SAN
Hodam pored groblja. Od malena sam slušao priče o duhovima koji tu žive. Žive? Otac mi je pričao kako konji tu nikada nisu hteli da prođu noću, u vreme punog meseca.
Nešto krcka! Ispred mene je duh! Leluja. Srce mi lupa. Duh nestaje. Nema ga više. Mesec je pun.
Nastavljam da hodam kroz groblje. Mislim o svom ocu. Voleo je žene. Vozio autobus.
Opet nešto krcka! Vila! Likom liči na moju pokojnu mamu sa njene slike iz mladosti. Poreklom je bila Dalmatinka. Prvakinja Evrope u plivanju. Čujem pljuskanje vode! Da li je moguće? Pa ovo je Sneška! Gola je! Bila je najbolja riba u razredu. Dugačka crna kosa. Pune usne. Krupne oči. Sisići. Svi smo hteli da je kresnemo. Ona nikome nije dala.
- Željko - gleda me zakrvavljenim očima. Prvi put vidim njene gole grudi. Kao klinac sam je gledao dok radi fizičko i samo naslućivao obline njenih sisica ispod trikoa. Zamišljao sam. Sada su tu! Ispred mene! Sise i krvave oči.
- Ja sam tvoja mama Željko - mazi me rečima. Prilazi. Bliže. I još bliže. Oblizuje gornju usnu.
- Pa dobro - ne mogu ništa više da kažem. Usta su mi puna njenog hladnog jezika.
Grobovi su se pretvorili u olimpijski bazen. Sudija sa pištaljkom u ustima je spreman da označi početak trke. Ja i plivačice u trikoima za fizičko. Da li da skočim?
JAVA
Rano jutro. Čujem narodnu muziku sa radija. Probudila me je. Ne mogu opet da zaspim.
On - moj otac u dugačkim gaćama tumara kuhinjom.
- Dobro jutro, - kažem mu dok prolazim pored njega.
U wc-u je hladno. Pišam. Nema tople vode. Umivam se. Bežim nazad u kuhinju. To je jedina prostorija koja se greje.
- Nemoj da uključuješ bojler, - trudi se da bude blag, - Evo ti kafa, - stavlja ispred mene šoljicu. Kafu je skuvao odmah posle kačamaka, na istoj ringli dok se nije ohladila. Štedi struju.
- Dosta je da se kupaš dva puta nedeljno, - nastavlja dok srčem kafu koja se brzo hladi, - Ne kopaš, pa da se pereš svaki dan. Pusti ti ove druge. Ti nemaš majku. Shvati. Tebi nema ko da da. Ja nemam koliko tebi treba.
- Znam.
- Znam da znaš. Moraš da radiš.
- Dobro.
- Ja ću da umrem. Nije mi žao. Lepo sam živeo. Voleo sam sladak život. Bio sam prvi taksista u gradu. Majstor precizne mehanike. Šta tebi fali?
- Ništa.
- To je problem. Ništa. Uzmi ovaj auto pa i ti taksiraj. Dobićeš dozvolu. Traži. Imamo prijatelje.
- Hoću.
- Kada? To pričaš već godinama. Ne živi se od vazduha. Evo ti garaža. Otvori radionicu. Struju znaš da radiš. Nema puno auto-električara.
- Važi.
- Dobro, znam, važi? Izađi. Desiće se nešto. Nije ona jedina. Ima još žena.
- Kojih žena?
- I tvoja majka je mene volela. Mnogo me je volela. Bila je lepa. Najlepša. A, znala je da pliva. Bila je najbolja plivačica u svom malom mestu na moru. Medalje je osvajala. Onda se udala za mene. Zaljubila se i sve ostavila. Promenila veru. Ja sam imao dosta žena ali ona je bila moja. Samo moja. Ove druge su bile kao vazduh. Svačije i ničije. Opasulji se čoveče.
- Samo tvoja?
- Samo moja.
- Kad ti kažeš... Dobro.
- Nije dobro. Ne jedeš. Ne piješ. Po ceo dan si na prozoru. Čekaš da se pojavi. Da je vidiš. Tako godinama. Ona je gazdarica. Ima muža. Otvorio joj je pekaru. Nek im Bog da sve najbolje. Gledaj sebe. Lep si momak. I tebe žene vole. Koristi to dok si mlad. Pusti Snešku. Pusti.
