Ilija Bakić - Povodom romana «Darvinov radio» Grega Bera
izdavač: NEOR, Novi Sad, 2006.g.
DOLAZAK NOVOG HOMO SAPIENSA?
Greg Ber (1951) spada među najzapaženije savremene pisce onoga što se naziva tvrda naučna fantastika; osim para priča u «Alefu» (br. 3 i 15) i jedne u «Monolitu 5» na srpskom smo mogli da čitamo njegove romane iz trilogije «Eon» («Eon», «Legat» i «Večnost») i «Premeštanje Marsa».
Roman «Darvinov radio» iz 1999.g. (sledeće godine dobio je nagradu «Nebula» koju pisci dodeljuju najboljem romanu svog kolege) u osnovi se bavi jednim od krucijalnih pitanja svekolikog života na planeti Zemlji: da li je evolucija završena ili se nastavlja, odnosno, ako se nastavlja, u kakvom liku i obliku se dešavaju promene? Naime, osim 'sporovoznih' teorija evolocije postoje i one koje tvrde da da je moguć skokovit prelazak sa jedne na drugu evolutivnu stepenicu. Šta bi to konkretno značilo za dosadašnju društveno-državnu organizaciju, odnosno kako bi 'normalni' ljudi reagovali na pojavu novih, 'superiornijih' ljudi, pitanje je kojim se bavi Berov roman «Darvinov radio» odnosno njegov nastavak «Darvinova deca» (iz 2003.g.). U stvari, «Darvinov radio» razmatra dešavanja od otkrića bolesti nazvane Irodov grip do rođenja prvih, živih Homo sapiens superiora. U formi koja umnogome podseća na detektivsku istragu u kojoj se otkrivaju dokazi i povezuju sa postojećim, odnosno postavljaju teorije koje se potvrđuju ili propadaju, priča prati pronalazak masovnih grobnica u Gruziji, mumija Neandertalaca u Austriji odnosno retro virusa u ljudskom genomu. Masovna epidemija novog gripa koja počinje da hara kroz SAD i ostatak sveta prvi je znak buđenja retrovirusa nazvanog Šiva, koji će izazvati masovne pobačaje prvog, užasno deformisanog deteta a zatim novu, bezgrešnu trudnoću koja, najpre, takođe na svet donosi mrtve bebe. Država se, pred opasnošću da izgubi svoj podmladak, organizuje, najpre na nivou formiranja specijalnih stručnih timova; ali njihov rad je duboko u senci ličnih ambicija (samoreklamerskih i finansijskih) moćnih vlasnika privatnih firmi, naučnika i državnih činovnika. Kada se državni odgovor na kriznu situaciju pokaže neuspešnim, poseže se (sasvim predvidivo) za represijom, od zalaganja za obavezan pobačaj trudnoća do odvajanja živorođenih beba u posebne jaslice-logore; paralelno sa državnom širi se i društvena represija 'zdravih' prema onima koji su zaraženi. Ipak, istina nije onakva kakvom je vide timovi naučnika i činovnika. Tri naučnika, biolog, lovac na viruse i antropolog razviće svoju viziju dešavanja: oni smatraju da je reč ne o bolesti već o skokovitoj evoluciji na delu; kao što se to sporadično dešavalo u praistoriji ali i kroz pisanu istoriju, događale su se promene, rađala čudna deca 'ravnih lica' da bi, od strane svojih saplemenika i sunarodnika, bila likvidirana u ime zaštite čistote većine. Taj proces se, verovatno kao reakcija na stes savremenog života, ponovo aktivirao i rezultiraće, posle neminovnih pokušaja-grešaka-ispravki, novim, boljim ljudima. Iza ove tvrdnje nazire se jedna još smelija po kojoj postoji neka sila sposobna da dugoročno rukovodi i koordiniše evolucijom (što vrlo liči na priče o nekom božanskom entitetu); ipak, naučnici (i Ber) spremniji su da se suoče sa onim što im se trenutno dešava nego da slobodno spekulišu. Naravno, ni ovo što naučnički 'otpadnici i izopštenici' vide kao istina neće se tako lako izboriti za svoje obznanjivanje masama jer će joj se svi zainteresovani (za svoj profit i položaj) suprotstaviti. No, budućnost pripada novim ljudima sa većim sposobnostima i istančanijim načinima komuniciranja (roditeljima virusi daruju posebnu opremu kako bi mogli da razumeju svoju decu); rečju, njihov dolazak neminovan je i može biti samo usporen ali ne i sprečen.
