Dobro jutro Sneki.
Lemov Solaris jeste odlican SF roman.Toliko dobar da brise granicu koju mnogi namecu SF zanru kao manje vrednom.
Mozda je bolji Lemov roman Glas Gospodara (barem od onoga sto sam citao).Ako smo vec kod Lema,u odnosu na ova dva,nesto ispod su Nepobedivi i Fijasko.
O prvoj filmskoj verziji Solarisa vec sam nesto rekao.Naravno,to je samo moje misljenje.
A Stalker? Evo nesto od ranije o Stalkeru:
Vodic Ulis - May 23, 2000 17:15 (212.62.*) Pocecu i ja kao Kresa:Ulis je veceras gledao "Stalkera". Neponovljivo,neponovljivo i neponovljivo.Bilo bi interesantno napraviti komparativnu analizu "Stalkera"i "Paklene pomarandze" kao uslovno receno filmova negativne utopije i "Solarisa"i "Odiseje" kao ,uslovno, filmova naucene fantastike sa filozofskom konotacijom. Kao sto je Kejdz dosao do kraja muzike,Maljevic do kraja slikarstva posle Tarkovskog ,mozda,nema smisla gledati druge filmove
3opge - May 23, 2000 17:47 (*.splitrock.net)
lepo je opet pricati o Tarkovskom, jednom od Andjela.
iako sam Stalkera gledao odavno mogao bih da
ustvrdim da ti prva paralela /Stalker-Pomorandza/ nije preterano opravdana.
mozda bi mogao da objasnis malo sire na sta mislis.
za drugu paralelu /Solaris-Odiseja/ mozda bi se naslo vise argumenata.
Ulis - May 23, 2000 18:39 (212.62.*)
Pa oba filma su ,u trenutku snimanja ,govorila kriticki o neposrednoj buducnosti koja je sada
stvarnost ,naravno svaki na svoj nacin.Dok je to kod Kjubrika zivotnije i vidljivije kod Tarkovskog
s obzirom na drzavni sistem u kojem je film sniman i to 1979 godine sve je metaforicno.Put kojim trojka
ide do Zone i sobe gde se ispunjavaju najskrivenije zelje je put kojim se Alex vraca u stan posle dobrog
provoda sa droogsima i slusa Ludviga Vana.Drustvo koje prevaspitava onoga kojeg je i napravilo onakvim kakvim jeste ima pandam u Stalkeru u liku naucnika koji prelazi sav onaj put da bi bombom pokusao da
unisti sobu.Kada Stalker udje u Zonu kaze da je to njegov dom kao sto je i velicanstvena Deveta to isto
za Aleksa.Sve izvan toga je represivna stvarnost i nepodnosljiva lakoca postojanja.Dok nam Kjubrik zlurado
udara jednom istinom u glavu,Stalker Tarkovskog je filmski Hazarski recnik-svako ce naci svoju istinu.
3opge - May 23, 2000 23:40 (*.splitrock.net)
ulise,
mislim da si poslednjom recenicom rekao sustinu.
Kjubrik je u svojoj 'kritici' konkretan, jak, sarkastican i angazovan.
Tarkovski je medjutim, mnogo siri, slobodniji, poeticniji i univerzalniji.
on ne 'kritikuje' nego 'apstrahuje'.
svedemo li Stalkera na nekakvu 'kritiku drustva' /ma kako sofisticirana ona bila/ dobijamo
samo senku visedimenzionalnog dela.
Stalkera ne bih vezivao ni za kakav konkretan /pezorativno receno drustveno politicki/
'trenutak' i uslovljavao ga nekakvom trenutnom stvarnoscu.
nakon sto je procitao pricu 'Piknik pored puta' brace Strugacki /po kojoj je nastao Stalker/ Tarkovski je odusevljen, zapisao:
"mogao bih da izvedem veoma harmonican oblik iz price Strugackih;
sa tecnom, detaljnom radnjom a u isto vreme uravnotezenom i cisto idealnom - na taj nacin
polunatprirodnom, apsurdnom, apsolutnom".
ima li bolje potvrde od ovih reci za ovo sto pokusavam gore da kazem ?
