Orcblood. Ali ona je vrlo dobra. Ovaj mladi, novi sastav iz Los Anđelesa se ovde ističe kvalitetnim kompozicijama i odličnom svirkom, nudeći četiri nekomplikovane ali upečatljive pesme blek metala koji voli i trešerske rifove, najlepše se oseća u brzom tempu i generalno kida. Solidan ako već ne skup studijski zvuk, takođe i cena od koliko date su dodatni argumenti da ovome pružite priliku:
https://orcblood.bandcamp.com/album/an-evil-unearthed
Okkultation su norveški blek metal bend za koji niko nigde nikada nije čuo pa ću pretpostaviti da su veoma novi. No, debi album, The Cryptic Manuscript je iznenađujuće zreo i njegovih sedam pesama nude kvalitetan black-death metal žestokog tempa, pretećih, mračnih rifova i svirke koja je sigurna, vrlo tehnički impresivna pa i vrlo solidno producirana (slušajte tu bas-gitaru kako zakiva!). Ne znam odakle su ispala ova dva čoveka, ali forenzička analiza pokazuje da je autor sve muzike i izvođač na svim instrumentima sem glasa Christer Korsvold koji već svira u bendovima Pandemonial i Funeral Void, no nisam očekivao baš ovakav kvalitet. Ovakav debi se ne čuje tako često iz kuhinje prilično nepoznatih muzičara pa molim da se obrati pažnja. A album pritom plaćate koliko hoćete:
https://okkultation.bandcamp.com/album/the-cryptic-manuscript
Debi album takođe norveških Ekrom, naravno, odvaljuje. Ova dva lika već imaju iskustva sa raznim bendovima pa je Uten nådigst formildelse jedna sigurna ploča sirovine ali i sofisticiranosti. Pesme imaju, za norveški blek metal tipičnu hladnoću ali se to kombinuje sa nestašnim, razuzdanim prženjem, pa se to preseče veličanstvenim, epskim pasažima i tako u krug. Vrlo prijatno:
https://edgedcircleproductions.bandcamp.com/album/uten-n-digst-formildelse
Schädel su dva lika iz Berlina sa debi albumom krljačkog, modernog blek metala. Erosion des Willens je sniman još od polovine 2021. godine ali se snimanje vokala odužilo i bend, evo, tek sada debituje. Ali trijumfalno. Ovo je vrlo kvalitetan, energičan, ma razbijački blek metal sa pesamama koje fino kombinuju sirovu energiju, hipnotičnu repetitivnost i jedan vrlo ledeni ambijent koji ne bi bio ni malo stran nekoj norveškoj ploči. No, Schädel umeju i da umere izraz pa iako abrazivni zvuk i glasna svirka ne popuštaju, pesme fino variraju nivo agresije. Vrlo dobro:
https://blackicon.bandcamp.com/album/erosion-des-willens
Pensilvanijski Profane Elegy su zabavni na prvom albumuu, When All Is Nothing. Ovo je krljački, brz blek metal koji simpatično uvaljuje melodične teme ali i atmosferične, praktično jazz pasaže između blastbit rokanja. Ne samo da su kompozicije dosta progresivne u tom smislu, nego je i zvuk atipičan za blek metal sa bubnjem koji je izdefinisan i dinamičan, tanjim, manje distorziranim gitarama i vrlo prominentim basom. Odličan debi album ali i odličan album progresivnijeg blek metala uopšte. Profane Elegy imaju ideja za izvoz i nadam se da će ih kolege slušati i biti inspirisane:
https://profaneelegy.bandcamp.com/album/when-all-is-nothing
Sanctiphagous iz Rija de Žaneira je jedan lik pod ljupkim nadimkom Warbutcher a The Dysangelion je drugi EP ovog urnebesnog blek metal projekta. I, mislim, kažem „EP“, ali The Dysangelion ima čak jedanaest pesama zaključno sa obradom Sarcofagove Christ’s Death, pa to ukazuje i kakv je ovo blek metal. Naime, oštar, brz, sa pesmama od kojih samo jedna prebaci dva minuta (ne računajući taj kaver na kraju), i sa MEGADŽULIMA gnevne energije koja šiklja iz muzike. I, mislim, nije loše. Jeste kućna produkcija, jeste svedeno po viziji i dosegu, ali da krlja, krlja. A dovoljno je zanatski uredno da meni prija:
https://nekrolustrecords.bandcamp.com/album/nekro-020-sanctiphagous-the-dysangelion
https://sanctiphagous.bandcamp.com/album/the-dysangelion
Brazilski trio Pacta Corvina mi je odmah bio simpatičan na ime toga što ma bubnjarku u postavi (i ta bubnjarka ODVALJUJE) a onda se ispostavilo i da imaju vrlo lep debi album. Osnovan pre par godina, ovaj bend svira dosta primitivan, dosta old school back-death metal, a to znači mnogo krvoloččnih rifova, mošerskog ritma i brutalnih vokala. Ovde emo melodija i atmosferičnog shoegaze harmonskog rada nema i album Ignis et Sulphur je i muzički i pomalo i produkcijski kao da ste se vratili u devedesete i slušate ljude sa izuzetno nadrkanim karakterom kako lome instrumente od besa. Još su i otvoreno antifašistički nastrojeni, pa ne može bolje!
https://pactacorvina.bandcamp.com/album/ignis-et-sulphur
Woods Witch je u principu jednočlani projekat iz San Dijega ali na novom EP-ju, Warmth and Comfort se Stuartu, koji vira sve žičane instrumente i peva, pridružio i bubnjar Keith. I ovo je, uh, vrlo dobro. Woods Witch je ovde kombinacija blek metala, sa malo doomgaze/ voidgaze šmeka, ali i sa melodičnim folk elementima, sve sirovo, jeftino, al sa puno duše i promišljenosti. Plaćate koliko hoćete za ove lepe tri pesme:
https://woodswitch.bandcamp.com/album/warmth-and-comfort
Prilično mi se dopada debi album francuskih Miasmes. Kako već to biva, to dopadanje je zasnovano na činjenici da bend svira brzo, energično, sa finom dozom grindcore oštrine ubrizganom u blek metal osnovu. Ovde ima i klasičnijeg blek metal programa ali album Répugnance počiva na eksplozivnosti i mešanju vrlo trešerskih i rokerskih, nestašnih rifova i solaža u brzu, nemilosrdnu svirku. Pritom i dopadljiv miks sa solidnim razdvajanjem instrumenata i ja sam na kraju veoma zadovoljan:
https://ladlo.bandcamp.com/album/r-pugnance
Također francuski jednočlani Aodon ima treći album, Portraits i ovo je u suštini konceptualna ploča okrenuta stvaranju devet muzičko-liričkih portreta za devet (stvarnih ili fiktivnih) osoba. Jedini član i autor sve muzike, M-Kha, je izvorno bubnjar pa album profitira od maštovitijih bubnjarskih aranžmana u nečemu što je pre svega savremeni melodičniji, atmosferičniji, blackgazeom prilično isprljani blek metal. Prijatno je:
https://aodon.bandcamp.com/album/portraits
A onda Srbija. Beogradski Oskrnavitelj imaju odličan debi album – Pradavni – i ovaj sastav, osnovan 2021. godine, zvuči kvalitetno i zrelo već od prvog takta. Kako bend i sam kaže u svojoj kratkoj biografiji: „Hladne i emotivne melodije, mračni rifovi i često sirovi gitarski rifovi glavne su odlike stila benda koji svoju autentičnost pronalazi u oslanjanju na black metal ’90-ih. “ I, da, to je baš tako, ovo nema previše veze sa savremenim trendovima u blek metalu koji diktiraju atmosferičniji i emotivniji izraz i time je meni Oskrnavitelj odmah draži i bliži. Melodičnost je ovde uparena sa energičnim, brzim tempom, a svirka je izvrsna, sa odličnim bubnjarem (Daniel Pop iz Eris i Final Holocaust), sjajnim gitaristima i pevačicom, Ivanom Savić Iz Krampa, Sakramentuma i mase drugih bendova koja ovde odrađuje odličan posao. Kvalitet pesama je izvrstan, produkcija dobra i Pradavni je debi-album kakav svaki bend sebi samo može da poželi, karakteran, ubedljiv i moćan. Sve čestitke:
https://oskrnavitelj.bandcamp.com/album/pradavni
Pa onda pređemo na doom, stoner rok, hard rok, sludge metal i psihodeliju. Heldscalla su doom metal bend iz Sijetla koji sebi pripisuje i stonerske elemente, i, dobro, ima tu poneki stonerski rif, ali njihov drugi album, Two Cathedrals je pre svega doom sa post metal prelivima. I to meni zvuči vrlo lepo. Heldscalla sviraju sporo, imaju masivan, prijatan zvuk a pesme voze taj razjareni očaj koji samo doom metal ume da nam prenese. Jako ugodno, sa sedam uglavnom dužih i atmosferičnih pesama, ali sa puno dobrih rifova i stamene svirke:
https://heldscalla.bandcamp.com/album/two-cathedrals
Sheepdog iz Masačusetsa su dosta agresivni u svojoj „party“ interpretaciji hard/ stoner roka. EP To The Spaceship ima pet pesama vrlo tvrdog gruva sa srednjetempaškim ritmovima koji melju i gitarama koje seku na sitne komade, te pevačem koji je u svakom momentu spreman da se strmekne u provaliju. Fino funkcioniše ta tenzija između gruva i agresivnosti, pogotovo jer su ovo lepo napisane hard rok pesme a i produkcija nije nepodnošljivo prebudžena. Valjano:
https://sheepdog2019.bandcamp.com/album/to-the-spaceship
Kosmic Elephant sebe naziva i desert punk bendom što je dosta srećna deskripcija za muziku koja ima i stonerski/ desert ambijent i pankersku energiju. Mini album blood and honey sa svojih pet pesama i introm nudi jedan onako blago kinematski, relaksirani desert rock koji se onda fino oplemeni sa mao sirovije/ žešće svirke. S obzirom da bend ovo daje po ceni koju sami odredite, vrlo je vredno proveravanja:
https://kosmicelephant.bandcamp.com/album/blood-and-honey
Kad smo već kod mešavine panka i stoner roka, Hands Across Your Face - The Swamp Tribute to The Ramones je, jelte, tribjut album sa obradama Ramonesa koje sviraju bendovi nominalno poznatiji po svirci psihodeličnije, sporije muzike. Nije da ja baš sjajno poznajem rad ove etikete iz Las Vegasa, ali album ima bendove kao što su CIA Hippie Mind Control i Titanosaur, pa to služi kao neka orijentacija. I mislim, da ne filozofiram mnogo, svaka obrada Ramonesa je uglavnom zanimljiva i ovde ima nekoliko lepih, a niko nije obradio Now I Wanna Sniff Some Glue, tako da, očekujemo i Vol. 2. Plaćate po želji:
https://theswamprecords.bandcamp.com/album/hands-across-your-face-the-swamp-tribute-to-the-ramones
Španski Misty Grey za svoje liričke teme imaju noar filmove, i filmove tajanstva i mašte, pa je onda adekvatno da im je muzika dosta, jelte, kinematična i evokativna. No, ovo je doom/ stoner bend sa zdravim rifaškim radom i nabijačkim ritmom i njihova kinematičnost se pre svega nalazi u vokalnom stilu klavijaturiste Angela koji peva melodično ali muževno, dajući muzici taj neki prljavi glamur, ne trudeći se da previše ode u gotskom smeru. I to je simpatično. Bend vrlo očigledno bazira svoj izraz na ’70s doom originatorima pa se ovde Pentagram i slične kolege solidno primećuju, no album Visions After Void, treći za bend, ne zvučio kao puki tribjut ili pastiš i ima svoje ja. Fino je:
https://mistygreydoom.bandcamp.com/album/visions-after-void
Flashback su glasan, bučan a zabavan stoner rok bend iz Kalgarija čiji album, The Draconic Oath voli dobar rif, energičan ritam, promuklo pevanje, sve ono što i mi volimo. Flashback su adekvatno nazvani jer njihova muzika ima u sebi dosta retro šmeka, ali ovo je svakako moderan stoner, sa korenima u sabatovštini i svemu drugom što vam pada na pamet, ali sa savremenim senzibilitetom, nabudženim zvukom, težinom. Odličan je ovo album, mada ne izmišlja ništa novo, ali to što radi, radi puna srca i krljački:
https://flashback-yyc.bandcamp.com/album/the-draconic-oath
Slag Hive iz države Vašington pominje i nekakav powerviolence povodom svog prvog, istoimenog EP-ja ali ovo je u suštini atmosferični, hermetični sludge metal. Dakle, srednji tempo, granitno tvrdi zid gitara, bolesni gruv, očajnički odvrištani vokali – sve je prisutno. I nije rđavo. Naravno, Slag Hive nema, za sada, neke velike ambicije da zvuči preterano inovativno, ali ovo su korektno napisane pesme i imaju atmosferu i mišiće. Ja zadovoljan:
https://slaghive.bandcamp.com/album/slag-hive
Trio iz Tuluza (francuske, jelte, Tuzle), Black Drop ima vrlo prijatan gruv i atmosferu na svom debi albumu, Octopus. Prosto da ne verujete kako tri čoveka mogu da zvuče kad SVIRAJU umesto da samo, jelte, riljaju, pružajući minimalne ali vlo promišljene atmosferične komade i plesni ritam. Psihodelični rok se ovde lako i bez po muke dodiruje sa fankom a melodični, harmonični vokali sjajno idu uz nabrijane rifove i nemirne, obredne ritmove. Odlični Black Drop!!!!!!!!!! A plaćate koliko hoćete!