- Nemoj.
- Isti si kao tvoja majka. Ličiš na nju. Tek što si naučio da hodaš, išao si za njom po kući i ponavljao, mama, mama.
- Ćuti.
- Volela je i ona tebe. Spavao si sa njom u krevetu. Već si veliki konj bio. Ja sam spavao u tvom.
- Dosta!
- Ni meni nije bilo lako kada je umrla. Nije joj bilo spasa. Lekari su sve uradili. Bog ju je uzeo, - izgovara tiho i gleda u pod kao da tu vidi konačnu istinu.
U usta mi uleće soc od kafe. Nema je više.
SAN
Nizbrdo. Hodam. Ispred, nebo dodiruje šumu. Horizont. Vetar ne dozvoljava pahuljama da se zadrže na granama. Kroz njih se crveni sunce koje zalazi. Kočim da se ne bih okliznuo.
Sneška skreće u uličicu. Nema neko dupe. Malo je poveliko. Gazi na unutra. Ima lepu facu. Slatka je. Zima štipa za lice. Ona ne može da otključa poštansko sanduče. U hodniku je toplije. Gledam je. Primećuje.
- Zdravo komšinice,- topim led u vazduhu. Kratko me gleda.
- Ćao - kao da sebe pozdravlja. Grabi uz stepenice.
- Na kom ti ono beše spratu?!- dovikujem za njom.
- Molim?- iznenađeno me gleda. Stala je. Oči su joj crne. Bistre. Krupne.
- Jel' ti hladno? - ne znam šta bi je drugo pitao.
- Jeste. Malo, - osmehuje se. Više nije uplašena.
Ćutim. Nema reči u meni. Hvata me panika.
- Željko! To sam ja. Sneška! - prosipa krvavi pogled po meni. Oči su joj se zacrvenele. Kako zna moje ime? Kako ja znam njeno? Postaje toplo. Zar ona nije udata? Gazdarica? Znojim se.
- Sneška - uspevam da kažem. Lakše mi je.
- Išli smo u školu zajedno. Bila sam najbolja riba u razredu. Svi ste hteli da me kresnete. Ja nikome nisam dala - podseća me. Hvata me za ruku. Želi me. Ili ne? Da, želi me. Najzad. Krećem ka njenim usnama.
- Pazi Željko! - pokazuje moju mamu koja ulazi u zgradu. Prvakinja Evrope u plivanju. Znam da je mrtva. Izgleda isto kao na slici iz mladosti. Osmehuje se zgrčenim usnama. Neko joj je zašio usta. Hoće nešto da kaže. Ne! Valjda neće! Nevidljiva sila je odvlači u suturen. Nije rekla.
- Hajdemo kod tebe - kažem Sneški. Srce me davi koliko jako udara dok se pitam da li će pristati. Vidim svoj pogled prosut po njoj. Kao krv je crven. Na čelu joj se pojavljuju nežne graškice znoja.
- Nemoj Željko -
- Hajde Sneška. Idemo, - hoću da uđem u nju. Želim je. Hoće i ona. Kreće uz stepenice. Srećan sam. Volim kako se penje i gazi na unutra. Isto kao mama. Tako je dobro. Tako treba. Njeno poveliko dupe je najlepše. To sam oduvek znao. Sećam ga se još iz škole. Zamišljao sam ga kako izgleda ispod trikoa za fizičko. Sada ću ga videti. Dodirnuti. Isto je kao mamino.
Stigli smo. Sneška otključava vrata. Otvara. Ispred nas je ambis.
Opet ne mogu da govorim. Hoću da dreknem -NEEE!- , da je zaustavim. Ona ulazi i hoda po stanu kao da ispod nje nije beskonačna crna praznina.
- Dođi Željko! - zove me,
- Dođi Željko, ja sam tvoja mama.
Da li da uđem?
SUROVA REALNOST
Zima ulazi kroz zatvoreni prozor. Gledam je. Popela se na merdevine. Briše izlog na svojoj pekari. Lepa je dok radi. Kao mama. Vredna je. Oblačim jaknu.