ce gevara - May 24, 2000 03:00 (*.net.au)
slozio bih se sa vama, jer je filmski recnik
tarkovskog po meni neprevazidjen i jedini koji mu se,danas, i malo priblizio je t.angeopulos.
fotografija i lirika.
to je nesto sto mi cesto nedostaje u danasnjim ,ajde da ih nazovem epskim, holivudinspirisanim filmovima koji nazalost ne prate ni "deseterac".
prvi njegov film koji sam gledao je Ivanovo detinjstvo,
a odmah zatim valjak i violina
sve sto je u tom /kratkom/filmu iskazao moze se takodje interpretirati kao alijenacija ,arhetipovi, pojedinac-sistem,lirika-snaga
sto se stalkera tice nije samo u pitanju, inace jako dobro opisano totalitarno drustvo i negativna utopija, vec jedno siroko rasprostranjeno i duboko ukorenjeno otudjenje izmedju glavnih junaka kao i ostalih likova u filmu ili sto bi se reklo u modernom drustvu.
ta alijenacija je najocitija u prvoj i poslednjoj sceni filma.
takodje tu imamo i sve vrste arhetipova u tri glavna junaka .
tarkovski je bio veliki perfekcionista i zahvaljujuci poznavanju orijentalnih jezika u njegovim filmovima i postoji ta lirika prilicno nesvojstvena ostalim evropskim velikim reziserima.
znao je do besvesti ponavljati istu scenu dok
ne bi bio zadovoljan.u skupim scenama je koristio rezervnu kameru.
ni to mu nije pomoglo u zrtvi gde je ponovio kompletnu finalnu scenu(gorenja kuce) na uzas saradnika i producenata.
inace po meni je njegov najbolji film
"andrej rubljev-strasni sud" koji takodje govori o mnogo cemu van granicea vremena u kome je smesten.
Ulis - May 24, 2000 07:22 (212.62.*)
Pored najveceg broja autora o kojima je,vise-manje moguce govoriti racionalno,dakle empirijski obrazlozivo,Tarkovski je autor koji ne trpi mnogo reci,koji se otima svakome sudu,koji zahteva metaforu da bi se svet u kome zivi i duhovno egzistira pojasnio,koji -jednostavno- od gledaoca ocekuje specificni duhovni,misaoni pa i fizicki napor ukoliko ovaj naravno zeli da prodre u strukture njegovih filmova,da oseti oniricnost i snovidjajnost Tarkovskovljevih filmova,da sa njima,konacno postane intiman,da im se ponovo vrati,prigrli ih kao nesto sto je deo njega samoga.Kada govorimo o Stalkeru,rec je o autenticnom remek-delu,koje se samo nacelno oslanja na svoj pra izvor,fantastiku brace Strugacki,i koji od njih crpi iskljucivi okvir same price,likove i karakteristicne odnose u koje stupaju,pa i nesto od scenografije u kojoj se film dogadja.Sve ostalo,sto se racionalno podvodi pod pojam "nadgradnja"zamisljeno u srcu i glavi jednog izuzetnog stvaraoca,rezultat je rada koji je na terenu izvrsio sam Tarkovski,forme koju je,kako materijalno tako i duhovno,kako svedoce ocevidci,sam obelodanio ne dozvoljavajuci da mu se ma ko sa strane mesa u posao,sto je vidljivo gotovo u svakom trenutku njegovog trajanja,u svakom kadru ponaosob,u svakom rezu,u svakoj sekvenci,dakle u filmu kao celini,njegovoj atmosferi,pitanjima i nedoumicama kojima nas zapahnjuje ali ne u tom smislu sto ih racionalno podastire pod nas koliko u tom smislu sto ih neposredno vizuelizira.Vodjen tom linijom razvijanja osnovne atmosfere,hermetican do ekskluzivnosti,postavlja se pitanje sta je dakle Stalker kao film i sta je i u cemu je njegova osobenost?
