Pa evo, ako to nekog još zanima, meni su se jako dopala dva teksta.
Prvi je Mehin SA ONE STRANE EKRANA : IGRE DUHA I IGRE DUHOVA
I ako mi tema video igara nije nešto preterano interesantna, ovaj tekst mi je bio više nego zanimljiv. Vrlo kompleksan prikaz, koji osvetljava različite uglove fenomena video igara. Istražuje njihov razvojni put- od igrica sa prostim, vrlo jednostavnim radnjama do savremenih igara na kojima rade čitavi timovi industrije zabave. Istražuje i ko igra video igrice- od radnica u trafikama, do savremene više srednje klase. Autor postavlja pitanje da li su video igre umetnost, ako nisu, šta ih to razlikuje od umetnosti, a koje su sličnosti, tačke gde se dodiruju sa umetnošću ? Šta igru čini različitom od filma, teatra, poezije ?
Jedan od mogućih odgovora bi mogao biti fidbek- one proizvode povratnu reakciju. Možete vikati na televizor, mrštiti se na pročitano, ali tek u igri istinski učestvujete.
Igre takođe pružaju osećanje moći. Ono što ne možemo postići u stvarnom svetu, možemo postići za ekranom.
Igre igrača stavljaju u svetove koji postoje nezavisno od njega ( i to je fenomen, dodao bih, gde se igre najbliže dodiruju sa umetnošću-ili postaju umetnost ? ).
Ne poznajem toliko materiju video igara, pa ne bih ulazio u dublje opservacije, ali tekst me je baš zainteresovao. Možda će neko potkovaniji na tu temu imati šta da kaže o ovom tekstu.
Što se tiče proze, od svih pročitanih priča, najviše mi se dopala prva- RUKE, autora Berislava Jurića.
Priča je potpuno u duhu teme, zrelo napisana i lepo osmišljena. Igrom, plesom, pokretima ruku, autor se služi da nam zapravo pokaže unutrašnju sliku čoveka-njegovu tugu, otuđenost, samoću. U ovoj priči , telo, ustvari ruke, su instrument kojim se dopire do ljudske duše. Opisujući ruke i njihove pokrete, autor nam na prvi pogled, jednostavno, pokazuje put ka psihi, nekim unutrašnjim stanjima ljudskog bića... A u stvari, nije to uopšte jednostavno, samo je naizgled tako, jer je dobro napisano.