Dokumentarci (o stripu) i intervjui

[ridiculus]

Tokom 2010. i 2011. snimljen je dokumentarni film o Warrenu Ellisu. Zove se Warren Ellis: Captured Ghosts, producirali su ga Respect Films i Sequart, režirao Patrick Meaney. Isti ljudi su bili umešani u neke druge slične poduhvate, pre i posle ovog, ali počinjem sa ovim zato što se čitav film može gledati preko VašeCevi:


https://youtu.be/1Qg-2BiDvDw


Nezvanično, naravno, pa uživajte dok traje. 


Zanimljivo je čitati neke davno napisane postove o Elisu na ovom forumu (pretražio sam da vidim nije li neko već ukazao na ovaj film). Izuzetno poštovan pre 15 godina. Ljudi su sekli vene na njega.    A onda su došli komentari tipa: "Mnogo se ponavlja!" i "Guši se u hiperprodukciji!" Elem, Elis uopšte nije pisao više od mnogih svojih kolega, i svakako je pisao mnogo manje od određenih. Uzmimo u obzir da jedna sveska (20-22 strane, u proseku) nekog mesečnog serijala, u današnjim uslovima dekompresije, manjeg broja kadrova po tabli, i uzdržane upotrebe teksta, uopšte nije mnogo.


Dokaz možemo naći na sajtu Mike's Amazing World of Comics. Tamo je zabeležen svaki rad na svakoj epizodi stripa u Americi. Ili je to bar bila namera. U svakom slučaju, podaci za DC (a tu računamo i Vertigo) su potpuno pouzdani i detaljni, a za Marvel gotovo isto toliko, s ogradom da tu nisu bili ažurni poslednjih nekoliko godina. Imaju i podatke za druge izdavače, kao što su (nekada davno) Warren, Dark Horse, i Image, iako ovi nisu sveobuhvatni. Da ne tupim više sa objašnjenjima, evo dela liste najproduktivnijih pisaca u stripu prema podacima sa tog sajta - dela u kome se nalazi Voren Elis:





Treća kolona prikazuje broj napisanih stranica stripa, a četvrta broj napisanih epizoda (ne "svezaka", da ne brkamo to, pošto fizička sveska može sadržati više epizoda). Podaci za Elisa su zaključno sa 2012, dakle nekih 18 godina karijere. Ali pogledajte gde su na listi Keith Giffen, John Byrne, ili Dan Jurgens! A to su ljudi koji su počeli kao crtači, i koji su aktivno crtali tokom većeg dela svoje karijere - a, kao što znamo, crtanje epizode stripa oduzima daleko više vremena nego pisanje iste. (Jedini problem u ovoj statistici je što se "zajedničke" epizode računaju kao da su rađene u celosti, pa, ako je neko pisao, recimo, 5 stranica od 30, računa mu se kao da je radio na 30. Ali takvih slučajeva nema previše.)


Pa onda, posle toga, pogledajte gde je na listi Bendis.

[Meho Krljic]

To da je Bendis tek četrnaesti je zaista šokantno. Za Ellisa se ne čudim, on ipak odavno pažljivo bira šta će da piše i koliko će da piše, ali Bendis je praktično promenio čitavu industriju svojom hiperprodukcijom... Naravno, očekivano je da su Claremont, Wolfman, Conway itd. iznad njega, kao i da je Thomas na prvom mestu, ali ko bi očekivao da je i jedan Dan Abnett iznad Bendisa? Pa čak i Johns.

[ridiculus]

Dobro, razlika između Bendisa i Abnetta je minimalna i može se nadomestiti manjkom podataka vezanih za Marvel u odnosu na DC iz poslednjih nekoliko godina, a i Johns je DC-jevac.  Evo vrha liste, da bi ljudi znali o čemu pričamo:




Mene najviše iznenađuje ovolika produkcija Giffen-a, i, u manjoj meri, Byrne-a.

[Meho Krljic]

A evo i linka za samu listu, da se ne muče sa skrinšotovima:
 
http://www.mikesamazingworld.com/mikes/features/creator.php?page=topcreators

[ridiculus]

Sa skrinšotovima sam se "mučio" samo ja! 

[ridiculus]

Heh, Sequart je pre nekoliko meseci odlučio da i sam ponudi ovaj film besplatno, i saznao sam za to tek pošto sam već postavio ovu temu.

https://youtu.be/OtnkhgDn8A8


A ovde imate i prednost titlova, jer neki Škoti pričaju (meni) jedva razumljiv engleski!   

Elis mi je najinteresantniji (od pisaca stripova) kao pojava*, pa zato počinjem od njega. Ovakvi filmovi su ionako više o ličnostima nego o delima - a ličnosti su još žive - pa se jedan deo materijala može ignoristi kao nužni hvalospev koji malo toga otkriva. Sequart ima pristup "obogotvorenja pisca" sa kojim se ja ne slažem, ali snimili su nekoliko filmova vrednih pažnje: o Grentu Morisonu, osnivanju kompanije Image, Nilu Gejmanu, ženama kao autorima stripova, Krisu Klermontu i Iks-ljudima, i stripovima ranih 50-ih koji su doveli do velike cenzure medija. Videću šta se od toga može naći. Film o Morisonu je svakako pristupačan besplatno.


*Hauard Čejkin bi mu bio ravan, ali on je poznatiji kao crtač, rekao bih

[ridiculus]

Pre nego što nastavimo sa Sequartom, evo tri epizode starog TV programa iz 1983-4, koje bi bilo danas gotovo nemoguće naći da ih nema na ovom kanalu na YouTube-u:


https://youtu.be/G08pJsuu2sM


https://youtu.be/Qeq-n-oBOTs


https://youtu.be/E1EN-wjcp_g


Program se zvao Comix Phantasy Forum, i, u ove tri epizode gosti su bili Hauard Čejkin, Volter Sajmonson, i Vil Ajzner. Loš kvalitet zvuka, loša rezolucija, atmosfera nenalik onoj u modernim emisijama sličnog tipa... u prevodu, vrlo dragocen materijal.    I epizode su kratke, oko 20 minuta.

[ridiculus]

Grant Morrison: Talking with Gods

https://youtu.be/8ZcflWe6Fhc

Ista produkcijska ekipa kao i za Ellisa (koji se malko pojavljuje u ovom dokumentarcu), ali ovo je napravljeno još ranije. Malo o stripovima, malo o biografiji, malo o magiji...

[ridiculus]

Panel sa Čejkinom, Comic Con Revolution, godina ova, podeljen u dva dela:


https://youtu.be/FLb1QG3tvbQ


https://youtu.be/BEQxQYrxmk8


Ovo je verovatno najbolje što sam do sada postavio i vredelo je svaku sekundu od svojih sat vremena. Čejkinu ne treba moderator, i panel se zasniva na interakciji njega i publike. Dodatni argument je da nema dlake na jeziku - kao što sam reče "I am a good man, but I'm not kind." O uticajima na razvijanje njegovog stila, javnoj percepciji stripa kao mediju, njegovom jeziku i simbolici, cenzuri, odnosu prema čitalačkoj publici, odnosu uloga pisca i crtača (!!!),  Zvezdanim ratovima (naravno), svašta još nešto...


Dajte da neko ovo presluša, pa da diskutujemo! Meho! Neomedjeni! Bilo ko! Da li je Kevin Fajgi najgenijalniji čovek u istoriji američke industrije stripa? Razmišljam na koga je Čejkin mislio kada je pomenuo "pozajmljivanje ideja" koje povremeno neupućeni novinari pripisuju njemu, dok je situacija obrnuta? Frenka Milera?

Inače, kvalitet snimka je vrlo dobar za ovakvu neprofesionalnu vrstu prezentacije, osim što se odgovori i pitanja publike povremeno slabo čuju. Plus što Čejkin govori vrlo tečno i artikulisano (ali ne uvek finim jezikom  ).

[ridiculus]

Ok, sledi najnovija epizoda mojih monologa. "Ridiculogues #8: Još uvek čekamo obećanu revoluciju u stripu!" Zamislite ovo što sledi u misaonim balončićima, po jednim za svaki pasus. (A priča se da su izašli iz egzistencije mode!)

Nekoliko ideja koje se mogu izvući iz gore pomenute tribine sa Čejkinom:

- postoje tri "škole" američkog stripa: Ajznerova, Kirbijeva, i Kurcmanova. Današnji superherojski stripovi pokušavaju da postignu Kirbijeve ciljeve i rezultate oruđima i jezikom koje je stvorio Ajzner, što je apsurdno;

- strip je vizuelni medijum, pa je moderno insistiranje na ulozi pisca po Čejkinu takođe apsurdno;

E, ovo je prilično u smeru nekih mojih razmišljanja, pa ću dodati svoj komentar: slažem se, ali zavisi i od stepena učešća konkretnog pisca. Ako pokušava da zamisli sve elemente priče, računajući perspektive, broj i sadržaj kadrova, sve detalje na njima, itd, onda nikad nećemo dobiti delo koje pomera granice medija. Kao što rekoh na drugom mestu, za uspeh Nadzirača je Gibons odgovoran samo malo manje od Mura. Najbolja Morisonova dela su najbolja zato što su na njima radili crtači koji imaju izuzetnu veštinu, i koji su dodatno dobili izuzetnu slobodu. (Mislim vrlo konkretno na Quitely-ja i Jamesa Williamsa III.) Većina pisaca se odnosi prema formi kao da piše za televiziju ili film (ili čak roman). Ono što bismo dobili da umeju i sami da crtaju u 99% slučajeva bi bio "storyboard" za te druge medije. Nažalost, u američkom mejnstrim stripu danas je prava retkost da se uloge ne dele što detaljnije, a mislim da je pravi razlog vreme. Gotovo je nemoguće da jedan čovek odradi pisanje, crtanje, i tuširanje na mesečnom nivou. Ali nije sasvim nemoguće, pa verovatno tu postoje i drugi razlozi. Zašto ljudi koji su vični u obe veštine, poput Jeffa Lemirea, ne koriste svoj pun potencijal kada rade za Veliku dvojku?

Tldr; u današnje vreme mnogi na strip gledaju kao na protitip priče čiji je konačni cilj mali ili veliki ekran, u zavisnosti od dužine iste. Pod "mnogi" mislim na čitaoce, ali tu sigurno spadaju i neki umetnici.

-  dok mnoge čitaoce privlači kako je nešto nacrtano, Čejkinu je zanimljivije da razmišlja o zašto. Dakle, kako je uopšte došlo do toga da crta baš to?

I ovde se generalno slažem da je ta dimenzija prilično zapostavljena među svima koji nisu profesionalci. I koji nisu Japanci. Ili nisu ja.  Ostaviću slobodna mesta i za neke od vas. 

Sve u svemu, uvek je lepo slušati ovakva izlaganja, pogotovo kada u njemu postoje jaki argumenti, nevezano za slaganje ili neslaganje sa njima. Čak i oni koji se ne slažu su potaknuti na razmišljanje i moraju bolje da artikulišu sopstvene stavove.

Dalje, evo jednog opisa doba američkog stripa. Ta podela se odnosi samo na stripove glavnog toka i njihov odnos prema superherojima. Nezavisni i andergraund radovi nisu obuhvaćeni njome.

https://youtu.be/aXLb2_YCyAw

Dakle, imamo sledeća doba:
- platinasto
- zlatno
- atomsko
- srebrno
- bronzano
- mračno/bakarno
- ekstremno
- filmsko

Ovo mi je mnogo bolja i preciznija podela nego ona koja poslednja tri doba svrstavaju pod zajedničku kapu "modernog doba", i zato je i predstavljam ovde. Platinasto doba je doba novinskog stripa. Atomsko doba je bilo doba dominacije stripova kompanije EC, kada su superheroji bili u defanzivi. Srebrno doba nastaje (po ovom prikazu) sa pojavom Flash-a i Green Lantern-a 1956. Bronzano doba je doba antiheroja i nastaje sa Marvelovom verzijom Konana. Mračno doba počinje sa Nadziračima, Povratkom Mračnog viteza, ali i sa Krizama beskrajnih Zemalja. Ekstremno doba počinje sa Image-om, možda i malčice ranije, ali su isti kreatori u pitanju. Filmsko doba počinje u vreme izlaska filma Blade, kada filmovi počinju da utiču značajno na strip. (Ovde bih dodao da su tada nastala dela poput The Authority i Planetary, sa svojim vernim kopiranjem filmskih kadrova i tehnika.) Traje još uvek.

[ridiculus]

U gradu Lidsu je krajem septembra održan godišnji festival stripa Thought Bubble, i jedan od počasnih gostiju je bio Warren Ellis, i on je održao govor, čiji jedan deo prenosim ovde zahvaljujući Bruce-u Sterling-u i časopisu Wired. Nešto od izrečenog je moglo da se pročita na Ellisovom blogu pre više godina, ali vredi se i podsetiti. Zato što Ellis daje neka vredna zapažanja, a i ume sa rečima kao retko ko.

*THIS IS HALF of a recent Ellis speech, but it’s them media-criticism half. Including a lot of digital media criticism.


I could talk about all my accumulated Wisdoms from having done this job since, like, the early 1400s. I mean, it’s a weird job and a weird form.