Pre svega Stalker je metaforicna prica o putovanju trojice ljudi u neizvesnost "tajanstvene zone" u kojoj je pojam srece nesto sto je nadohvat ruke,poput izazova,dakle neka vrsta zapisa o putovanju i njegovim posledicama.Ali samim tim jer je u film uveo dve reprezentativne licnosti nase civilizacije,naucnika i umetnika,koji zajedno sa Stalkerom zalaze u nepregledne prostore sveta za koji nisu ni znali da postoji,Tarkovski prici dodaje dimenziju traktata,kako o odnosu umetnika i sveta u kojem zivi,tako i o odnosu pojedinaca,oblikujuci na taj nacin zestoku nedoumicu koja bi trebalo da ozakoni ili relativizira proboj u "tajanstvenu zonu",proboj s onu stranu datog i postojeceg,tamo gde je sve,verovatno,na dohvat ruke i izvesno.U poslednjoj instanci stvari se opet izvrcu na glavu jer Tarkovskog gotova resenja malo ili gotovo mimalo ne interesuju ili ga interesuju tek kao nesto sto je motivacijski ukljuceno u tokove filma kao moguce celine.
Stalker je pre svega auditivni i vizuelni pokusaj proboja kroz koru velikog mozga ovog naseg sveta,olicenog u nekim od svojih simbolickih projekcija,pokusaj da se eventualno otvore sve vijuge na njemu,lavirint u koji se moze uci ali izaci,da li je to uopste moguce?A samim tim,bez da ce odgovor nametnuti sam po sebi,Tarkovski svoje ambicije sa plana naracije neposredno prebacuje na plan vizuelne transpozicije,kojoj sama prica sluzi kao relativno spokojan putokaz koristeci se pritom cudesnim mogucnostima koje mu je sama scenografija pruzala a cija izuzetno slozena simbolicka svojstva Tarkovski koristi kao reperne tacke razumevanja problematike.Tako struktuiram Stalker je film u kojem materijalni,culni simboli zauzimaju znacajno pa i presudno mesto, u kome se vlaga.osecanje trulezi,miris i odredjeno stanje raspadanja susrecu na svakom mestu i na svakom koraku a najneposrednije u trenucima kada Tarkovski svoje likove dovode do sobe u kojoj se nalazi ljudska sreca i koja je naizgled nadohvat ruke.
Ali da li ju je moguce i dohvatiti,da li je uopste moguce preci njen prag ukoliko smo i dalje ostali ono sto jesmo,ono cega se ne mozemo osloboditi,ukoliko je nasa potreba za prodiranjem u "tajanstvene zone " nas samih pokazuje iskljucivo kao trenutni hir,kao granica preko koju ni materijalno ni duhovno nismo u stanju da predjemo?I,uostalom ne lici li ta mogucnost sto se junacima Tarkovskoga pruzila kao nesto nadohvat ruke, na sve moguce ideologije,na sve sto se propoveda sa propovedaonica ovog naseg sveta i svega sto on jeste ili sto bar svi mi koji ga zivimo mislimo da jeste?
Strasna kao mora,nedoumica o kojoj je rec preplice samu sebe sa ljudskim gestima i reakcijama da bi se,porazivsi coveka u nama,iznova vratila u ono prvobitno stanje u kojem jesmo kao ljudi ali ne u onoj meri u kojoj to zamisljamo koliko u onoj meri u kojoj smo to ljudsko u sebi izgubili.Svestan te nemogucnosti Tarkovski film zavrsava na zakonit nacin i stavlja sve nas u prostor u kome se kao nemoguc pokazuje svaki od nasih individualnih pokusaja da predjemo granice sveta koji nas objasnjava po meri svojih principa a sa kojim je verovatno i lepse i stvarnije komunicirati.
Ovo je samo jos jedna mogucnost citanja ovog filma.