https://blackdr0p.bandcamp.com/album/octopus
Danski Human Growth prikazuju se kao vrlo maštoviti na albumu Lube Factory, mešajući stoner rok gruv sa izletima u postpankerske, avangardnije vode. Zanimljivo to, i eksperimentalno zvuči, ali, da ne bude zabune, propisan rokerski gruv je zagarantovan većinu vremena. Human Growth su, dakle, maštoviti a i tematski i lirički su originalni i ovaj su album, prvobitno zamišljen kao EP, šampionski iščukali i onda imali sreće da dobiju vrlo lep miks i master od strane jednog Marcusa Ferrerire. Ukratko: odličan album i bend na koji treba obraćati pažnju.
https://humangrowth.bandcamp.com/album/lube-factory
https://youtu.be/zst1o_UKcig
Kanađani Owls & Eagles imaju gruverski, atmosferičan i BUČAN album psihodeličnog stoner roka u formi tridesetšestominutnog Patience Vol 1. Ovo je, rekao bih, konceptualan album sa halucinantnim narativom pa i muzika reflektuje te, jelte, halucinacije kroz vrlo oniričke atmosfere i mnogo psihodelične izmaglice. Meni to prija, uz glasan, težak zvuk gitara i bubnjeva i rado ću mu posvetiti još vremena u budućnosti:
https://owlsneagles.bandcamp.com/album/patience-vol-1-full-album
https://youtu.be/WapmfUBSz-k
Za mene je izuzetno prijatno iznenađenje ove nedelje bio debi album kalifornijskog all-girl sastava Snakemother nazvan isto Snakemother. Ove žene, od kojih samo za jednu znam da je imala prethodne muzičke angažmane u bendovima koji su snimali albume, su spravile ploču melodičnog, teškog, moćnog doom metala koja kreće sa komadom naslovljenim Ritual od skoro deset i po minuta i nastavlja da valja tešku metalčinu do kraja ploče. Ostale pesme jesu kraće ali su pune finih rifova i upečatljivih vokalnih linija (uključujući alikvotno pevanje u jednom momentu). Nije to sad nešto preterano originalno ali je prijatno sve vreme, a topao, vrlo ugodno faziran zvuk je važan element prijemčivosti ovog albuma. Preporučujem svima na probu.
https://snakemother.bandcamp.com/album/snakemother
Njemački kvintet Voidhaven je vrlo ozbiljno i studiozno pristupio izradi svog debi albuma, Lithic. Ovo je težak, masivan doom metal koji pritom ume i da ode u melodične strane, sa klavirima, klin vokalima i uplakanim gitarskim harmonijama, da bolje podvuče svoju poentu. Ume to da bude, za moj ukus, premelodično, preteatralno, al ja sam svakako debilčina i ne treba me preozbiljno shvatati. Ko voli propisan death doom sa više nego solidnom dozom gotike, ovde će naći duhovnog naslednika albuma kakve su Anathema, Paradise Lost i My Dying Bride snimali pre trideset godina. Pa čak i meni nije moglo da se ne dopadne kada je krenula vokalna deonica u Sermon of Scorn. Dobar album:
https://voidhaven.bandcamp.com/album/lithic
I dalje smo u praznini: Voideater iz Denvera sviraju brutalan, vrlo heavy i abrazivan doom/ sludge/ core na debi albumu Speak Into Existence. Ovo je sporo, teško, puca po svim šavovima od napetosti, ali su pesme solidno napisane sa hvatanjem te neke iskonske sludge energije Treba svakako izdržati svu tu agresiju ali ima ovde gruva i šarma pa se ipak nekako može i kad stignete do kraja, drago vam je da ste se u celu tu avanturu upustili:
https://voideater.bandcamp.com/album/speak-into-existence
Monje su iz Argentine i već smo im više izdanja ovde predstavljali. Novi album, Culto al Fin de los Tiempos nastavlja udarnički i udarački, vozeći svoj nestašni, nisko naštimovani sludge/ stoner stil sa puno elegancije i sigurnosti. Monje uspevaju da muziku baziraju na vrlo teškim rifovima i vrlo distorziranom, agresivnom zvuku a da ona ima i mnogo suptilnosti i upečatljivih melodija i ovo je ploča koja se uprkos svojoj agresivnoj dispoziciji zapravo sluša sa puno unošenja u dubinu muzike:
https://monje.bandcamp.com/album/culto-al-fin-de-los-tiempos
Iako Dead Quiet iz Britanske Kolumbije sebe opisuju kao stoner rok sastav, najnoviji album, IV je suštinski zdrav, energičan hard rok. Dead Quiet imaju himnične refrene, jak tempo, naglašen zvuk orgulja u miksu i to malo stonerskog gruva što umešaju u sve im svakako donosi dodatne poene ali da se razumemo: ovo može da sluša svako ko je ikada voleo Uriah Heep ili Deep Purple:
https://deadquiet.bandcamp.com/album/iv
A sada trio izvrsnih ploča od tri najbolje etikete u biznisu! Electric Valley Records ove nedelje izbacio je album takođe sardinijskih King Howl i, pa, ovo je izvrsno. Homecoming je ploča energičnog bluza i psihodeličnog rokenrola vrlo patiniranog zvuka i savršene svirke. King Howl imaju gruv, imaju teksturu, imaju stav i naoko bez napora prave ploču koja bi i kasnih šezdesetih u Londonu okrenula mnoge glave. Apsolutno slavlje faza i psihodelije. Ne propustiti:
https://evrecords.bandcamp.com/album/king-howl-homecoming
Naravno, novi album Black Rainbows je ozbiljan razlog da čovek ovo kasno proleće ipak pamti sa simpatijama. Italijani su do sada bili konstantno odlični i njihov izdavač, naravno, isto italijanski Heavy Psych Sounds Records, s pravom gromoglasno najavljuje da je Superskull „huge“. I jeste, ali na jedan nenametljiv način. Black Rainbows prosto svirtaju kvalitetan teški rok bez glume, filozofije ili mnogo konceptualizacija. Ovo su šmekerske, spontane hard rok pesme sa promišljenim rifovima, ritmovima i pevanjem, producirane da se stvari dobro čuju, da sve zvuči zdravo, energično i poletno. I gitare su zaista ugodno zvonke, bubnjevi dinamični i razigrani a pevanje dominantno (mada je istina i da ne bi škodio dinamičniji master jer je ovde sve na granici pucanja), što ovim pesmama savršeno pristaje. Bez greške, bez ikakve sumnje u sebe Black Rainbow ponovo isporučuju jedan od najboljih rok albuma sezone, a sasvim izgledno i čitave godine. Iz vrs no!
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/black-rainbows-superskull
Da ni Ripple Music ne zaostane u nedelji punoj lepih heavy rock izdanja tu je i novi album američkog sastava Rainbows Are Free. Heavy Petal Music je snimak njihovog prvog živog nastupa posle pandemijske pauze, doduše snimljen već u leto 2021. godine. Napravljen na nastupu kod kuće u Oklahomi, ovo je izvrstan album psihodeličnog i stoner roka sa raznovrsnim pristupom muzici koja uvek ima melodičnu, psihodeličnu dimenziju ali se onda sigurno šeta između doom metal elegancije, rokerskih zakucavanja, bluzerskog gruva... Vokali su ovde izuzetno upečatljivi ali čitav nastup odiše tom nekom nakupljenom energijom što je jedva dočekala da eksplodira i fer je reći da se RAF vraćaju na velika vrata. Jedno od najboljih Ripple Music izdanja u recentnim mesecima, a što nije mala pohvala imajući na umu sumanuto visok kvalitet autputa ove kalifornijske etikete:
https://ripplemusic.bandcamp.com/album/heavy-petal-music
Hajdemo onda brže: thrash metal, speed metal, hardcore, grindcore i death metal! Phantom Witch su kalifornijski thrash metal kvintet sa, evo, drugim albumom, Forced to Worship i ovo je vrlo zanimljivo. Bend kaže da su poslati kroz vreme iz 1986. godine da donesu thrash u budućnost i ovaj album zaista zvuči kao budućnost koju je neko zamislio 1986. godine sa maštovitim pesamama i aranžmanima, daleko od danas dosta konzervativne thrash formule. Dakle, ovo bi možda neko nazvao i progresivnim trešom, ali da bude, jasno Phantom Witch pritom imaju MOĆNE old school rifčine i ritmove uz koje glava sama krene u hedbeng, tako da spajaju najbolje od dva sveta. Jako dobro:
https://phantom-witch.bandcamp.com/album/forced-to-worship-2
Portugalci Threatened imaju album prijatnog, old school death-thrash zvuka, Inevitable Demise i to je iznenađujuće pitka, prijatna ploča uprkos svojoj krljačkoj dispoziciji. Threatened, uspevaju da u manični, vrlo energični performans uvaljaju toliko melodičnih, simpatičnih rifova da je ovo na ivici da ga proglasim melodeath albumom, no, dosta jeftina produkcija i taj ipak old school senzibilitet u pravljenju i aranžiranju pesama, sve to daje albumu osobenost. Pesme su, da se razumemo, predugačke za moj ukus i imaju previše delova, ali... sve je vrlo simpatično i skušanje čoveku fino napumpa puls i da mu osećaj svežine. Onako, baš ga revitalizuje, kao da je proveo nedelju dana u banji. Lepo:
https://threatenedeath.bandcamp.com/album/inevitable-demise
Za vrlo čvrst, energičan thrash/ deaththrash metal tu su Španci Oniric Prison sa svojim drugim EP-jem, Slumber. Ovaj materijal sa pet pesama je u osnovi klasičniji thrash za moje uši (mada onda dođe death metal nadgradnja koja je vrlo dobra), sa napaljivim, maštovitim rifovima, vrlo mošerskim a promišljenim aranžmanima, dobrim zvukom. Bend uprkos tome što je snimio malo toga, zvuči veoma zrelo, sa uzgrađenim identitetom i ne samo da iz sve snage preporučujem ovaj EP već se nadam i da od Oniric Prison uskoro čujemo vesti o albumu. Odlični su:
https://oniricprison.bandcamp.com/album/slumber
Manic iz San Dijega su iz nekog razloga prilično tiho masterovali svoj drugi album, Centuries Of Spilled Blood pa se osetite slobodno da ovo odvrnete baš onako junački. Inače pričamo o sirovoj, old school trešini. Manic gaje u svojoj muzici dosta progresivnih ambicija, u smislu u kome su, recimo Testament i Holy Terror bili nosioci progresivnije thrash filozofije u osamdesetima i mada, naravno, Manic sada zvuče retro, to je sve zajedno vrlo simpatično i uprkos jeftinoj produkciji, ako volite thrash koji se trudi oko dužih pesama i kompleksnijih aranžmana a opet čuva taj izvorni sirovi zvuk, ovo je za vas:
https://manicthrash.bandcamp.com/album/centuries-of-spilled-blood