All those other artforms that grew out of and around comics? Comics sucked them back in and chewed them up and used them to grow new organs.

Comics are not like film. Comics take things from film, but the two cannot be interchanged. Comics became a hybrid artform. They take things from cartoons, illustration, prose, theatre, film, music, t-shirts, posters, journalism and a dozen other things. Imagine putting twenty different animals in a blender and that the resulting horror emerged somehow alive, shrieking and wearing Star Wars underpants three sizes too small. That’s comics.

And what’s even weirder is that there’s no one agreed format for writing them. I mean, if you invent your own format for writing a screenplay, unless you’re Cormac McCarthy the screenplay gets tossed out unread.Comics are a place without a lot of rules. I think that’s why it’s attracted so many mavericks, eccentrics and straight-up mental people over the decades.

Grant Morrison once described for me – and this is back around 1989 – his experience of discovering, while in the grip of severe hallucinogenic refreshment, that a comic is an entire spacetime continuum, capable of replay, non-linear access and chronological isolation.

I’ve had people tell me that they find comics hard to read. And they can be. The peak of the form should be complete clarity, but they’re what’s called a “cool” medium – they don’t emit information in a hot pre-chewed state, they require the reader to engage with the moving parts on the page. Comics do things that are kind of weird, like the way they communicate with time. Because Grant might have so high he was almost dead, but he was right.

Time in comics is completely elastic.

Japanese comics read very fast because they have very few panels a page and those panels generally contain little visual information. Occidental comics are often too dense for the Japanese to enjoy. I was told the same thing by my handlers when I was writing outlines for Japanese animated series. Too much story, too much information.

There’s a thing I love in manga, though: every now and then, you’ll find a panel knocked out to bleed at (say) top, left and right. Leaving the framework of gutter and margins. And it creates a complete stillness, a frozen moment that you live in for a little longer.

There’s a scene in Bryan Talbot’s LUTHER ARKWRIGHT where the protagonist slows down the time perception of a group of men in order to kill them more efficiently. He breaks each page down into a couple of dozen panels, showing movement in staccato increments. The sequence is entirely silent, but because there are so many panels, with actual information in each, you experience the sequence almost as slowly as do the targetted men in the story.

I’ve seen comics that have run two different timestreams on the same page. Recursive comics. Pages containing flashbacks to three different timeframes as well as moving forward in the present while making complete sense. Richard McGuire did a famous short comic in RAW that featured several different historical periods in the same room in the same page while maintaining a linear story flow.

Kevin Huizenga will turn a suburban stroll into a multi-linear history tour and then tie all the lines back together without losing you for a moment.


5

The point being: you’re not locked to one minute per page. In a film screenplay, one page of manuscript is one minute on screen. And, on the big screen, time moves normally, and you have no control over it . Not here in comics. You can make time run so fast that the reader thinks that your comic has been injected into their eyeball, or so slow and heavy that the reader feels like you’ve boiled a doorstop novel into some condensed informational substrate.

We’re out on the fringes of the culture. We can get as weird as we like.

Sequential art creates a suspension of disbelief and pulls you into its world. Television, you have to sit there and let it do it to you. Comics are a window you step through and act behind.

If Art Spiegelman’s MAUS had been filmed first, it would have had an audience of maybe three people at Sundance. Because the moment everyone trooped on wearing their mouse masks, any larger audience would have lost it and left giggling. Only in the space of cartooning could that conceit work. Not least because we’re already aware, when we come to cartooning, that we’re looking at someone’s processed and hermetic perception of the world. The great success of MAUS is that the mouse faces make us let our guard down, and so we’re hit by the horrible truth of that book from an unprotected angle.

There’s a page I often cite in these conversations, from the 1974 comic MANHUNTER by Archie Goodwin and Walt Simonson. It’s an entire Jason Bourne sequence in a single page. In a Marrakesh alleyway, Damon Nostrand is in a car attempting to run down Paul Kirk and Christine St Clair. Kirk pushes St Clair to cover, rolls under the speeding car, draws a knife, tears it through the car’s petrol tank as it passes over him, gets clear, lights a match, touches it to the trail of petrol the car leaves, the petrol blazes down the alley to the car, the car explodes, and then they do three or four lines of dialogue while watching Nostrand burn to death about how it’s horrible but really he was a bit of a git and completely deserved it. One page. Employing “camera angles” and compositions that even now the likes of Paul Greengrass would go blind trying to replicate.

Also: a curling, snarling Peter Kuper piece can sear the page with its anger in a way that no photorealistic artist will ever be able to communicate. Any single page by Julie Doucet was grimier and sleazier and more frightening and infinitely more real and true than the whole of Martin Scorcese’s back catalogue. A room drawn by Eddie Campbell will be more real than any snapshot, because his line is almost like handwriting, and has human breath upon it. Dash Shaw’s work may look rough on first look, but stay with it, look at how he conveys the essence of an idea in every panel, and you’ll realise how hard he sometimes works to evoke an entire world with so few elements. Allie Brosh’s mutated doodles immediately read as people wearing their emotions on the outside of their bodies.

Realism and naturalism have as little application here as they did in cave painting. Other peoples’ rules don’t count, here in our room. Our medium has the broadest reach because it’s such a simple thing, and yet engages with so many more parts of your brain, and the reader works with the creators inside the pages.

Comics are not film. We have a far larger toolbox. Tools borrowed from everything else, rooted in the original human expression of time and space and memory.

We have the tools to do whatever we want.


6

I mean, you’re at my mercy here. I can talk about anything I want.

I could give you my two favourite quotes about comics. Harvey Pekar said “comics are just words and pictures, you can do anything with words and pictures.” And Jack Kirby said, “kid, comics will break your heart.” And both things are true.

Of course, Jack also said, on reading that some new artist would be taking over on Captain America and hoped “to do it in the Kirby tradition,” that “This kid doesn’t get it. The Kirby tradition is to create a new comic.”

Make new sounds. Make new things. I was ranting about all this twenty years ago, back when I was the only idiot writing a straight science-fiction series for a major publishing house. And now it’s 2018, everybody’s doing a science fiction comic and original creator-owned material is something like a third of the monthly comics market-share. My commercial instincts are so finely honed that when original creator-owned work finally became broadly accepted by the market and the audience – I went off to write a novel. And now I’m the idiot writing a tv show and a movie and standing here shouting at you while everyone else is doing wonderful things. My work here is done. AND I’m still poor.

Meanwhile, Robert Kirkman uses the money he finds stuck down the back of his sofa to buy all of his employees a new liver every Christmas, Greg Rucka pays people to have diseases for him, and Kieron Gillen and Jamie McKelvie are being pushed around this very town in a floating golden four poster bed with a mattress made entirely from the softest pubic feathers of swans.

I feel like it mostly worked out okay in the end.

It might not completely be the comics medium you or I wanted to see, but it’s tilted enough towards my dreams that I can smile and hum a happy tune as I stalk the beaches of Essex at night in pursuit of a seagull I can kill for food. It’s pretty good.


7

I mean, I could stand here and basically do the eulogy episode from the fifth season of BOJACK HORSEMAN – and, yeah, here we are in a world where the single bleakest and most existentially horrifying series on TV is in fact an animated series on Netflix. And here’s a thing. Twelve years ago, when Thought Bubble started, Netflix had just put their billionth rented DVD in the post. The changes in the world in just the lifetime of this festival are kind of insane.

So. I could stand up here and be the ancient rasp of doom, the actual authentic voice of a comics writer so far past his sell-by date there are mushrooms growing inside him. And that would work, because, distant as I am from the comics conversation, even I know we’re in another cycle where everyone is saying the sky is falling and sales are crashing and we’re all doomed.

But. I dunno. It’s the end of the weekend. Why would I send you out of here depressed? I mean, aside from the fact that I’d find it funny because I’m a terrible human being with no friends. And, anyway, it’s not true. Things aren’t perfect, but they’ve gotten better.

And, as more and more people realise that this artform is not in fact the exclusive preserve of fat old bald beardy white guys – hi – but is in fact a human commonwealth open to all – it will only get better still. New voices will be raised up, and the medium will change and grow and evolve. I don’t pay attention to what’s going in in comics at all and even I know that’s happening and will continue to happen. And it’s good. It’s making comics better.

I mean, for all that to really bed in properly, me and my generation will have to die. But I’m okay with that. Some of you probably only walked in here today because you thought I was already dead. As far as I’m concerned, it’s always been the time for ghosts. A few years ago I wrote a novel about crazy old futurists being stuffed in a rest home in the middle of a remote forest, and if you think I wasn’t laying the ground for my declining years, you’re crazier than I am. Old people are sneaky. It’s how we got to be old in the first place. Never trust us.

When I’m working and talking in the sphere of futurism, I try never to do predictions. Same as a science fiction writer. Speculation and fabulation is what I do, and it should never be treated as prediction. Prediction is a con game and a clown show. I wrote a political science fiction comic called TRANSMETROPOLITAN once and political writer and artist Molly Crabapple keeps saying I am the Cassandra of my age. I don’t really want that burden and I don’t really want to be sent more photos of two-headed cats.


8

It’s better business sense to tell you the sky is falling and everything is on fire, but if you fund my Indiegogo you’ll be striking a blow for success. But that’s crap, and you all know it’s crap. It’s the con game.

Things could be better. But things will be better. From my remote hermit cave, things look pretty good.Back when I were a lad, when we spent all day dodging dinosaurs and drying seagull meat in preparation for a hard winter, there were stripzines and mini-comics, run off on photocopiers or even cranked out on Gestetner printing drums. They were moved around by post or at comic mart tables. In fact, in my half of the country, just one table, the one run by Paul Gravett and Peter Stanbury, who came up with UKBD. People came from all over to get a little space on that table. And the print end of small press is still going – in London, there’s an occasional fair in Shoreditch, a whole big room full of small and self-publishers. I love that that’s still going. And the books look great.

Digital didn’t work the way anyone expected it would. I knew people in the US whose nearest dedicated comics shop was a 12-hour drive away. Digital should have bridged the gap for a lot of people. But digital got slowed down by weird technological and commercial impediments. Comixology are working new angles in the face of that ceiling, and it remains a significant parallel market, but it didn’t eat the world. Digital is a secondary system to mainstream comics publishing so far.

But webcomics! Webcomics are the global small press.

There was a big gap between the end of the old minicomics scene and the easy production of webcomics. And it was a terrible time. There’s a quote I remember from an American comedian called George Burns, from when all the old vaudeville venues shut down. He said, “Now there’s no place for the kids to go and be lousy any more.” Because most people who do webcomics are lousy. Your first comics are always lousy. I’m still lousy and I’m thousands of years old. But you get better by being printed. And for “printed,” here, you can substitute “uploaded” or “posted.” You can’t see your work properly until it’s some distance in front of you. On paper or on a screen. You won’t see what works and what doesn’t until it’s out in front of you. And your mistakes are more valuable than your successes. I guarantee you that you’ll never see all the things you need to fix until you’ve got a foot or two between you and it.

There’s always been great, important work done in webcomics. I mentioned Allie Brosh. You can add Kate Beaton, Juan Santapau, Paul Duffield and Kate Brown, Emily Horne and Joey Comeau – Natasha Allegri, who made the BEE AND PUPPYCAT show, started out doing webcomics on LiveJournal. I could recite this list forever. But there is also, thank god, a never ending stream of kids who show up to be lousy, and start learning.

The really interesting thing is that you will never see a lot of them in your local comics shop. You’ll see them in bookstores.

Comics had minimal bookstore presence for a long time. But here’s a thing that happened. The American companies like Viz who were translating and republishing manga in America could never get comics stores to take their books. I know, I consulted to Viz for a little while. And then they decided, the hell with it, let’s see if bookstores want to come out and play. And boom. Manga became the fastest-growing publishing category in the American book market. And that, in turn, really seemed to open bookstores up to graphic novels in a new way.

Oh, and for the sake of completeness, I should add that crowdfunded sales and micro-patronage systems like Patreon are supporting a lot of interesting work, beautiful and often experimental books, and valuable creative voices. Self-publishing has always been important to comics.

None of this means that the comics you like in the local comics shop will go away. It means that new voices find new audiences in new places.

Personally, I couldn’t have done without the bookstore market. I mean, as a comics writer, before I started writing novels. In bookstores, I reach people who don’t have a comics store near them, or who can’t find me in a comics shop, or just randomly discover me. Which is the best, really. You know what I like? I never really get to talk about this, but you’re all trapped in a room with me. I like being remaindered. I like being in the sale or being sold off cheap at a publishing clearance shop. Because when I was young, I was poor for a really, really long time. And the only way I could afford books was to go to charity shops, sales, and the cheapo book shops. If it wasn’t for those places, I would never have been able to discover the things I love. There’s nothing wrong with that. And, as far as I’m concerned, there’s nothing wrong with being an author in the cheap boxes. Those are the places where the people who need to read you will find you.