«Darvinov radio» pisan je tako da poštuje sve znane obrasce i šeme tvrde naučne fantastike: dakle, glavni junaci nisu obični ljudi već naučnici koji barataju određenim znanjima i susreću se sa nepoznatim; njihovo obrazovanje, međutim, nije dovoljno jer je za razumevanje dešavanja potrebna i određena doza ingenioznosti, hrabrosti i slobode da se načini korak izvan utabanih staza. Upravo po tome se pozitivni junaci razlikuju od onih negativnih; ovi drugi imaju znanje ali ne i sposobnost da vide dalje od svojih interesa i strahova a ova nesposobnost, u spoju sa kompanijskim i političkim mašinerijama, rađa teror podržan od prosečnog, za svoj život uplašenog sveta. Naučnici se, po prirodi stvari, služe terminima koji će naterati čitaoca da posegne za enciklopedijama kako bi se uverio šta znači određeni pojam. Pošto više puta potvrdi sebi da ga autor ne 'laže' čitalac će poverovati i u sve ponuđene spekulacije; ubedljivost tvrde naučne fantastike primarno zavisi od ovog čitaočevog stava jer je težište knjige na znanjima a ljudske sudbine su u drugom planu. No, Ber je dovoljno dobar pisaca i ne dozvoljava da njegovi likovi budu makete koje šetaju uokolo samo da bi došli u situaciju koja će piscu dati povod da iznese još neku teoriju. Ipak, činjenica je da su stranice i stranice romana iscrpljuju u iznošenju naučnih argumenata i protivargumenata. Da bi sprečio nagomilavanje tih 'mrtvih mesta u tekstu' i dinamizovao priču koliko god je moguće, Ber se opredeljuje za kratka poglavlja (posebno u prvom delu romana) i ova tehnika daje dobre rezultate, tj. roman se čita dosta brzo. Naravno, ako čitalac zna šta ga čeka jer bez toga je realno očekivati da frustracija zbog nepoznavanja svih pojmova kojima se u romanu barata, izazove prekid konzumacije «Darvinovog radija»; ali ovo će se desiti samo ako je čitalac neobavešten jer ukoliko zna šta je Ber do tada pisao znaće i šta može očekivati. Čitaoci tvrde naučne fantastike spremni su na određene ustupke i konvencije (na prevlast naučne nad ljudskom stranom pričom); u krajnjem, da im 'tvrde' knjige ne prijaju ne bi ih čitali.
Sudar 'suvog' naučnog i ljudskog može da donese i sasvim simpatične situacije a jedna od njih se može naći i u «Darvinovom radiju»; naime, kada se dva junaka zaljubljuju jedno u drugo susreću se i dva principa, onaj naučnički i onaj obično ljudski. Oboje istovremeno znaju da su njihove reakcije izazvane feromonima, da je u pitanju instinktivna reakcija organizma pa sasvim 'hladno' mere i procenjuju sadašnjeg ljubavnika/ljubavnicu u odnosu na prethodne (konstatujući da je neki raniji partner imao lepše delove tela ili bio 'žešći, strasniji) ali, ipak, negde na obodu ovog racionalisanja ostaju bez dovoljno ubedljivog odgovora zašto se njihov odnos, posle prvog 'susreta', i dalje nastavlja. Ovaj susret-sukob u kome razum tumači instinkte ali ne uspeva da sagleda čitavu sliku (čak i ako se 'oslobodio' svih 'regresivnih' naslaga romantizma) jedan je od najsimpatičnijih trenutaka u romanu i ilustracija prednosti i ograničenja tvrde naučne fantastike. Ber je iz nje izvukao maksimum pa je «Darvinov radio» intelektualno-spekulativno uzbudljiv i ubedljiv roman (dokazujući tako da tvrda naučna fantastika još uvek ima šta da kaže-napiše a zna i kako da to uradi) koji je, istovremeno, sačuvao ljudsku dimenziju svojih likova; otuda je ovo primer uspešnog žanrovskog dela koje zaslužuje pažnju i bogato nagrađuje čitalački napor.
Ilija Bakić