Author Topic: Neke misli o pisanju  (Read 152805 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Stipan

  • 4
  • 3
  • Posts: 13.617
Neke misli o pisanju
« on: 08-05-2013, 05:57:23 »
 Sto načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svog dela ali jedino što je važno i presudno, to je delo samo.
Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smelo zaleće u budućnost. Ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je zadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo.
Svako priča svoju priču po svojoj unutrašnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti. Svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča.


 
Ivo Andrić
Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.
Drži se podalje od prinčeva.
Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.
Veruj da si moćniji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj da si slabiji od generala, ali se ne meri s njima.
Ne veruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.
Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.
Imaj čistu savest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.
Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.
Ne budi opsednut istorijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije.
Ne uskači, dakle, u “vozove istorije”, jer je to samo glupava metafora.
Imaj uvek na umu misao: “Ko pogodi cilj, sve promaši.”
Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turista; ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar.
Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.
Ne posećuj fabrike, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.
Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.
Ne sledi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.
Budi svestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.
Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.
Ne veruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svetova.
Ne veruj prorocima, jer ti si prorok.
Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.
Imaj mirnu savest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.
Imaj mirnu savest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.
Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvek: to je treset.
Ne piši po narudžbini dana.
Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.
Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati.
Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.
Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.
Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.
Čuvaj se “užasavajuće doslednosti”.
Čuvaj se lažnih analogija.
Poveruj onima koji skupo plaćaju svoju nedoslednost.
Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju.
Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.
Nagrade koje ti dodeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.
Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.
“Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih”. (Otkrivenje Jov., 3,16)
Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.
Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.
Nemoj misliti da je tvoje pisanje “društveno koristan posao”.
Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.
Nemoj dozvoliti da te uvere da si stoga društveni parazit.
Veruj da tvoj sonet vredi više od govora političara i prinčeva.
Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.
Imaj o svemu svoje mišljenje.
Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.
Tebe reči najmanje koštaju.
Tvoje su reči najdragocenije.
Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!
Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.
Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.
Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.
Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.
Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.
Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.
Čuvaj se onih koji ti nude konačna rešenja.
Ne budi pisac manjina.
Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.
Ne piši za “prosečnog čitaoca”: svi su čitaoci prosečni.
Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.
Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.
Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti.
Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.
Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.
Ne budi dvorska luda.
Ne misli da su pisci “savest čovečanstva”: video si već toliko gadova.
Ne daj da te uvere da si niko i ništa: video si već da se boljari boje pesnika.
Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.
Ne budi kukavica, i preziri kukavice.
Ne zaboravi da herojstvo zahteva veliku cenu.
Ne piši za praznike i jubileje.
Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.
Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.
Ako ne možeš reći istinu – ćuti.
Čuvaj se poluistina.
Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.
Ne čini usluge prinčevima i boljarima.
Ne traži usluge od prinčeva i boljara.
Ne budi tolerantan iz učtivosti.
Ne isteruj pravdu na konac: “s budalom se ne prepiri”.
Nemoj dozvoliti da te uvere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vredi
raspravljati.
“Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu.” (Poper)
“Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da poverujemo da možda svi imaju pravo.” (Idem)
Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.
Nemoj da imaš misiju.
Čuvaj se onih koji imaju misiju.
Ne veruj u “naučno mišljenje”.
Ne veruj u intuiciju.
Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.
Izbegavaj ideološka opšta mesta i citate.
Imaj hrabrosti da Aragonovu pesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.
Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.
Ne dozvoli da te uvere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.
Ne veruj u automatsko pisanje i “svesnu nejasnost” – ti težiš za jasnošću.
Odbacuj književne škole koje ti nameću.
Na pomen “socijalističkog realizma” napuštaš svaki dalji razgovor.
Na temu “angažovana književnost” ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.
Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santeom, pošalješ da se prošeta.
Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.
Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude – isti postupak kao gore.
Segui il carro e lascia dir le genti. (Dante)
Danilo Kiš

 

 

 

 

 

 

 

 

Alexdelarge

  • 4
  • 3
  • Posts: 7.324
  • Enfant terrible
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #1 on: 12-05-2013, 11:59:56 »
FILOZOFIJA KOMPOZICIJE
Edgar Allan Poe

CHARLES DICKENS, u bilješci koja leži preda mnom, a povodom jednog mojeg ranijeg ispitivanja sklopa Barnaby  Radgea, kaže: ,,Usput budi rečeno, znate li vi da je Godvin pisao svog Caleba Williamsa počinjući s kraja? On je svog junaka prvo upleo u mrežu teškoća, koje sačinjavaju drugu bilježnicu, i tek je onda, povodom prve, stao razmišljati kako da opravda ono što se već zbilo".

     Ne mogu zamisliti da je Godvin upravo tako postupio, i zaista njegovi iskazi se ne slažu potpuno s gledištem gospodina Dikensa, ali pisac Caleba Williamsa bio je i suviše dobar umjetnik da bi previdio prednosti koje pruža bar približno sličan postupak. Savršeno je jasno da svaki zaplet, koji zaslužuje to ime, mora biti temeljno i marljivo razrađen do svog raspleta prije nego što se uopće primimo pera. Jedino ako stalno imamo pred očima rasplet, moći ćemo pružiti djelu onaj njemu neophodno potrebni izgled dosljednosti, ili uzročne povezanosti, time što ćemo učiniti da svi događaji, a naročito cjelokupan način obrade, budu usmjereni na razvijanje osnovne zamisli.

     Postoji, čini mi se, jedna osnovna greška u uobičajenom načinu građenja jednog književnog djela. Predmet za obradu pruža ili povijest, ili mu kao povod služi neki dnevni događaj, ili, u najboljem slučaju, sam pisac stavlja u pokret splet neobičnih zbivanja, jedino da bi postavio osnovu za svoje djelo, u namjeri, po pravilu, da sve praznine u pogledu činjenica ili radnje koje se u toku pisanja ovdje ondje ukažu popuni opisima, dijalozima ili vlastitim razmišljanjima.

     Ja radije počinjem razmišljanjem o utisku. Imajući uvijek u vidu novinu - jer obmanjuje samog sebe onaj tko se usuđuje da se liši tako očiglednog i tako lako dostupnog izvora zanimljivosti - kažem sebi na prvom mjestu: " Od svih bezbrojnih utisaka ili predstava koje može primiti srce, ili razum, ili (općenito rečeno) duša, koji ću ja, u ovoj prilici, odabrati?" Pošto sam izabrao, prvo, neki novi, i, drugo, neki snažan utisak, počinjem razmišljati o tome da li će on najbolje biti proizveden događajima ili izrazom, ili obrnuto, ili istovremeno i naročitim događajem i naročitim izrazom - poslije čega tražim oko sebe (ili , bolje, u sebi) takva povezivanja događaja, ili izraza, koja će mi biti od najveće pomoći pri proizvođenju utiska.

     Često sam pomišljao kako bi zanimljiv članak mogao napisati svaki pisac koji bi htio - što će reći, koji bi mogao - izložiti, korak po korak, način na koji je svako od njegovih djela dobilo svoj konačni oblik. Zašto sve do danas takav članak nije ugledao svijeta, to nikako ne bih umio reći - možda je međutim ta praznina više posljedica književne taštine no ma čega drugog. Većina pisaca naročito - pjesnika - više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa , na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje - jednom riječju, na kotače i zupčanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vještačke madeže što u devedeset i devet posto slučajeva sačinjava književnu pozornicu.

     S druge strane, svjestan sam toga da se rijetko događa da pisac uopće može korak po korak se vratiti putem kojim je došao do svojih zaključaka. Uopće uzevši, potsticaji, pošto su se javili zbrda - zdola, na isti su način obavili svoj posao i pali u zaborav.

     Što se mene osobno tiče, ne slažem se ni s onim zaziranjem koje smo spomenuli, niti mi je i najmanje teško da se u svako doba prisjetim postupnog nastojanja bilo kojeg od svojih djela; a kako je zanimljivost toga raščlanjivanja ili građenja iznova, koju sam označio kao de sideratum, potpuno nezavisna od stvarnog ili prividnog zanimanja za raščlanjivani predmet, neće se smatrati da sam povrijedio pristojnost ako budem prikazao modus operandi po kojem je nastalo jedno od mojih djela. Izabrat ću Gavrana, kao najviše poznato. Namjera mi je jasno pokazati kako se nijedno mjesto u njegovom sklopu ne može pripisati slučaju ili podsvijesti - da je djelo išlo naprijed korak po korak ka svom završetku s neumitnošću i strogom neminovnošću matematičkog problema.

     Odbacimo, kao beznačajnu po pjesmu per se, okolnost - ili, recimo, potrebu - zbog koje se, u prvom redu, rodila namjera da se napiše jedna pjesma koja će odgovarati istovremeno ukusu i čitalaca i kritike.

     Polazimo, dakle, od te namjere.