Čileanci Devotion sviraju od 2015. godine a Auden im je već peti album. No, na moje iznenađenje, ovo nije nekakva na brzinu sklepana, kućna ploča već punokrvan album brzog, trešerskog blek metala. Devotion su pomalo i drsko dobri sa odličnim rifčinama, pesmama koje ulete u punoj brzini u zvučnik, kažu šta imaju i pale dalje, bez ambicije da vam troše vreme nekakvim filozofijama, a i sa vrlo solidnim studijskim zvukom. Preglasno masterovanim, dakako, ali ne do mere da ovo ne može da se sluša. Auden je od početka do kraja natrpan hitčinama i ako volite black-thrash, ovo se ni po koju cenu ne propušta:
https://devotioncl.bandcamp.com/album/auden
Meksički Envenomed vode se i kao „True Envenomed“ na Metal Archivesu, valjda jer su najbolji od svih bendova koji nose ovo ime. A nisu loši. Bend sa nekoliko EP-jeva i dva albuma u katalogu sada je sveden na jednog čoveka, bubnjara Edsona Sáncheza koji je na EP-ju Hazardous II sve napisao i odsvirao (sem gitare na jednoj pesmi) i generalno od početka vodi projekat onako kako on to misli. Novo izdanje je puno dobrih rifova i žestokog ritma, a Sánchez je i solidan pevač i pesme samo možda malčice previše insistiraju na ponavljanju koje bi nekom slušaocu moglo da bude monotono. Ali generalno, meni se ovo dopada kao solidan primer kako latinoamerički treš i dan-danas ima dimenziju eksplozivnosti koja ga izdvaja na globalnoj, jelte, mapi metala:
https://envenomed1.bandcamp.com/album/hazardous-ii
Sanity Slip iz Teksasa su negde između slamming death metala i beatdwon hardcorea, i to je na EP-ju There Is No One To Save Us uspešna, zapaljiva kombinacija. Rifovi su teški, preteški, gruv bolestan i neodoljiv a pevačica Sarynthia OTKIDA i čovek stvarno, jelte, ne može a da ne obrati pažnju. Ovo je prilično dobro osmišljeno i vrhunski realizovano, držeći se andegraund čistote ali izdižući se za par pedalja iznad onog što ćeta tamo uobičajeno čuti pa od mene ima jake preporuke:
https://sanityslip.bandcamp.com/album/there-is-no-one-to-save-us
Niki Lauda Firefighters MNOGO kidaju na istoimenom albumu. Ovaj bend iz Berlina svira brz, eksplozivan hardcore thrash koji bi, da nije modernije, masivne produkcije, mogao da bude snimljen i 1989. godine. Pesme su samo malo duže od po minut, brze, sjajno napisane, bend svira urnebesno a pevač PRŽI i ovo je baš onako kako ja čujem u svojoj glavi kad neko kaže „hardkor“. Još i dobri tekstovi na Engleskom! Nikako ne propustiti:
https://nikilaudafirefighters.bandcamp.com/album/niki-lauda-firefighters
Best Wishes iz Toronta cepaju vrlo gruverski hardkor na EP-ju The Thrill Is Gone. Ali je to meni nekako dobro. Zvuk je superheavy, vokali su brutalni, ali ovo nije tek moshcore ploča producirana kao sludge metal album ,muzika je mnogo maštovitija pa i melodičnija, a opet su gruv i izvedba brutalni. Bend je ovo snimao šest godina, jebote, ali je napravio izvrsnu ploču sa pet umešno urađenih pesama:
https://bestwisheshc.bandcamp.com/album/the-thrill-is-gone
Choice is Yours su iz Vupertala i njihov Promo ’23 je kao da ste u koktel-šejker ubacili Agnostic Front i Youth of Today a onda žestoko protresli. Ako vam to deluje kao idealan spoj, demo plaćate koliko hoćete. A solidan je u produkcijskom smislu:
https://choiceisyours.bandcamp.com/album/promo-23
Wallcreeper iz Klivlenda sviraju taj neki klivlendski hardkor i imaju težak, lepljiv, prijatan zvuk. Album Pissing in the Holy Water ima jedanaest pesama ali samo dve prelaze dva minuta pošto je muzika rastrzana, grčevita, disonantna... Ovo nije prebrzo niti preagresivno, zapravo, i Wallcreeper uspevaju da budu mučni na jedan suštinski prijatan ili makar impresivno maštovit način. Vrlo lepo:
https://wallcreeperoh.bandcamp.com/album/pissing-in-the-holy-water
Ukrajinski Rage Age na albumu ЛІБЕРТА imaju osam pesama koje donose prijatan dašak old school thrashcorea. Ovo je vrlo zdravo, dobro producirano sa teškim, mrvećim gitarama i energičnim a dinamičnim bubnjem što savršeno odgovara pesmama punim trešerskih rifova, dobrog gruva, odličnog pevanja. Rage Age, dakle, prave thrashcore koji tek uči da igra ali mu to odlično ide:
https://rageage.bandcamp.com/album/--2
Dva teksaška benda, Saintpeeler i Feed Your Body to the Void imaju split singl i nude četiri pesme energičnog spajanja hardkora i ekstemnog metala. Saintpeeler su nešto više „blackened“, Feed Your Body to the Void bliži death metalu ali i jedni idrugi imaju idealan odnos zanatskih i produkcijskih kvaliteta sa autentičnom andergraund maštovitošću. Pritom Feed Your Body to the Void svoju stranu daju za koliko sami želite da platite:
https://saintpeeler.bandcamp.com/album/split-w-feed-your-body-to-the-void
https://feedyourbodytothevoid.bandcamp.com/album/split-w-saintpeeler
The Donner Party iz Nju Džersija izgledaju kao old skul trešeri pa im i debi album, Cutting Class tako zvuči. Ovde prosto osećate miris pice sa kojom se bend slika na promo fotografijama, obučen u teksas prepun bedževa i prišivača a muzika vrlo uspešno oživljava thrashcore/ crossover zvuk sa kraja osamdesetih nudeći napaljene, brze, ali i gruverske pesme solidne produkcije. Bend svira vrlo dobro i sa petnaest komada na albumu nudi dinamičnu žurku za slemdensere na kojoj znate da će biti lomatanja po bini i skakanja sa iste u masu:
https://thedonnerpartynj.bandcamp.com/album/cutting-class-2
Tear Gas su isto iz Nju Džersija i Demo 2023 nudi četiri pesme gruverskog, plesnog hardkora. Ovo je u dobroj tradiciji ranog moshcore zvuka, bez previše „tough guy“ poziranja, koncentrišući se pre svega na ritmičko-rifašku hipnozu, sve spakovano u kompaktne, ekonomične pesme i jeftin, garažni saund. Lepo, a i naplaćuje se koliko vi želite:
https://teargasnj.bandcamp.com/album/demo-2023
Indonežani Do That Shit, očigledno, sviraju taj neki metalizirani, mošerski hardkor kakav sugeriše i njihovo ime. No, EP Bad News, No Hope! uspeva da vrlo legitimno hrpu klišea koje očekujete usmeri u pravu stranu i povede vas na nestašno putovanje kroz metalizirane rifove, plesne, gruverske ritmove i očajničko urlanje. Ovo jeste „street“ po generalnom usmerenju, ali je vrlo žestoko, vrlo „metalno“ i u krajnjoj liniji dobro producirano pa mojim ušima prija. I za promenu, jedan indonežanski bend svoje izdanje ne naplaćuje sumanuto mnogo:
https://dothatshithc.bandcamp.com/album/bad-news-no-hope
Al zato Mortred oće da naplate sedam dolara za Demo 2023 od dve pesme. Klasična Indonezija. No, dobro, muzika je simpatični thrash/ core sa debelom, jakom produkcijom i sve to generalno vrlo solidno radi. Ovo nije klasičan moshcore mada ima tu uličnu, plesnu komponentu provučenu uz trešerske rifove, a pesme su jednostavno aranžirane, bez neke velike maštovitosti ali tako da se naniže zadovoljavajuća sekvenca rifova i ritmova. Korektno!
https://mortred.bandcamp.com/album/demo-2023
Onda na red dolazi Tajland. Ravno iz Bangkoka stižu nam Carry On i kome nije dosta metaliziranog hardkora, ovde će biti bogato uslužen. City of Life and Death je do vrha natrpan rifovima koji su praktično death metal, samo sviranih preko hardcore gruva uz pevača koji apsolutno izgara na radnom mestu. Ima tu i klasičnijih thrash rifčina pa onda i čistih slemova ali taj srednjetempaški, plesni, MRVEĆI gruv ne posustaje ni u jednoj pesmi. I kida. Brutalnost:
https://carryonth.bandcamp.com/album/city-of-life-and-death
Die Today su iz Virdžinije i istoimeni album je pretpostaviću njihova prva ploča. Ovo je vrlo pristojno producirano i generalno dobro estetski zaokruženo sa dobrim zvukom instrumenata, karakternim pevanjem i pesmama koje su negde u krosover orbiti, sa možda samo malo jačim naklonom ka thrash metalu. No, kombinacija pankerske propulzivnosti i thrash metal rifova/ solaža ovde odlično funkcioniše i bend apsolutno ima na šta da bude ponosan:
https://dietodayrva.bandcamp.com/album/die-today
(Kraj u narednom postu)
Meho Krljic:
Adacta iz Bratislave su album nazvali prosto Dno i onda rafalno izbacili jedanaest pesama vrlo heavy, metaliziranog crustpunka. Mislim, ovo je u suštini, jelte D-beat hardcore ali sa zvukom koji bi bio primeren kakvom švedskom death metal bendu, štimom u podzemlju i rifčinama koje su vrlo VRLO metalske. Pesme su dobro napisane, što je najvažnije, a izvedba žustra, glasna, energična ali sa osećajem za dinamiku koji često fali D-beat bratiji. Odlično:
https://adactaband.bandcamp.com/album/dno
Melburnski Geld imaju svoje prvo izdanje za Relapse i album Currency // Castration ima dvanaest pesama žestokog ali i atmosferipnog hardkora. Geld su ekspanzivnije nastrojeni od toga da naprosto zametališu pank – mada album to radi SAVRŠENO – i njihovi psihodleični thrash komadi imaju i vrlo promišljene momente atmosferične, mirnije svirke. A kad se krlja, krlja se bez milosti. Mislim, slušajte Chained to a Gate: ako ovde ne odete od nula do sto u dve sekunde, mrtvi ste. A i ostale pesme su takve! Fantastično:
https://geld.bandcamp.com/album/currency-castration
Брахмаширас su jedan od retkih ruskih bendova koji trenutno mogu da se pohvale da su probili, jelte, spoljni zid sankcija i izdali album za američki Caligari Records. Ova etiketa ionako objavljuje vrlo raznovrsni underground zvuk i eponimni debi za ovaj sastav iz Vladimira je ploča koja će idealno sesti u njihov katalog. Брахмаширас drmaju, uslovno rečeno, blackened hardcore, ali ovo je muzika puna maštovitih rešenja, upečatljivih melodija i sve je to spojeno kroz jedan no-bullshit, vrlo organski pristup svirci. Lepo!