- Sa'ću komšija, - silazi sa merdevina. Voli me.
- Kako ti je tata? - pita. Taj pogled sam sanjao. I mama me je tako gledala.
- Jel' si ti nešto ljut na mene? - gleda upitno. Oči su joj krupne. U njima vidim da je moja. Samo moja.
- Nikada se ne javljaš - shvatila je. Nema potreba za rečima. Nikada nije bilo.
- Lepa si - vidim svoj pogled prosut po njoj.
- Hvala - osmehuje se. Ovo je čekala celog života.
- Lepa si, kao mama. -
- Ja nisam tvoja mama.-
- Jesi Sneška, jesi - ponavljam dok je ubadam nožem za sečenje bureka, - Jesi Sneška, jesi.-
Mlazevi svetle, nežno crvene krvi prskaju visoko u vis. Na ekranu vidim crno belu sliku. Vitlam sa nožem. Gde je kamera?
Treba izbeći međunaslove.
Recenica treba da glasi:
Kafu je skuvao odmah posle kačamaka, na istoj ringli dok se nije ohladila ne ohladi.
Najbolji kraj segmenta:
U usta mi uleće soc od kafe. Nema je više.
Vrlo, jako, mnogo dobro. Naravno, nisi povadio sav firc. Razmišljaj malo o malo dužim rečenicama. Problem je što tvoje kratke rečenice nabijaju tempo, pa može da se dogodi da duže rečenice pokvare lepo.
U ovoj priči imaš dva dobra karaktera, oca i sina. I nisi ih opisao u komadu, nego usput. I, evo, zašto sam tražio napor da se oseti suprotan pol - Sneška ti je od papira, sisići i dupe. I za majku smo samo saznali. Nema sjajne priče dok ne počnu da žive svi glavni likovi. Dobro, možemo da ih izbegavamo, da ih gledamo izdaleka, ali to nije to. Zamisli kako bi neka od naših dama ispisala Snešku. Naravno, one bi u nju ugradile deo svog karaktera, pa bi imao različite verzije iste cure iz susedstva.
scallop, da te pitam (bila sam kod Nade), da li je pravilno:
vitlam sa nožem
ili
vitlam nožem
?
hvala
Džek bi to kompresovao. Optimizacija :)
Moj tip je:
Vitlam nožem.
Zamisli da Fujto veli "Vitlam sa repom pred čičom."
Tečnije je (možda ne pravilnije, Scallop će presuditi) "Vitlam repom pred čičom."
I ja mislim da je pravilno: vitlam nožem, ali sam htela da mi scallop to potvrdi, razgovora radi :)
Razgovora radi? Paz' kad uzme za primer moje čudne infinitive :):)
Quote from: sivka on 16-03-2011, 11:53:54
I ja mislim da je pravilno: vitlam nožem, ali sam htela da mi scallop to potvrdi, razgovora radi :)
Vitlam nožem. Ne vitlaš u društvu sa nožem. :)
:) :)
To su greške koje izgledaju sitno, a nisu...
Nije -Vitlam sa nožem-. U pravu ste. Treba -Vitlam nožem-. Prepravio sam. Juče sam to primetio ali ovde je već bilo isteklo vreme za modifikacije. Vitlam sa nožem ispada da on i nož vitlaju jedan pored drugog. Bar meni tako izgleda.
Međunaslove sam stavio, jer je prvobitna ideja bila da delovi priče mogu da se čitaju kojim god redosledom, a da se bez obzira na isti priča razume kako u pojedinačnom segmentu tako i u celini sva četiri. To nisam uspeo.
U pravu je Scaloop što se tiče likova. Da bih izbegao da Sneški radim karakterizaciju, maskirao sam je kao san. I majku takođe. Automatski bežim u muški lik. Prirodno. To je izazov nove teme. Dobra vežba. Teška.
Volim Hostele, horor-triler filmove ako znate. Tu su svi likovi urađeni prilično detaljno. Svaki ima svoj motiv, pa i socijalnu pozadinu.