     Prvo pitanje koje se postavilo bilo je dužina pjesme. Ako je neko književno djelo previše dugačko da bi se pročitalo u jednom dahu, moramo se odreći neizmjerno važnog utiska koji se postiže jedinstvom predstave; jer, ako se mora čitati u dva navrata, upliću se poslovi svakidašnjice, i cjelina je samim tim odmah razbijena. A pošto se ceteris paribus, nijedan pjesnik ne može odreći ničega što je sposobno doprinijeti ostvarenju njegove zamisli, to treba razmotriti da li veća dužina pruža neku prednost koja će nadoknaditi s njom povezani gubitak jedinstva. Na ovo bez predomišljanja kažem: ne. Ono što nazivamo dugačkom pjesmom ustvari je samo niz kratkih pjesama - što će reći, niz kratkih pjesničkih utisaka. Nepotrebno je dokazivati da pjesma samo onda zaslužuje svoje ime ako snažno uzbuđuje ,uzdižući dušu; a sva snažna uzbuđenja su po psihičkoj nužnosti kratka. Iz toga razloga je najmanje polovina Izgubljenog raja u suštini proza - niz pjesničkih uzbuđenja koja su, neizbježno, protkana odgovarajućim padovima - i zbog njegove do krajnosti velike dužine svemu je oduzet neizmjerno važan umjetnički činilac: cjelina ili jedinstvo utiska.

     Čini se, dakle, očigledno da postoji izvjesna određena granica u pogledu dužine za sva književna djela, granica koja zahtijeva da se djelo može pročitati u jednom dahu, i ako se ta granica kod nekih proznih djela (koja ne zahtijevaju nikakvo jedinstvo), kao što je Robinson Crusoe, i može s uspjehom prekoračiti, da se ona u pjesmi nikad ne može prekoračiti u pravom smislu riječi. U tome okviru dužina pjesme treba biti u matematičkom odnosu s njenom vrijednošću, drugim riječima, s uzbuđenjem ili uzdizanjem - opet, drugim riječima, sa stupnjem pravog pjesničkog utiska koji je u stanju proizvesti; jer jasno je da kratkoća mora biti u pravom razmjeru s jačinom željenog utiska i to pod jednim uvjetom - da je za proizvođenje ma koje vrste utiska neophodno izvjesno trajanje. Imajući u vidu te razloge, kao i onaj stupanj uzbuđenja za koji sam smatrao da nije iznad ukusa čitalaca, a ni ispod ukusa kritičara, došao sam odmah do pogodne dužine za pjesmu koju sam naumio napisati - dužine od stotinjak stihova. Ona ih ustvari ima sto osam.

     Druga briga bila mi je izbor predstave koju treba izazvati, ili utiska koji treba postići: i tim povodom bih mogao isto tako primijetiti da sam, tijekom čitavog pisanja, stalno imao u vidu namjeru napisati djelo koje će svi cijeniti. Suviše bih se udaljio od svog neposrednog predmeta ako bih htio dokazivati postavku koju sam nekoliko puta isticao, i koju uopće ne treba dokazivati onima koji osjećaju poeziju - postavku, mislim, da je Ljepota jedino priznato područje pjesme. Nekoliko riječi, međutim, radi objašnjenja mog stvarnog gledišta, koje su neki moji prijatelji skloni pogrešno prikazati. Ono zadovoljstvo koje je istovremeno najjače, najuzvišenije i najčistije nalazi se, vjerujem, u promatranju lijepog. Zaista, kad ljudi govore o Ljepoti, oni ustvari nemaju u vidu neko određeno svojstvo, kao što se pretpostavlja, nego određen utisak, jednom riječju, oni misle upravo na ono snažno i čisto uzdizanje duše - ne razuma, ili srca - o kome sam govorio, a koje se doživljava kao posljedica promatranja "lijepog" . Ja označavam, dakle, Ljepotu kao područje pjesme jedino zbog toga što je to očigledan zakon Umjetnosti da utisci trebaju proistjecati iz neposrednih uzroka - da ciljeve treba postizati sredstvima koja su najbolje prilagođena njihovom postizanju; nitko se dosad nije pokazao toliko slaboumnim da bi poricao kako se ono naročito uzdizanje o kome je bilo riječi najlakše postiže pjesmom. Međutim, Istina ili zadovoljenje razuma, i Strast ili uzbuđenje srca, mada se do izvjesne mjere mogu postići u poeziji, daleko se lakše postižu u prozi. Ustvari, Istina traži točnost, a strast jednostavnost (oni koji uistinu imaju strasti razumjet će me), što je potpuno protivno onoj Ljepoti koja je, podvlačim, uzbuđenje ili ugodno uzdizanje duše. Iz svega što je ovdje rečeno ni u kom slučaju ne proizlazi da se strast, pa čak i istina, ne mogu unijeti, i čak korisno unijeti, u pjesmu - jer one mogu poslužiti kao objašnjenje ili doprinijeti općem utisku, kao što u glazbi služi disonanca; ali će pravi umjetnik uvijek uspjeti da ih, prvo, u dovoljnoj mjeri podredi osnovnoj svrsi, i, drugo, da ih, koliko je to moguće, obavije onom Ljepotom koja sačinjava duh i suštinu pjesme.

     Smatrajući, dakle, Ljepotu kao svoje područje, sljedeće pitanje koje se postavilo preda mnom odnosilo se na izraz kroz koji će se ona u najvišoj mjeri očitovati - a cjelokupno iskustvo pokazuje da je taj izraz tuga. Ljepota bilo koje vrste, na svom najvišem stupnju razvitka, neizbježno uzbuđuje osjetljivu dušu do suza. Seta je, tako, najzakonitiji od svih pjesničkih izraza.

     Pošto su tako određeni dužina, područje i izraz, prihvatio sam se uobičajenog zaključivanja, s namjerom da nađem neki umjetnički začin koji bi mi poslužio kao osnovni motiv pri stvaranju pjesme - neki stožer oko kojeg će se moći okretati čitava građevina. Pažljivo razmatrajući sva uobičajena umjetnička sredstva - ili, točnije, majstorije, u kazališnom smislu - odmah mi je palo u oči da se nijedna ne nalazi u tako općoj upotrebi kao pripjev. Okolnost što se on nalazi u tako općoj upotrebi bila je dovoljna da me uvjeri u njegovu stvarnu unutrašnju vrijednost, i uštedjela mi je trud da ga podvrgavam raščlanjivanju i ispitivanju. Promatrao sam ga, međutim, s obzirom na mogućnost njegovog usavršavanja, i ubrzo sam uvidio da se on još nalazi na niskom stupnju razvitka. Pripjev ili refren, kako se obično upotrebljava, ne samo da je ograničen na lirski stih nego utisak koji će načiniti zavisi i od snage jednolikosti - i zvuka i misli. Ugodnost počiva jedino na osjećanju istovjetnosti - ponavljanja. Odlučio sam da u tisak koji on proizvodi unesem raznolikost i da ga tako usavršim, ostajući uglavnom pri jednoličnosti zvuka, dok bih stalno unosio promjene u jednoličnost misli: što znači, odlučio sam stalno proizvoditi nove utiske unošenjem raznovrsnosti u primjeni pripjeva, dok bi sam pripjev ostao, najvećim djelom, nepromijenjen.

     Pošto su ova pitanja riješena, počeo sam odmah zatim da razmišljam o prirodi mojeg pripjeva. Kako je način njegove primjene trebalo više puta mijenjati, bilo je jasno da sam pripjev mora biti kratak, inače bi se pojavile nepremostive teškoće pri čestim promjenama u primjeni bilo koje duže rečenice. Lakoća mijenjanja stoji, podrazumijeva se, u razmjeru s kratkoćom rečenice. To me je odmah navelo na misao da je najbolji onaj pripjev koji se sastoji od jedne jedine riječi.

     Zatim se pojavilo pitanje prirode te riječi. Pošto sam se odlučio za pripjev, iz toga se neizbježno nametao zaključak da pjesma treba biti podijeljena na strofe: pripjev bi predstavljao završetak svake strofe. Nije bilo nikakve sumnje da takav završetak, da bi djelovao snažno, mora biti zvučan i pogodan za otegnuto svečano naglašavanje: a ti razlozi su me neizbježno uputili na dugo "o", kao na najvažniji samoglasnik, u vezi sa "r", kao najbogatijim suglasnikom.

     Pošto je na taj način riješeno kako će zvučati pripjev, pojavila se nužnost da izaberem riječ koja će predstavljati oličenje toga zvuka, i koja će istovremeno u najvećoj mogućoj mjeri biti u skladu sa sjetom, koju sam naprijed odredio kao izraz pjesme. Pri takvom traganju bilo je potpuno nemoguće prijeći preko riječi "nevermore" (nikad više). Ustvari, to je i bila prva riječ koja mi se sama nametnula.

     Idući de sideratum bio je naći opravdanje za stalnu upotrebu te jedne riječi "nikad više". Zapazivši teškoću na koju sam odmah naišao prilikom traženja dovoljno opravdanog razloga za njeno stalno ponavljanje, shvatio sam da ta teškoća potiče jedino iz prethodne usvojene pretpostavke, naime, da izabranu riječ treba tako neprekidno ili jednolično izgovarati neko ljudsko biće - shvatio sam, ukratko, da teškoća leži u pomirenju te jednoličnosti s postojanjem razuma kod stvorenja koje ponavlja tu riječ. Ovdje se, dakle, odmah javila misao o stvaranju koje nije obdareno razumom a koje može govoriti; i, sasvim prirodno, u prvom trenutku se nametnuo papagaj, ali ga je odmah zamijenio gavran, koji, isto tako, može govoriti, a nesumnjivo je više u skladu s namjeravanim izrazom.