9

And in the comic shops? Like everything else, it’s a cyclical business. Shops close, and that’s always sad. Shops struggle, and in some ways that’s worse. But new shops keep opening. And ten years – and fifteen years ago and twenty years ago and probably last bloody week – people were predicting that the comics shop network was going to die forever. Remember what I said about prediction? Don’t do it. It’s a mug’s game. Turns out that the other major impediment to digital comics eating the world was that The Youngs are happy to rent their music and use YouTube as the radio and need Netflix to check to see if they’re still breathing every six hours – BUT they like their books on paper. Print publishing continues to see small year on year gains, because people entering the market like their reading material to be physical objects.

What’s new is that the best-selling comics in shops are creator-owned and NOT superhero fiction SAGA, written by a man and drawn by a woman, is probably the filthiest, queerest, most eccentric and just plain oddest book coming from a major publisher. THE WALKING DEAD is made by two guys but one of them has a severe physical deformity – a ginger beard – and it’s literally been, for fifteen years, all about suffering. Something like eighty thousand people show up every month to read about a cast of characters who just suffer, have bits chopped off them, and eventually die. That’s amazing.

Even at the work for hire companies, corporate-owned characters and properties are taking on the authentic voices of people of colour and different genders. Finally. Thankfully. Now, some of these new creators will stumble. Some will decide comics aren’t for them. This has happened for literally the entire history of comics. It does not invalidate the way-overdue opening of the gates to voices that don’t emanate from fat old bald beardy straight white guys. I mean, my god, Ta-Nehisi Coates is writing BLACK PANTHER and CAPTAIN AMERICA now. He’s an actual genius. With, like, paper to prove it.

Forty-five years ago, the guy drawing BLACK PANTHER was pretty much the only black guy working in superhero comics. We’ve come some way. That guy, by the way, was Billy Graham, who was also the first black art director in comics, and went on to do award-winning set design.


10

Things are good. Things are, broadly speaking, on track to get better. Comics are still here. And comics are still going to be here whenever any of you decide you want to come out and play with us. Comics are always going to be here. From the time one of us got up on their hind legs and thought, I feel like doing a one-page autobio piece about that elephant we stabbed yesterday. If you ever think to yourself, I want to make my own stories, with words and pictures, and I’m not really interested in rules and want to invent my own? We’ll be here for you. If you know that the only thing that matters is the story and the words and pictures that make it, and that telling the story you want to tell is more important than any other bloody thing – we’ve got seats for you.

From time to time, some of us will give up our seats and go hang out with the ghosts for a while. If you take our seats, then you know the deal – find new seats for new people to come and sit down with you. Keep growing. Keep moving forward.

This is the end of the twelfth year of Thought Bubble, and I’m here to tell you that the comics medium is in better shape than it was when Thought Bubble started. If you’ve taken even five minutes to walk around and look at the books being displayed here, you know it’s true. We’re alive, we’re growing, and we’re getting better all the time.

And me? I’m the dead that’s supporting your life. Go and do it all over again. Find a new favourite book, tell a new story. Do it in my name, do it for the ghosts, or do it for yourself. You have a thirty two thousand year tradition to uphold.

Thank you for coming to Thought Bubble, for supporting the festival, for supporting comics, and thank you for your time. I’m done. Good evening.

[ridiculus]

Razgovor između Mike-a Mignole i Geof-a Darrowa

[ridiculus]

Za Mehmeta, ali i sve ostale zainteresovane:

https://www.pbs.org/video/comic-culture-gerry-conway-00ipcj/

Video-intervju sa Džerijem Konvejem, u okviru serije Comic Culture (koju producira Univerzitet Severne Karoline u Pembroku). Njihovi intervjui su u proseku vrlo dobri.

[Meho Krljic]

Hvala, hvala! Conway je i veoma aktivan na Tviteru (doduše, veliki deo tvitova mu otpada na politiku i slike lisica) tako da se može svašta zanimljivo od njega pročitati i videti.

[Meho Krljic]

Ovaj Brajan Kej Von je stvarno, čovek, domaćin i Srbin. Vrlo lep intervju na Salonu (ne toliko zbog obaveznih političkih pitanja, koliko zbog Vaughanovog skromnog, trezvenog stava o svemu):

Comics author Brian K. Vaughan on his global hit "Saga" and making art in troubled times

[Meho Krljic]

Intervju sa Minjolom povodom 25-ogodišnjice Helboja:
 
 Mike Mignola Reflects on 25 Hellishly Good Years of Hellboy

[ridiculus]

Pre neki dan sam naleteo na drugi intervju s istim povodom, ali svi ovi su suviše kratki za moj ukus.

[ridiculus]

https://youtu.be/UM0weL1062M


SyFy Wire nam poklanja intervju sa Džonom Birnom. Inače, oni imaju dosta materijala koji se bavi stripom, ali dobar deo toga ne može da se gleda izvan Amerike. Ovaj video je - za sada! - izuzetak.

[Meho Krljic]

Dan Didio i Jim Lee o osamdesetom Betmenovom rođendanu:
 
 DC Comics co-publishers reflect on Batman's 80th birthday

[Meho Krljic]

Pošto je ovaj topik najbliži "vestima iz stripa" što imamo, samo da izrazim zapanjenost što je BKV najavio da će Saga imati JOŠ 54 broja (pored 54 već izašla). Mislim, to je još nekih 7 godina izlaženja pod pretpostavkom da drže isti tempo kao do sada. Pa ja bre neću dočekati da vidim kraj toga 


https://www.comicsbeat.com/saga-comic-creators-announce-series-length/

[ridiculus]

Brian Vaughan je neko ko me konstantno ostavlja ravnodušnim, verovatno najviše od svih izvikanih scenarista*. Tako je sa Poslednjim muškarcem, tako je sa Barijerom, tako je sa Sagom. Ne mogu da kažem išta zaista loše o njemu, ali ne mogu ni dobro, pa nemam ni želju da ga čitam da bih ga pažljivo procenjivao.


*ne želim da ih kolektivno zovem piscima, jer neki od njih ne umeju da pišu bolje i ambicioznije od srednjoškolskih sastava (mada ima i pravih pisaca, tu i tamo). Evo, čitao skoro predgovor koji je Geoff Johns napisao za Modern Masters Vol. 13: Jerry Ordway, i ono je takvo dečje-fanovsko pražnjenje entuzijazma bez ikakvog pravog sadržaja ili stvarnog uvida u neki aspekt Ordvejevog rada, da sam mračno pomislio "ako je on primer dobrog pisanja u stripovima, onda možda medij zaslužuje da propadne". Srećom, senka je prošla! Bez brige!   Izem ti post u kome je fusnota duža od glavnog teksta!** 

**"Pst! Hej, ridiculus! Kako nisi shvatio! To ti je metafora za današnju kulturu!"

[neomedjeni]

A Paper Girls? Čini mi se da je drug Meho u nekom momentu vrlo pohvalno pisao o Brajanovom radu na ovom stripu.*






*Svako ko je jednom u životu prošao pored nekog udžbenika retorike primetiće podlačku upotrebu argumentum ab auctoritete u prethodnoj rečenici.

[ridiculus]

Nisam čitao, ali to je crtao Chiang, pa bi moglo biti dovoljno samo po sebi i da je pisao softver MyHemingway ili neki sličan, prebačen na najsentimentalnija podešavanja.

[Meho Krljic]

Sjajan je Paper Girls, a meni je sjajna i Saga. Pa sad da se borimo ako treba.

[ridiculus]

Ne, nisam čitao dovoljno da bih imao potrebnog znanja za borbu. Samo me ne vuče da čitam dalje - hoću reći, Saga. Kad mi je najzanimljiviji deo priče sinopsis, to nije dobar znak. Hoću da kažem, sve te ideje izgledaju (meni) mnogo zanimljivije kada se ukratko prepričaju nego kada ih Vaughan priča natenane. I, isto je sa svakim radom koji je on pisao. Paper Girls ću verovatno proveriti zbog Chianga, koga volim, ali sam bio skoro zauzet njegovom Wonder Woman, pa ću ovo ostaviti za neki drugi put, pošto me sad čekaju Matt Wagner i Michael Kaluta!!! Mislim, metaforički "čekaju". Ili Madame Xanadu, ako tako hoćete. Čekanje na mušterije je njen posao. (Nadam se da ovo nije dovelo do perverznih asocijacija.)

[ridiculus]

Mark Millar je intervjuisan od strane Newsarame povodom okupljanja omiljenih crtača iz svojih srednjoškolskih dana, koji su odradili alternativne naslovnice za serijal Space Bandits. Strip crta Matteo Scalera, a izdaje Image počevši od početka jula. Cena svezaka sa tim specijalnim naslovnim stranama će biti po 75 centi.

Crni dan za mene.  Za ciničan deo mene, da budem precizniji. Mark Millar ima gotovo isti ukus kao ja u pitanjima crtanja! Neizdrživo!!   Možda će pomoći ako budem gledao na celu stvar kao na prodaju ilustracija sa pridodatim stripovima na kraju, a ne obrnuto, kako marketing želi da mi mislimo.

Imena? Howard Chaykin, Jose Luis Garcia-Lopez, Walter Simonson, Klaus Janson, Dave Gibbons. Tim redom, prema broju sveske. Janson je ponajviše zanatljija od svih pomenutih, ali dovoljno cenim i njega. Pročitati intervju zbog Milarovih komentara. Ili ne. Znanje - ne razumevanje - je moć. Intervju je ionako kratak.

[ridiculus]

Word Balloon, Howard Chaykin i tajna istorija stripa:

http://wordballoon.blogspot.com/2018/10/howard-chaykins-secret-history-of.html

Zapravo, to je drugi deo epizode, koji počinje posle 59:00. Prvi deo je razgovor sa Adamom i Aiden-om Glass-om povodom stripa The Lolipop Kids. Povod za razgovor sa Čejkinom je njegov Hey, Kids! Comics, za Image, ali dotiču se raznih tema, i neke od ovde izrečenih Čejkinovih ideja sam već čuo, ali druge i nisam.

Kulturna amnezija i ahistoričnost današnjih generacija; strip je interesantan samo vrlo uskom krugu ljudi; Kevin Fajgi kao najveći genije stripa; Čejkin voli rad Alana Mura, ali nikako ne razume šta to ljudi nalaze u Gene-u Colan-u  ; kriptotransformacija superherojskih likova; i priča o omiljenim TV serijama je bila prava poslastica!

Naravno, Čejkin razume da je preokupacija moderne kulture scenaristima kao alfa-talentima besmislena. I daje dobar argument: čitalac ne reaguje na originalnu priču - tj. scenario uredno otkucan na listu papira ili kao dokument u Word-u, već reaguje na interpretaciju tog scenarija od strane crtača. Dakle, svaka podela na "priču" i "crtež" je nastala apstrakcijom, dedukovanjem "priče" iz "crteža", na šta se zapravo može primeniti Hajzenbergov princip neodređenosti. I tu leži greška koji mnogi prave, čak i učeni. Graeme McMillan (sa podkasta Wait, What?) je čitao sve u vezi Novih bogova i pošteno je nahvalio treći serijal, sa kraja 80-ih, koji je pisao Mark Evanier, ali kvaka je u tome što ja - budući slučajno upućen u nastanak i razvoj tog serijala - znam da je u pitanju bio kreativni haos i da za veliki broj ideja odgovornost snosi crtač, Paris Cullins*, koji ionako vrlo često nije ni crtao ono što je Evanier pisao, već je bio vođen svojom vizijom kuda to treba da ide.

Kao i uvek u slučaju Čejkina, odličan intervju.


*videti temu o Novim bogovima čak i ako vas ovo ne zanima, jer ta tema je kul! 

[ridiculus]

Ukazaću na emisiju Virtual Memories Show, koju vodi Gil Roth. Ona se ne bavi stripom kao takvim, već su teme "knjige i život", i sadrži mnoge epizode u kojoj Roth priča sa piscima (kao što je Samuel Delany), ali sadrži i određen (nemali) broj epizoda u kojima su gosti karikaturisti ili strip-autori, uglavnom iz nezavisne scene, ali ne i isključivo.

Od svih tih epizoda, meni je najinteresantnija bila ona sa Howardom Chaykinom, iz 2017. Sad, nezahvalno je slušati ovakve priče ako niste čitali ništa od njegovih radova, ali moram da kažem da je na nivou intervjua i neke opšte priče o radu i životu, meni on najzanimljiviji za slušanje od svih crtača i scenarista u stripu ikada. Angloameričkom, naravno, jer japanski jezik nikad nisam znao dovoljno dobro da mogu da slušam razgovore, a francuski i italijanski i španski i portugalski (i...staviti po nahođenju) još manje. Dakle, zanimljiviji od Mura, sigurno daleko zanimljiviji od Milera, zanimljiviji čak i od Vorena Elisa, koji bi mi bio na drugom mestu. Na trećem mestu Mur i Sajmonson, iz različitih razloga. (Sajmonson je predavao u Njujorškoj školi vizuelnih umetnosti, i ume da priča prilično artikulisano. Što ne važi za mnoge veličine stripa, žive ili mrtve*.) Osim toga, Čejkin izuzetno dobro poznaje televizijsku produkciju (njegova glavna opsesija, zaista) i uvek ima gomilu preporuka.