Btw,pri snimanju kljucne scene Zrtvovanja kamera Sven Nikvista se pokvarila pa se morala graditi nova kuca.Kod snimanja Stalkera posle vise od dve trecine scena,filmska traka se pokazala kao neupotrebljiva pa je ovo sto gledamo druga verzija filma dosta razlicita od prvog snimanja.I jos nesto svi glumci filma zajedno sa rediteljem su relativno brzo poumirali.
ce gevara - May 24, 2000 10:29 (*.net.au)
zar i kajdanovski!?
nije li on posle postao reziser i nije se vise bavio glumom
cesa - May 24, 2000 11:59 (*.starcon.com)
da li arvanitis suvise lici na nikvista. meni je angelopulos "slican" tarkovskom zbog slicnosti snimatelja. ili sam utripovao. hvala
3opge - May 24, 2000 22:27 (*.splitrock.net)
mozda bi bilo interesantno reci nesto o okolnostima
u kojima je nastajao Stalker /nesto je o ovome rekao ulis/.
posle bezbroj verzija scenarija moglo bi se reci da su postojale dve glavne.
u prvoj verziji likovi su imali imena ali je komitet zahtevao da se ona izbace jer su navodno zvucala 'previse ruski' pa su tako glavnim likovima ostale samo titule. zanimljivo je takodje da na kraju te verzije profesor uspeva da aktivira atomsku bombu.
samo snimanje pratilo je vise neobicnih dogadjaja:
prvobitno odredjeno mesto snimanja u tadzikistanskoj pustinji zadesio je zemljotres pa je ceo plan morao biti promenjen a kao novo mesto odredjena je napustena hidrocentrala u Estoniji u okolini Talina sa sasvim drugacijim krajolikom, bujnom vegetacijom namesto 'mesecevog pejzaza' Tadzikistana sto je
zahtevalo bitne promene scenarija.
celokupna vec snimljena prva verzija je delom propala a delom namerno obrisana jer je reditelj bio nezadovoljan tako da je ponovo snimljen kompletan novi film.
Tarkovski je tada otpustio neke od kljucnih clanova ekipe kojima nije bio zadovoljan.
*********************************************
"U Stalkeru sam postavio kompletno tvrdjenje - naime,
da je ljudska ljubav cudo sposobno da se odupre svakoj suvoj teoretizaciji
o beznadeznosti sveta. Ovo osecanje je nasa zajednicka i nepromenljiva pozitivna imovina.
Ali mi vise ne znamo kako da volimo..."
Ulis - May 25, 2000 12:55 (213.177.*)
Tarkovski:
"Sta je,dakle,tema koja odzvanja kroz Stalkera?.Najopstije govoreci,to je tema ljudskog dostojanstva;sta je dostojanstvo:i na koji nacin covek pati ukoliko nema samopostovanja.
Dozvolite mi da podsetim citaoca sa se likovi u filmu nalaze na putu u Zonu,njihov cilj je jedna soba u kojoj ce,kao sto nam je receno,svakome biti ispunjena njegova najtananija zelja.I za vreme rizicnog probijanja preko cudnih prostranstava Zone,predvodjeni Stalkerom,Pisac i Naucnik u jednom trenutku slusaju istinitu pricu ili samo legendu koju im prica njihov vodic,o jednom drugom Stalkeru,kome je dat nadimak Bodljikovac.On je otisao na tajno mesto da moli da mu brat,koji je ubijen njegovom krivicom,bude vracen uzivot.Medjutim,kada se vratio kuci,Bodljikavac shvata da je postao basnoslovno bogat.Zona je ispunila onu zelju koju je on u stvarnosti pozeleo svim srcem,a ne onu za koju je mislio da mu je najdragocenija.
I Bodljikavac se obesio.
I tako su dva coveka postigla svoj cilj.Prosli su kroz mnogo toga,razmisljali o sebi,dosli do nove samoprocene:i nemaju hrabrosti da prekorace prag sobe do koje su,da bi dosli,rizikovali zivote.Shvatili su koliko su nesavrseni na tragicnom,najdubljem nivou svesnosti.Oni su skupili snagu da pogledaju u same sebe-i bili uzasnuti;ali im je nedostajalo duhovne hrabrosti da u sebe poveruju.