     Dospio sam tako do zamisli o gavranu zloslutnoj ptici koja jednolično ponavlja onu jednu riječ nikad više na kraju svake strofe, u sjetnoj pjesmi dugoj stotinjak stihova. I onda, nikako ne gubeći iz vida kao cilj vrhunac, ili savršenstvo, u svim pojedinostima, upitao sam se: "Od svih tužnih predmeta, koji je, po općem ljudskom shvaćanju, najtužniji ?" Smrt - glasio je nesumnjivi odgovor. "A kad je", rekoh, "taj najtužniji predmet najviše pjesnički?" Iz onog što sam već podrobno izložio, odgovor je i ovdje očigledan: "Kad je najtjesnije povezan s Ljepotom: dakle, smrt lijepe žene je neosporno najpjesničkiji predmet na svijetu, i isto je tako izvan sumnje da je o takvom predmetu najpozvaniji da govori ožalošćeni ljubavnik".

     Sad je trebalo povezati te dvije zamisli, zamisao o ljubavniku koji oplakuje svoju umrlu draganu i zamisao o gavranu koji stalno ponavlja "nikad više". Trebalo je da ih povežem, imajući stalno na umu svoju namjeru da pri svakoj upotrebi mijenjam način primjene ponavljane riječi: jedini prihvatljivi način takvog povezivanja je međutim da se zamisli kako gavran upotrebljava ovu riječ odgovarajući na pitanja ljubavnika. I tu sam odmah uočio povoljnu priliku koja mi se pruža da postignem utisak na koji sam računao, što će reći, utisak raznovrsnosti u primjeni. Zapazio sam da mogu prvo pitanje koje postavlja ljubavnik - prvo pitanje na koje gavran treba odgovoriti "nikad više" - da od toga prvog pitanja mogu učiniti opće mjesto, od drugog manje općenitije mjesto, od trećeg još manje, i tako dalje, dok na kraju ljubavnik - prenut iz svoje prvobitne ravnodušnosti sjetnim prizvukom same riječi, njenim čestim ponavljanjem, i uzimajući u obzir zloslutni glas koji uživa ptica koja je izgovara - postaje na kraju uzbuđen do praznovjerja, te počinje razdraženo postavljati pitanja sasvim druge prirode, pitanja čije mu rešenje strasno leži na srcu, postavlja ih pola iz praznovjerja a pola u onoj vrsti očajanja koje predstavlja sladostrasno mučenje samog sebe, postavlja ih sve zajedno ne zato što vjeruje u proročku ili demonsku prirodu ptice (koja, razum mu to govori, samo ponavlja ono što je napamet naučila), nego zato što osjeća mahnito zadovoljstvo podešavajući tako svoja pitanja da mu očekivano "nikad više" zada bol koji je najslađi jer je najnepodnošljiviji. Uočivši priliku koja mi se tako pružila - ili, točnije, koja mi se tako nametnula tijekom stvaranja - prvo sam zamislio vrhunac, ili zaključno pitanje - ono pitanje na koje će se posljednji put odgovoriti s "nikad više", ono pitanje na koje će odgovor "nikad više" ostvariti krajnji moguć stupanj tuge i očajanja.

     Može se, dakle, reći da je pjesma imala svoj početak - na kraju, gdje svako umjetničko djelo treba započeti - jer sam ovdje, na ovom mjestu svojih razmišljanja, prvi put stavio pero na papir, sastavljajući strofu:
          "Proroče", rekoh, "zloslutniče! Proroče, svakako, pa bio ptica ili đavo!
          Onoga ti neba što se sad nad nama svodi - onoga ti Boga kom klanjamo oba,
          Reci ovoj duši, koju tuga mori, hoće li ikad u Edenu dalekom,
          Zagrliti djevojku svetu koju anđeli Lenorem zovu -
          Zagrliti tu divnu djevojku i sjajnu koju anđeli Lenorom zovu?"
                              Reče gavran: "Nikad više".

     Sastavio sam tu strofu, u tome trenutku, da bih, prvo, postavljajući vrhunac, uspješnije mogao da mijenjam i postupno raspoređujem, prema njihovom značaju i važnosti, pitanja koja prije toga postavlja ljubavnik, i, drugo, da bih konačno mogao odrediti ritam, metar i dužinu i opći sklop strofe, kao i da postupno rasporedim prethodne strofe, tako da nijedna od njih po ritmičkom djelovanju ne prevaziđe ovu. Da sam tijekom daljeg stvaranja bio kadar da sastavim snažnije strofe, ja bi ih, bez ustezanja, namjerno oslabio kako ne bi smetale utisku koji treba proizvesti vrhunac.

     I ovdje mogu odmah reći nekoliko riječi o versifikaciji. Prvi cilj mi je uvijek bio novina. Do koje je mjere taj cilj versifikacijom bio zanemaren, predstavlja jednu od najneobjašnjivijih stvari na svijetu. Dopuštajući da ne postoje velike mogućnosti za raznovrsnost samog ritma, ipak je jasno da su moguće raznolikosti metra i strofe zaista beskrajne; pa ipak, stoljećima nitko u pogledu stiha nije nikad ostvario, čak ni pokušao ostvariti, nešto novo. Činjenica je da stvaranje novog (osim kod duhova sasvim neobične snage) ni u kom slučaju nije stvar nadahnuća ili podsvijesti, kao što bi neki htjeli. općenito govoreći, da bi se došlo do novog, mora se naporno i marljivo tražiti, i mada ono predstavlja nesumnjivu zaslugu najviše vrste, za njegovo postizanje zahtjeva se više poricanja nego mašte.

     Ja, razumije se, ne tvrdim da sam u Gavranu stvorio išta novog bilo u pogledu ritma bilo u pogledu metra. Ritam je trohejski, stih je potpun osmerac, koji se smjenjuje s nepotpunim sedmercem, a ovaj se ponavlja u pripjevu petog stiha i završava se nepotpunim četverostihom. Manje cjepidlački - stopa koja je svuda upotrijebljena (trohej) sastoji se od jednog dugog sloga za kojim dolazi kratak: prvi stih strofe sastoji se od osam ovakvih stopa, drugi od sedam i pol (ustvari, dvije trećine), treći od osam, četvrti od sedam i pol, peti isto tako, šesti od tri i pol. Svaki od tih stihova, uzeh za sebe, bio je upotrebljavan i ranije, a ono što je novo kod Gavrana to je povezivanje u strofu; nikad nije učinjen pokušaj da se izvede nešto što bi ma i približno bilo slično ovom načinu povezivanja. Utisku koji ostavlja novina u povezivanju doprinose i druga neuobičajena, a neka od njih i sasvim nova, sredstva, zasnovana na proširenoj primjeni načela stiha i aliteracije.

     Iduće pitanje koje je trebalo uzeti u obzir bilo je način kako da se dovedu u vezu ljubavnik i gavran, a prvi dio tog pitanja bilo je mjesto . Najprirodnije bi bilo u tu svrhu zamisliti neku šumu ili polje; ali meni se uvijek činilo da je za postizanje utiska izdvojenog događaja neophodno strogo ograničavanje prostora: ono djeluje kao okvir na sliku. Ono ima neospornu duhovnu moć da održava usredotočenu pažnju, i, naravno, ne smije se miješati s prostim jedinstvom mjesta.

     Odlučio sam, shodno tome, da ljubavnika postavim u njegovu sobu, u sobu za njega osvećenu uspomenama na onu koja je tu često dolazila. Odaja je zamišljena kao bogato namještena, što je samo zaključak koji proističe iz mojih već izloženih shvaćanja o Ljepoti kao jedinom pravom predmetu pjesništva.

     Pošto je tako određeno mesto, trebao sam sad uvesti pticu, i rješenje da je uvedem kroz prozor postavljalo se kao neizbježno. Zamisao da ljubavnik u prvom trenutku povjeruje da je udaranje ptičjih krila po prozorskom kapku neko "lako kucanje" na vratima ponikla je iz želje da se putem odlaganja pojača čitaočeva radoznalost, kao i iz želje da se proizvede sporedni utisak koji se javlja kad ljubavnik, naglo otvarajući vrata, nalazi svuda mrak i stoga mu se počinje upola pričinjavati kako je to kucao duh njegove dragane.

     Noć sam učinio burnom, prvo, da bi Gavran imao razloga zašto traži da uđe, i, drugo, da bih istaknuo suprotnost sa tišinom koja vlada u sobi.

     Pustio sam pticu da sleti na Paladino poprsje da bih, isto tako, istaknuo suprotnost između mramora i perja; razumljivo je samo po sebi da me je na misao o poprsju navela tek ptica. Paladino poprsje izabrao sam, prvo, kao najviše u skladu s ljubavnikovom učenošću, i, drugo, zbog zvučnosti same riječi Palada.

     Djelovanjem koje proizvodi suprotnosti poslužio sam se i oko sredine pjesme, s namjerom da produbim krajnji utisak, Gavranovom ulasku dao sam, na primjer, izgled neobičnosti, koji se približuje smiješnom koliko se god to moglo dopustiti. On ulazi "kočopereći se mnogo i lepršajući".           Ni najmanji naklon da učini, ni za trenutak da je stao il' zastao,
          No s izrazom uobraženog gospodara il' gospe, posadi se iznad vrata moje sobe.

     U ovim dvjema strofama, koje dolaze za njom, ta namjera je još očiglednije došla do izraza:
          I ta crna ptica na mom sjetnom licu osmjeh rodi
          Ozbiljnim i strogim dostojanstvom lika svog,
          "Iako ti je ćuba ostrižena i još obrijana", rekoh,
          Gavrane, ti, natmureni i drevni, s noćnih obala što hodiš, "kukavica sigurno da nisi,
          Reci meni kako glasi gospodsko ti ime na Plutonovim tim Noćnim obalama?"
                              Reče gavran: "Nikad više".