I ovo je jedini intervju sa njim koji sam ja ikada slušao u kome on priča o svom alkoholizmu i zavisnosti od psihodelika početkom 80-ih. 

Drugi intervju iz iste emisije koji sam slušao je onaj sa Dean-om Haspielom. Naletao sam na njegov rad tu i tamo (webcomic Red Hook, Batman '66), ali ovde sam čuo da je on bio Čejkinov asistent sredinom 80-ih, i već me je i to zainteresovalo. Dino (kako mu je nadimak) je kasnije postao i pozorišni reditelj, i u poslednje vreme je režirao predstave sa Stoyom u glavnoj ulozi, pa vi vidite.

Ima još dosta intervjua sa ljudima iz sveta stripa: onaj sa Nathanom Foxom (pominjanim na drugim temama skoro, ali ovaj intervju je o specifičnom delu, koje nisam čitao, i sa prisustvom scenaristkinje tog dela), sa Rogerom Langridge-om, sa Jasonom Lutesom, Scottom McCloudom, Ninom Bunjevac, Jaimeom Hernandezom (od braće Hernandez), Daveom McKeanom, Paulom Gravettom, i još gomilom ljudi za koje nikad nisam čuo - što možda više govori o meni nego o njima. Spisak je ovde.


*Mislim, da, mrtvi ne umeju da pričaju artikulisano, ali ajde da se pravimo da znamo na šta sam mislio!  Recimo, Kirbi nije umeo da se lepo izražava verbalno. Gil Kane je skroz suprotni slučaj, ali i Kane je odavno mrtav. Autor koga bih najradije želeo da čujem, a nikada nisam, je Steranko. Čejkin je negde pomenuo - mislim da je u pitanju bio drugi intervju - da postoji anegdota kako je Steranko ošamario Boba Kane-a (tvorca i prvog crtača Betmena i, po Čejkinu, odvratnu ličnost) i kako je uvek želeo da ga pita da li je to istina.

[ridiculus]

Intervju sa Sinkevičem, iz ove godine!


https://youtu.be/-twcTFGY60k


Sa odličnog video-kanala Cartoonist Kayfabe, koji produciraju i vode Jim Rugg i Ed Piskor, uz povremeno učešće Toma Sciolija.

[ridiculus]

Autor koga bih najradije želeo da čujem, a nikada nisam, je Steranko.

Ovo je napisano pre mesec i po dana, i pošto se posle petnaestak godina (koliko se snimaju i distribuiraju putem interneta ovakve emisije), razgovor sa Sterankom prvi put - po mom znanju - pojavio u tom obliku tek pre neki dan, čini se da je neko gore čuo očajnički vapaj ljudskog roda, i odgovorio! Na Word Balloon:

The Secret Origin of Jim Steranko, Agent of SHIELD

Wow! Čak i Siuntres kaže u uvodu da je za njega to "epizoda iz snova", 14 godina "in the making". Doduše, preslušaću tek kasnije danas, ovde samo objavljujem iznenađenje usled pukog postojanja ovog intervjua.

[Meho Krljic]

Ovo nije ni dokumentarac ni intervju - već analitički tekst o američkom stripu u kontekstu jugoslovenskog socijalizma - al da ne otvaram novi topik. Autorka je profesorka Radina Vučetić koja je i inače stručnjk sa interesovanjem za intersekciju zapadnjačke i domaće pop kulture u vremenima socijalističke Jugoslavije - na tome je i doktorirala - a tekst, iako sadrži par materijalnih greščica je pravo blago informacija:
 
 
 
 Paja Patak s pionirskom maramom

[Meho Krljic]

Ako smem ponovo da blago hajdžekujem topik, ovaj autorski test Arta Spiegelmana za Guardian je ulepšao vikend mnogima:

    Art Spiegelman: golden age superheroes were shaped by the rise of fascism

[ridiculus]

I to pošto je Marvel odbio Špigelmanov predgovor za neku "novu knjigu". Ali, naravno, Špigelman zna o superherojima koliko i moja pokojna baba, pa ga treba čitati vrlo oprezno. (Izbegavamo intelektualce koji misle da se tema može obraditi spolja, bez ikakvog direktnog poznavanja materije.) Što, naravno, ne znači da superheroji nemaju nikakve ideološke veze sa fašizmom u bilo kom smeru. Ali, kad smo već tu, evo ponovo Steranka! On je napisao dve knjige (a očekivalo se da će više) o istoriji američkog stripa i te se uglavnom bave formatom sveske (comic book) mada ima nešto malo i o novinskim trakama. I tu se jasno pokazuje kako su superheroji nastali iz proznih priča i romana palp magazina. Predgovor napisao Federiko Felini - da, knjige su objavljene davno (oko 1970, da budem precizniji).

[ridiculus]

Imam nekoliko brojeva starog američkog časopisa Wizard, koji je izlazio tokom 90-ih i 00-ih, i skoro sam ih ponovo prelistao. Jedna mala sekcija koja nam je od interesa ovde je lista najpopularnijih scenarista i crtača - zapravo, dve odvojene liste, koje su se pravile na osnovu ankete po striparnicama, i u broju 82 (za jun '98.) glase ovako:

Scenaristi:
1. Kurt Busiek
2. Joe Kelly
3. Grant Morrison
4. Mark Waid
5. Peter David
6. Garth Ennis
7. Steven T. Seagle
8. Christina Z.
9. Scott Lobdell
10. Alan Moore

Lično me najviše čudi da ovde nema Warrena Ellisa, koji, iako Planetary (a ni The Authority) još nije bio izašao - mislim da je kratka priča koja je započela serijal objavljena tek u jesen iste godine - je ipak pisao Transmetropolitana u tom trenutku.

Crtači:
1. Michael Turner
2. Jim Lee
3. Joe Madureira
4. Alex Ross
5. Adam Kubert
6. J. Scott Campbell
7. Andy Kubert
8. Marc Silvestri
9. Leinil Yu
10. Chris Bachalo

Ova lista je zanimljiva jer pokazuje kako se javni ukusi menjaju.

[ridiculus]

Malo statistike, izvučene sa piratskog sajta Read Comic Online (RCO). Broj pregleda stranica posvećenih pojedinačnim naslovima. Ne govori nam koliko je nešto čitano, ali može da pruži neku grubu sliku o stepenu interesovanja, mislim. Brojke sam zaokružio na bližu hiljadarku.

Sandman (1989): 1846 k - ...

Infinity Gauntlet (1991): 1074 k
Jeste da je događaj, ali ovo je sigurno zbog filmova. Pogrešno smo naučeni. Thanos IS, zapravo.

Mister Miracle (2017): 536 k
Ko kaže da je ovo samo za ljude specifičnog ukusa? "Word of mouth (or social media apps)" je moćna alatka, čak i bez onih silnih nagrada koje je strip dobio.

The New Mutants (prvi serijal, 1984): 346 k
Uvek popularni mutanti. Nisam hteo da probam su X-Men, pošto su raštrkani na mnogo naslova, a onaj najdugovečniji ima zaista mnogo epizoda.

Final Crisis: 238 k
Još jedan događaj.

Planetary: 194 k
Jedan od najboljih post-modernističkih zahvata u stripu ikada.

Coda: 83 k
Htedoh da vidim kako se drži neki moderni naslov kojeg ne izdaju najveći izdavači (dakle, ni Image). Sad imamo neki reper. Ali verujem da bi cifra bila bar duplo veća da jeste izdao Image.

Tomb of Dracula (1972): 75 k
Htedoh da vidim kako se drži ovaj stari klasik. Solidno.

Sandman Mystery Theater: 70 k
Mislim, meni je ovaj odnos sa Sandman-om već dokaz da ovo nije najbolji od svih mogućih svetova, i, iako ovo nije loša cifra, dođavola, u pitanju je VERTIGO iz najslavnijih dana...

Asterios Polyp: 30 k
Ovde smo već u kategoriji dela za vrlo specifičnu - da ne kažem elitističku - publiku.

Orion: 25 k
Ja sam siguran da ovde ne računaju onih 75 gaziliona jedinki vanzemaljskog života koji se još uvek dive ovom stripu kao jednom od najvećih dometa zemaljske grafičke kulture.

Seven Soldiers (TPB): 17 k
Samo? Ovo je veliko iznenađenje za mene. Uporedite sa Final Crisis, koje je isto pisao Morrison, a od ovog nema ambicioznijeg njegovog poduhvata. Verovatno je suviše hermetično za generalnu publiku. No, ovo je kompleksan izdavački poduhvat i može se podeliti na 7(+1) manjih priča, i svaki serijal ima svoju posebnu stranicu na RCO, od kojih su neke posećenije od ove zbirne. Verovatno u zavisnosti od junaka ili crtača.

Abigail and the Snowman: 17 k
Šarmantni strip Roger-a Langridge-a za koji nisam ni očekivao bolji performans u ovom smislu, s obzirom da je za sva godišta (i godišnja doba!) i da je DOBAR! I, naravno, s obzirom da ga je pisao i crtao Langridge, za koga super-fan-bojevi nisu zainteresovani.

Twilight: 12 k
Ovo je već onespokojavajuće za svaku tvrdnju da kvalitet ima ikakve veze sa popularnošću. Možda i smrtonosno. Ali, hej, ima i gorih! Uvek ima gorih!

Baker Street: ?
Nema. Ništa. Nula. Totalna negacija postojanja. I ja se posle žalim na domaće izdavače da ih Baker Street ne zanima?  Ali, ima Guy Davis i drugih stripova (osim SMT). Recimo

Vertigo Visions - The Phantom Stranger: ~2400
Ovde sam morao da pomerim zaokruživanje na stotine. Bilo je više ovih izdanja pod etiketom Vertigo Visions, ali na RCO imaju samo ovo. To je, zapravo, samo jedna dugačka epizoda (50-60 stranica) i možda nije pošteno porediti je sa (mnogo) dužim serijalima, ali očito je da problem nije samo do toga.

[Meho Krljic]

Hmmm, te statistike svakako treba tumačiti i u svetlu toga da su neki od ovih stripova relativno nedavno postali dostupni. Seven Soldiers, recimo, se verovatno odnosi na recentno piratsko "izdanje" dve kolekcije ovog stripa koje su dostupne tek nekoliko meseci iako je sam strip izašao pre mnogo godina.

[ridiculus]

Može da se nađe kad je šta postavljeno, ali to nam nije neophodno. Ja bih čak rekao da nedostupnost ili nepostojanje zbirke može biti prednost, jer onda ljudi nemaju gde nego da čitaju na ovakvim mestima, koja to nikad nije sputavalo. Orion je sakupljen tek 2015, kao omnibus, a od prošle godine i u dva trejda, ali ovde je postavljen u originalnoj formi sveščica. Twilight je dobio zbirku pre nekog vremena, ali ovde je takođe postavljen u obliku prvog izdanja, a ne možeš danas naći nešto mnogo opskurnije od toga. Osim možda Baker Street  , iako je taj strip imao naknadna kolekcionarska izdanja.

Seven Soldiers... problem sa statistikom ovde je što imaš i jednu opštu stranicu posvećenu tom naslovu (u obliku TPB-ova, to se na RCO zove Seven Soldiers of Victory) i pojedinačne stranice posvećene posebnim naslovima (recimo, Zatanna ima oko 30 hiljada pregleda). Postoji i stranica za Seven Soldiers, ali odnosi se na 2 broja koja je crtao J.H.Williams III, koji zaokružuju čitavu priču i koji teško da bi se mogli čitati zasebno, bez ičega drugog. Pa sam se opredelio za najopštije rešenje.

[ridiculus]

Da dodam, pošto sam upravo proverio, da je ovih Zatanninih 30 hiljada ubedljivo najveća cifra koju je prikupio ijedan od Sedam vojnika. Ostali su uglavnom u rangu 10-20 hiljada, kao i trejdovi. Da li je do Zatanne ili Ryan-a Sook-a, nisam siguran.

A The Walking Dead skoro 20 miliona pregleda, pa vi vidite...

[Meho Krljic]

Dobro, The Walking Dead se i prodavao opsceno dobro još i pre televizijske verzije a posle toga je postao planetarni fenomen. Ima smisla da bude toliko čitan i u piratskoj formi.

[ridiculus]

Dokumentarac The Man Without Fear: Creating Daredevil:

https://youtu.be/IA4P9eG2WKY

Ovo su razgovori sa mnogim piscima i crtačima koji su stvarali strip tokom decenija. Sten Li, Romita, Judžin Kolan, Frenk Miler, Bendis... Kevin Smit je takođe nešto pričao na kraju, ali nisam ga mnogo razumeo, pošto me je udobno poslao u carstvo snova. Intervju sa Romitom Mlađim je urnebesan i vredan gledanja ovog dokumentarca, iako je i većina učesnika vredna slušanja.

[ridiculus]

I konačno mi se i to desilo...