Dolazak Stalkerove zene u kafanu u kojoj se odmaraju suocava Pisca i Naucnika sa zagonetnom i njima neshvatljivom pojavom.Tu,pred njima je zena koja je prosla kroz necuvenu bedu zbog svoga muza a ima sa njim i bolesno dete;ali ga ona i dalje voli istom nesebicnom,nepromisljenom odanoscu kao kada je bila mlada.Njena ljubav i njena odanost su ono poslednje cudo koje moze biti postavljeno nasuprot neverovanju,cinizmu,moralnom vakuumu koji truje moderni svet,cije su zrtve i Pisac i Naucnik."
ce gevara - May 26, 2000 01:25 (*.net.au)
ja se slazem sa vecinom tvojih ocena samo sto ja tvoju potragu za dostojanstvom nazivam alijenacijom jer ja je tako shvatam.
kada covek zbog nekih tada mu vaznih ideala
zapostavi svoju genericku sustinu
uparavo je to tragicna kafanska scena
stalker /sa dosta markesovih h arcadio osobina/ je po meni najveci arhetip i produkt otudjenja u filmu
njena ljubav je slepilo i beda kojom su okruzeni kao i rusenjem svih opsteprihvacenih moralnih normi uz koje je verovatno odrastala
ona je odraz njene ogranicenosti i nemogucnosti da ista promeni u svomebednome zivotu
ukratko beznadje
njegov odnos prema porodici se moze esencijalno izjednaciti sa alkoholicarem koji
trosi poslednju lovu na alkohol dok porodica pati ili kockar ili u ovom slucaju eskapizam glavnog junaka i njegova dnevna doza snova/kao i u markesu/
raspad porodice i beznadje je vezan za stanje u ruskome drustvu kao i ne bih ga podizao na pijedestal kao ni njenu iracionalnu vecitu vernost koja je samo surogat za ono sto nema
pronalazak srece u sobi je potraga za onim vecitim pitanjima na koje nemamo odgovor
smisao zivota!? zasto ovde zivim!? koka-jaje!?
itd
dakle ne uzdizimo starkovskog na neshvatljivi metafizicki nivo iako svi imamo svoje specificno shvatanje svakog filma pa i carobnjaka iz oza ili izgubljene olovke,jer je on itekeko svoj film vezao za totalitarizam drustva u kome se nalazio kao i8 stremljenju pojedinca/zene stalkera/ za najobicnijim i najprostijim malim ljudskim zadovoljstvima kojih ona nema kako u primarnom tako i u sekundarnom miljeu koji je okruzuje
odnos tri glavna lika je ponavljam veciti stereotip artist-tehnokrata vodjeni eskapizmom sanjara na putu ka konacnim apsolutnim istinama aperionima absolutima ili nazovimo ih kako hocemo
samo sto taj stereotip tarkovski opisuje na sebi svojstven
predivan nacin.
author clark - May 27, 2000 16:00 (*.uunet.de)
"Stalker" je jedan od mojih najdrazih filmova, iako, priznajem da postoji macho-isticki, desperado-elitizam. Tu se slazem sa Ce.
Ali, snimao je Tarkovski i druge filmove...
Gore pomenuti bla-bla-elitizam (kod svih likova u filmu) se koristi kao dopunsko sredstvo u stvaranju atmosfere u filmu - nesto kao ona muva na licu zaspalog kauboja tacno u podne, u hladu jedne brvnare pored pruge u preriji. Pa jos Morricone u pozadini!
Klisei se ili nalaze SVUDA, ili ih izvezbano oko svuda prepoznaje. U svakom slucaju, tu su.
Mnoge segmente (metafizicke) stvarnosti pokriva i film "Pi" (D. Aronofsky), film koji nije upucen samo Mladim Lavovima Techno Generacije (kao, recimo "matrix"), vec i boemsko-konzervativno-kritickim intelektualcima koji su sve videli i sve znaju.
Mislim da se "danasnji" intelektualni elitizam se u svojoj ikonografiji MALO razlikuje od "predjasnjeg".
Peter Gun je interpolirana licnost iz (nase!) macho-fantazije koja nije vremenski/a promenljiva.
Desperado-elitizam je samo jedan od oblika muske egocentricnosti, a ja zaista ne vidim sta je tu lose. Jer, pricamo o filmu.
U filmu "the piano" mozemo iz zenskog ugla gledati stvari. Ili, u " Fried green tomatoes..."
To je OK. Ima puno dobrih filmova. I knjiga.
Ima mesta i za Dostojevskog i za Bukowskog, a egzaltirano mistifikovati pojedince iz kulturnog zivota nije u redu...