Pa, eto, da malo korigujem svoj stav - slažem se sa tipom koga je Meho citirao. Manga je reč za Japanski strip!
Ali strip!! Ne za japanske džempere, okvire za prozore, svećnjake, termoizolaciju, papuče, pokrivke, vrstu hrane, pletene korpe, kaleme za konac, minđuše...nego ZA STRIP!
Dobra ti je ta za džempere. Hm, hrana... štampati na hranljivim listovima, pa jesti, to i nije loša ideja, pogotovo za loše stvari.
Ali, STVARNO, Alex, ići u takve ekstreme... Kada kažem da nisu
baš isto što i stripovi, ne mislim da nemaju
nikakve veze sa njima, već da ti pojmovi nisu baš 100% zamenjivi, da za onog ko krene sa takvim stavom da ih čita put će biti
mnogo teži.
Zašto? Krenimo redom.
Najautoritativniji (ali konzervativni) rečnik japanskog jezika, Koujien, definiše mangu kao:
まんーが （漫画）１．単純・軽妙な手法で描かれた、滑稽と誇張を主とする絵。２．特に、社会批評・諷刺を主眼とした戯画。ポンチ絵。３．絵を連ね、会話の文を書き加えるなどして、物語風に仕立てたもの。（広辞苑）
Engleski prevod:
-manga 1. Prints, drawn simply and lightly, about the comic and the exaggerated. 2. Especially, caricatures drawn for the purpose of social criticism and satire. 3. A series of drawings with text and such added to construct a story.
Reč se sastoji iz dva simbola od kojih prvi, zasebno otprilike znači
ćudljiv, a drugi
slika (-e), tako da bi bukvalan prevod na engleski bio
whimsical picture(s). Manga može da sadrži od jednog (one-panel manga) preko četiri (yon komi) do neograničenog broja panela, pa čak i da ih potpuno ukine.
(Ovde koristim englesku terminologiju zato što sam potpuno neupućen u domaću
. Ljudi koji se bave time će to učiniti bolje od mene i verovatno mi mnogo zameriti. Šta ću...ce la vie.)
Drugo i bitnije, upotreba mange je takva da formalno prevazilazi okvire onog što se ovde smatra stripom i zato se ne može svesti pod "devetu umetnost", "
sequential art" itd. Ne u smislu vrednosti, u to ovde ne ulazim. Sasvim je razumno preferirati zapadne autore, ako je takav nečiji ukus. U smislu toga da je pojam
manga širi. One su medijum, kao npr. televizija, koji isporučuje sadržaj koji može biti umetnički, čisto zabavan, obrazovni, propagandni, ili kakav god već. Zato što postoje politička manga, informaciona manga, književna manga, poslovna manga, obrazovna manga, dokumentarna manga, itd. E sad, neko može reći: "To samo proširuje značenje
stripa", ali to, kako bi Amerikanci rekli,
completely misses the point.
Kako se sve ovo odražava na razumevanje fenomena? Manga ima svoje aksiome i svoju
gramatiku koji su drugačiji u odnosu na ono što bi običan čitalac očekivao od
stripa. Ali što da se eksponiram i dalje, kada su ljudi od kojih sam učio (ne bukvalno!) to obrazložili lepše nego što sam ja u stanju:
Every popular medium has its own grammar. Or rather, no medium can become truly popular until it has established a distinctive grammar.
People need to know how to "read" a work in order to really enjoy it effortlessly and naturally. The grammar of cinema was defined in the first half of the 20th century through such films as "The Birth of a Nation" and "Citizen Kane", and makes it possible for people around the globe to "get" a Hollywood movie today.
I have been thinking recently about why manga seem to have finally taken hold in America, and it occurred to me that it may be because a certain critical mass of American readers have caught on to the grammar of manga and can now enjoy them as they were meant to be. Manga are descended directly from American newspaper comics of a hundred years ago, yet the evolution of manga has taken a very different course, making manga something of a "sub-species" of comics.
The basic grammar of American comics was more or less set in stone in the early years of the 20th century, when cinema was still a rather primitive novelty, and before the dawn of radio broadcasting. Early newspaper comics were designed to be enjoyed slowly and thoroughly. They were designed to grab and hold the eye of the viewer, who would lap up every visual detail and pause over every line. Comic books inherited that grammar, which remains much the same today, in an age in which we are deluged with more information than we could ever hope to process from dozens of different media.
Manga, however, are designed not to hold the eye. Instead they are designed to rush the eye along at a dizzying pace. This is probably because postwar manga developed in magazines that were then competing fiercely with the new medium of television. The weekly format became the norm, and the grammar of manga had to be retooled so that they could be produced quickly and read quickly. Information in manga must be conveyed efficiently and absorbed instantly.
One byproduct of this grammar is that it makes it easier for readers to "suspend disbelief," and become emotionally involved in the stories and identify with characters, even though the characters are so stylized and "unrealistic." (The same can be said of Hollywood movies.)
For me, who has loved and enjoyed both manga and American-style comics for years, switching between the two styles is no more difficult than switching between driving on the left in Japan and driving on the right in America. For many others, though, the difference in style can be jarring and puzzling. Though it took a decade and a half, it seems that Americans have finally "got" the grammar of manga, and, rather than trying to read them as comic books with bug-eyed characters, they are enjoying them for what they are.