Slušao sam jedan intervju sa Tomom Kingom na YouTube-u i prekinuo ga otprilike na pola, kada su ga pitali za Jacka Kirby-ja i rad na filmu o Novim bogovima, a on je rekao kako je on na tom projektu most između dva genija: Kirbyja i Ave DuVernay. Nije to prva njegova takva izjava - svaki njegov kolaborator je genijalan, svaki podkast na kome je pričao je odličan, i tako dalje. Mislim, Tom King jeste talentovan pisac (stripova) i napisao je neke odlične priče, ali marketing je toliko pojeo ovu novu generaciju strip-scenarista da zaista nema mnogo svrhe slušati ih ili čitati van fikcije koju pišu. Mogu da se kladim da bi neko, neupućen u tokove i istoriju strip-kulture, kada bi čuo Gila Kejna kako priča, a onda Toma Kinga ili Scotta Snydera ili - Bože, oprosti mi!    - Bendisa kako priča, pomislio bi* da je Kejn pisac, a ovi su--- šta ga znam, ortaci koji su izašli na pivo? Ako želite da "ubijete vreme" ili stvorite osećaj povezanosti sa scenaristima ("pa oni su kao ja!"), siguran sam da ćete uživati i u ovom drugom. Ako, pak, hoćete da naučite nešto - pre svega o stripu, ali može i o drugim temama - teško.

*prvo bi sigurno pomislio "but he is alive!!!  ", ali pričam figurativno, vi šaljivdžije!

[ridiculus]

Jedno od retkih istupanja Franka Millera u javnost u ovo naše vreme (bar da ja znam), ali povod je objavljivanje stripa Cursed:

https://youtu.be/tF10rZEOwyw

Sama ideja ovoga stripa nije posebno originalna. Da ga je Miller radio 80-ih, bila bi, ali danas imamo i Morrisonovu verziju arturijanske legende u Sedam vojnika (tj. The Shining Knight), i Gabrijela Rodrigeza na Sword of Ages (i ono strašno nešto što je Cullen Bunn pisao... pst!), i svežina je nestala. Ali, ne želim da unapred odbacim ili osudim na propast Cursed zbog toga... videćemo još.

Drugo, viđao sam Millera na skorašnjim fotografijama, ali ne i "u pokretu". Koliko je čovek ostario!!! Pa Chaykin je 6-7 godina stariji, a Simonson desetak, a izgledaju životnije od njega. A i kaže da John Romita (Mlađi) ima kirbijevski nivo moći u svom crtežu, pa zaključite iz toga šta hoćete. Čitate li ovo, kolega neomeđeni? 

[dark horse]

Lin Varli ga je držala. Posle nje je propao u svakom smislu. 

[neomedjeni]

Čitam, druže Ridiculus, čitam.

[ridiculus]

Ne znam kako je Miller primio svu tu negativnu kritiku povodom svog rada još negde od Dark Knight Strikes Again, ali sigurno ne dobro. Nije lako izolovati se potpuno, pogotovo ne kada neko prirodno teži lovorikama i pohvalama. Ne kažem da je on baš takav, ali ljudska bića generalno jesu, i Ditko je bio jedinstvena pojava u američkom stripu po snazi svojih ubeđenja. John Byrne se izolovao u svom kibernetskom kutku (Byrne Robotics), ali vratio bi se on brzo čim bi ga javnost prihvatila i priznala za najvećeg strip-umetnika ikada, kao što je, jelte, logično i normalno. (Bio je na štandu IDW-a tokom njujorškog komikona.) Chaykin, sigurno najveći provokator starije generacije, je "popizdeo" posle ideoloških kritika na račun Divided States of Hysteria od strane ljudi koji ideološki dolaze sa iste strane kao i on (levica), i izrečenih često bez čitanja samog stripa, sve dok mu žena nije rekla "mene nikad ne slušaš, zašto slušaš njih?", i shvatajući da ona ima poentu  , samo je uklonio svoje mrežno prisustvo, ali i dalje se može naći na konvencijama i tribinama.  Heh, možda je onda tačno to za Lynn Varley...

Edit: Zaboravih Barry-ja Windsor-Smitha, o kome se ne zna mnogo poslednjih 10 godina, ali uhvaćen je na fotografiji na proslavi kod Joe-a Sinnott-a, i sada izgleda kao jedan od prerafaelitskih slikara koji su mu bili uzor.





On je verovatno najbliži pravoj izolaciji od javnosti.

[Meho Krljic]

Vince Colletta: The Inker Who Ruined Jack Kirby's Art:   https://youtu.be/RZs836b449M

[ridiculus]

Ah, da. Mržnja prema Collettinom radu je gotovo opipljiva. Da ironija bude veća, čuo sam od nekoliko ozbiljnih Kirbijevih ljubitelja kako vole Collettin rad na Thoru. Recimo, i verovatno na zgražavanje velikog dela interneta, Simonson je negde rekao da mu je Colletta možda omiljeni Kirbijev tušer zahvaljujući tom radu. U smislu da, dok za tehno-futurizam Fantastične četvorke Colletta ne bi bio (i nije bio) dobro rešenje, u Thoru deluje autentično arhaično. Izvod iz intervjua sa Sciolijem za Comicosity, koji je vodio Mark Peters, autor kolumne Kirbyology, koja se bavi pogodićete-čim:

Most of Kirby’s Thor run is inked by Vince Colletta, an inker despised by most Kirbyites. If Colletta has a family, I hope they never read an issue of Jack Kirby Collector, as nearly every Kirby-lover slams Colletta for leaving out huge parts of Kirby’s pencils and not being in the same league as inkers Joe Sinnott and Mike Royer.

But there’s one contradiction to the “Colletta sucks” argument: he inked most of Kirby’s Thor, which looks awesome. Scioli agreed that Thor was, “the one comic that plays to Colletta’s strengths.”

Maybe Colletta was still leaving things out, but he more than did justice to some of Kirby’s most satisfying work, including the insane headgear of Odin, which was never the same twice.

(Za primere Odinovih kaciga i kruna i ostalih "ukrasa za glavu" videti dati link.)

Da li je ovo još jedan primer kako (lažni) moral određuje način razmišljanja? Mislim, imao je Colletta problem sa mnogo čim, ali gotovo jednoglasno (iako samo prividno, kako vidimo iz pokazanih protivprimera) nipodaštavanje njegovih doprinosa ili vrednosti je poražavajuće.

[dark horse]

Ne znam kako je Miller primio svu tu negativnu kritiku povodom svog rada još negde od Dark Knight Strikes Again, ali sigurno ne dobro. Nije lako izolovati se potpuno, pogotovo ne kada neko prirodno teži lovorikama i pohvalama. Ne kažem da je on baš takav, ali ljudska bića generalno jesu

Miler nije imao relativno dobar strip još od 90tih sa 300, znači više od dvadeset godina. Dark Knight Strikes Again je nastao posle dvehiljadite i početak je faze njegovog potpunog sumraka recikliranja samog sebe kroz besmislene sikvele i solidne ali ipak ne naročito inventivne filmske adaptacije (upoređujući s revolucionarnim originalnim uspesima).

Meni bi bilo malo previše bezobrazno da čovek sa takvim rezultatom očekuje bilo šta sem negativne kritike. Valjda je i sam toga bar delimično svestan, jbga, ako nije onda rade neke ozbiljne droge.

[ridiculus]

Postoji ogromna razlika između nečije "umetničke namere" i spoljne percepcije na date rezultate. Slušao sam mnoge priče na tu temu - kako su, na primer, ljudi koji su glumili u nekom niskobudžetnom i bednom horor filmu mislili da vrše fantastičan posao dok su ga vršili. Grupa koja je bila zadužena za vizuelne efekte u filmu Justice League mislila je da radi odličan posao, takođe, i reakcija publike i kritike ih je zapanjila... i razočarala, budući da su bili uložili ogromno vreme i trud u taj film. Val Mayerik i Steve Gerber su u intervjuima otkrili koliko je fantastičan strip Void Indigo, ali to se, nažalost, ne vidi u samom stripu. Matt Fraction više od 50% svoje aktivnosti i svog entuzijazma troši na intervjue, u kojima se objašnjava koliko su mnogi stripovi, od kojih su u realnom životu neki samo shit, zaista i neminovno presjajni.

Tako da, ne može se lako znati koji su objektivni dometi sopstvenog dela. Ali publika je sama kriva u slučaju Millera, kao što je publika kriva u slučaju Martina, jer ona je od tih stvari napravila idolatriju i podigla letvicu za njih nerealno visoko. S druge strane, autori poput Millara i Kirkmana možda znaju da prave đubre, ali to je ono što masovna publika traži (iako u specifičnom obliku), i oni su se izveštili u tome, pa joj to i daju, sve sa bonusom.

[Meho Krljic]

autori poput Millara i Kirkmana možda znaju da prave đubre,

Whoa, nelly, Kirkmana??? Otkud sad ovaj ničim izazvani nasrtaj na inače nam dragog Roberta?
 
 
Dodao bih da Millerovi recentni stripovi uglavnom prolaze očajno u reakcijama kritike i komentatora (dakle ne-profesionalne kritike) po internetu. Možda se dobro prodaju, nisam proučavao. Ali fidbek na njih je uglavnom uniformno negativan. Jer su, dodao bih, zaista loši.

[ridiculus]

Whoa, nelly, Kirkmana??? Otkud sad ovaj ničim izazvani nasrtaj na inače nam dragog Roberta?

Na stranu njegovi kvaliteti kao TV scenariste, imam utisak - i to odavno - da su njegovi stripovi idealni za ljude koji ne vole stripove ili ne mare za njih. Jer on je jedan od začetnika pokreta koji predstavlja strip kao siromašniju (ali, ironično, skuplju) varijantu TV serija. To, naravno, nema veze sa njegovom veštinom, ali ono što ima veze je da meni The Walking Dead ni u najboljim momentima nisu bili posebno dobar strip, a u lošijim momentima su bili loš strip. Idealan za generaciju koja je volela da gleda Survivor i Game of Thrones, u svakom slučaju. Inspiraciju da ga spomenem rame uz rame sa Millarom, doduše, sam dobio pošto sam čuo poređenje koje povezuje njih dvojicu: odličan njuh za palp senzibilitet i šta publika želi; odličan osećaj za saradnike; probili su se do slične pozicije, koja prevazilazi industriju stripa.

Suprotnost bi mu bio Grant Morrison, i sad mi je žao što sam trošio vreme uglavnom kritikujući ovog na forumu  . Morrisone, vrati se! 
 

Dodao bih da Millerovi recentni stripovi uglavnom prolaze očajno u reakcijama kritike i komentatora (dakle ne-profesionalne kritike) po internetu. Možda se dobro prodaju, nisam proučavao. Ali fidbek na njih je uglavnom uniformno negativan. Jer su, dodao bih, zaista loši.

Millarovi noviji radovi ne dobijaju ni izbliza negativne reakcije koliko bih očekivao na osnovu samih dela. Na primer: ovo, ovo, i ovo. Osim od strane najozbiljnijih kritičara. (Evo šta je Tegan O'Neil napisala povodom Kick-Ass, i to je jedna od retkih kritika za koje mogu da kažem da ne bih lično bio strožiji u oceni. A ona voli superherojske stripove.)

A skoro su na Wait, What? pričali o tome kako je i zašto Donny Cates novi Mark Millar...

[dark horse]

Postoji ogromna razlika između nečije "umetničke namere" i spoljne percepcije na date rezultate. Slušao sam mnoge priče na tu temu - kako su, na primer, ljudi koji su glumili u nekom niskobudžetnom i bednom horor filmu mislili da vrše fantastičan posao dok su ga vršili.

Pa, tako je za sve. Evo, namerno sasvim banalizujem, porno "glumice" snime gomile pornića u par meseci, dok ih drže iluzije i ne uhvati spoljna percepcija, posle nestaju iz tog sveta redom svaka.

Ali opet, iluzije nikad ne mogu biti dobar izgovor. Uspeh postigneš ili ne postigneš, a posle se vrlo dobro zna kakva je to kula od karata i da npr. sekvelizacija samo šteti originalnom delu. Npr, Gejman je izbegavao nastavljanje Sendmena koliko je mogao, pa čak ni sad ga nikad direktno nije nastavio već je pravio spin offove ili prikvele. Svako normalan zna da će se kula od karata srušiti ako dodaš još neku kartu na vrh, jedino izgleda Miler to nije znao, sa DK2 i 3.

Pre će biti ovo drugo što si napisao:

S druge strane, autori poput Millara i Kirkmana možda znaju da prave đubre, ali to je ono što masovna publika traži (iako u specifičnom obliku), i oni su se izveštili u tome, pa joj to i daju, sve sa bonusom.

Ali, opet, ni to nije dobar izgovor. Mogao je da živi od stare slave i pokušava da napravi nešto novo, šta god da bi uradio to bi se prodavalo.

Problem je alavost na pare. Dakle, nije samo publika kriva što traži, a nije svesna šta zapravo traži, nego ipak je do autora koji su ipak samo ljudi i polome se kad slavina za keš sprestane da curi kao pre.

Opet ponavljam, on mora biti svestan svega, i očekivati negativne kritike za činjenje svesne štete.

[Meho Krljic]

Pa, tako je za sve. Evo, namerno sasvim banalizujem, porno "glumice" snime gomile pornića u par meseci, dok ih drže iluzije i ne uhvati spoljna percepcija, posle nestaju iz tog sveta redom svaka.

