Po Kriplovoj preporuci, ovjerio sam
Misfits, tako da imam partijsku dužnost da obavijestim šire narodne mase o kakvoj se odličnosti radi. A radi se ne samo o najboljem debiju, već i o najboljoj seriji prošlogodišnje sezone. Ukratko,
Misfits su Vaughanov
Runaways koji, eto, nije pisao on već udružene snage Millara i Ennisa. Drugim riječima, meni (mada ne znam zašto!) ovo izgleda kao Marvelova verzija
Sivog doma. R-rated, doduše. Serija je išla na kanalu E4, koji vam dođe kao neki HBO za britansku omladinu.
Za razliku
Heroes koja se bavi običnim ljudima koji posjeduju neobične moći,
Misfits se bavi neobičnim moćima koje posjeduju obični ljudi. Da pojasnim: ovdje su natprirodne moći samo hipertrofirani modaliteti društvene devijantnosti. U tom smislu,
Misfits nudi sve ono što “velike i pametne” filmske adaptacije velikih i pametnih stripova (npr. neviđeno precijenjeni Nolanov
The Dark Knight) nisu još ukapirale: angažovanost superherojskih priča ne leži u kompleksnosti likova, već u kompleksnosti njihovih moći. Kad kažem “kompleksnost moći” mislim na sociopolitičke implikacije koju data moć (može da) nosi. Stoga su
Heroes u kontekstu sopstvenih ambicija, a kao američki pandan ovoj seriji, spektakularan promašaj, jer akcenat “ozbiljnosti” stavljen na psihologiju likova – u pogledu njihove građanske odgovornosti – nikada ne vodi ka željenom cilju. No, to je vjerovatno dio šireg problema američkog gledanja na društvenu problematiku, pa samim tim i velikog pitanja o tome gdje leži odgovornosti. S druge strane, Britanci su svjesni da društvene strukture igraju veliku ulogu u oblikovanju individua, tako da odgovornost za (ne)počinjena djela postaje daleko kompleksniji problem. Recimo, interesantno je to što protagonisti u ovoj seriji ne mogu da koriste moći svojevoljno, već je njihovo “okidanje” uslovljeno kontekstom u kom se nalaze! Tako višak nemoći (prije svega, političke i društveno-ekonomske) koju nose (ali i uvećavaju) stečene supermoći jeste suštinski problem superherojskih stripova, i to je kreator ove serije, Howard Overman, dobro shvatio.
Za razliku od drugih “ozbiljnjih” filmova i serija koji se “ozbiljno” bave superherojima, a zapravo ikonografiju neiskreno koriste kao gimmick za pričanje nečeg drugog, nečeg što bi se moglo mnogo uspješnije ispričati i bez prisustva superheroja;
Misfits postaje prvi video materijal koji se ozbiljno bavi samom suštinom superheroja, gdje sve posledice koje proizvodi posjedovanje supermoći sasvim prirodno, organski proizilaze iz suštinskog problema – a to je supermoć kao eksces potpuno ordinarnih društvenih pojava, gdje nekadašnji nedostatak/mana postaje prednost. Sva ova filozofija je upakovana u jednu od tehnički najbolje izvedenih serija koje sam imao prilike da vidim. U svakom slučaju, radi se o nečemu što se mora pogledati. Svega 6 epizoda u sezoni 1. Ono što raduje jeste da je već naručena i sezona 2.