S druge strane Željko i vidi pomenute ženske likove( od papira) kao kolače u izlogu pekare. Čuje samo sebe. Ludi. To je u poslednjem delu nadam se očigledno kada Sneškinu kurtoaziju tumači potpuno drugačije.
Razmišljam o dugim rečenicama. To i pripovedanje iz trećeg lica mi je bio glavni cilj u prošlom krugu - humor. U ovoj priči duge rečenice ne zvuče. Čak sam i skratio još neke naknadno. -Briše izlog na pekari.- Izbacio sam -svojoj-. U njegovom ludilu činjenica da je pekara njena ništa ne znači. Već je odlepio u tolikoj meri da ga takve stvari više ne dotiču. Sada ću da stavim Scaloopovu kafu dok se ringla nije ohladila. Hvala svima.
Ah, da. I poenta ti je mnogo slabija od priče. Nekako je - uobičajena.
Poenta je bila da odgovorim na Bobanov izazov (sa velikim B) i napišem horor-triler sa mnogo jakim zapletom. Što sam više zaplitao motivi su se gubili, a poenta slabila. Nisam hteo da napišem bolesnu priču ali u njoj sam ipak nekako zadržao poentu. Izbacio sam mnogo toga i došao do nje.
Bukvalno sam kraj, poslednje tri rečenice su spasile priču od mene samoga da je ne bacim. Ipak svetli.
Синтетик, пажљиво сам прочитао причу, за сад закључих ово: дивље, креативно, разбарушено, исијава твоја способност да са мало кажеш много. Малтене ми свака реч даје слику, ако ти је то и намера, успео си што се мене тиче. Е сад, оно што ми прави велики проблем као читаоцу јесу твоје кратке реченице. Убија ми ритам и ствара ми напор при читању, квари ми раскош коју с лакоћом створиш и не да ми да се довољно унесем. На пример, "Nizbrdo. Hodam. Ispred, nebo dodiruje šumu. Horizont." Схватам да је то постало твој заштитни знак али мени просто не иде. Мислим да можеш без икакве штете по своју ефикасност разблажити и припитомити свој стил.
Nešto se dešava sa Sintetikom! :? Postaje uobličeniji i svedeniji (ako smem tako da se izrazim), što će reći, valjda, da sve više radi na sebi.
E Sintetiko, što viši nivo na rang lestvici to veće breme na grbači i odgovornost u glavi, a? Viš' ti šta popularnost i nekoliko pohvalnih kritika rade; sve te više i pažljivije čitaju, slušaju šta ko ima da kaže... eeee :evil:
Što se mene tiče, kratke rečenice su Sintetikino obeležje i po tome ga, najčešće, prepoznajemo. I po još nečemu, a to je nabijanje tempa koji nije lako održati do kraja. Deluje mi kao da on s tim, još uvek, nema nekih većih problema. Videćemo kasnije. Jeste, 'oće malo da se zavrti u glavi i zaigra u želucu od tih silnih tačaka iza kojih stoji veliko slovo, ali se ja s tim nekako nosim i ne smeta mi. Verujem da može doći do problema kad se ubaci neka duža rečenice, tada se javlja opasnost od pada i potonuća.
Slažem se sa scallopom da nisu potrebni ti međunaslovi. Ne moraš baš da nam crtaš gde se šta dešava. Meni se, konkretno, baš dopalo ubacivanje tog Edipovog kompleksa, ali mi je kraj nekako, šta znam... bled, tu negde. Nisam videla neke viškove, objašnjavanja i opisivanja. Sve je odsečno, jasno, slikovito i jako.
Da ne bude zabune, ne mislim ja da je ovo remek delo, ali da obećava, to da.
Kratko, a opet bogato, živo, dinamično. Odlično ovo prelamaš kroz prizmu sna i svest/podsvest glavnog junaka. Slažem se sa Skalopom po pitanju međunaslova- naročito mi smeta klišeirana konstrukcija poslednjeg- surova realnost. Možda da ih zameniš nekim rečenicama iz priče.. Sve pohvale za ostalo, baš mi se dopalo xjap
Kaa, izvini što se kikoćem... 'Prelamanje kroz prizmu sna' mi je uveselilo veče!