          Začudih se mnogo čuvši tu nezgrapnu pticu kako lijepo razgovara,
          Iako joj taj odgovor imaše malo smisla, malo veze;
          Jer priznati mi moramo da nijedan živi čovjek
          Nikad sreće te ne bješe da promatra pticu iznad svojih sobnih vrata -
          Pticu niti zvjerku neku na poprsju iznad svojih sobnih vrata,
                              S tim imenom: "Nikad više".

     Pošto je na taj način osigurano djelovanje raspleta, odmah sam neobično zamijenio najdubljom ozbiljnošću: taj novi prizvuk počinje strofom koja neposredno dolazi za gore navedenim, stihom,

          Ali gavran, sjedeći samotan na tom poprsju punom spokojstva,
                              reče samo, itd.

     Od ovog trenutka ljubavnik više ne zbija šalu, ne zapaža više čak ni ono što je neobično u gavranovom držanju. Govori o njemu kao o "natmurenoj, nezgrapnoj, strašnoj, mrkoj i zloslutnoj ptici doba davnašnjega", i osjeća kako mu njegove "ognjene oči sažižu srce živo". Taj preokret u raspoloženju ili predstavama ljubavnika treba proizvesti sličan preokret i kod čitaoca, da bi se na odgovarajući način pripremio za rasplet, koji se sad privodi kraju što je moguć brže i što je moguće neposrednije.

     S raspletom u pravom smislu riječi - s gavranovim odgovorom "nikad više" na ljubavnikovo posljednje pitanje da li će sresti draganu na drugom svijetu - pjesma je, može se reći, završena u svom vanjskom smislu, u smislu prostog pripovijedanja. Dotle je sve u granicama objašnjivog, stvarnog. Neki gavran, naučivši napamet jedan jedini izraz "nikad više", a pošto je pobjegao od svog gospodara, prisiljen je žestokom burom da u ponoć pokuša ući kroz prozor koji je još uvijek osvijetljen - kroz prozor sobe jednog naučnika pola zadubljenog u neku knjigu a pola zanjetog u sanjarije o svojoj voljenoj preminuloj dragani. Kad je na lepršanje ptičjih krila otvoren prozor, ptica je uletjela i smjestila se na najpogodnije mjesto izvan neposrednog dosega naučnikovog, koji, iznenađen događajem i čudnim držanjem posjetioca, u šali pita pticu kako se zove, i ne očekuje odgovor. Gavran, kome je pitanje upućeno, odgovara svojim uobičajenim riječima - "nikad više" - riječima koje odmah nalaze odjeka u tužnom srcu naučnikovom. Događaj budi u njemu izvjesne misli kojima on daje glasnog izraza, ali se opet trza kad ptica ponovi svoje "nikad više". Naučnik sad pogađa pravo stanje stvari, ali ga nagoni, kao što sam naprijed objasnio, ljudska žeđ za samomučenjem, a dijelom i praznovjerje, da postavlja ptici takva pitanja koja će njemu, ljubavniku, očekivanim odgovorom "nikad više" donijeti najviše sladostrašće bola. Dajući do krajnosti maha ovom samomučenju, pripovijedanje je dobilo svoj prirodan završetak, u onom što sam nazvao njegovim prvim ili vanjskim smislom, i sve dotle nije bilo ničeg što bi predstavljalo prekoračenje granica stvarnoga.

     Ali predmeti tako obrađeni, ma koliko vješto i s ma koliko živim nizom događaja, uvijek zadržavaju izvjesnu grubost ili šturost, koja vrijeđa umjetnikovo oko. Dvije stvari su neizostavno potrebne - prvo, izvjesna složenost, točnije rečeno, celishodnost; i, drugo, izvjesna moć nagovještavanja - neki dublji, podzemni, iako neodređeni smisao. Ovo drugo naročito daje umjetničkom djelu toliko onog bogatstva (da posudimo iz svakodnevnog govora jednu izrazitu riječ) koje mi tako rado miješamo sa savršenim. Pretjeranost nagovještenog smisla, koja ga pretvara u gornji, vidljivi - umjesto da ostane donji, skriveni - sloj obrađenog predmeta, upravo je ona odlika koja preobražava u prozu (i to najniže vrste) takozvanu poeziju takozvanih transcendentalista.

     Držeći se takvih nazora, dodao sam pjesmi dvije završne strofe; njihova moć nagovještavanja treba, dakle, osvijetliti čitavo izlaganje koje im je prethodilo. Skrivena smisao prvi put se javlja u stihovima:
           "Izvuci svoj kljun iz srca moga, i skloni spodobu svoju iznad mojih vrata!"
                              Reče gavran: "Nikad više!"

     Primijetiti će se da riječi "iz srca moga" predstavljaju prvi izraz s prenesenim značenjem u pjesmi. On, uz odgovor "nikad više", navodi duh da traži dublji smisao u svemu što je ranije pripovijedano. Čitalac počinje smatrati gavrana nekim znamenjem; ali se tek u posljednjem stihu posljednje strofe jasno uviđa namjera da se on učini znamenjem Tužne i Vječite Uspomene:
          Nepomičan, gavran sjedi još i sada, još i sada,
          Na poprsju blijedom Paladinom iznad samih mojih sobnih vrata;
          A oči su mu kao u demona koji sanja,
          Svjetlost lampe što ga zari po podu mu baca sjenku;
          Iz te sjenke, što po podu lebdi, duša mi se
                              Dići neće - nikad više.

http://likovna-kultura.ufzg.unizg.hr/filozofijaKompozicije.htm
moj se postupak čitanja sastoji u visokoobdarenom prelistavanju.

srpski film je remek-delo koje treba da dobije sve prve nagrade.

Hrundi V. Bakshi

  • 4
  • 3
  • Posts: 578
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #2 on: 18-10-2014, 13:46:34 »

Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve...

...Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude – isti postupak kao gore...
Danilo Kiš

Danila Kiša ne smatram dobrim piscem, on, naprosto, nije pisac, nije pripovedač, on je u svojim delima činio upravo suprotno od onoga što se može pročitati iz ovih "Saveta mladom piscu". Što ne znači da su saveti dobri. Naprotiv.

Jedno sagledavanje Kišovog dela:

http://nebojsa-vasovic.com/wp-content/uploads/2014/04/LAZNI_CAR.pdf

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #3 on: 18-10-2014, 14:24:40 »
Izdržao sam do 17 str. "Bašta, pepeo" i nisam shvatio šta si "teo da oćeš". Jel' da se svako da upljuvati, ako se ima dovoljno pljuvačke? To je tačno. Mogli bismo sada da raspravljamo da li aleva, tucana ili neka druga paprika miriše na ružu i da li je to Kišov gaf sa literarne strane, ali, kao kulinar, tvrdim da je poređenje izvrsno. Kad prelom ljutu papričicu i pomirišem je, ako miriše na ružu onda je garantovano - ljuta. Međutim, miris ljute paprike nije garancija ukusa u pisanju i čitanju literature. Naravno, imbecilno je i apsolutno verovati imbecilima poput tog čuda od pisca i pljuvatora Vasovića, knjiga postoji da bismo imaji sopstveni doživljaj čitanja. Pa, ako nam godi onda nema izgubljenog vremena, a ako ne godi onda nismo ništa pazarili.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 55.845
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #4 on: 18-10-2014, 15:50:00 »
Ako ništa drugo, Skalope, treba ti odati priznanje za svetačku strpljivost. Ja sam se iz ovog nadrinaučnog rada edžektovao već na desetoj strani jer ipak, čak i moje, potpuno bezvredno, slobodno vreme se može bolje iskoristiti od čitanja nečega što nije ozbiljno ni sa akademske pa ni sa nacionalističke pozicije... A ja čak i nisam neki hardkor ljubitelj DK...

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #5 on: 18-10-2014, 16:34:19 »
Nisam ni ja, ali drkati na 130 strana je previše.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #6 on: 22-10-2014, 11:32:43 »
Well, if the character could solve the problem immediately, it wasn’t much of a problem. So, despite the seeming intelligence of the attempt to solve it, it must fail—and as a result of that failure, the character learns more about the problem, and begins to learn a little more about himself.
 
The character reaches a little deeper inside himself, makes another attempt to solve the problem, which is revealing additional aspects of itself in turn, and fails again. And again. Three times.

Why three times? Because anything less is unsatisfying, because anything more is redundant, because Aristotle and Lewis Carroll said that what I tell you three times is true. Three times, on a rising scale of effort, commitment, and depth of knowledge of the problem and one’s self, is the correct number. Human beings believe that three times has an effect which two does not. Conversely, four creates overkill.


 Mi smo ipak jedan epski i pre svega pametan narod tako da ne znam da li ovo i za nas važi? Ha, ha. Kraljević Marko, Prle, Tihi, šta oni ima da uče na greškama? Oni znaju! Onaj mešin derviš se tu nešto predomišljao kao snaša. On je shvatio bit - šta god da uradiš pogrešićeš. Preme tome dabome. Udri! SR-BI-JA!! Kad bi se zezali, naravno. A možda smo i u pravu pa ćemo dobiti ... Ko to zna? (sem Prlete i Tihog) Eto ovaj Vučić se nešto prenerazio, da ne kažem preobrazio pa hoće sve da ih zajebe, a nas ponajviše. Smejulji se u fazonu - kako bih vam j... mater. A možda i nije tako? A?
 Znači, jednom meri, a tri puta seci. Nee ... Kako beše?
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

mac

  • 3
  • Posts: 12.046
    • http://www.facebook.com/mihajlo.cvetanovic
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #7 on: 22-10-2014, 12:15:21 »
Engleski deo prethodnog teksta se može ispratiti, prosuditi, i usvojiti. Srpski deo prethodnog teksta nema te kvalitete. Šta je pisac hteo da kaže?