https://brahmashiras.bandcamp.com/album/-
https://caligarirecords.bandcamp.com/album/self-titled-5
Ne znam koji je smisao izbacivanja digitalnog izdanja na Bandcamp, koje košta 666 dolara, pa makar i kanadskih, ako uz njega ne prodajete i fizičko izdanje. No, Senseless Bloodshed imaju „senseless“ već u imenu i onda šta ima da se čudimo? Enivej, minialbum Ignorant Hatred ima osam kratkih, eksplozivnih pesama brutalnog old school grindcorea koji kao da je nastajao devedesetih ali i kao da je snimljen pre trideset godina. Opako zakivanje, bez filozofiranja, direktno u menzu:
https://senselessbloodshed.bandcamp.com/album/ignorant-hatred
Kad vas neko pita da mu opišete svojim rečima old school death metal, prezrivo ga pogledajte (a znamo da će biti „on“ u pitanju) i pustite mu EP Contorted Epiphany kanadskog benda Incinerous. Mislim, ovi ljudi su se slikajli na krovu nekog ogromnog nadgrobnog spomenika za promo fotku pa znate da su ozbiljna gospoda, a muzika je teški, topli, old school death. Pet pesama ekonomičnih trajanja, mnogo velikih rifova, primitivan ritam, vokal kao iz pećine – jednom rečju savršenstvo. A i odlično je producirano. Nepromašivo:
https://incinerous.bandcamp.com/album/contorted-epiphany
Mada mogu da posluže i Čileanci Bleed. Ovaj bend ima dosta iskustva, svira 15 godina i snimio je dva albuma, a novi, koncertni, Rotten Sessions Live daje baš onaj buldožerski, hrskavi zvuk što ga vole ljudi koji slušaju old school death metal. Pesme su inače vrlo solidne, sa jasnim korenima u ranim devedesetima ali sa jednom finom nadgradnjom koja se ne udaljava daleko od osnove stila ali bendu daje karakter, a produkcija je bučna, voluminozna i svemu dodaje gasa koliko treba. Krajnje prijatno:
https://bleedmusic.bandcamp.com/album/rotten-sessions-live
Još tog nekog buldožerskog old school death metala stiže iz Konektikata posredstvom dua Carrion i njihovog EP-ja Binary Communication. Ovo je prijatno gruverski, onako, radničkii seljački, sirovo u zvuku ali zdravo i vrlo solidno napisano/ odsvirano. Neće osvojiti srca publike izvan OSDM geta jer nije glamurozno, melodično, teatralno itd. ali oni kojima je namenjeno ima da polome vratove od mošinga:
https://carrionmetal.bandcamp.com/album/binary-communication
Australijski Gravepeeler i Rusi Cryptic Dissolution imaju odličan split EP, nazvan samo „Split“. Oba bend aimaju po tri pesme i oba rokaju old school death metalčinu koja uprkos jeftinom zvuku i estetici pećinskog čoveka, zapravo zvuči vrlo otmeno i prijatno. Gravepeeler imaju čak i blago stonerske rifove u svom valjanju masivnog death groove cunamija, a onda kad krene brzina, to je solidno teško i mrveće. Vrlo nizak štim i topao, prijatan zvuk. Cryptic Dissolution su samo mrvicu brži ali i njihov death metal zvuči kao da je izašao iz pećine posle zimskog sna i VRLO je gladan. Izvrsna ploča:
https://night-terrors-records.bandcamp.com/album/cryptic-dissolution-gravepeeler-split
https://crypticdissolution.bandcamp.com/album/split-w-gravepeeler
https://gravepeeler.bandcamp.com/album/gravepeeler-cryptic-dissolution-split
Njujorški veterani, Pyrexia su sa Long Ajlenda kao i Suffocation i sami sviraju od početka devedesetih kada su i zvučali dosta kao Suffocation, pa je lepo videti novi album. No, System of the Animal 25 je zapravo samo njihov drugi album, System of the Animal iz 1997. godine snimljen ponovo, na dvadesetpetogodišnjicu i objavljen samo malo kasnije. I sad, original je bio pokušaj umicanja kritikama da se bend iscrpljuje u čistom imitiranju Suffocation pa je ovde death metal izmešan sa malo hardcore gruva. Rimejk zadržava iste pesme, ali je zvuk teži, vokali su mnogo manje „street“ a mnogo više propisno death metal zverski i ploča je generalno bliža klasičnom death metalu. Ima li to smisla? Evo, meni su obe verzije albuma sasvim slušljive. Nema tu sad nekih neviđenih ideja, ali Pyrexia rade dopadljiv death metal groove, pesme su dobre i novi album pleni agresivnošću, podsećajući na Suffocation ali i podvlačeći razlike. Fino je:
https://pyrexia.bandcamp.com/album/system-of-the-animal-25
Novi Massacred se zove Virus of Hate i čovek ništa ne menja. Ovo je i dalje obožavanje Morticiana za sve pare – a pare su onoliko koliko vi odlučite da date – pa, ako volite, vi platite. Ja i dalje nekako preferiram drugi Badijin projekat, Hatefilled, ali i Massacred je lep:
https://massacred669.bandcamp.com/album/virus-of-hate
Nijemci Warfield Within su prvi album izbacili 2010. godine i onda zašutali. No, šutnja se sad prekida i drugi album, Beast Inside nudi prijatan, tehnički kvalitetan a opet dopadljiv, keči deaththrash. Warfield Within pišu umiljate pesme i sviraju vrlo energično, pa samo prenabudžen master imam da im zamerim. No, kao paket, ovo je vrlo energična, vrlo zabavna ploča ekstremnog metala:
https://warfieldwithin.bandcamp.com/album/beast-inside
Jøtnarr iz Eseksa imaju dosta osoben zvuk, sa svojim spojem black metala i crustcorea koji ima i elemente death metala ali i emo/ screamo izraza pa uspeva da spoji izrazitu sirovost i neku tananiju emociju. Mislim, rifovi, teme, melodije, to je sve dosta melodično i dobro, prebačeno preko skeleta urnebesno brze i sirove muzike. EP Rotten Fucking Planet je opasan povratak u formu posle pet godina pauze od prvog albuma i vredi se ovde uključiti, pogotovo jer je cena daunlouda onoliko koliko sami odredite:
https://jotnarr.bandcamp.com/album/rotten-fucking-planet
Kanađani Evilosity bi trebalo da utaže glad svakog tech-death frika ovog vikenda svojim novim EP-jem, Sterile Existence. Ima naravno, nečeg sterilnog u muzici ali i pre svega produkciji mnogih tech death bendova gde se neljudska preciznost vrednuje više nego ljudska, jelte, duša, ali Evilosity se za ovo ne mnogu optužiti pa je materijal ovde snimljen i produciran tako da se čuju nesavršenosti i dinamika svirke, sa snažnoim razdvajanjima instrumenata. Kompozicije su, pak, kvalitetne, promišljene i nisu puka niska egzibicija. Lepo iznenađenje od benda kome petnaest godina nakon prvog albuma ovo jedino novo izdanje. Overiti!
https://evilosity.bandcamp.com/album/sterile-existence
Njemački Gamma Tauri Spawn nude više old school death metal zvuk na EP-ju VIcious Gods Below. No, nije ovo onaj danas kanonizovani OSDM po uzoru na Grave i Autopsy već mošerskija, gruverskija svirka sa puno blastbit zakucavanja i brzih deonica, ali sa tečnim, prijatnim aranžmanima koji stalno donose nešto zanimljivo i majstorski koriste varijacije u tempu da slušaoca drže na ivici. Pritom bend svira tehnički kvalitetno a opet živo, ljudski i ovo mi je takođe veoma prijalo:
https://gammataurispawn.bandcamp.com/album/vicious-gods-below
Bostonski Innumerable Forms, pak, pružaju lavkraftovski, hermetičan death metal na EP-ju The Fall Down. Ovde se smena brze i spore svirke dešava teže, promene tempa su izborene sa mnogo više žrtava a zvuk je suv, očišćen od efekata, kao što je muzika uglavnom očišćena od ukrasa. No, Innumerable Forms razumeju moć mračne, onostrane meodije i ove tri pesme se izvrsno voze na ivici između death i doom metala. Odlično:
https://innumerableforms.bandcamp.com/album/the-fall-down
Misery Whip iz Portlanda, pak, nemaju TRUNKE dinamike u zvuku. Ovde je sve odvrnuto na jedanaest i mastervano tako da vam polomi sve organe čula sluha koje imate. A što je šteta jer EP Alpine Militant nudi sasvim pristojan old school death metal kavernoznog tipa i ovde varvarski vokali i primitivni gruv rade puno lepog.
https://miserywhippdx.bandcamp.com/album/alpine-militant
Commuted iz Mejna su sirovi, beskompromisni i vrlo loše rapsoloženi na svom mini albumu The Obsession with Lessening Death. Ovo je blackened death metal sa sirovim, često potpuno grindcore rifovima i jednako sirovim zvukom pa je njegov energetski naboj vrlo „andergraund“ po estetici, nudeći ono izvorno divljaštvo zbog koga smo svojevremeno i zavoleli ekstremni metal. Garažno, brutalno, prelepo:
https://commuted666.bandcamp.com/album/the-obsession-with-lessening-death
Kill Division je, jelte, svojevrsna death metal supergrupa, sa članovima koji su kolektivno svirali u stotinak bendova, ali notabilno Gusom Riosom (koga najpre znate po old school death metal bendu Gruseome) i Kyleom Symonsom koji su obojica u različitim periodima bili u Malevolent Creation. Gus ovde, a što je zanimljivo, umesto bubnjeva svira gitaru dok ostatak postave dopunjavaju Jeramie Kling (trenutno u Venom Inc. i Ribspreader i Inhuman Condition itd.) i izuzetno vredni belgijski bubnjar Dirk Verbeuren koji sem svoje glavne tezge u Megadeth svira u još dvocifrenom broju bendova (uključujući Cadaver). The Thoughts and Prayers EP ima jednu originalnu pesmu koja je gruverski srednjetempaški, vrlo ugodni death metal sa tim nepogrešivim ’90s šmekom koji očekujete od bilo kog benda u kome čujete Kyleov vokal, a ostale tri su obrade odrađene u eksplozivnom grinderskom stilu. Slayer, Suicidal Tendencies i Minor Threat svi ovde dobijaju kvalitetan metalizirani grind tretman i ja sam se smešio oko cele glave slušajući:
https://killdivision.bandcamp.com/album/thoughts-and-prayers-ep
Danski Undergang ima split album sa denverskim Spectral Voice Ovo je izdao Dark Descent a što je garancija kvaliteta pa tako i dobijamo tri lepe pesme od Undergang koje hermetični death metal stručno nadograđuju ukusnim, nenametljivim melodijama. Hrskav zvuk je naravno prijatan bonus i ovo će lepo leći svakome ko je, recimo, voleo Immolation u devedesetima. Spectral Voice su manje poznat bend, a koji je do sada snimio jedan album i nekoliko split izdanja i njihova strana sadrži jednu petnaestominutnu doom-death pesmu. A koja je demonski dekadentno hermetična, disonantna i hororična. Izvrsna atmosfera i simpatičan, sirov zvuk:
https://darkdescentrecords.bandcamp.com/album/spectral-voice-undergang-split
Treći album londonskih The Bleeding zove se Monokrator i nudi agresivan, zabavan deaththrash. Bend već ima dosta iskustva, sa više od deset godina rada i mada njihova muzika ne puca od nekih nečuvenih ideja i originalnosti, ovde se na delu čuje izgrađen zanat. Ali Monokrator sadrži i lepu količinu ugodnih rifova, komponovanih solaža i mada bend sve to svira rutinerski, sa velikom lakoćom, nema sumnje u to da je ploča prijatna:
https://thebleeding.bandcamp.com/album/monokrator
Kada italijanski Avantgarde Music izdaje death metal, i to na svom imprintu Unorthodox Emanations, znate da će to biti nešto zanimljivo. Italijani Claustrum svoj death metal pakuju u old school zvuk i forme, zazivajući na istoimenom debi albumu lavkraftovske užase i druge gadosti kroz kombinaciju mrvećih, a toplih rifčina i upečatljivih a bolesnih melodija. Kako se to, uostalom i radi. Ovo je OSDM album na kome vidite da se jedna od pesama zove Zombi Rats, i samo sa razumevanjem klimnete glavom i malo se nasmešite. Vrlo prijatno:
https://avantgardemusic.bandcamp.com/album/claustrum
Danski Avarice imaju debi album, isto nazvan Avarice i ovo je agresivna, vrlo glasno izmasterovana ploča death/thrash zvuka koji voli melodičnost i gruv. Da kažemo odmah da ovo stilski i zvučno nije po mom ukusu na ime tog jako ispresovanog masteringa ali i moje sumnjičavosti ka melodičnom death metalu, ali Avariceu sam dao šansu jer, jebiga, gde god da na albumu zabodete nasumice, čuje se neki dobar rif. Bend pritom svira jako žustro ali sa osećajem za gruv i na kraju sam sa zadovoljstvom klimao glavom i odobravao:
https://targetgroup.bandcamp.com/album/avarice
Cynic su proslavili trideset godina od prvog albuma, Focus, izdavanjem remiksovane verzije naslovljene, nagađate, ReFocus. I ne bi to ovde možda bilo vredno da se pomene ali kako se radi o remek delu progresivnog death metala koje posle tri decenije dobija ozbiljan fejslift onda urgiram da se posluša. Remiks Warrena Rikera perfektno osvežava Cynicov ekspanzivni, spiritualni death metal dovodeći ga u ravan sa onim što bend sada svira, a zadržavajući dovoljno originalnog ’90s šmeka da se ne radi o potpunoj remiaginaciji zvuka. Vrlo vrlo vredno:
https://cynic-alliance.bandcamp.com/album/refocus
Danski The Arcane Order sa svojim četvrtim albumom, Distortions from Cosmogony vrlo umešno spajaju brutalni death metal, atmosferičniju progresivu i melodije. Osam je godina prošlo od prethodne ploče i ovde se čuje da sve puca od ideja ali The Arcane Order drže kompozicije pod kontrolom, nudeći impresivno disciplinovane aranžmane i svirku koja je brutalna i tehnička ali uvek u službi centralnih ideja. Napumpan mastering zamara uši ali album svakako zaslužuje da se posluša u celini jer puca od kreativnosti i kvaliteta:
https://thearcaneorderblacklion.bandcamp.com/album/distortions-from-cosmogony
Sedmi album kanadskih Vortex, The Future Remains In Oblivion, donosi intrigantne orkrestracije umešane uz vrlo črvstu, agresivnu death metal svirku. Ima to dosta šarma mada i veliki deo tog šarma, naravno, počiva na kapacitetu da cenite vrlo metodično napravljen, vrlo posvećeno konstruisan kič. Ali ako ne volite kič, verovatno ne volite metal uopšte. Moj glavni problem sa ovim albumom je, kao i obično, mastering koji je BESMISLENO nedinamičan. Naravno, jeste podvig ovako spojiti naprženi, distorzirani metal i slojeve gudača i čestitam inženjeru zvuka na tome, ali, jebem mu mater, moglo je to u masteringu malo suptilnije. Pored toga zameriću i malo previše svaštarenja i oslanjanja na efekte radije nego na „pravo“ komponovanje u nekim momentima, ali ima ovaj album šarma:
https://vortexband.bandcamp.com/album/the-future-remains-in-oblivion
Dementan, estetski primitivan ali zanatski vrlo uredan death metal stiže nam ove nedelje iz kuhinje pensilvanijskog izdavača 20 Buck Spin sa trećim albumom portlandskih Torture Rack. O Portlandu smo već toliko puta pričali kao o neverovatnom gejziru kreativnosti koji nikako da presuši a ako volite taj old school death metal koji uopšte nije zainteresova za teatralnost, melodičnost, komunikativnost već samo valja mošerski gruv i istiskuje primitivne trešerske ejakulacije, jebiga, Torture Rack neće da vas iznevere. Primeval Onslaught zaista zaslužuje to „primeval“ u imenu sa svirkom koja je energična i produkcijom koja je jeftina i zvuči kao da ste sa bendom u garaži i slušate ih kako prizivaju nesvete duhove svojim baražima rifova. 20 Buck Spin ima iskristalisan zvuk i estetiku kada je detah metal u pitanju a Torture Rack, u kojima sviraju neki članovi Witch Vomit, se u njega perfektno uklapaju dodajući još samo prstohvat demencije.