Osim Nine Hartli!!!!!!!!!!!!!

[ridiculus]

Pa, tako je za sve. Evo, namerno sasvim banalizujem, porno "glumice" snime gomile pornića u par meseci, dok ih drže iluzije i ne uhvati spoljna percepcija, posle nestaju iz tog sveta redom svaka.

Osim Nine Hartli!!!!!!!!!!!!!

Da, a ima i drugih, što pokazuje da je takvo poređenje besmisleno, i da se čak i u okvirima industrije seksa mogu izdvojiti oni koji rade (bar delimično) ono što vole od onih koji rade uprkos tome što ne vole (a zarad novca ili slave - sa ili bez navodnika).

A posebno što o Franku Milleru niko od nas ne zna dovoljno da bi mogao da tvrdi koji su njegovi razlozi za pisanje ili crtanje. Sandman nije dobro poređenje, zato što Miller u karijeri nema ništa što je makar približno sličnog obima, osim donekle Sin City. Mračni vitez ima 4*48 stranica, što je dužine 8 normalnih epizoda, dok Sandman ima... koliko? 75 epizoda? Može se reći da je Mračni vitez bio zaokružena celina, kojoj ništa više nije bilo potrebno dodati, ali, s druge strane, koliko je zaista 3. deo Millerov rad, a koliko određenog Briana Azzarella, dok je Millerovo ime naglašeno iz marketinških razloga?

Moj stav je da umetnik treba da piše ili crta (ili pravi stvari u kontekstu svoje struke) za sebe, a ne da se povinuje željama drugih ili da gleda da udovolji publici. Dakle, ne da gleda da se spusti na moje ili bilo čije standarde, već ću ja lako (ili manje lako  ) da pronađem onoga ko odgovara mom senzibilitetu. Ali, vrlo teško je izolovati se u dobu društvenih mreža i masovnih medija, i mnogi talentovani scenaristi - poput Toma Kinga, recimo - lako se daju zavesti pozitivnim reakcijama ili obeshrabriti negativnim. Ili, da parafraziram nešto što je Jason Latour rekao jednom - niko ko ima konstantno dobru karijeru ne veruje u legendu o sopstvenoj veličini.

E, sad, Frank Miller jeste na određenoj distanci od fanova i javnosti - na primer, odbio je da bude jedan od obrađenih crtača u knjizi Masters of Comics - to jest, nije odgovorio na zahtev za intervjuom od strane Joel-a Meadows-a. Ne pojavljuje se na mrežama, barem ne da ja znam. S te strane, verujem da radi ono što želi, ne iz neke potrebe za priznanjima ili novcem. Otkuda taj drastični pad u isporučenom kvalitetu, onda? Ne znam, možda ima neke veze s padom Svetskog trgovačkog centra, i, indirektno, Milerovih političkih uverenja? Neke stvari nećemo znati dok ne progovori neko od njegovih bližnjih (kao što je bila Lynn Varley). Drugo, ni ja nisam mnogo upućen u njegove radove u ovom milenijumu, pa se ne usuđujem da izvlačim zaključke odatle.

A ono za Millara i Kirkmana: kad sam rekao "đubre", nisam mislio da su svi njihovi stripovi nužno loši (mada često jesu, o, Millare!), već da su oni koncentrisani na proizvodnju junk food-a, stripovski ekvivalent brze hrane za oči i um. Kirkmana stripovi čak ne zanimaju u dovoljnoj meri osim kao novi pokušaj da se pronađe zlatna koka.

[dark horse]

A posebno što o Franku Milleru niko od nas ne zna dovoljno da bi mogao da tvrdi koji su njegovi razlozi za pisanje ili crtanje.

...

 Otkuda taj drastični pad u isporučenom kvalitetu, onda? Ne znam, možda ima neke veze s padom Svetskog trgovačkog centra, i, indirektno, Milerovih političkih uverenja? Neke stvari nećemo znati dok ne progovori neko od njegovih bližnjih (kao što je bila Lynn Varley).

Ali možemo da nagađamo!

Čitao sam svojevremeno (pre kraja prošlog milenijuma, naravno) tekst koji stavlja Milerov rad u kontekst "Kraja istorije i poslednjeg čoveka" Frensisa Fukujame.

I zaista deluje kao da je Miler bio ratnik katastrofičnog kraja prošlog milenujuma i da ga ovaj novi uopšte ne zanima.

Što ne čini njegov rad manje vrednim, naravno, ali svakako čini danas manje aktuelnim. Možda tu leži i odgovor zašto se izolovao od javnosti.

[ridiculus]

Prilično dobra analiza Bendisovih kreativnih sposobnosti u Wait, what? - Licence 2 (b)ill, od 26. januara ove godine. Nije tajna da Jeff Lester (stariji od dvojice učesnika emisije; nekad davno radio u možda najčuvenijoj striparnici na zapadnoj obali Amerike) uživa u njegovom novom radu za DC, pre svega u Supermanu i u Batman: Universe, ali je vrlo dobro svestan njegovih ograničenja, čak i u tim radovima. Pre svega, Bendis ne ume da napravi koherentan - ili, da kažemo dobar iliti iole pristojan - zaplet. Bendis je idealni pisac situacija i plivao bi u sitkomu kao riba u vodi, ali, nažalost, on često želi da se bavi epskim pričama i temama ili - ne daj Bože! - ozbiljnim dramama, i tu se totalno pogubi. Ajde što se on pogubi, ali zašto pogubi i čitaoce, braćo i sestre! Meni i dan-danas utroba napravi salto mortale kada neko (?) izjavi da je Daredevil pod njegovom palicom bio sjajan strip, nekakvo merilo, nekakav uzor za slediti. (Na kraju pomenute epizode Wait, what? ima komentar jednog slušaoca koji se dotiče toga.) I sigurno mu ne ide u prilog što štancuje priče skoro pa brže nego što čovek može da stigne sve da ih pročita.

Naravno, meni je Millar još gori, jer je on otelovljenje kreativne šizofrenije, gde se na svakom koraku negira ono što je učinjeno u prethodnom. I Milar ume da napiše duhovitu ili zanimljivu repliku ili dijalog, i često funkcioniše na nivou pojedinih scena (i to ređe u poslednjim delima, nažalost). Nisam hteo da potežem takvu kritiku kada smo pričali o The Magic Order, jer sam se zanosio plemenitom mišlju da, svaki put kada pričamo o Millaru, mogu da iznesem drugačiju primedbu, i to bez obzira koliko je to puta - ne malo postignuće čak i za najnesposobnijeg od svih pisaca-u-pokušaju, zaista! - i  sada ću skrenuti pažnju na to da u pomenutom radu poslednji obrt događaja i "veliko saznanje" za čitaoca potpuno i apsolutno NEGIRA samu premisu rada (da se određena knjiga ne treba dirati).

Sve ovo ne bi bilo mnogo bitno ili vredno rasprave i ovoliko reči da Millar i Bendis nisu najuticajniji scenaristi u američkom stripu iz prve decenije ovog veka.

[Meho Krljic]

Bendis je idealni pisac situacija i plivao bi u sitkomu kao riba u vodi, ali, nažalost, on često želi da se bavi epskim pričama i temama ili - ne daj Bože! - ozbiljnim dramama, i tu se totalno pogubi.

Istina 100%

[ridiculus]

Kakav horor!! Kakav neverovatni užas!!! Siroti Warren Ellis... 

Iz časopisa Wizard za septembar 2004.

[ridiculus]

Odlomak iz intervjua sa Čejkinom za Dreamer Comics Podcast:

https://youtu.be/53N8dSCRqK8

i dokaz zašto su razgovori sa njim potencijalno najzanimljiviji i sigurno najpoučniji. Doduše, kada čovek često sluša ili čita intervjue sa istom osobom - pogotovo ako su uopštenog tipa - stvari počnu da se ponavljaju, ali u ovom konkretnom isečku se dublje i perceptivnije govori o politici i modernoj kulturi nego što je norma u svetu američkog stripa. I ne samo norma, nego zapravo bilo šta...

Ali evo još jednog, konkretnijeg intervjua, iako samo u pisanoj formi. Ovde Alex Segura govori sa Čejkinom o krimićima za sajt CrimeReads.com.

Graphic Content: At the Intersection of Comics and Crime with Howard Chaykin

Naravno, Arči Gudvin je bio osoba koja ga je pogurala da čita i zavoli taj žanr. Nimalo iznenađujuće.

[Meho Krljic]

Trenutno je u toku (ili se upravo završio) intervju sa Danom Didiom od strane Kubertove škole. Ja se ne snalazim sa fejsbukom pa evo, možda neko ume bolje od mene:
 
 
https://www.facebook.com/events/868582283605240/

[ridiculus]

O, lepo! Slušaćemo!

Recimo da je ovo pravi link, za sada.

[ridiculus]

Didio će i sutra kasno uveče (po našem vremenu) biti gost na The Original Drink and Draw Social Club. Šta je to, pitate se? Ali, prvo: ko očekuje da čuje išta pikantno ili senzacionalno u vezi Didiovog raskida sa DC-jem, očekuje previše. Isto kao i u slučaju ovog intervjua iz prethodne poruke. Didio je ipak dovoljno profesionalan da bi pričao o takvim stvarima, bar dok je događaj ovoliko svež. Elem, The Original Drink and Draw Social Club je kanal na YouTube-u gde Dan Panosian, Dave Johnson, Jeff Johnson i Joe Quesada piju, crtaju nešto i usput ćaskaju sa gostima, koji su takođe crtači ili vezani za strip na neki način). I bilo je tu dobrih gostiju, iako su informativni delovi razbacani među mnogo dužim momentima prijateljskog ćaskanja.

Ali evo biblije:

https://youtu.be/vZrKXed_MoM

Gil Kane, dame i gospodo, na samom kraju 1999. - što će reći, oko dva meseca pre smrti. Bolno mi je da ga gledam ovakvog, ali nije ništa manje rečit i ubedljiv nego obično. Kane je bio živi dokaz da pisati fikciju (ne nužno čistu prozu, već bilo šta što sadrži scenario i dijaloge) i pisati analitički rad nema mnogo veze jedno s drugim, jer, od svih ljudi koji su ikad radili u stripu, u ovom drugom je bio nenadmašan, ali nikad nije uspeo to da pretoči u svoj glavni rad, koji je ostao zarobljen u okvirima palpa.

The only value to anything is if has an idiosyncratic, singular quality... not to be duplicated.

[ridiculus]

Predlog za novu liniju naslova koji je Alan Moore uputio Scottu Dunbieru, iz čega će nastati America's Best Comics (ABC).

[Meho Krljic]

Divan je (bio) Moore, ali fer je i reći da je ovo uglavnom prihvaćeno skoro bez izmena.

[ridiculus]

ali fer je i reći da je ovo uglavnom prihvaćeno skoro bez izmena.

Apsolutno. 

[ridiculus]

Najnovija epizoda Word Balloon ima za goste Morrisona i Liama Sharpa - povodom njihovog rada na The Green Lantern, naravno. Morrisona je retkost čuti u ovakvim emisijama, ali ne mogu a da se ne nasmejem na sledeći opis:

Grant and Liam discuss their excellent run which combines crazy sci-fi and a tight police procedural. Hal Jordan's journey is as much an inward look at himself as it is an exploration of The DC Multiverse

"A tight police procedural"!!!  Kao da Morrison zna kako to realno izgleda! I to sa "unutrašnjim pogledom na samog sebe", jer je to oduvek bio nerazdvojni deo policijskih procedura, jašta!!! (Pošto znamo da nije bio deo "ludog SF-a".)

Šalu na stranu, treba čuti ovo.

[Meho Krljic]

Da, dobro, ovo je u najboljem slučaju parodija policijskog procedurala, ali Morrison to radi dosledno i, na nekom vrlo cerebralnom nivou, duhovito.
 
 
Sharp se inače juče na tviteru žalio kako mrzi fizičko vežbanje i celog života ga radi a mrzi i odmah mi je bio još draži. 

[ridiculus]

Cartoonist Kayfabe je postao emisija izbora za sve stripaše, odnosno ljude koji vole strip, na YouTube-u pogotovo.

Ali sa ovim intervjuima su dostigli nove visine. Znaju koja pitanja da postavljaju, ne prekidaju sagovornika, prethodno detaljno prouče materiju... Onaj za Stephenom Bissetteom je trajao gotovo četiri sata! Čuvam za bližu budućnost slušanje razgovora sa Frederikom Schodtom, čovekom koji je na mene nemerljivo uticao. A u četvrtak je snimljen intervju sa Čejkinom (ili bar tako idu glasine), koji će biti objavljen (nadamo se) sutra, a znam* da je za sledeći mesec najavljen Mark Millar (ako to ikoga zanima).

*slučajno, kunem se! 

[ridiculus]

Američka striparnica Infinite Realities tokom karantina organizuje seriju video-intervjua sa poznatim i manje poznatim ličnostima koje se bave stripom. Može se pratiti na njihovom kanalu na Fejsbuku ili alternativno, na JuTubu.