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #8 on: 22-10-2014, 12:51:32 »
Ne zna da napiše na engleskom.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #9 on: 22-10-2014, 13:28:11 »

  Ha, ha, ha. Izvalio me Scallop ladno.
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #10 on: 22-10-2014, 13:28:57 »
Engleski deo prethodnog teksta se može ispratiti, prosuditi, i usvojiti. Srpski deo prethodnog teksta nema te kvalitete. Šta je pisac hteo da kaže?

 Engleska samopregornost i srpska razbarušenost. Komparacija ta dva. Dobro si primetio. To sam hteo da pokažem. Možda sam malo preterao i razbarušenost ironično prikazao kao raščupanost, ali da budemo iskreni - preterivanje nam nije strano. Opušteno. Konkretna pouka je u prvom delu texta na engleskom.
 Alana Forda sam uvek čitao na hrvatskom. Na srpskom mi je loše zvučao. To nikako nije išlo. Isto su mi tako Asteriks i Obeliks loše zvučali na hrvatskom. Mnogo, mnogo bolje su zvučali na srpskom.
 Pitaj me sad opet, šta sam hteo da kažem? Nemam pojma. Samo pričamo. 
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #11 on: 22-10-2014, 13:52:32 »
Mnogo si fulao, Sintetik. Deo teksta na engleskom je sasvim u skladu sa temom topika. Likove treba graditi zajedno sa pričom i tu domaći pisci fantastike ispoljavaju slabost. Likovi nam se ne menjaju sa pričom. Na drugoj strani, pominjanjem Marka Kraljevića, Prleta i Tihog si napravio penal. Marko se itekako preispitivao i u narodnoj pesmi, a sve poente u Bobanovom Crnom cvetu su usperene baš na preispitivanje. Prle je od lokalnog šalabajzera izrastao u pravog borca za slobodu, a kod Tihog naslućujemo lik koji će se od te borbe ofajditi.


Međutim, kao što sam uvek isticao, domaći čitaoci su površni, svejedno im je kako izgleda rukopis (Drood je to jasno pokazao), te ni nemamo pravu ocenu domaćih rukopisa koje "čitamo". Lako je, Sintetic, zajebavati se, teško je biti ozbiljan.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #12 on: 22-10-2014, 14:48:15 »

 Znači sada ćete da mi pucate penal. Uhh... Ajde.

 Slažem se ja sa vama mada šta znam. Diže Marko kola i volove ... Katarza kod naših likova se zasniva na našem shvatanju pravde. (Marko, Prle, Tihi) Ako je on meni ukrao (uzeo. ubio)onda je pravedno da i ja njemu ukradem.(uzmem, ubijem) I to je ta srpska katarza. Ti meni, ja tebi. Ti si počeo. Jbg. A to nije pravda. To nije poštenje. To nije duhovnost. To je lopovluk, otimačina i ubistvo. Osveta je jedini vid katarze u nas.
 Da ne pričam sada o oprostu, duhovnom rastu i.t.d i.t.d i.t.d.


 Mislim kapiram ja takve likove u ratnim filmovima i romanima ali dokle više? Hoćemo li da mrdnemo malo od tih likova. Hoćemo li da mrdnemo uopšte. Pogledajmo Tarantinove filmove pune krvi, a opet u svakom od njih se događa duhovni rast nekog od likova. Kod Scorsese-a takodje. Naravno oni to ne crtaju u svojim filmovima ali ko hoče da vidi videće. Videće onaj ko nije tvrd na Boga. Onaj ko dopusti da to uđe u njega. E zato su ti filmovi umetnost. Zato što u njima ima dozica te diskretno diskretne oplemenjujuće energije.
 Počinje to i kod nas polako ali prilično nevešto. Stidljivo.

 Priznajem da ste u pravu ali ja se sa time ne slažem. Salim se Scallope.
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #13 on: 22-10-2014, 15:05:16 »
Muka mi je kad počnete da mešate bioskop i knjigu.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #14 on: 22-10-2014, 15:13:32 »

 Pa imam pravo da hvatam loptu rukama. Penal sam branio.
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #15 on: 22-10-2014, 15:17:35 »
Nema šta da braniš. Tema je pisanje i sve dok si u njoj na dobitku si.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Kimura

  • 4
  • 3
  • Posts: 3.604
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #16 on: 22-10-2014, 15:35:59 »
SS, ti mora da si baš davno čitao narodne pesme. Sve si zaboravio, obnovi!

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #17 on: 22-10-2014, 15:45:57 »

 Evo, evoo!
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #18 on: 22-10-2014, 15:47:06 »
Nema šta da braniš. Tema je pisanje i sve dok si u njoj na dobitku si.

 To jeste. Mada teško je spustiti gard i krenuti s ljubavlju, a ne sa strahom. Podsvest, instikt, navika, Marko, šta li je?
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

Stipan

  • 4
  • 3
  • Posts: 13.617
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #19 on: 22-10-2014, 16:17:47 »
More Marko, ne ori drumova!
More Turci, ne snimajte serija!

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #20 on: 23-10-2014, 08:51:30 »
More Marko, ne ori drumova!
More Turci, nemoj glumice da vam dovatim!
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

Stipan

  • 4
  • 3
  • Posts: 13.617
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #21 on: 24-10-2014, 03:25:37 »
O, jebote, u šta se ovo pretvorilo. Vučić, igrice, pedofili i Truman šou...

Anomander Rejk

  • 4
  • 3
  • Posts: 5.017
  • Strah je ubica uma.
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #22 on: 24-10-2014, 08:11:35 »
Ne bih rekao...ljudi standardno daju sebi oduška na takvim topicima. Sagita nije samo književna radionica, evo recimo topici Dela stranih autora i Dela domaćih autora su vrlo živi, čitani, sa puno informacija i kvalitetnih analiza.
Tajno pišem zbirke po kućama...

Stipan

  • 4
  • 3
  • Posts: 13.617
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #23 on: 24-10-2014, 08:17:36 »
Samo kad su svi zadovoljni...

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #24 on: 24-10-2014, 11:19:21 »

  Sve je to deo jedne velike svetske transformacije, oslobadjanja od raznih formi konformizma.

http://youtu.be/GmSYYXT8h6g

 
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #25 on: 18-11-2014, 10:07:45 »
How to Win Writing Contests
and Big Publishing Contracts

By
David Farland
 

When I was in college, I wrote a story and—on the advice of my professor—entered it into a contest.  It won third place, and as I considered my fifty dollar prize, I realized that I had made over twice the hourly minimum wage writing that story. 

So I wondered, “If I worked harder, could I win more money?”

I was going to school full time and didn’t have a job, so I set a goal to win first place in a writing competition.  In order to boost my chances of winning, I decided to enter several contests.  I worked for six months and entered them all within a couple of weeks of one another.
 
To my surprise, I won all six of the writing contests, including Gold Award for the International Writers of The Future Contest.
 
When I went to receive my award atop the World Trade Center, several editors approached me and asked to see my first novel.  The outline interested the editors enough to start a small bidding war, and within a couple of days, I got a three novel contract.  I went on to get rave reviews for that first novel and won a Philip K. Dick Memorial Special Award for it.  It stayed on Locus’s Science Fiction Bestseller list for five months, and that helped set the tone for my career.

So, how did I win those contests?

Well, I started by making a list of lists of ways that that a judge might look at my work.  For example, some judges might look for an ending that brought them to tears, while another might be more interested in an intellectual feast, and a third might want to be transported to an intriguing location.

Recently, several people have asked me to share my list.  Over the years, it has grown.  I’m a contest judge now, not an entrant—though I did recently win six awards for my latest novel, including the International Book Award and the Hollywood Book Festival’s “Book of the Year.”

I no longer have that original document, but here is a list of things that I might consider in creating a story that I want to use as an entry to a contest—or for a novel that I want to submit to a publisher.

First, a word of warning: when I was very young, perhaps four, I remember seeing a little robot in a store, with flashing lights and wheels that made it move.  To me it seemed magical, nearly alive.  My parents bought it for me at Christmas, and a few weeks later it malfunctioned, so I took a hammer to it and pulled out the pieces to see what made it work—a battery, a tiny motor, some small colored lights, cheap paint and stickers.
 
Don’t want to ruin your illusions about stories, and as you read this list, it might feel a bit like those bits and pieces.  Maybe that’s because it’s only part of the equation.  Your story is more than the sum of parts.  So as I list these parts, be aware that a great story is more than any of these.  It should feel magical and alive.  It’s your job to add the magic:
 

Setting
 
My goal with my settings is to transport the reader into my world—not just through the senses, but also emotionally and intellectually.  I want to make them feel powerful emotions and keep them thinking.  This can often be done by using settings that fascinate the reader, that call to them.  So here are a few questions to ask yourself as you consider your settings.
 
•    Do I have unique settings that the reader will find intriguing?  In short, is there something that makes my setting different from anything that the reader has seen before?
 
•    If my setting is in our world, is it “sexy” or mundane.  People are usually more intrigued by sexy settings.  Even if we place a story in a McDonald’s, we need to bring it to life, make it enjoyable.
 