https://20buckspin.bandcamp.com/album/primeval-onslaught
Na kraju smo pa ovde obrađujemo krosžanrovska izdanja i heavy metal. Unfurl iz Pitsburga sviraju vrištav, iskrivljen posthardcore/ metal pa je album Ascension, njihov treći, pun vrištanja, disonanci, tog nekog matematičarskog pristupa sviranju. Ali je dobar. Iako u sadržaju ne nalazim previše toga originalnog, Unfurl taj žanrovski spoj lepo provlače, nudeći muziku koja makar zvuči ljudski, emotivno a ne samo mašinski precizno i otuđeno. A opet, pesme su pažljivo aranžirane pa i producirane i ovo je ploča sa dosta dubine. Ne i u samom zvuku koji je zverski ispresovan, ali kompozicije su dobre i slojevite:
https://vnfvrl.bandcamp.com/album/ascension
Recimo da su kopehnagenški Summon King Sykes isto negde za ovu sekciju jer se u njihovoj muzici spajaju math metal i stoner rock, sa gruvom ali i puno napora da to ne bude SAMO gruv već jedna stalno evoluirajuća muzička matrica. EP Past Human Minds ima pet pesama i simpatičan je:
https://youtu.be/bab-Di1bRaM
Britanski Johnny the Boy su neka vrsta sajd projekta za Crippled Black Phoenix i njihov sludge metal je melodičniji, teatralniji od onog što ja inače slušam. Ali album You ima puno kreativnih momenata, dobar (mada GLASAN) zvuk i jednu raznovrsnost koja u ambijentu svom sastavljenom od muzike što želi da vas povredi nalazi načina da to povređivanje rastegne na osam pesama sa distinktnim temama i atmosferama. Lepo.
https://johnnytheboyuk.bandcamp.com/album/you
Simpatični su Grant The Sun iz Osla sa svojim melodičnim, atmosferičnim, ali i gruverskim post metalom. Novi album, Voyage, vrlo uspešno spaja tu neku distanciranu, hermetičnu melodičnost post metala sa prijemčivim gruvom, ugodnim, eteričnim vokalizacijama (ne znam ni da li da ovo zovemo pevanjem) i eksperimentalnim pristupom u aranžiranju. Energičan, teksturiran a suptilan album:
https://grantthesun.bandcamp.com/album/voyage
Norvežani SPLIT//BITE savršeno kombinuju jednostavan, no-nonsense hardkor pank i nešto kompleksnije, noise rockom zaprljane aranžmane. EP 404 Ends tako daje i propisne pitstartere ali i nojzrokerski gruv koji jako dobro zvuči u miksu što forsira energiju ali i uspešno razdvaja instrumente da se svaki lepo čuje i nanese maksimalnu štetu. Bend je maštovit i ubedljiv a ima i jedan od najboljih naslova pesama u recentnom sećanju. Naravno da mislim na Why achieve nirvana when i can play video games instead. Faking opako.
https://splitbite.bandcamp.com/album/404-ends
Kome nije bilo dosta progresive kada je preslušao Cynic, evo mu novog albuma Stellar Circuits. Ovaj sastav iz Severne Karoline nije sad baš nešto po mom ukusu, ali njihov spoj modernijeg stila koji podseća na Animals as Leaders sa klasičnijim prog formatima kanadskih Rush je nesumnjivo potentan. Album Sight to Sound zvuči sigurno i ubedljivo, sa jedanaest pesama melodičnog, bombastičnog zvuka i mada, rekoh, to nije po mom ukusu, mogu da ga poštujem i preporučim.
https://youtu.be/N0c0Eg8Em7Q
Škotlanđani Wild Fire imaju EP sa četiri pesme vrlo prijatne hard ’n’ heavy muzike. Buried Deep, kako se EP zove je odsviran lepršavo, produciran kvalitetno a stilski uspeva da se smesti u format tradicionalnog heavy metala sa zdravom hard rock osnovom a da ne zvuči naglašeno retro. Pa ni naglašeno cheesy. Ovo je puno dobrog rif-rada, odličnih vokala koji bi, sa drugom muzičkom matricom, sasvim legitimno mogli da se računaju i u „alternativu“ a ovde se lepo uklapaju uz žustru svirku, i klasične rokerske energije prečišćene i umivene ali ne i razblažene. Veoma prijatno:
https://wildfire.bandcamp.com/album/buried-deep-ep
Twisted Tower Dire / Cauldron Born - Knights of True Metal je split album između dva vrlo klasična, old school benda koji sviraju tradicionalni heavy metal. Oba su osnovana sredinom devedesetih i bez ikakvog stida voze epski, „pravi“ heavy zvuk koji može imati progresivnije ambicije ili jednostavno biti namenjen propisnom metal mošingu, ali nikada neće izdati svoje ’70s i ’80s korene. Ovaj album nije sastavljen od novog materijala i u pitanju su demo snimci oba benda, a koji – bendovi – oba imaju vrlo respektabilne diskografije u ovom momentu. Tako da je ovaj blast from the past iz devedesetih u kome bendovi još traže svoj pravi zvuk vrlo vrlo simpatičan. U slučaju Cauldron Born ovo je čak i urađeno sa sešn muzičarima, ali nema brige: pesme su vrlo lepe i ovo itekako vredi čuti:
https://namelessgraverecords.bandcamp.com/album/twisted-tower-dire-cauldron-born-knights-of-true-metal
Crossed Hearts iz Atlante su konačno snimili debi album, Forced Perspective i znam da se ptiate je li na njemu njihov najveći dosadašnji hit, White Lies. Naravno da jeste. Pesma koju smo čuli na nekoliko singlova je druga na albumu, odmah iza Speedin’ For Your Love i diktira ton i tempo albuma. Ovo je old school metal, sa NWOBHM i speed metal formatom, vrlo kvalitetnim sviračko-aranžersko-produkcijskim arsenalom i pevačicom Carlee Jackson koja svemu daje presudnu meru karaktera. Njen vokal je prepoznatljiv, upečatljiv i ono što joj možda fali u domenu tehnike se više nego bogato nadoknađuje stavom, a pošto su pesme velikim delom bazirane na njenom, jelte, ljubavnom životu, sve to ima finu autentičnu dimenziju. Draga je ovo muzika:
https://crossedhearts.bandcamp.com/album/forced-perspective
https://youtu.be/rTfk5gROp7w
Album nedelje? Slipknot! Zajebavam se, naravno, pa znate da je izašao, šta izašao, ATERIRAO, novi Godflesh? Šest godina posle Post Self a koji je zvučao ekspanzivnije pa i eksperimentalnije nego što sam od ovog benda navikao da očekujem u poslednje vreme, dobili smo Purge a koji eksplicitno, programski predstavlja nastavak albuma Pure iz 1992. godine, jedne od definišućih ploča ne samo karijere Justina Broadricka i Bennyja Greena već čitave ’90s ere metala i ekstremne muzike. Bila je to era kada je Earache legitimno mogao da kaže da stoji na krvarećoj oštrici podzemne avangarde, izbacujući albume što su čitavu rok muziku redefinisali i ekstremni metal spajali sa nekim od vrhunaca umetnosti dvadesetog veka. Godflesh su prošle godine izdali i živu verziju Pure (Pure Live), podgrevajući atmosferu za nastavak i, mislim, da odmah bude jasno, Purge NIJE ni po kom parametru onako velika, važna ili prodorna ploča kao što je to bio Pure. Ali je i dalje jedan od ključnih albuma metal i metalu bliske muzike za ovu godinu. Justin ovde u principu samo vrlo sigfurno koristi svoj arsenal tehnika, pristupa i tehnologija što je nakupio tokom četiri decenije sviranja i Purge je na neki način i katalog Godfleshovih trikova koje svi znamo ali kojih naprosto nema dovoljno u muzici osalih bendova bez obzira na veliku uticajnost ovog projekta. Purge tako spaja mrveće elektronske plesne ritmove, semplove, meljući Bennyjev bas i hipnotičke Justinove gitare u kombinaciju koja naprosto ne bi SMELA da ovako dobro radi posle toliko vremena. Ali neke pesme MNOGO jako rade. EP Nero od pre par meseci je već ukazao kako ćemo ovde dobiti još mnogo old school hip-hop gruva sa militantnim gitarama i post-grindcore pevanjem i da je ceo Purge samo osam kopipejstova ove pesme to bi bilo sasvim korektno ako ne već istorijski bitno. Ali Justin je, i pored činjenice da danas snima i izdaje mnogo muzike sa svojim drugim projektima, ovde zaista seo i malo dublje ušao u legat Purea, pa Purge nadrasta nivo stilske vežbe ili prostog obilaska najvećih uspeha benda, krećući se kroz klaustrofobični plesni gruv Land Lord i dementni hip-hop Army of Non sve do melodične Permission čiji rezignirano nihilistični tekst i ritualno zapevanje stoje u neverovatno savršenom balansu sa hip-hop semplom utkanim u ritam i mehaničkim repeticijama akorda što kao da lebde nad Bennyjevim bas loopom. The Father je nastavak ove eteričnije druge polovine albuma i u ovom delu Godflesh podsećaju zašto su uvek bili jedinstveni uprkos legijama imitatora iz poslednje tri i po decenije. Mythology of Self se vraća na gotovo Streetcleaner podešavanja sa svojim u suštini dvočetvrtinskim, mrtvačkim marševskim ritmom, disonantnim flažoletima i Justinom proteranim kroz Pitchshifter, a You are the Judge,the Jury and the Executioner je perfektna završnica za album koji nelagodu prevtvara u jedinu senzaciju i u njoj na kraju nalazi mir. Purge, da budemo jasni, isprva više podseća na kasniji autput benda iz devedesetih (Songs of Love and Hate i Us and Them) nego na Pure, sa generalnim komprimovanjem eksperimentalnog Godflesh zvuka u kraće, više „rok“ pesme ali progresivno album sve više odlazi u širinu i pažljivo otškrine prozor da nas pusti i u svoje dubine. Justin i Benny su na pravom tragu, dodirujući beskraj koji se tako jako čuo na njihovim najboljim pločama i Purge iako ne u rangu izdanja kao što su Pure, Selfless, Slavestate ili presveti Streetcleaner, predstavlja častan i za slušanje OBAVEZAN dodatak Godflesh katalogu.
https://godflesh1.bandcamp.com/album/purge
Meho Krljic:
E, pa, ove nedelje je Srbija pod vodom i nadam se da će vikend označiti smanjenje padavina i muka za ljude u čak pedesetak opština. Ako je od ikakve pomoći, metal je i pod vodom vrlo dobro uspevao, pa, evo, kome je do toga nek posluša. Neke od najboljih ploča godine su izašle baš ove nedelje.