Do sada su pričali sa Mattom Fractionom, Markom Waidom, June Brigman, Chrisom Claremontom, Adamom Hughesom i Allison Sohn, Walterom Simonsonom, Kyleom Starksom, i drugima koji će mi oprostiti jer ne mogu sve da ih nabrojim, pa sam manje poznate zanemario!  Za naredne dane su najavljeni Dan Jurgens, Steve Englehart, BENDIS^TM, i Karen Berger, ali svakodnevno se dodaju novi i neočekivani gosti.

Večina intervjua traje oko pola sata. Waid je bio dobar (sa)govornik, i otvoreno je priznao ono što smo već znali: on je "čovek nauke" i fantazija mu ne odgovara. Fraction deluje kao da je na drogama, ali to ga čini zanimljivim. Jedan od najboljih momenata je bio onaj kada je voditelj predstavio Hughesa i Sohn kao "comics' power couple", posle čega su oni začudno pogledali jedno drugo, a onda i oko sebe, i osećam da im je trebalo dosta napora da ne prasnu u smeh. Inače, Hughes je jedan od najinteligentnijih crtača i najvećih talenata svoje generacije, koga su, nažalost, u industriji slabo koristili. Čak i Simonson, koji je u karantinu evoluirao u Deda Mraza - i budući da sam čuo ili pročitao dosta intervjua sa njim - je pričao o stvarima koje ga obično ne pitaju (odakle mu inspiracija da pretvori Thora u žabu, ili kako je došao do imena Beta Ray Bill sam čuo upućeno njemu jedno kvadrilion puta, plus minus milion*), tako da sam prilično zadovoljan onim što sam čuo u ovoj seriji intervjua.


*dajte, ljudi, informišite se više! Pa nije svaki intervju sa njim jedini intervju sa njim!

[Meho Krljic]

Pošto spremam napis o Simonsonovom Toru, i ja ću u njemu pokriti to zašto je Beta Ray Bill a ne Beta Ray Jones, mislim, suviše je to važan detalj da se ne pomene   

[ridiculus]

Dobro, ako već predstavljaš delo od početka, i ako iole želiš da odeš malo dublje od površine, onda bi trebalo i to da pomeneš, ali zamisli moju frustraciju kad u svakom - ali baš svakom, osim možda ovog - intervjuu moram da se probijam kroz isto. Mislim, njegovi odgovori nisu baš kratki.    Međutim, uspeo sam da proturim nešto na šta mi je ljubazno odgovorio naknadno. Poznato je da je za kratke priče koje su išle kao dodatak Orionu imao nameru da piše scenario za druge crtače, one koji nikad nisu prethodno radili na tom materijalu, a koje bi on sam voleo tu da vidi, i u nekom davnom intervjuu je spomenuo da je imao vrlo dugačku listu potencijalnih saradnika. Dobili smo Millera, Gibbonsa, Larsena, Chaykina, Arta Adamsa, Jim-a Lee-ja, J.P.Leona, Campbella, čak i Ditka (sa Millarom, ali to nije bilo objavljeno)... oh, da, Loeb & Liefeld...    Naravno, želja mi je bila da saznam koga je sve imao u planu, i došao sam do dva imena!    (Ali tu "tajnu" čuvam za neku drugu priliku.)


Podržavam svako pisanije o Thoru, posebno ako je presuda pozitivna! Nećeš me čuti da se bunim! 

[ridiculus]

Večeras u 3 noću po našem vremenu, na Drink and Draw razgovor sa Minjolom! Svako ko iole prati scenu stripa zna da se Minjola ne otvara često, pa eto prilike da ga čuje u prijateljskom okruženju (za razliku od strogo poslovnog ili zvaničnog). Mislim, ne mora niko da čeka 3 ujutru, ostaće snimak na YouTube-u. 

[ridiculus]

Hm, nisam nimalo zadovoljan ovim što Gail Simone piše na tviteru...    Pominje četiri crtača stripova koji čine njen Rašmor, vrh vrhova, barem kada se radi o živim ljudima:

Jose Luis Garcia-Lopez
Walt Simonson
Denys Cowan
Bill Sienkiewicz

What the fuck, Gail?! Mislim, ovo praktično zvuči kao moj Rašmor živih (američkih) crtača, osim što bih umesto Cowana stavio Minjolu. Cowan jeste monumentalan talenat, ali ne mislim da se dovoljno bavio stripom da zasluži takvu poziciju - ne u poređenju sa nekim drugim ljudima. Možda to nije najjači argument, zato što bismo tako mogli da oborimo značaj mnogih najznačajnijih umetnika u istoriji (pogotovo onih koji su se bavili sa više različitih umetnosti), ali ovde sam uzeo i to u obzir. Naravno, sve ovo je u domenu naklonosti i ličnih interesovanja. Ali, s druge strane, Cowan je bio jedan od osnivača Milestone-a - kompanije daleko interesantnije i značajnije nego što je poznato (i to ne samo kod nas) - pa njegov doprinos stripu nije samo umetničke prirode.

[Meho Krljic]

Well, u novom intervjuu koji je odličan i bez tog dela, Grant Morrison lakonski kaže da je
 
 

been non-binary, cross-dressing, ‘gender queer’ since I was 10 years old

 
Kralj(ica)!!!!

[ridiculus]

Comic Art Live nam je ovih dana dao neke vredne intervjue. Onaj sa Simonsonom sam stavio na njegovu temu, a evo i onaj sa Mattom Wagnerom, koji vodi John Siuntres:

https://youtu.be/kS7C7fxtlJQ

Naravno, sve ovo se može saznati i sa drugih mesta, ali ovde svako može da čuje u sažetom obliku, i direktno iz usta nekih od glavnih igrača u velikoj kartaškoj partiji koju zovemo istorijom stripa.

[ridiculus]

Graham Nolan ima svoj kanal na YouTube-u, koji se zove The Storytellers, i koji se zaista bavi onim čime kaže da se bavi.

https://youtu.be/bdih8JYTOZA

Zašto je ovaj razgovor sa Chaykinom zanimljiv? Zašto što donekle izlaze iz okvira onoga što je standardno u intervjuima, i dotiču se nekih aspekata formalno-tehničke prirode, a to je ono što nam nedostaje iz priče o stripu. Evo, da prevedem: iz priče o stripu nam nedostaje priča o stripu. Ne znam za vas, ali ja sam toliko umoran od čitanja istorijskih okolnosti, biografskih podataka, i estetskih procena iz ugla nekih drugih veština i umetnosti koji na kraju ništa ne objašnjavaju ali opravdavaju sve što kritičar želi da kaže. (Ok, realno, ne mogu zaista biti umoran od istorije, ali u ovom kontekstu ima i korisnijih stvari i pristupa.) Da li je za to kriva generacija odrasla na Sandmanu? Jer, znate, ta generacija je sa sobom donela uverenje da crtač nije bitan, da scenarista kontroliše gotovo sve aspekte priče - što u realnosti češće nije slučaj nego što jeste.

Chaykin priča o Gilu Kane-u, njegovom radnom etosu i njegovoj sposobnosti prilagođavanja. Pričaju o anatomiji i "lepršavoj" baletskoj figuri koja je po Čejkinu bolje otelotvorenje Kirbijevog ideala nego ono što je radio John Buscema, koji je postao Lijev Kirbi-umesto-Kirbija. Pričaju o Kejnovom osećaju za kompoziciju - osim što su dijagonalni kadrovi, ta velika misterija (za mene) Kejnove karijere, "glupost". A imamo prilike da vidimo i jednu Busceminu stranicu na kojoj nije sve kako valja. Zašto? Zato što ne prati osnovno i najintuitivnije pravilo strukture u stripu. A to je da poslednja stvar koju vidimo na njoj mora da stvori želju za okretanjem stranice (the page turner).

Jer, po Čejkinu, postoji 6 ljudi uključenih u produkciju stripa. Urednik, scenarista, crtač, ispisivač, kolorista, i čitalac. Čitalac je pogon koji pokreće strip. Pita se neko gde je tušer po toj podeli? Sam Gil Kejn je jednom rekao da funkcija "tušera" po sebi ne bi trebalo da postoji, jer on radi jedan deo zaduženja crtača u okruženjima gde ti crtači nemaju vremena da postignu sve obaveze. Ali i ta podela je uglavnom stvar prošlosti.

Ali dolaze i do Harry-ja Beckhoffa, predstavnika "čiste linije" u američkoj ilustraciji XX veka.

Ako postoji nešto što zameram Čejkinu, to je - osim njegovog ukusa po pitanju boja - stav preme Gene-u Colanu. Možda Colan nije bio gigant ravan Kane-u u okvirima superherojskog žanra, ali njegovi aduti verovatni nikad nisu bili vezani specifično za taj žanr, već više za triler i horor. (Ne govori o Colanu u ovom intervjuu, ali mi je palo na pamet, jer je to jedna od retkih stvari u kojima se ne slažemo. Dakle, kad se priča o Kane-u, Infantinu, Tothu, Kubertu, dodajmu tu i Colana, koji je bio ista generacija. A i Johna Buscemu. )

[Meho Krljic]

Bogami sam se do poslednjeg trenutka pitao da li ćete pomenuti Buscemu, druže Ridiculuse. I na kraju odahnuo 

[ridiculus]

Pazi, bilo bi dobro (i slikovito) da je post iz dva dela, pa da sam prebacio to pominjanje u drugi. To bi bio primer "zarobljavanja čitaočeve pažnje".

Ali, realno, nisam potreban ja Buscemi da ga svrstan bilo gde - dovoljno je on poznat i priznat i bez mene. Jedan od najvećih "tehničara" u istoriji američkog stripa - samo priznajem velikog Jose Luisa kao većeg! S druge strane, koliko ljudi danas zna i ceni Joe-a Kuberta? Ne samo da je osnovao sopstvenu školu koju su završili mnogi poznati akteri stripovske scene, već je i u tehničkom smislu doprineo... mnogo.

[ridiculus]

Osim toga, sigurno ima još crtača i drugih bitnih likova koje sam propustio da pomenem, jer ne znam uvek napamet ko je kada počeo ili kada je rođen. Kirby je starija generacija. Corben, Archie Goodwin, Steranko, i Neal Adams bi išli posle. Wally Wood? Evo, sad vidim da je rođen 1927, otprilike kao i neki od ovih ranije pomenutih (npr. J. Buscema).

[Meho Krljic]

Ma, svakako ali je meni Buscema, zbog Konana i Srebrnog Letača posebno blizak.
 
A za Kuberta sam mislio da nema neke velike nedoumice koliko je važan jer, zaista, mnogo današnjih cenjenih crtača je kod njega završilo školu a i sinovi su mu cenjeni.

[ridiculus]

Nema dileme (za Kuberta) među profesionalcima. Rekao bih da je među generalnom publikom drugačije.

[ridiculus]

Ma, svakako ali je meni Buscema, zbog Konana i Srebrnog Letača posebno blizak.

Konan je i meni blizak; zajedno smo cepali drva, i grejali se tokom ljutih zima dok smo razmenjivali šale i psovali Kroma! Ne sećam se da li je i Buscema bio tu, ali lako je moguće.


Letača sam slušao dok nije počeo mnogo da zanoveta...

[Meho Krljic]

Ma, mene su uhvatili u nežnim godinama kad se formira ličnost. Pre par godina sam kupio Essential Silver Surfer i ponovo uživao u tim Buscema/ Lee epizodama koje su izdržale test vremena (ili to ili sam ja naprosto formatiran da mi se to sviđa).

[ridiculus]

Biće da je neki spoj obe varijante.

Buscema na Letaču ima neke kadrove, scene, i table za sva vremena - tu se slažemo. Lee ima dobrih momenata, ali nekako, što sam stariji, sve sam dalje od njegovog pogleda na bilo šta, a ni pre 30-40 godina nisam bio posebno blizu. Za mene je on uvek bio najslabija karika Kirbijevih radova. Takođe, najpraktičnija karika, bez koje Kirbi nikad ne bi postigao uspeh, ali nije njihov komercijalni ili čak kulturni uspeh ono što mene zanima i zbog čega čitam stripove, njihove ili bilo čije. To je posao za marketing, ne za čitaoca... da ne pominjem kritičare.

U jednoj od sledećih epizoda na pomenutom kanalu, The Storytellers, Walt i Louise Simonson pričaju o svojim karijerama, i tu Walt pominje braću Buscema, kako je John bio "one of the best draughtsmen in the business", ali je veliki adut Sala bio "storytelling". I, zaista, kako vreme prolazi, sve se više interesujem za kasniji deo Salove karijere - onaj najbolji - kada je radio sa Waltom na Thoru i, posle toga, crtao Spider-Mana.

[Meho Krljic]

Pa, to, ja sam proletos iščitao Waltovog Thora i Salove kasnije pizode, mada nemaju taj barok ranih Waltovih radova na Thoru, svakako ne zaostaju u storytellingu i vrlo dostojno popunjavaju serijal do kraja. Sal nema mnogo "karaktera" ako tako mogu da kažem ali je bio čovek na kog se možeš osloniti, pravi profesionalac.