•    Do I have any scenes that would be more interesting if the setting were moved elsewhere?  For example, let’s say that I want to show that a king is warlike.  Do I open with him speaking to his counselors at a feast, or would it be better to open on the battlefield?

 •    Do I suffer by having repetitive settings?  For example, if I set two scenes in the same living room, would one of them be more interesting if I moved it elsewhere?

 •    Do my descriptions of settings have enough detail to transport the reader?

•    Did I bring my setting to life using all of the senses—sight, sound, taste, feel, smell, hot/cold?

 •    Do my character’s feelings about the setting get across?  What do they think about it?  What memories does it arouse?

 •    Do I want to show a setting in the past, present, and suggest a future? For example, if I set a scene on a college campus, I might talk about a college’s historical growth, or the character’s view of its future importance, etc.

 •    Can a setting be strengthened by describing what it is not?

 •    Does my setting resonate with others within its genre, so that it creates a positive emotional feel?

 •    Do my settings have duality—a sometimes ambiguous nature?  For example, my character might love the church where she was married, have fond memories of it, and yet feel a sense of betrayal because her marriage eventually turned ugly.  So the setting becomes bittersweet.

 •    Do my settings create potential conflicts in and of themselves that aren’t explored in the text?  For example, if I have a prairie with tall grass and wildfires are a threat, should I have a wildfire in the tale?

 •    Do my characters and my societies grow out of my setting?  If I’ve got a historical setting, do my characters have occupations and attitudes consistent with the milieu?  Beyond that, with every society there is almost always a counter-movement.  Do I deal with those?

 •    Is my setting, my world, in danger?  Do I want it to be?

 •    Does my world have a life of its own?  For example, if I create a fantasy village, does it have a history, a character of its own?  Do I need to create a cast for the village—a mayor, a teacher, guards, etc.?

 •    Is my setting logically consistent?  For example, let’s say that I have a merchant town.  Where would a merchant town most likely be?  On a trade route or port—quite possibly at the junction of the two.  So I need to consider how fully I’ve developed the world.

 •    Is my setting fully realized?  Let’s say I have a forest.  What kinds of trees and plants would be in that forest?  What kind of animals?  What’s the history of that forest?  When did it last have rain or snow?  What’s unique about that forest?

 •    Do I describe the backgrounds (mountains, clouds, sun, moon), along with the middle ground (say a nearby building) and the elements nearest to my protagonist.

 •    Does my setting intrude into every scene, so that my reader is always grounded?  (If I were to set my story in a field, for example, and I have men preparing for battle, I might want to have a lord look up and notice that buzzards are flapping up out of the oaks in the distance, already gathering for the feast.  I might want to mention the sun warming my protagonist’s armor, the flies buzzing about his horse’s ears, and so on—all while he is holding an important conversation.

 •    Are there any settings that have symbolic import, whose meanings need to be brought to the forefront?
 

Characters

I want my characters to feel like real people, fully developed.  Many stories suffer because the characters are bland or cliché or are just underdeveloped.
 
We want to move beyond stereotypes, create characters that our readers will feel for.  At the same time, we don’t want to get stuck in the weeds.  We don’t want so much detail that the character feels overburdened and the writing gets sluggish.

So here are some of the checkpoints I might use for characters.

 •    Do I have all of the characters that I need to tell the story, or is someone missing?  For example, would the story be stronger if I had a guide, a sidekick, a love interest, a contagonist, hecklers, etc.? (Note: if you don’t recognize those character types, Google dramatica.com.)

•    Do I have any characters that can be deleted to good effect?

•    Do I have characters who can perhaps be combined with others?  For example, let’s say I have two cops on the beat.  Would it work just as well with only one cop?

•    Do my characters have real personalities, depth?

•    Do my characters come off as stock characters, or as real people?

•    Do I know my characters’ history, attitudes, and dress?

•    Does each character have his or her interesting way of seeing the world?

•    Does each character have his or her own voice, his own way of expressing himself?

•    Are my characters different enough from each other so that they’re easily distinguished?  Do their differences generate conflict?  Remember that even good friends can have different personalities.

•    Have I properly created my characters’ bodies—described such things as hands, feet, faces, hair, ears, and so on?

•    Do each of my characters have their own idiosyncrasies?

•    Do I need to “tag” any characters so that readers will remember them easily—for example, by giving a character a limp, or red hair, or having one who hums a great deal?

•    How do my characters relate to the societies from which they sprang?  In short, are they consistent with their own culture in some ways?  And in what ways do they oppose their culture?

•    What does each of my characters want?
 
•    What does each one fear?

•    What things might my character be trying to hide?

•    What is each character’s history?  (Where were they born?  Schooled, etc.?)

•    What is my characters’ stance on religion, politics, etc.?

•    How do my characters relate to one another?  How do they perceive one another?  Are their perceptions accurate, or jaded?

•    Does each character have a growth arc?  If they don’t, should they?

•    How honest are my characters—with themselves and with others?  Should my readers trust them?

•    What would my characters like to change about themselves?  Do they try to change?

•    Do my characters have their own family histories, their own social problems, their own medical histories, their own attitudes?  Do we need a flashback anywhere to establish such things?
 

Conflicts
 
One of the surest ways to engage our audience is through our conflicts.  When a conflict is unresolved, and when the audience is waiting breathlessly for its outcome, the reader’s interest will become keen.  They’ll look forward to the resolution unconsciously, and may even be thinking, “Oh, this is going to be good!”  That state of arousal is called “suspense,” and it’s perhaps the most potent element of a tale.
 
•    What is the major conflict in my story?
 
•    Do I have proper try/fail cycles for it?
 
•    Is the major conflict resolved in a way that satisfies the readers?

•    Is it universal enough so that the readers will find it interesting?  (Note that a conflict becomes far more interesting to a reader if it is something that he must deal with in his own life.)

•    Have I brought the conflicts to life through the incidents that I relate?  In other words, are their ways to deepen or broaden the main conflict?

•    Do I have secondary conflicts?  Most stories require more than one conflict.  For example, a protagonist will often have an internal conflict as well as an external conflict.  He may also have a love interest.  He might have conflicts with nature, with god, and with his companions.  So as an author, I must create a host of conflicts and decide how each one grows and is resolved.

•    How do my characters grow and change in order to overcome the conflicts?

•    Do my characters perhaps decide to adapt to a conflict, struggle to live with it rather than beat it?

•    How ingenious are my character attempts to solve their problems?  Ingenuity often adds interest.

•    How driven are my characters to resolve their conflicts?  Character who will go to extremes are needed.

•    Do I have any namby-pamby attempts that I should delete?  For example, if I have a protagonist whose main problem is that she doesn’t have the nerve to talk to her boss about a problem at work, should I strike that entire try/fail cycle?  (The answer is “almost always you should strike out the scenes and replace it with something better.)

•    Is my hero equal to or greater than his task at the start of a tale?  If so, then my hero needs to be weakened so that we have a better balance.

•    Does my protagonist ever get betrayed?
 
•    Does my protagonist have an identity conflict?  At the heart of every great story is a character who sees himself as being one thing—charming, heroic, wise—while others around him perceive him as being something else—socially wanting, cowardly, foolish.

•    Do I have enough conflicts to keep the story interesting?

•    Should some of the minor conflicts be deleted, or resolved?  (Remember that not all conflicts need to have try/fail cycles.)
 

Themes

Themes in the story might be called the underlying philosophical arguments in your tale.  A story doesn’t need to have a theme in order for it to be engaging.  Likeable protagonists undergoing engaging conflicts is all that you need in order to hold a reader.  But a tale that tackles a powerful theme will tend to linger with you much longer.  Indeed, such tales can even change the way that a reader thinks, persuade him in important arguments.  Shakespeare made every story an argument, and the “theme” was the central question to his tale.

Some people will suggest that dealing with themes is “didactic.”  Don’t be fooled.  Those same writers will put themes in their own works, and usually they’re taking stands that oppose yours.  For example, if you argue that morality is innate and central to what a human is, they’ll argue that it’s situational and we’re all just animals.  They don’t oppose the idea of stories having themes; they may just be opposed to your views.  So make sure that your arguments are rigorous and persuasive.

 •    Can I identify themes that I consciously handled?
 
 •    Are there themes that came out inadvertently?
 
 •    How universal are my themes?  How important are they to the average reader?
 
 •    Are there themes that need to be dealt with but aren’t?  For example, if I have a policeman who is going to take a life, does he need to consider how he will feel about that?

 •    Are there questions posed or problems manifested that bog the story down and need to be pulled?

 •    Do my characters ever consciously consider or talk about the main themes?  Should they?

 •    Do my characters need to grapple with important questions?  If not, perhaps they should.

 •    Do my characters change at all due to the influence of new ideas or beliefs?

•    If my theme is going to “grow,” become more important as the story progresses, do I need to add or modify scenes in order to accommodate that growth?  In other words, do I need to let the theme help shape the tale?

 •    As your character grapples with a theme, does he find himself led down false roads?  For example, let’s go back to our cop.  Let’s say that he shoots a boy at night, and feels guilty when he discovers that the boy wasn’t really armed.  What the cop thought was a gun turns out to have been a cell phone.  Would other characters try to influence him?  Perhaps a senior officer might take him out to get a drink—because alcohol has been his salvation for 20 years.  Another officer might suggest that the kid was trying to commit suicide by cop, and our protagonist that he ‘did the kid a favor,’ and so on.
 