Prvo, naravno, blek metal. Da se zna red. Grčki bend Burial Hordes za dvadesetak godina rada naređao je dosta sitnih izdanja ali i četiri albuma. Od poslednjeg je prošlo pet godina pa je novi, peti, Ruins došao ne samo u pravom trenutku da podseti nego i svojim kvalitetom i intenzitetom pošteno može da razgali čoveka. Sastavljeni od članova dosta drugih aktivnh bendova (sa sve Eugeneom Ryabchenkom iz Fleshgod Apocalypse koji je za ovu priliku seo za bubnjeve), Burial Hordes su pre svega projekat gitariste po imenu Tilemachos Karatzas iz Dead Congregation pa je ovo album blackned death metala sa izraženom „death“ komponentom. Ovo je pre svega u rifovima kojih ima dosta prominentno raspoređenih između atmosferičnijih blek metalskih pasaža, dok je tempo svirke neumoljiv i agresivan. Pesme imaju otmenu, veličanstvenu blek metal atmosferu bez previše komplikovanja u aranžiranju i sa srazmerno prirodnim, suvim zvukom pa album zvuči neposredno, komunikativno i prijemčivo uprkos svojoj agresivnosti i hermetičnosti. Veoma dobro:
https://burialhordesdm.bandcamp.com/album/ruins
Undulation dolaze iz Sijetla i njihov debi EP, An Unhealthy Interest in Suffering sa sobom nosi dah dekadentnog i misterioznog. Ovo je blek metal kao avangardna pozorišna predstava za građansku elitu koju zanima oštro razdvajanje od svakodnevnog i banalnog, bekstvo od uobičajenih uloga i predstava i životu, pa onda i muzika zvuči tako, nepredvidivo, nepoćudno, ali maštovito. Undulation su vrlo zanimljivi i vredni daljeg praćenja:
https://undulationdeath.bandcamp.com/album/an-unhealthy-interest-in-suffering
Kanađani Wormreign imaju novi EP, Abyssus i njihov disonantni, atmosferični ali mišićavi blek metal na njemu dobro zvuči. Ovo je prilično progresivistička vizija blek metala sa kompleksnijim aranžiranjem koje se trudi da iz tenzičnih gitarskih (dis)harmonija izvuče maksimum kilometraže prebacujući ih preko iznurujuće, energične svirke kakve se ni Suffocation ne bi postideli. Dobro je to napisano, dobro odsvriano a i produkcija je nekarakteristično odlična. Vrlo dobro izdanje:
https://wormreign.bandcamp.com/album/abyssus-2
Znato ono kada se bendovi hvale da sviraju „bestijalni blek metal“? Svi oni da dođu malo na dopunsku nastavu kod peruanskih Nigrum Vortex čiji prvi EP Across the Nigrum Vortex opasno dere sa svoje četiri pesme. Dobar deo te bestijalnosti je u zvuku (nula dinamike, sve u crvenom) i izvedbi koja je satanski nemilosrdna sa gitarama koje kao da se tope, bubnjevima koji kao da ulaze dublje u patos svake sekunde i pevačem što samo što nije spontano buknuo u plamen, dok same pesme imaju trunku sofisticiranosti u temama i aranžmanima. Ali samo trunku. Odvaljivanje za sve pare:
https://nigrumvortex.bandcamp.com/album/across-the-nigrum-vortex
The Mosaic Window je jednočlani projekat iz Los Anđelesa a njegov jedini član, Andrew Brown demonstrira talenat i radnu etiku dosta iznad proseka za jednočlane blek metal projekte u ovom trenutku naše povijesne zbiljnosti. Rezultat je da je debi album, Plight of Acceptance napisan, odsviran i produciran vrlo ubedljivo, nudeći melodičan, gorkosladak moderni blek metal u jednom zaokruženom estetskom i karakternom formatu. Ovde su gitare debele, čvrste, melodične, dosta nalikujući gotenburškoj školi melodičnog death metala, pesme su himnične i melanholične ali istovremeno HEAVY a vokali dosta uspešno balansiraju između razgovetnosti i blek metal sirovosti. Impresivan debi i nadamo se početak jedne kvalitetne karijere.
https://themosaicwindow.bandcamp.com/album/plight-of-acceptance
Ancient Ceremonies, New Wisdom je 4-way split album četiri španska benda. Well, tri španska i jednog iz Andore AL TO JE TO. Važno je da je muzika lepa, uglavnom new school profila sa jeftinijim produkcijama ali sa dosta duše, iako je sve ovo blek metal. Vi ćete već videti ko vam se sa spiska najviše dopada: Nakkiga, Kult et Morte, Stormstone, Dilaghran a ako ćete da kupujete to će morati biti na CD-u jer se daunloud ne prodaje:
https://vertebraebm.bandcamp.com/album/ancient-ceremonies-new-wisdom
Thymata su transevropski blek metal projekat sa Grkom Kostas Bililisom (Apocalyptic Leaders) koji peva i Šveđaninom Michaelom Langom iz Grimtone, Arsonists of Lucifer i još pregršti bendova, koji sve svira. Debi album, Embraced by Death je zabavan spoj švedske hladnoće i agresivnosti i epskog grčkog pristupa, sve snimljeno u prilično jeftinim uslovima i sa pesmama koje su predugačke za moj ukus – mada je ovo pre svega zbog nedinamičnog masteringa – ali sa jednim garažnim, neposrednim šarmom. Lang je, čini se, i bubnjeve odsvirao STVARNO i to albumu daje toplinu kakva fali mnogim kolegama.
https://thymata.bandcamp.com/album/embraced-by-death
https://adirondackblackmass.bandcamp.com/album/embraced-by-death
Nemački trio The Fals sa svojim debi albumom, Beyond the Grave of the Moon nudi jednu dosta osobenu viziju blek metala koji svoju mračnu atmosferu i sirov instrumentarij pakuje u format gde su obredni, melodični vokali preko neumoljivog krljanja jedna prirodna kombinacija a hipnotičnost zvuka i svirke čini da se pesme prelivaju jedna u drugu bez primećivanja pauza. Ovo je, onako, okultno i mračno a jako simpatično i zavređuje dosta zaranjanja:
https://teufelszeugrecords.bandcamp.com/album/beyond-the-grave-of-the-moon
Oh, Demo 2023 finskog kvarteta Victimarum me je provozao od nula do sto u rasponu od prvih nekoliko sekundi prelazeći put od tek još jednog blek metal demoa do SJAJNOG blek metal demoa, sa moćnim temama, himničnim melodijama i srčanom, urnebesnom svirkom. Victimarum su sve to spakovali u skromnu ali funkcionalnu produkciju no, materijal na ovom demou, četiri lepe, melodične, a sirove, old school pesme, vrlo ubedljivo gradi slučaj za prvi album koji bi mogao da bude obavezna lektira. Odlični su:
https://victimarum.bandcamp.com/album/demo-2023
Mađarski avangardni projekat Thy Catafalque ove nedelje ima jedanaesti album i to je sada već jedna procesija gostiju koje Tamás Kátai dovodi iz raznih sfera muzičke planete, velikim delom i iz domena folklora. Alföld je ploča u osnovi blackened doom metal zvuka, ali tu onda ima i raznih akustičnih instrumenata, duvača, raznih vokala... I mada je teorija kompleksna, praksa je dosta sigurna u sebe, izvođački ubedljiva i ovde nema nekakvog lutanja izzmeđu žanrova i formi. Krajnji rezultat je vrlo hermetičan i prkosno andergraund ali zanimljiv i intrigantan:
https://thycatafalqueuk.bandcamp.com/album/alf-ld
Nizozemski jednočlani Helleruin je ove godine i na turneji, dakle, jednočlanost mu nije sudbina. No, drugi album, Devils, Death and Dark Arts ipak je sam napisao i odsvirao Carchost aka Niels Kuiper i sve je to vrlo uredno. Mislim, pesme jesu predugačke i zvuk je razmrljan ali to je praktično standard za ovu vrstu blek metala koja je sva u epskim atmosferama i melodičnim, emotivnim krešendima. Svirka je strastvena a celokupan sentiment ubedljiv:
https://helleruin6.bandcamp.com/album/devils-death-and-dark-arts
Al zato komšije iz nemačke (u koju su se preselili isto iz Nizozemske), Sammath polivaju sirovi old school blek metal na svom evo već sedmom albumu, Grebbeberg. Ovo ni slučajno nije neka suptilna, filozofska ploča nego spektakl prebijanja i satanizma, jedna borba neprestana stavljena u zvučnu (i bučnu) formu, sa taman toliko epskih melodija što uspeju da se probiju između krvnički zakucanih blastbitova da shvatite da vam nema spasa – zaljubili ste se u ovu ploču. A ona će vam jebati kevu:
https://sammathhhr.bandcamp.com/album/grebbeberg
Rusi Pechora su konačno snimili prvi album, a posle mase demo snimaka, singlova, EP-jeva i dva split izdanja. Rezultat je da album, Мёртвое zvuči fenomenalno. Momčad iz Petrovgrada vozi energičan, maštovit post-blek metal koji se ne zapliće previše u blackgaze/ voidgaze izmaglice nego krlja pošteno, znojavo i emotivno. Ovo je i prilično „tech“ pogled na post-blek metal sa pesmama čije su atmosfera i gruv proizvod vrlo spretnog muziciranja, ali u srži projekta su pre svega odlične pesme koje unatoč „post“ prefiksu nose urnebesnu energiju i ekspresivnost najboljeg blek metala. Oduševljen sam, a ovaj izvrsni album je, nadam se, tek novi početak za ovu ekipu:
https://pechora.bandcamp.com/album/--5
Drugi album srpsko-švajcarske postave Oculus, nazvan Of Temples And Vultures zvuči izvrsno a tako i očekujemo s obzirom na iskustvo i kilometražu članova. Ovde pored dva „njihova“, jelte, svira i jedan naš, konkrento Marko Jerković, poznatiji kao Kozeljnik, jedna od stožernih figura domaće blek metal scene (bukvalno juče sam na ulici video čoveka, i to ne klinca, kako izlazi iz Dvorane kulturnog centra u majici Kozeljnik). I sad, istina je da je on izašao i na malo loš glas zbog koketerije sa ekstremnom desnicom, ali pošto čoveka znam i svirao sam sa njim još značajno pre nego što je uopšte ušao u blek metal priču, spreman sam da kažem da je u pitanju dobra osoba koja je napravila neke greške ali ne tolike da bi bila precrtana zauvek. A ko od nas, jelte, nije? Muzika na albumu je svakako IZVANREDNA, nudeći moderan blek metal sa jakm utemljenjem u tradicionalnom zvuku. Konkretno, to znači da se ovde ima uživati u mračnoj, teskobnoj atmosferi ali da je svirka užasno dinamična, jako energična i da bend atmosferu kreira kroz ekstzremno mišićav, beskompromisan metal, bez zahvatanja u shoegaze i druge slične smerove. Kompozicije su podugačke, impresivno sklopljene od mnogo hipnotičkih ponavljanja ali i dalje aranžirane da budu uzbudljive, a sam performans je vrhunski sa opasnim vokalima, savršenim gitarama i bubnjarem koji naprosto drži masterklas. Nezaobilazno:
https://oculusdhr.bandcamp.com/album/of-temples-and-vultures
https://www.youtube.com/watch?v=BhiR2fvbY_M
Onda idemo na stoner rok, doom metal, psihodeliju, hard rok i sludge metal... Britanski Mudlarker na istoimenom debi albumu vozi vrlo sabatovski gruv, sa mnogo psihodeličnih dodataka, a što je odmah simpatično kad imate godina kao ja. Sve je to producirano jeftino, odsvirano onako, ljudski sa sve ljuljanjima u dinamici i tempu i sve to vrlo prija. Rokenrol je postao dosadan kada se previše upeglao i ganjao uhljeblje na vrhovima top lista i radiju pa su Mudlarker divno osveženje sa gitarama koje elegantno pletu svoje fazirane, psihodelične maštarije, odličnom ritam sekcijom i karakternim pevačem koji bi sedamdesetih harao velikim binama. Ovako bend verovatno svira barove ali siguran sam da kidaju:
https://mudlarker.bandcamp.com/album/mudlarker
Ima više bendova širom sveta sa imenom Medved ali najnoviji je iz Tokija. Ovo je projekat nekih članova doom/ sludge benda Floaters i programski veli sledeće: „MEDVED gather only people with long hair, beards, and tattoos and play slow, heavy, alcoholic rock music.“ Sve je jasno? Nema potpitanja? Elem, EP, Medved ima tri pesme gruverskog stoner/ hard rock slavlja, u dobroj produkciji i sa vrlo kvalitetnom svirkom. Medved nisu ni eksploracija lo-fi dela spektra kao neka japanska braća, niti njihova muzika ima neki naglašeno eksperimentalan naum, ovo je naprosto dobar, gruverski teški rok sa snažnim rifovima i kompulzivnim ritmom, snimljen kvalitetno i namenjen, jelte, pivopijama i helrejzerima. Vrlo dobro:
https://badmoonrising.bandcamp.com/album/medved
Thunderon iz Njujorka spajaju pitki, pomalo grandžerski stoner-rok sa malo post metal razmišljanja i ovo je ugodna kombinacija. Debi album, Beyond The Glow ima nisko naštimovane, ukusno distorzirane gitare, razigranu ritam sekciju i jako melodičan vokal. Osnova muzike je svakako teški stonerski gruv i on uspešno spaja sve ove elemente u funkcionalnu celinu, povezujući i bluzerske rifove i nabijački ritam i melodične, melanholične teme i vokalne harmonije. Šest pesama ali podugačkih i kvalitetnih:
https://thunderon.bandcamp.com/album/beyond-the-glow
Kod filadelfijskih New Dawn Fades nema baš mnogo dileme oko stilske pripadnosti. Debi EP, Forever nudi težak, gruverski, grandžerski stoner rok sa mnogo ’90s uticaja, melodičnim, upečatljivim vokalima i generalno himničnim pristupom komponovanju. Da su New Dawn Fades nastali pre trideset godina mogli su biti uticajni jer je materijal vrlo solidan, a ovako su vrlo prijatno podećanje na vreme kada se rok na velika vrata, jelte, vratio u svačije uši:
https://newdawnfadesforever.bandcamp.com/album/forever
Pretužni čileanski jednočlani doom metal projekat Rise To The Sky ne skida nogu sa gas-pedale i novi album, Two Years of Grief mu je poslednji u seriji o, jelte, žalosti, a koja je započela pre četiri albuma, još 2021. godine. Sergio Gonzalez Catalan nije izgubio na maštovitosti kroz to prečesto izdavanje novih albuma pa Two Years of Grief možemo opisati i kao blackened doom ploču koja u taj uplakani, svečani doom metal ubrizgava malo adrenalina, i rezultati su odlični. Osam lepih pesama, produkcija i dalje jako bučna, ali muzika je toliko prijemčiva i maštovita da gotovo da ne mogu da je kritikujem:
https://risetothesky.bandcamp.com/album/two-years-of-grief
Norvežani Karavanna svom debi albumu, Unholy Mountain valjaju teške, vrlo fazirane, pa i prilično psihodelične stoner/ doom rifove i atmosfere, no njihova muzika je agresivnija od prosečnog stoner albuma koji biste nasumično odabrali. Karavan su, recimo, malo i blackened doom bend, pogotovo po pitanju pevanja, pa je ovo zapravo dosta sveža i maštovita kombinacija agresivnijeg metala i meditativnije psihodelije. Tvrd i topao stonerski gruv ovde svakako će prijati svakom ko voli Black Sabbath i kanabis tako da ne morate mnogo da razmišljate o toj žanrovskoj kombinaciji i da li ona radi. Karavan rade umesto vas i to dobro rade:
https://karavandoom.bandcamp.com/album/unholy-mountain
Od benda sa imenom Centipede očekujete neku mračniju muziku, ali finski power trio zapravo svira zabavan, mada HEAVY stoner rok, sa prstohvatom post metala. Nakon drugog albuma iz 2017. godine usledila je podugačka pauza a novi EP, Forever Lost At Sea je ubedljiv povratak sa četiri mišićave, glasne pesme besnih rifčina, agresivnog ritma i generalno ekstrovertnog stava. Ovo nije stoner koji trteba da smori već bi rado da se bije, ali ima dovoljno lepe rifove i harmonske diverzije da bude zanimljiv većinu vremena. Prijatno je:
https://centipede.bandcamp.com/album/forever-lost-at-sea
Francuski Syriis su slatki i simpatični na minialbumu Men of the Cloth nudeći hard rok sa blagim stonerskim prelivom, dobro produciran i odsviran vrlo ubedljivo. Syriss nude lepe rifove, kvalitetnu dinamiku, dobre tekstove, a svoju muziku nazivaju „pure action rock“ što je naravno lepa klasifikacija. Jedinu zamerku koju mogu da smislim daću vokalima koji se meni dopadaju ali neće biti po svačijem ukusu. Inače je ovo gruvi, prijatno, meni vrlo drago:
https://syriis.bandcamp.com/album/men-of-the-cloth
Orenda su, pak iz Virdžinije i njihov prvi EP, Moral Dementia nudi napušen, stonerski doom metal. Tekstualno, bend je introspektivan i bavi se, jelte, teškoćama probijanja kroz život, iz jedne mladalačke perspektive pa je i muzika jednostavan ali simpatičan, garažni doom-stoner metal. Ne znam što ovo zovu EP-jem kad ima sedam sasvim solidno dugačkih pesama ali eto, poslušajte sami, ima tu šmeka:
https://orenda-doom.bandcamp.com/album/moral-dementia-2
Doombo su iz Trsta, koji je, tradicija nalaže da podsetim, naš, i njihov istoimeni EP ima četiri DUGAČKE pesme gruverskog stoner roka, sa samo malo doom elemenata. Ova tri momka od kojih se bubnjar, zadužen i za snimanje, zove Ivan Kralj, dakle, Trst jeste naš, elem, ova tri momka cepaju prijatan, džemerski rokenrol ovde, sa nekim lepim psihodeličnim gitarskim eskapadama i dobrim gruvom. Kvalitet snimka je relativno skroman, ali muzika je dobra, a bend ima karakter pa ovo vredi slušati a bend držati na radaru:
https://doombo.bandcamp.com/album/doombo
Swamp Fiend su dvojica Kanađana sa MILION drugih projekata pa se i na debi albumu, Smoke Weed, Hail Satan čuju veliko iskustvo i rutina. Ipak Swamp Fiend ne zvuči skroz generički i ova kombinacija napušenog stoner roka sa samo malo blek metal začina ume da bude prijatna za uho koje voli bluzirane rifove i himnične refrene. Lepo:
https://swampfiend.bandcamp.com/album/smoke-weed-hail-satan
Miscellen sviraju „Heavy Psychedelic Alternative Rock“ pa tako i njihov četvrti album, Silver Tongued Psychodrome zna da ode na mesta na kojima se ja uobičajeno ne bih zatekao ali su mi prijala. Miscellen imaju heavy zvuk, sviraju nemilosrdno glasno, ali njihova verzija rok muzike je vrlo atmosferična, na granici ritualnog, sa gitarama koje ozbiljno polivaju jakom psihodelijom, sa kvalitetnim vokalima i vrlo dobrodošlom dinamikom u muzici. Koja se doduše ne čuje BAŠ TOLIKO u glasnom masteringu ali se ipak čuje. Odličan album:
https://miscellen.bandcamp.com/album/silver-tongued-psychodrome
Japanske legende stoner-dooma Church of Misery i dalje snimaju za Rise Above a to znači da njihovih izdanja nema na Bandcampu. Dobro, poslušaćete na Jutjubu ali je greota, jer CoM zaista nisu ništa izgubili sa godinama i voleo bih da su na ipak najboljoj platformi za prodaju muzike koju u ovom momentu imamo. Novi album, Born Under a Mad Sign, sedmi u opusu benda i izašao sedam godina nakon prethodnog nudi odličan HEAVY groove i bluzerske ukrase preko snažnih rifova. Mikami Tatsu i ekipa su ovde skoncentrisani na priče o serijskim ubicama i njihove sirova, dugačka gitarska metanisanja nekako bolesno pristaju ovoj temi, nudeći mnogo prostora za refleksiju i kontemplaciju unutar vrlo kinetičkog gruva. Odličnost:
https://www.youtube.com/watch?v=tWnlluwvvO4&list=OLAK5uy_mOdTk3HFOWpk-2iwmV1ZOsLfrBxl7YLgM
I, jebiga, evo i drugog Rise Above izdanja za ovu nedelju. Austalijski Witchskull imaju četvrti album, The Serpent Tide i, pa, ovo je odlično. Witchskull su izvrsno izbalansirani na granici stoner roka i propisnog heavy metala sa sjajnim gruvom, karakternim pevanjem i gitarama koje umeju da izbace baš solidnu melodiju ali većinu vremena polivaju opasnim rifovima. Album ima dosta sirov zvuk ali i suptilnu atmosferu i ovo se sluša i relaksirano ali i sa pažnjom:
https://www.youtube.com/watch?v=ta_nhdyTM6w&list=OLAK5uy_n1fv89VdXtGjNrtFCHBFFby4wdkkA4LOw
Danci Altar Of Oblivion imaju novi EP, Burning Memories i njihov heavy/ doom metal je ovde u solidnoj formi. Ovo su dugačke, neužurbane pesme epske atmosfere ali čvrstog, snažnog temelja, sa lepim rifovima i upečatljivim temama. Višeglasno pevanje svakako pomaže da se postigne taj epski štimung ali Altar Of Oblivion se nikada ne gube u pretencioznosti i drže se tvrdog kursa i, jelte, gruva.
