Da bi se ilustrovala sva širina metalske duše, može se, recimo pogledati kako
jedna od najkultnijih metal pesama svih vremena mutira kroz obrade i derivate.
Prvo ova obrada u izvođenju deathcore benda Carnifex, precizna, tačna, taman dodato ukrasa da se pokaže koliko je decenija između prošlo, a bez radikalnih promena aranžmana. Jedino što je ovo ipak moderna deathcore produkcija pa su bubnjevi skroz trigerovani a surova kompresija srednji, ključni deo pesme, čini manje dinamičnim nego u originalu. Slayer i Rick Rubin nisu bez razloga imali onoliki mošpart u sredini, sa promenama tempa i raznom vožnjom, al kad sve to proterate kroz DRC, malo izgubi na smislu. No, to su detalji, jelte.
http://youtu.be/obP0m3zbHdY E, onda obrada iz devedesetih, od strane propisnog brutal death metal benda, u vreme kada su trigeri još bili rezervisani za samo gornji sloj death metal populacije a jaka kompresija sa najpoznatijih albuma koje je producirao Scott Burns (recimo, drugi Kenibal Korps, prvi Deicide koji zvuče potpuno klaustrofobično) je počela da ozbiljno izlazi iz mode sa novim talasom bendova koji su shvatali moć snimka kome je ipak dopušteno malo da diše. Liers in Wait pritom više idu na masu nego na preciznost i ovo je baš onako, divljački i uzbudljivo, potpuno raščupana interpretacija Slayera kojoj fali ta signičr naci disciplina originala, ali ima mnogo duše
http://youtu.be/tAutWRjy4vc Naravno, najzanimljivija je ova diverzija Ricka Rubina iz osamdesetih

Istina je da je njen legat bio takoreći na nivou zločina protiv čovečnosti (rap-metal i Mallcore bendovi od Limp Bizkit do H-Blockx su iznikli iz ovog sjemena

) ali ovo je ipak pesma koja je otvorila mnoge horizonte:
http://youtu.be/n5AYMiAdqhQ