Profesor Matt Thorn, cultural anthropologist and an Associate Professor, School of Cartoon & Comic Art, Kyoto Seika UniversityŠto u prevodu znači da, čitajući mangu, mozak interpretira podatke slično tekstu, tj. ne zadržava se na pojedinim slikama (rečima) i uživanju u njihovom značenju, već u vrlo kratkom vremenskom intervalu obuhvata čitavu strukturu dostupnu pogledu. A negde sam pročitao da mozak bolje pamti tekst pročitan brzo (teorija ili?). U svakom slučaju, čini mi se kao tačno.
Naravno, kada ovako dizajniran medijum ponudimo generaciji odrasloj na internetu, generaciji navikloj na
information overload i trenutnom skeniranju web stranica u potrazi za bitnim, donekle ćemo razumeti novostečenu popularnost na Zapadu.
Japanese comics attach particular importance to story (to its scale, to the variety of its topics) and especially to narration (to its fluidity, to the techniques it uses to suggest sensations and feelings). In Japan, a mangaka is someone who wants, above all, to tell stories, as opposed to those authors of bandes dessinées 'BDs' in France who generally become comic book artists through an interest in drawing.
Frédéric Boilet, francuski autor i glavni proponent Nouvelle Manga pokretaPovezano sa ovim je i to, kako je primetio najpoznatiji japanski kritičar mangi, Fusanosuke Natsume, što je mangu jako teško prezentovati na raznim izložbama, jer staviti par panela, pa čak i stranica, van konteksta, ne pruža pravu sliku o dometima samog dela. Međutim, logično je da su na Zapadu prvo stekli popularnost autori koji se odlikuju dobrim ili specifičnim crtežom (recimo, prethodnih godina, Jiro Taniguchi u Francuskoj, ili Tsutomu Nihei po svom gigerovskom dizajnu). Poštujem, ali to je samo deo priče. Neki od mojih omiljenih autora iz 90-tih, recimo Hitoshi Iwaaki (Parasyte, Historie) i Kyoko Okazaki (Helter-Skelter, River's Edge, Tokyo Bravo Girls) crtaju likove na vrlo rudimentaran, mnogima odbojan način, ali ja bih rekao
funkcionalan, jer njihova privlačnost je u pričama, temama i idejama (i naravno, dobro vladaju kompozicijom, ali to je suvišno reći za većinu japanskih autora).
Još jedna predrasuda:
Prvi put kad sam cuo da,kao sto sam ovde vec spominjao,u Japanu,covek kupi mangu,sedne u metro,procita i na odredistu istu baci u kontejner,bio sam fasciniran tom cinjenicom ali i vidno razocaran.To prosto odudara od mog poimanja i shvatanja stripa.Strip jeste i zabava i razonoda,ali nije samo to,ipak...
Ovde se propušta jedan bitan detalj. Mange se bacaju samo u svom magazinskom (probnom) izdanju. Evo, za neupućene: jedan serijal prvo izlazi u debeloj, jeftinoj antologiji, štampanoj nedeljno, dvonedeljno ili mesečno, u zavisnosti od publike, pa ako je relativno uspešan, onda se sakupi određeni broj epizoda (desetak najčešće) i objave se u prilično kvalitetnijem, takozvanom
tankoubon izdanju. Da bih približio ovo domaćem čitaocu, daću grubu sliku: ako Weekly Shonen Jump košta malo manje od 200 jena, to je cena ekvivalentna dnevnoj štampi (recimo, Asahi Shimbun, znači naša Politika), u prevodu 35 dinara (200 jena je oko 100 dinara, ali cene u Japanu su mnogo veće). A za gotovo 500 stranica, to je prilično impresivno. Izdavači koriste taj model da ispitaju tržište, vide šta "prolazi" a šta ne.
Tankoubon, sa druge strane, košta oko 500-600 jena za 200-300 stranica, i rađen je na mnogo kvalitetnijem papiru i obično sa prvih par listova u boji. A postoje i luksuzna izdanja, recimo sa tvrdim koricama, i 500+ stranica. U odnosu na američku strip-kulturu, bitna razlika je i ta da su mange iz 60-tih lako nabavljive po pristupačnim cenama.
Uostalom, i Dikens je svoje romane objavljivao u novinama, za koje iskreno sumnjam da su bile čuvane.
A Japan je jedina zemlja da ima hram posvećen stripu (pardon Alex, mangama).
P.S. Evo jedan kuriozitet, znam da će bar Mehu zanimati: kada sam dobio intervju sa Usamarom Furuyom, privuklo me je to što čovek kaže kako se pre likovnih umetnosti bavio
1. plesom u kojem se niko ne kreće
2. vajarstvom u kojem se ništa ne pravi
i pomislih "ovaj je ili totalni ludak, ili totalni genije". Istina, kao i obično, verovatno boravi negde između.
A imam i teoriju povodom većeg nivoa nasilja u mangama u odnosu na ono što nudi ostatak sveta, ali to ću ostaviti za drugi put.
I prokletstvo, rekoh "novi topic". Šta mi uradi, Alex...