https://www.youtube.com/watch?v=_bsaxQmwKoo&list=OLAK5uy_kNxwLlVZzn38tg1E2zFipxP2mZGyGN0TQ
Ne znam zašto Saltpig, za koje takođe ne znam ko su i odakle su, svoj istoimeni (mini?)album na Bandcampu najavljuju tek za Avgust a već su ga pustili ceo na YouTube, ali, evo, bar možete da ga čujete. A vredi. Saltpig nemaju sad neki skup zvuk, no njihov psihodelični stoner rok je vrlo zdrav na ovom izdanju, sa šest pesama ukorenjenim u blues i boogie tradicijama i vrlo organskom, kvalitetnom svirkom. Bend ima šmek old school, psihodeličnog ’70s hard roka koji meni, naravno, veoma prija, ali ovo nije puka šminka i muzika izrazito procveta kako kompozicije idu i otkrivaju svoje neprebrojne dovitljive detalje. Poslednja pesma je skoro dvadesetominutni doom-psych džem pa je i to prjatno iznenađenje. Poslušajte, pratite:
https://saltpig.bandcamp.com/album/saltpig
https://youtu.be/1JjnL7ZMbMw
Ne znam da li se novi album Yawning Man, Long Walk of the Navajo računa u prave albume jer su u pitanju više tri sanjiva, ugodno psihodelična dugačka džema snimljena na tri različite lokacije, inspirisane raznim, jelte, stvarima, ali, veteranski projekat (Gary Arce, jedini originalni član, je bend osnovao još 1986. godine) je ovde u izuzetnoj formi. Ovo je umirujuća, relaksirajuća muzika u kojoj se događa mnogo toga ali tako da sve teče prirodno i Yawning Man uspevaju da se smeste na ugodnu poziciju između klasične psihodelije i postrokerske meditativnosti, nudeći vrlo siguran, vrlo jednostavan a opet dubok izraz i lep zvuk. Izvrsno izdanje za uvek pouzdani Heavy Psych Sounds Records:
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/yawning-man-long-walk-of-the-navajo
Pa da onda i malo ubrzamo, sa thrash, speed, hardcore, grindcore i death metal ponudom. Nemački trešeri Boiling Blood sviraju već dvadesetak godina ali imaju iza sebe samo jedan album. Prypjat je novi EP nastao četiri godine nakon izlaska tog albuma i ovo je uredan, pa pomalo i raskošan thrash metal sa ambicioznim aranžmanima, komponovanim solažama, pesmama koje nikud ne žure, pa je najkraća dugačka četiri minuta i tridesetosam sekundi. Ja naravno volim kada je thrash malo brži ali Boiling Blood svakako dobro sviraju i njihove kompozitorske veštine su nesumnjive. Čuje se tu, uostalom iskutsvo – pevača Petera Rummela pamtim još iz devedesetih kada je pevao u deathgrind sastavu Nyctophobic a još pre toga, krajem osamdesetih radio je sa Mad Evil/ Depraved. Naprosto, ovde se čuje kilometraža, iskustvo i poznavanje žanra i Prypjat je solidan, vrlo solidan materijal:
https://boilingbloodofficial.bandcamp.com/album/prypjat-2023
Čileanci Impact imaju drugi album, Confrontación i nude na njemu vrlo dobro produciranih deset komada latinoameričkog thrash metala. Impact su iskusni, sviraju skoro dve decenije, pa su njihove kompozicije sigurno napisane, aranžirane i virtuozno odsvirane, sa osnovnom formom baziranom sasvim jasno na Bay Area Thrash predlošcima a onda sa kvalitetnom nadgradnjom. Ovo je, za mene, „pravi“ thrash metal, sa naglaskom na dobrim rifovima, aranžiran tako da se brza, dinamična svirka oplemeni čestim brejkovima i promenama ritma, ali bez gubljenja kompulzivne vučne sile. Vrlo dobar, vrlo energičan materijal:
https://impact12.bandcamp.com/album/confrontaci-n
Indonežani Vlaar imaju drugi album, nazvan, wait for it: BLEKMETAL. Ozbiljno. I naravno da je u pitanju blackened thrash u kome Venoma i Motorheada ima više nego ičeg drugog snimljenog u poslednjih četrdeset godina. No, ta jednostavnost koncepta i jeftin studijski zvuk ne treba da zamaskiraju činjenicu da je ovo vrlo kompetentna ploča na kojoj se pakleni treš rifovi ugodno smenjuju sa sofisticiranijim blek metal melodijama. Pesme se zovu, recimo, Anton Blekmetal, Satanikasbon, Caleg Pvnk itd. i, naravno, već znate da li vam se ovo dopada. A treba! Pa vidite taj omot sa kozo i zmijom u savršenoj satanskoj simbiozi!
https://blackandjerecords.bandcamp.com/album/blekmetal
Hjustonski Nemesis su osnovani ove godine i već imaju album. Radna etika, dame i gospodo, više toga odvešće nas u blagostanje. Ili makar u stvarnost u kojoj ima više solidnih thrash metal albuma. False Reality nije sad neki neviđen materijal, ovo je sve standardni napaljen old school thrash, ali bend ima stav, a bogami i zanat i sve to dobro zvuči. Mladalačka energija kojm je materijal nabijen (pevač i gitarista Nick Broussard zvuči VEOMA mlado) fino je izbalansirana kvalitetno osmišljenim rifovima, maštovitim melodijama i ubedljivom svirkom pa ne mogu da ovaj album ne preporučim bez nekih velikih rezervi:
https://www.youtube.com/watch?v=LzocA16Ykms
Virdžinijski Murdersome sa svojim prvim albumom, Carnal Death rezurektuju duh „pametnijeg“ thrash metala koji mene podseća na, na primer, Testament, Death Angel, pa i Exodus. Hoću reći, ovo je hedbengerska, energična muzika, ali nije SAMO hedbengerska i Murdersome nude pored zanimljivih rifova i pametno aranžirane pesme koje nisu „progresivne“ već samo kvalitetno prorađene i, oslonjene na izuzetno ispečen zanat petorice muzičara, nude nadgradnju u vidu vešto spravljenih, karakternih muzičkih komada. Produkcija je takođe veoma solidna i Murdersome sa devet kompaktnih kompozicija i puno energije će, nadam se, imati svetlu budućnost. Odličan album:
https://murdersome.bandcamp.com/album/carnal-death
Black Denim Rage pratimo već nekoliko godina a njihov debi album iz Aprila, State of Emergency upravo je dobio verziju na Španskom, Estado de emergencia. O originalnoj verziji albuma sam se već pozitivno izrazio (pominjale su se tu „speed metal himne“ i tako to), pa ako vam se tada to dopalo ali ste pomislili „OK, sve u redu, ali koliko bi bolje bilo da je pevanje na Španskom!“, e pa sad nemate izgovor:
https://blackdenimrage.bandcamp.com/album/estado-de-emergencia
Bergenski Confabulation imaju već jedan album snimljen 2020. godine a novi EP, Declaration of Irreverence, njihov treći, servira četiri pesme (i jedan intro) vrlo urednog, prijatnog thrash metala. Ovo je naglašeno savremen stil, sa melodičnim pasažima, ali i sa blago metalkoraškim produkcijskim profilom, mada ovde vrlo rokerske, masne, old school solaže prave finu ravnotežu. Confabulation pišu dobre pesme, a i izvedba je strastvena i mada disciplinovana, ne zvuči beživotno, pa sam ja u ovome prilično uživao:
https://confabulation-official.bandcamp.com/album/declaration-of-irreverence
Glote iz Sao Pola cepaju prijatan krosover, sa zvonkim, snažnim basom, brzim tempom, socijalno osvešćenim tekstovima i nervoznim trešerskim rifovima. Na sve to dolazi pevač koji peva rastrzano, emotivno, i EP The Lost Years ima sve što treba. Bend apsolutno pogađa metu u koju je nanišanio dajući nam late ’80s ugođaj i ako ste naklonjeni, ovo treba da čujete. A plaća se koliko date:
https://glote.bandcamp.com/album/the-lost-years
Finish What You Started zvuče kao da su ispali iz Njujorka i to negde iz 1991. godine, ali su zapravo iz Njukasla. Demo kaseta Poser ima dve pesme proto-moshcorea sa svim karakterističnim tropima ovog zvuka, sve napisano i izvedeno sa gotovo maničnom odanošću old school moschore formatu. Dakle, plesni ritam, geng vokali, pevač koji nosi ikseve na rukama i sa preslatkim Džordi naglaskom izgovara reč „motherfucker“... Pa ako volite takav zvuk, sa ovim ne možete pogrešiti, a plaćate koliko hoćete:
https://finishwhatyoustartednehc.bandcamp.com/album/poser-demo-23
Kome se sve to dopada kao ideja ali mu je taj Njukasl naglasak baš smetnja, možda bi mu se više dopao metalizirani moshcore sa francuskim naglaskom? Bite Da Pain iz Grenobla imaju EP Do the Dirt i to je to: meditativni moschcore sa brutalnim pevanjem i sporim, mučnim ali prijemčivim pesmama. Dobro je ovo, ne samo muzički već i produkcijski, sa gitarom koja je superteška ali topla i jednim generalno zdravim zvukom. A plaća se koliko hoćete. Prijatno!
https://bitedapainhc.bandcamp.com/album/do-the-dirt
Barbarie su čilenaksi „crust and roll“ sastav i, da, njihov album, Salvajes Demoliendo Alambres zvuči baš kako očekujete. Dakle, D-beat ritmovi, pankerska svirka, sirov, faziran zvuk, garažna produkcija i rokenrol atmosfera, sve kako treba. Pevanje je na Španskom a pesme traju zapravo duže nego što biste očekivali što ne mora da bude prednost ali bar dobijate više bengovanja za bakovanje. Doduše, plaćate koliko hoćete, ali ima ovde puno šarma za ljubitelje prljave pank garaže:
https://barbarierockindial.bandcamp.com/album/salvajes-demoliendo-alambres
Brazilci Death Mist su svoj EP nazvali Death Punk Massacre i to su tri pesme motorhedovskog panka. Ni manje, jelte, ni više. Mislim, OK, ima tu Venoma, Broken Bonesa i tako tih stvari, ali ono kako očekujete da ovo zvuči – upravo tako zvuči. I lepo je:
https://deathmist.bandcamp.com/album/death-punk-massacre
Crispy Newspaper su jakutski pank bend izbegao iz Rusije u Kazahstan delom i zbog svojih anti-rusko-imperijalističkih i antiratnih stavova. Iz Almatija sad stiže prvi EP urađen u dijaspori i eponimni Crispy Newspaper ima sedam pesama urađenih u zapravo vrlo raznovrsnim podstilovima pank roka. Ovde ima i melodičnog, modernijeg izraza ali i vrlo klasične ’70s oračine, a sve je dobro, sirovo i organski, neprskano, pa od mene dobija jake preporuke:
https://blackploshad.bandcamp.com/album/crispy-newspaper-ep-2023
Detroitski Child Bite svira FENOMENALAN pank rok/ posthardcore/ art rok. Mislim, sve odjednom? Da, nekako ovo zvuči kao Dead Kennedys iz 1978. godine samo izrastao na post pank i posthardkor radovima iz 21. veka. Split EP sa Multicult (čije strane nema na Bandcampu) je kao da su pomenuti Dead Kennedys (i, što da ne, Victims Family) ušli u teleporter zajedno sa recimo Idles i na drugoj strani se pojavio nekakav gnetski smešani, slepljeni kompozitni bend. Hoću da kažem, ovo je mnogo dobro, maštovito, zvučno raznovrsno, a da opet ima i jedan mračan, preteći gruv kome ne možete umaći iako se zabavljate slušajući ovaj materijal. Vrhunski odsviran i kvalitetno produciran Multicult Split je tehnički izašao prošle godine, ali ovo mu je prvo digitalno izdanje pa sam, na ime njegovog kvaliteta spreman da malo pogazim sopstvena pravila o tome šta ulazi u ove preglede. Elem, nadam se da Child Bite nameravaju da uskoro snime album, jer je ovo MNOGO DOBRO:
https://childbite.bandcamp.com/album/multicult-split
Glazgovski Gehazi sa istoimenim EP-jem naglašavaju da je ovo ’90s hardcore napravljen od strane ljudi koji su devedesetih svirali koncerte. Dakle, stare kajle ali ovaj materijal uzima metalizirani ’90s hardcore samo kao polaznu tačku a onda razvija stvari u pravcu višeslojnijeg, atmosferičnijeg metal/ kora. Dakle, klasičan zvuk ali interesantne, kompleksnije pesme. Plus sve plaćate koliko hoćete – vredno je pažnje!
https://gehazighc.bandcamp.com/album/gehazi
Deadtrack su Brazilci a njihov album Inhuman je štrokavi, jeftino producirani ali jebeno agresivni blackened crust. Ima tu u svoj toj agresiji i veštine i zanata, da ne bude zabune, ali garažni zvuk i AGRESIJA su u prvom planu. Ako ste ikada želeli da sve oko sebe porazbijate ali vam bilo žao da platite za saundtrak, ovaj album se daje po ceni koju sami odredite:
https://deadtrack.bandcamp.com/album/inhuman
Britanci Korrupto imaju u proseku preduge kose za ovo što sviraju, ali dobro nisam ja sad neki hair police. Što je dobro jer se album zove Chop The Cop. Oh!!! Tradicionalno pozivanje na nasilje protiv službenih lica ovde dolazi u formi agresivnog crustgrinda sa malo death metal šmeka, prevashodno u štimu i nekim rifovima. No, muzika je haotična i pankerska a izdanje se plaća koliko hoćete. Fer!
https://korruptouk.bandcamp.com/album/chop-the-cop
(Kraj u narednom postu)
Navigation
[0] Message Index
[#] Next page
[*] Previous page
Go to full version