 •    Does my character ever have to synthesize a thematic concept—come to grips with it intellectually and emotionally, so that it alters the character’s behavior?
 
Treatment

Your “treatment” is the way that you handle your story.  The number of items that come into play in your treatment is so long, I can’t get into all of them.  We would need get down to the real nitty-gritty of putting a sentence together.

You’ll want to create your own list of items to look for in your treatment.  If you notice for example that you’re creating a lot of long, compound sentences in a row, you might make it a goal to vary your sentence length.  If you find that you’re using weak verbs, you may want to go through your tale and search for instances of “was” and “were.”  If you find yourself using the word “then,” you might want to go through in your edits and make sure that incidents in your tale are related in sequential order, so that you don’t need the word “then.”  If you find yourself stacking modifiers in front of nouns and verbs, you might want to watch for that in your editing.  If you tend to over-describe things, you might want to watch your descriptions.

In short, whatever your own personal weaknesses are in writing, you’ll want to create a list so that you can think about them when you write.

But here are a few elements to consider in your treatment.

 •    Is your tone appropriate to the tale?  For example, let’s say that you want to invest a bit of humor into your story.  You start it with a joke.  Do you maintain the tone throughout the rest of the tale, perhaps layering the humor in, scene after scene?

 •    Do each of your characters speak with their own unique voices?  You’ll need to do a dialog check for each character before you’re done.

 •    Do you as a narrator establish a voice for the piece, one that you maintain throughout?

 •    Is every description succinct and evocative?

 •    Do your descriptions echo the emotional tone of the point-of-view (POV) character?

 •    Do you get deep enough penetration into your protagonist’s POV so that the reader can track their thoughts and emotions?  If not, is there a good reason why you neglected to do so?

 •    Is there music in your language?  Do you want there to be?  Ernest Hemingway once said that “All great novels are really just poetry?”  With that in mind, listen to the sounds of your words.  Consider changing them as needed to fit the meter and emphasis that you need.
 
 •    Do you use enough hooks to keep your reader interested?

 •    Could you strengthen the piece by using foreshadowing?

 •    Do you use powerful metaphors or similes to add beauty and resonance to your work?  (If not, you’re in trouble.  Your competition will.)

 •    Is your pacing fast when it needs to be, and slow when it needs to be?

 •    Do you waste space with unnecessary words?

 •    Is your diction appropriate for your audience?  By that I mean, if you’re writing to a middle-grade reader, is the diction understandable to a ten-year-old.

 
Story Parts
 
Sometimes when you’re looking at a story, you need to think about it in “chunks.”  Here are a few things that I think about when creating a tale.
 
Is the basic idea of my story original and powerful?  (In a contest, entering a story with a mundane concept probably won’t get you far.  For example, if you enter a story about a young man fighting space pirates, it probably won’t do well—unless you come up with some new technology or angle that sets it above all other space-pirate tales.)
 
Do you establish your characters swiftly?  We should probably know whom the story is about within a scene or two, and we should probably be introduced in a way that tells us something important about the characters.
 
We also need to establish the setting in every single scene.
 
Do you get to the inciting incident quickly and cleanly?  (The inciting incident is the place where the protagonist discovers what his main conflict is going to be.)
 
Are there any storytelling tools that I could use to make this tale better.  (For a discussion of storytelling tools, see my book “Million Dollar Outlines,” which is available at www.davidfarland.com/shop.)
 
Does my story escalate through the following scenes, with conflicts that broaden and deepen?
 
Does my story resolve well?  Do I have a climax that really is exciting?  Is the outcome different from what the audience expects?
 
• Do I tackle all of the resolutions in a way that leaves the reader satisfied?
 
Writing a story can be an exhausting exercise—intellectually challenging and emotionally draining.  When you’re in the throes of it, it may seem daunting.  But you’re never really done until the outcome feels magical, and if you take care of all the little things that you should, the outcome will indeed seem wondrous.

Happy writing!





 P.S Eto, covek nam je sve rekao. Mada sta znam - ili jesi ili nisi.
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #26 on: 18-11-2014, 10:48:43 »
Sve si mogao da nađeš i na Radionici, mada manje sistematizovano. Naravno, bolje je na engleskom iako je najviše rečeno tvojim P.S. Ili jesi ili nisi JELEN.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

mac

  • 3
  • Posts: 12.046
    • http://www.facebook.com/mihajlo.cvetanovic
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #27 on: 18-11-2014, 11:19:56 »
Bez sistematizacije nema progresa.

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #28 on: 18-11-2014, 11:33:46 »
I sad će svi da isprintaju, uvećaju i na zid radne sobe, kao kuvarice kuvaricu u kujni, da obese? Oće jok.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 55.845
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #29 on: 18-11-2014, 11:37:28 »
Dobro, naravno da niko neće pročitati ovaj spisak i postati dobar pisac preko noći, ali nekome ko inače radi na pisanju i uči kako se to unapređuje, ovo može da posluži kao zgodna čeklista kada sastavlja svoje delo?

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #30 on: 18-11-2014, 11:47:26 »
Niko ovde ne radi na pisanju. Kad im treba neki dijalog u priči - pravac kafana. Mother invention je zadnja na listi. O pripremi da ne govorimo. Na prvom mestu je kako omalovažiti konkurenciju. Bez čitanja po mogućstvu.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 55.845
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #31 on: 18-11-2014, 11:49:51 »
Neljudi. To sve treba razjuriti govnjivom motkom i zameniti nekim pristojnijim svetom!!!!

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #32 on: 18-11-2014, 12:04:29 »
Nisam u dovoljno dobrom raspoloženju za uobičajenu dozu tolerancije. Jel' bi i ti da me zajebavaš? Ja sam potrošio četiri godine na Radionicu i rad sa onima koji bi da poboljšaju svoje pisanje i imam sve informacije o tome gde idu napred, a gde šlajfuju, samim tim i pravo da kritikujem.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 55.845
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #33 on: 18-11-2014, 12:06:38 »
Pa, kritikuj, naravno da ja ne želim da te u tome zaustavim, samo velim, nije zgoreg imati i čeklistu i pored upornog višegodišnjeg rada. Sama čeklista verovatno nije od prevelike koristi nekome ko nije zainteresovan za generalno učenje kako se piše i predano vežbanje.

Kimura

  • 4
  • 3
  • Posts: 3.604
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #34 on: 18-11-2014, 12:10:32 »
Nego, da li je neko raspoložen za dalje, hm...napredovanje?

saturnica

  • 8
  • 3
  • *
  • Posts: 3.186
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #35 on: 18-11-2014, 12:43:33 »
Nego, da li je neko raspoložen za dalje, hm...napredovanje?
ljubavni sf to je bilo zadnje...
hajde ti kimura nešto novo zadaj, valjda će se netko odazvati...

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #36 on: 18-11-2014, 12:45:33 »
Nije tako izgledalo, Meho. Jesi li pomislio da li je još neko osim mene pažljivo pročitao tu čeklistu? Sumnjam. A ja sam morao da pročitam i vidim jesmo li šta prevideli poslednjih godina. Nismo. Kad god bi se neki od propusta ispoljio u punoj meri, razgovaralo se o tome. Ne ide drugačije online. I da zaključim, svaki učesnik Radionice imao je svoje prednosti i nedostatke. Sa različitim poreklom u odnosu na čeklistu. Recimo, Sintetic. Pojavio se još na početku Radionice sa jezgrovitim pričama kratke rečenice, bez elemenata fantastike u njima. Više puta me je kontaktirao i preko PM. Doveli smo ga do dve priče u ZS 20, u trenutku kad je već nestao sa foruma. Posle dve godine se pojavio ponovo, a da nije jasno izrazio želju da nastavi. Pakovao nam je linkove pesama i pomalo ašikovao sa damama sa radionice. Sumnjao sam je li to isti Sintetic. U poslednjih pola godine je prepoznao i oblikovao potrebu da nastavi. I Kimura bi da nastavi. Boban ju je neobazrivo predstavio kao talenat i prepustio oluji. Mislim da joj nije bilo lako. Čak sam naterao neke uspešnije pisce sa Radionice da joj se izvinjavaju. Izdržala je i sad ima više objavljenih priča. Mislim da će imati još jednu do kraja godine. Eto, praktično za svakog učesnika Radionice imam i profil. Da ne teram dalje. Boban se za sve vreme zadovoljio nečitačkom kritikom, a bilo je i ozbiljne subverzije sa drugih strana. Sad ti meni reci šta si ti učinio za Radionicu, sa svojih 1,5% na ukupnoj temi?
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 55.845
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #37 on: 18-11-2014, 12:56:10 »
Ja niti želim da umanjujem tvoja dostignuća ili dostignuća drugih u radionici niti da pametujem o nečemu gde nemam mnogo pametnog da kažem, samo mi se učinilo da je razložno da se ova vrsta čekliste okači na topik koji upravo za kačenje ovakvih sitnih saveta i da odgovor "ali sve to ima na radionici, ko je voljan da prolazi kroz četiri godine diskusija i sastavlja sopstveni spisak" previđa da ovo treba da bude ispomoć, ne prečica do dostizanja statusa (dobrog) pisca.