[ridiculus]

Prijatno su me iznenadile i epizode Spectacular Spider-Man-a, kojeg je crtao posle toga, sa Gerry-jem Conway-em kao scenaristom na početku. Ali ukupno je radio oko 100 epizoda, što je suludo, jer je u većini bio i na olovci i na tušu (plus naslovnice). Mislim da je njegova relativno uprošćena stilizacija još bolje došla do izražaja u okruženju Spider-Mana.

Ali, da, na Thoru je odradio maestralan posao. Ne smemo smetnuti sa uma da crtati taj serijal posle Simonsona je praktično samoubistvo za većinu crtača. Jedino bi Art Adams mogao da parira raskošnošću i začudnošću svojih linija i oblika.

[ridiculus]

A sada vidim i da je Steve Ditko bio ista generacija (rođenih oko 1927, plus ili minus koja godina), a on je i meni bio jedan od omiljenih crtača, a ipak sam zaboravio da ga pomenem... što sve znači da onakve izjave ne treba shvatati obavezujuće, već samo kao početnu tačku za dalju raspravu.

[Meho Krljic]

Ja sam mislio da Ditka ne pominješ jer je on pojava za sebe, naravno.

[ridiculus]

Ne, Ditka nisam pomenuo jer sam krenuo od Chaykinove postavke "najuticajnijih iz te generacije" (u ono vreme), pa mi je trebalo da se prisetim ko bi tu sve još mogao da se računa. Ne mogu da diskutujem sa uticajem u "ono vreme", ali možda mogu sa uticajem na kasnije generacije?

A Ditko jeste bio pojava za sebe, i, dok je tokom 60-ih još bio vezan za svoje okruženje u Marvelu (i, posle toga, u DC-ju) kasnije je zaista bio u izolaciji u odnosu na sve drugo što se dešavalo u stripu. Corben je za njega bio medijska superzvezda.

[ridiculus]

Lagano čitam Comic Book Artist #25, vol 1. To je iz 2003, poslednji broj prve serije tog časopisa. (Potom su nastavili sa CBA vol.2, isti format, ali za drugog izdavača.) Tema broja je Alan Moore i čitav projekat ABC (i, u manjoj meri, Kevin Nowlan). Intervjui sa Mooreom - sa njim dva, ili možda dva odlomka iz fizički jednog - Scottom Dunbierom, Kevinom O'Neillom, Chrisom Sproutom, J.H.Williamsom Trećim, i Toddom Kleinom (i drugima).

Intervjui sa Moore-om - posebno od ljudi koji se razumeju u strip - nisu česti, pa je ovo bitno. Pričaju o njegovim počecima, motivaciji, ljubavi prema stripu, karijeri, porodici, Bogu i ništavilu i kabali... Kaže Moore da od američkih televizijskih serija valjaju samo one koje počinju na "S": Simpsonovi, Sopranovi, South Park. (Intervju je iz maja 2002, a tada The Wire nije još bio pušten, a kamoli Deadwood.)

Urednik časopisa (i sagovornik u intervjuu), Jon B. Cook, ne skriva svoje oduševljenje Prometheom, ali ja sam skeptičniji po tom pitanju. No, još uvek je u pitanju najličniji Mooreov strip, pa je bitan barem sa te tačke gledišta.

Pominje se i Jaje, iako ga nigde ne imenuje direktno. (Ova referenca je samo za naprednije poznavaoce relativno novije strip-scene i njenih krvavih ratova.  )

[ridiculus]

Chrisom Sproutom

Mrzim kad ovako iskasapim ime! 

[ridiculus]

Ovaj topik je dobio kralja kojeg će teško neko zbaciti. I potpuno odgovarajuće, u stilu velike ironije sudbine, to je Jim Shooter!

https://youtu.be/FBh709_dLNs

koji traje skoro 8 sati, kao i dodatak

https://youtu.be/m4VrPRmoCZs

koji traje preko 3. Više od 11 sati, bez okolišanja! Pa gde ste to videli? Plus što najkontroverzniji urednik u istoriji Marvela (ili DC-ja) pominje toliko ljudi i događaja da ne moram više da pišem bar dve godine na ovoj temi, već samo iznosim detalje malo po malo.

Čujem da je Morrison puk'o od ljubomore i hoće da uzvrati intervjuom u kome priča 24 sata bez prestanka - uglavnom o sebi, ali i o likovima-koji-su-više-od-toga, dok se "sagovornici" menjaju usled iscrpljenosti - ali mislim da je to urbani mit ili besramna laž zlobnih umova.

[Meho Krljic]

Intervju sa Alanom Mooreom od prošle jeseni, zlata vredan jer je pun stvari poput ove:

When I entered the comics industry, the big attraction was that this was a medium that was vulgar, it had been created to entertain working class people, particularly children. The way that the industry has changed, it’s ‘graphic novels’ now, it’s entirely priced for an audience of middle class people. I have nothing against middle class people but it wasn’t meant to be a medium for middle aged hobbyists. It was meant to be a medium for people who haven’t got much money.

[Meho Krljic]

The Quietus | Features | Tome On The Range | Haunted Resonance: An Interview With Alan Moore 
 
Sveže.

[dark horse]

Zašto Alan Mur ne voli Igru Prestola i Gospodara Prstenova

[ridiculus]

Tja, kad sam video da je izvor Screen Rant, skoro da sam batalio članak.

Za Tolkina nije teško pogoditi i bez Murove eksplicitne objave.

Što se tiče Igre prestola, tu mu je promakla objektivna hronologija, jer je ova knjiga starija od Sopranovih, serije koju on toliko voli. Jeste, on priča o TV seriji, ali ta nije istorijska verzija Sopranovih nego je verzija Martinove serije knjiga, koje su pod uticajem antičkih i srednjevekovnih hronika i priča.

Nema veze, ovo je još jedna potvrda moje teze da je Mur zakasneli romantičar - ako se tu uopšte može zakasniti. (Jer, kako kaže Camille Paglia, kontrakultura 60-ih je treći talas paganizma u zapadnoj hrišćanskoj kulturi, dok je romantizam bio drugi.) Ali i on, uprkos svom insistiranju na originalnosti, mnogo kopira Šelija - svesno ili nesvesno, nije ni bitno. To bi bila moja teza za doktorat, kada bi me doktorati zanimali.

[dark horse]

Meni je mnogo zanimljivo bilo ovo da je ostao zatečen „imperijalizmom, rasizmom, klasnim snobizmom i mizoginijom“ prečitavajući klasike fantastike sa unucima.

Pa, zar i ti sine Mure? Dabogda ti isti unuci cenzurisali sabrana dela zbog političke nekorektnosti!! Ako ostane išta za unuke that is, daj Bože da većinu prava nije ustupio drugima još za života.

[ridiculus]

Mene njegov stav o Tolkinu ne iznenađuje, s obzirom na njegova politička uverenja. Anarhija i autoritet ne idu dobro zajedno.

Mada kod Tolkina nema mizoginije, s koje god strane da se posmatra. Osim, naravno, sa one danas moderne, totalno idiotske, koja kaže da ako nešto nije strogo levo, onda mora biti strogo desno. Može se reći da Tolkin ne zna mnogo o ženama, ili ne razume sve kompleksnosti odnosa polova, ali to nije mizoginija.

Ne bih gubio vreme da to objašnjavam Muru.

Hronike Tomasa Kovenanta su među najmaštovitijim knjigama žanra ikada napisanim. Prvi deo još i jeste u senci Tolkina, ali u drugom se Donaldson skroz razulario. Koliko njih je spremno da potegne priču o tom serijalu danas? S obzirom na centralni motiv silovanja?

[dark horse]

Jasno. Ali, mene i ne čude Murovi anahistički stavovi, a ni mržnja prema autoritetima, već deplasirana i previše izanđala argumentacija koju koristi. Koja baš i nije mnogo u skladu sa njegovim revolucionarnim/renesansnim tendencijama. Tj, previše mi je uklopljen. Ne vidim poentu takvih izjava, sem oportunističkih pokušaja da se umili establišmentu. Trebalo bi da je odavno iznad toga. Ali, avaj, očigledno nije.

[ridiculus]

Ništa od ovoga nije o stripu, ali kada smo već započeli, onda evo odlomka iz intervjua sa Murom za časopis Comic Book Artist #25, za jun 2003, str. 40-41:

We’ve all got our nasty little tricks. Both genders have their nasty little tricks for dealing with the other. It would be better if we didn’t have to use  these things. I supported feminism when I understood feminism to mean there is no reason why women should not be paid, regarded, and treated in the  eyes of the law the same as men. That seems to be self-evident. I wouldn’t want anyone treating any woman that I know—my daughters, my mom—any worse because they are women. If that goes for my daughters and loved ones, then that goes for everybody’s loved ones. That’s fair. But when the  extremists started taking over the feminist sector and started to say things like, “All men are rapists.” No, we’re not. Some men are rapists and most men are not rapists. “All penetrative sex is rape.” Well, no, some of it is just penetrative sex. Rape is something very specific and you shouldn’t weaken the  word by applying it frivolously. I parted company with hard-line feminists, the separatists. I thought they were sexist and bigots and I don’t care if they’re women or not. I say the hell with them. What I feel about the war of the sexes is I don’t have time for it and neither do the men and women I’m closest to. There is too much other stuff in life that needs doing and getting on with to bother with this mad, delusional and bitter sh*t.

[dark horse]

Lepo je videti da je očuvao zrnce zdravog razuma kad priča o feminzmu, seksu i polovima.

S druge strane, uznemirava me što nema to isto zrnce razuma kad razmatra stare klasike poput Tolkina i bukvalno zaziva javni linč pozivajući se na argument političke korektnosti. Da ima to zrnce mozga, mogao je biti i tolerantniji, razumeti društvene i socijalne okolnosti u kojem je delo nastalo. Ali dobro, on je oduvek izigravao velikog čistunca, mada su mu nekada argumenti bili originalniji. Npr, junake Stena Lija je posprdno nazivao dvodimenzionalnim likovima.

[ridiculus]

Prošlo je 20 godina od tog intervjua do sada. Mur može da menja mišljenje, naravno, kao i svako drugi. Mnoge čuvene ličnosti su tokom istorije optuživane da su se "prodale" nekoj grupi, vlasti, ili ideologiji. Tako je Vordsvort, koji je za književnost bio ono što Francuska revolucija za istoriju, u poznijim godinama postao konzervativan i podržavao je postojeće strukture vlasti u Britaniji. Naravno, oni koji su bili opčinjeni njegovom revolucionarnom poezijom u svojoj mladosti mu nisu oprostili tu "nedoslednost", koja možda i nije toliko nedoslednost koliko prirodni tok stvari.

Međutim, ja čak i ne verujem da je Murovo mišljenje o Tolkinu pretrpelo neku bitnu promenu za to vreme. U suprotnom, čuo bih ga da pominje tu temu i ranije, kao što je pominjao Sopranove ili Simpsonove.

Ali mislim da je Murovom pogledu na svet dato suviše pažnje u javnosti. Umetnički intelekt ne funkcioniše poput naučnog i nije potrebno da čovek može da racionalno objašnjava stvari i iznosi argumente da bi bio dobar umetnik, čak i onog tipa koji barata zapletom (dakle, uzročno-posledičnom vezom). Neisporno da je Mur pametan, ali njegovo obrazovanje nije na nivou Čejkinovog ili onog Gila Kejna (obojica samouki), i to mu samo generacija koja je odrastala na njegovim stripovima daje toliku važnost u svemu što više i nema veze sa stripovima, time dajući važnost sebi. S druge strane, vrednije ga je čuti od mnogih - prosto me je sramota kada slušam Morisona i njegov infantilizam...

S treće strane, Gejman je bio impresioniran Tolkinom - barem nekad davno - kao i Klajvom S. Luisom (Narnija). Interesuje me šta bi imao da kaže o toj ljubavi danas.

[dark horse]

Prošlo je 20 godina od tog intervjua do sada. Mur može da menja mišljenje, naravno, kao i svako drugi.

Pre će biti da se Mura zadesio reversni proces od onog koji se, po njemu, desio herojima Stena Lija u zlatnome dobu stripa: od dvodimenzionalnog revolucionara stripa degradirao je i u starosti postao je jednodimenzionalni politički korektan lik.

Dešavalo se to i drugima, npr. Frenk Miler odavno nije onaj iz najboljih dana, već prilično izlapela mekana verzija.

Nego, jesi li kojim slučajem gledao The Show iz 2020?

[ridiculus]

Nego, jesi li kojim slučajem gledao The Show iz 2020?

Nisam. Em što Murovo ime u ulozi scenariste (filma ili TV serije) nije dovoljan razlog da me povuče da gledam, em što mi potpuno liči na ponešto od Tima Powersa, ukratko opisano. (Što će reći, gde je tu originalnost? No, nema veze, "ukratko opisano" nije dovoljan argument ni za šta. Kako god, Mur van stripa nema dovoljnu gravitaciju za mene.)

[dark horse]

Ma kakav scenario, to je nebitno. Čovek glumi samog sebe u filmu! Razlog i po!

[ridiculus]

A, dobro, to nisam znao. ALI, Mur kao glumac mi je još slabiji razlog od Mura scenariste. 

Mur kao lik bi već mogao da bude malo bolji razlog, ali morao bi da ga reprezentuje neko drugi.