ace, tesko imati cvrste karakterizacije likova prema Barkerovim, koja su cisto skica. Barker po meni svaku svoju pricu zapocinje detaljnom i gotovo oniricki bizarnom vizijom, kao da je deo nekog izmestenog sveta njegove narkomanske halucinacije. Na pocetku svake knjige, svake price, Barker je najjaci, i kao pripovedac, narator, i kao mracni vizionar. Nazalost, na neki nacin gotovo svaka Barkerova prica se rasplinjuje u odnosu na taj ambiciozno osmisljeni pocetak vizije. Po meni, jedino price iz prvih volumea Knjige Krvi i Igra Proklestava izmicu od ovog pravila...
Gejmanova fantastika je sasvim drugacija. Gejman ne polazi od vizija vec odlomaka svojih secanja. U najranijim radovima poput Violin Cases, Mr Punch ta secanja su uspomene iz detinjstva, vrlo nezne i melanholicne. U novijim radovima, poput American Gods, pomalo cak uznemiravajuce. Gejman u njima prikazuje likove otudjene u svom okruzenju, udaljene od domovine, istinske strance. Snaga i iskrenost tih vizija uvek su taj motor na kojem Gejmen kasnije izgradjuje svoju fantastiku. Kad poverujes Gejmanu coveku poverujes i Gejmanu pripovedacu, kad govori iz bizarnim stvorenjima iz drevnih mitologija zatecenim u nasem svetu. Kod Gejmana se preplicu fantastika i realizam, svetovi maste i stvarnost. On je temeljan u prikazivanju oba, za prvo kroz izuzetno poznavanje mitologije, knjizevnosti, drevnih i urbanih legedni a drugo iskrenost. Gejman prica o sebi kakav je, ne postoje kod njega omnipotentne aspiracije Barkerovskih junaka spremnih da suruju sa djavolom, prelaze u svet monstruma, u potpunu dehumanizaciju... Barkerovi likovi su tako malo ljudski....