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #38 on: 18-11-2014, 13:04:19 »
Pa, okačena je. Ja sam samo rekao da sve postoji i na Radionici.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Meho Krljic

  • 5
  • 3
  • Posts: 55.845
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #39 on: 18-11-2014, 13:07:53 »
Nije sporno, ali opet, to je kao da neko izda rečnik a neko drugi kaže "ma to sve ima da se čuje u govoru u životu." Istina. I niko iz rečnika neće naučiti da govori, ali nije nekorisno imati ga.  :lol:

SuperSynthetic

  • 4
  • 3
  • Posts: 1.195
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #40 on: 18-11-2014, 13:13:23 »
 Neki zavrse skolu za kovace odlicnim uspehom. Sve nauce. Na koliko stepeni se koje gvozdje kuje, kojom snagom se udara cekicem itd. Dodju onda kod majstora na praksu, a on ako nije mufljuz prvo im kaze - Ne stezi taj cekic toliko. Dobices zuljeve. - Ako je mufljuz onda ucenici dobiju zuljeve pa ako su pametni nauce. Dzaba im petice iz skole.
 Tako i ovaj text gore. Ko ga bukvalno shvati (primenjuje) najebace. Dobice takve zuljeve da nece moci ni da drka. Mislim ovo o karakterima npr. Pa neces val'da o svakom karakteru da pises biografiju? Gde je rodjen, gde je skolu zavrsio, koje je religije? To kazes ako je bitno za pricu inace koga je to briga. Glavne likove u prici razvijas vise a sporedne koristis da da bi razvio glavne. Razvijas ih tek koliko mora. 7 je magicna cifra za likove. U kratkoj prici naravno imas 1 - 2 glavna lika, a ostala 5 - 6 samo pomenes u nekim situacijama kojima slikas glavne likove. Nekad im das i malo duzu ulogu ali ne preterano. Epizodu znaci.
 U romanu ipak treba imati 7 kolko-tolko jace razvijenih likova (+ statisti + epizodice) ali da se ipak ne zaboravi ko je glavna uloga. Kao u filmu , da ne filozofiramo. Likovi ti cine delo zivim. Ok naracija i unutrasnji dijalog ali daj likove. Kao u pricama iz podzemlja. To je kratka knjiga ali je odlican primer za ovo. Tarantino to isto radi.

 Ok su saveti iz ovog texta iznad ali ne stezite cekic. Opusteno. Ili jesi ili nisi. Jos bolje - nekad jesi, nekad nisi. Ne siluj! Sebe pogotovo.

 P.S Nadam se da ove moje teorije nece nikoga povrediti. Unapred se izvinjavam, ali eto, ja tako mislim.
He who makes a beast of himself gets rid of the pain of being a man

Kimura

  • 4
  • 3
  • Posts: 3.604
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #41 on: 18-11-2014, 13:23:19 »
Ja zaista želim da nastavim.
Ali, ako analiziramo međuavatarske odnose iz proslosti, nastavka neće biti. Tačnije, neće biti onoga što vredi nastavljati.
 

scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #42 on: 18-11-2014, 13:31:13 »
Pa neces val'da o svakom karakteru da pises biografiju?


Nećeš, ali pisac mora da ima u glavi tu biografiju, jer mu u pisanju može nešto od toga zatrebati. Gnja je tokom pisanja to domišljavati.
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Kimura

  • 4
  • 3
  • Posts: 3.604
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #43 on: 18-11-2014, 14:01:23 »
Najuspeliji su likovi za koje postoji ili je postojao živ uzor.
Tad svakako imaš u glavi biografiju, samo ostaje da se poslužiš kad ti nešto zatreba.

Josephine

  • Guest
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #44 on: 18-11-2014, 16:03:36 »
Već sam jednom rekla i opet ću: Radmilov doprinos radionici je par anegdotalnih, šifrovanih doskočica koje je retko ko razumeo.


Raspad radionice je počeo u trenutku kada je Radmilo odlučio da bi bilo zgodno laktati se i gaziti preko leševa, kako bi se ostalo upamćenim Jodom radionice, pa se ljubomorisalo što Boban objavljuje rezutate na moju, ali ne i na njegovu intervenciju. I kada je nekim učesnicima radionice "objasnio" koliko sam "zla" (i kako će on da im pomogne da budu objavljeni), pa su ti avatari (Miljan, Pokojni) naprasno prestali da komuniciraju sa mnom (pretpostavljam da je lako manipulisati tuđom ambicijom, ako je dovoljno velika. Džek se ne javlja više, doduše.).


Radionica se raspala jer, kada je Radmilo izlaktao svoje prevenstvo u njoj, isti nije shvatio da mora da uloži ogromnu energiju i vreme na ispisivanje dužih analiza priča (dok su se njegove svodile na par rečenica za svaku, i to je lako proverivo), pa se zadovoljio vikanjem da je ON nešto uradio, dok je originalna radionica zatrta u temelju, Tabak se siromašno koprcala, a pisci osuli da ih nema. To je Radmilov doprinos radionici.


Volela bih da pročitam Radmilovu analizu dužu od 5 rečenica, jasno struktuisanu i bez pominjanja onoga kako bi on to uradio, ili njegovih priča.


Sada mogu da se jave i Miljan i Steva i da brane Radmila, ali je fakat da radionice više nema, pa im džaba svaka odbrana i ružne reči i pretrivanja koje obično upućuju drugima (kimuri, saturnici, Stipanu, Hrundiju i još pokojem (bivšem) učesniku radionice, kojima je, valjda, dosta i takvog ponašanja i takvog rečnika).


Ni ZS20 nije Radmilova zasluga iako on to tako predstavlja. Pritisak na Bobana da je objavi? Boban bi je objavo bez ikakvog pritiska, a priče su naše, radioničarske, tako da smo svi zaslužni za njeno objavljivanje, sa Bobanom (ne Radmilom) na čelu.


Da ste zaslužni i da ste "četiri godine potrošili na radionicu" ona bi i sada postojala, jel znate kako se pokreće, šta je održava i čemu služi. Ali ne znate. I ona je satrta da više nikada ne oživi. Zato se ne trsite nečim što ste su vaša sujeta i ljubomora ubili.


Ako sam otišla sa foruma (a jesam, retko čitam postove neulogovana i to o filmu i knjigama), ne znači da ću dopustiti da nešto što je tuđe, svačije, a pogotovo ne vaše, tako brutalno svojatate, kitite se tuđim perjem i manipulišete.


Ako "svega ima na radionici, ali nesistematizovano", sistematizujte, šta čekate? Problem je što nemate energije ni volje za to. Da ste stvarno "grand master" radionice, da ste joj se posvetili, to biste odavno uradili. Problem je što bi onda neko drugi nosio kopirajt za izrečeno, pa ne biste mogli da se trsite i prisvajate tuđu emociju, energiju i ideju.


I svi koji vas sada tu agresivno brane nisu nešto naročito doprineli ni savetima ni analizama ni mudrošću.


Jednostavno je: radionica je trajala koliko je trajala, dok je unutrašnji odnosi i podele nisu satrli sa zemljom. Ko je kriv za podele, o tome treba da se pitate. Ja sam svakako priznala svoj deo odgovornosti. Problem je što nisam prepoznala da ne treba da se branim od nekih koji su na radionicu dolazili samo da mi upute neku ružnu reč, već od vas. I dok čitam ovu radionicu neću dozvoliti da je tako mrtvu razvlačite u ustima. 





scallop

  • 5
  • 3
  • Posts: 28.512
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #45 on: 18-11-2014, 16:14:11 »
Ti si Bobanovo čedo, pa nek se on tobom maje. Ja svakako više neću. xyxy
Never argue with stupid people, they will drag you down to their level and then beat you with experience. - Mark Twain.

Stipan

  • 4
  • 3
  • Posts: 13.617
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #46 on: 18-11-2014, 16:15:24 »
Uzgred, Kimura je izuzetno lep i zavodljiv curetak, ako mi ne zameri što ovo kažem...

Albedo 0

  • Guest
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #47 on: 18-11-2014, 16:19:03 »
e vala, imao sam svoj fair share prepirki sa svima spomenutima, ali red bi bio da naglasim da je ovo što činiš tipično malograđansko ponašanje. I ne samo ovaj post nego i onaj prethodni, kao i ono prekjučerašnje trtljanje više o piscu romana nego o samom romanu. Malograđanština čista.

Josephine

  • Guest
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #48 on: 18-11-2014, 16:26:46 »
Ti si Bobanovo čedo, pa nek se on tobom maje. Ja svakako više neću. xyxy

Zapravo, vi ste Bobanovo čedo. Vas je objavio, ne mene. A mene nikad i neće, te nikada i neću biti Bobanovo čedo.

Boban je moje ultimativno razočaranje. I ne samo što sam opet ograničena na nekoliko poruka dnevno na ovom forumu (toliko o njegovom konceptu slobode (govora) na ovom forumu) već zato što se hvališe odolevanjem na pritisak sredine, a ne može i ne ume da stoji iza sopstvenih izbora. I još druge krivi za njih.

Volela bih da se više ne hvališete Radionicom. Ostavite je da na počiva na miru.

M.M

  • 4
  • 3
  • Posts: 2.868
Re: Neke misli o pisanju
« Reply #49 on: 18-11-2014, 16:39:16 »
Zapravo, nije u redu da pričaš o Bobanu kao o tvom ultimativnom razočarenju, seti se samo šta je sve trpeo zbog tebe, i samo zamisli koje si ti razočarenje njemu. Tom čoveku treba dati orden. Dalje, nije te bilo, ne možeš da miruješ, i u redu, niko ne može, ali zašto se vraćaš na forum sa istim bogovetnim pričama?
Jebote, preboli i dođi nam nova.
Nijedan poraz nije konačan.