Napisao sam još jednu priču na temu negativca i to otprilike dan pre isteka roka, tako da nisam imao vremena da je sređujem a i jedna priča po autoru je sasvim dovoljna. Napisao sam priču praktično u dahu, kako mi je došla ideja, što inače ne radim, tako da i nisam previše zadovoljan napisanim (osim idejom) i rekao bih da je preduga (ili prekratka) i pomalo dosadnjikava a likovi su tek skicirani. Nadam se da je više nego jasno ko je negativac u ovoj priči...
Dečak pada na zemlju kao pokošen. Otac posmatra beživotno telo pogledom u kome je sadržano saznanje da je ovako nešto pre ili kasnije moralo da se desi. Uprkos molitvama. Mlađi sin trči ka bratu opruženom na blatnjavom drumu a majka trči za njim. Njihova sestra gleda oca, kao da od njega traži nekakvo rešenje. Otac i sam hodi ka sinu iako zna da je dečak mrtav. Božija volja, prolazi mu kroz glavu. Nije nego!, odgovara u mislima njegov brat koji je samo dva dana pre nego što su pošli na put pao sa konja i slomio vrat.
Pokopali su ga pokraj puta i nastavili dalje. Najbolje je zaboraviti na svu muku, na smrt, sve to lepo potisnuti dok se ne nađu u milosti. Otac gleda u vedro nebo, zahvalan što ih bar lepo vreme prati na ovom dugom i teškom putu.
Iste večeri sklanjaju se od iznenadnog nevremena ispod nejakog stabla kraj puta i otac sluša mlađeg sina kako kašlje do iznemoglosti. Ne može da spava. Nevreme ne prolazi i kiša pljušti, vetar urliče, a dečak kašlje. Nastavljaju put.
Dan kasnije sunce nemilice prži a dečak je u groznici, okačen ocu o ramena. Ćerka sve teže hoda i otac broji svaki njihov korak koji ih približava ulasku u šumu. Zna gde se nalazi napuštena koliba i gde je obližnji potok. Uskoro će se okrepiti.
Od kolibe je ostalo zgarište a iz potoka se širi zadah koji nagoni na povraćanje, otac spazi nekoliko riba kako beživotno plutaju na leđima. Dečak bunca a njegova sestra seda na zemlju i počinje da plače. Majka ćutke, dok niko ne gleda, odlazi nešto dublje u šumu. Sa sobom nosi kanap. Odabira dobro, solidno drvo, na njemu pronalazi dobru, solidnu granu, penje se na stenu kraj drveta, vezuje kanap za granu, pravi omču, provlači glavu i, pre nego što bi stigla da se predomisli, skače sa stene. Dobra, solidna grana se lomi
Zaspali su na postelji od lišča, drhteći. Dečaka su uspeli da ušuškaju u ono malo prnja što su imali pri sebi, trese se i priča nepovezano. Otac se moli da do jutra groznica nestane.
Noć odnosi groznicu a sa njom i dečaka. Pronašli su dečakovu ruku odgriženu malo ispod lakta. Njegova sestra se saplela o njegovu glavu dok je u šumi prikupljala bobice.
Otac se trese i pred očima mu se magli. Majka sedi na panju, bezizražajno, a ćerka mahnito trpa u usta bobice koje je nabrala u šumi. Sahranjuju glavu (i šaku), a onda kreću kako ih noć ne bi sačekala u šumi.
Bobice su otrovne. Otac se moli za svoju ćerku. Premeće u šaci bobicu, istu onakvu kakve je njegova ćerka pojela. Nije moguće, misli on. Zna da ove bobice nisu otrovne, toliko puta ih je i sam jeo. Prikuplja u šaku preostale plodove i guta ih u dahu. Niko ga ne sprečava u tome.
Te večeri, dok se odmaraju kraj puta, otac sedi i razmišlja. Oseća se dobro, snažno. Njegova žena sedi i ćuti, a njihova ćerka se previja po kaljuzi i povraća krv. Otac se moli za njenu brzu i bezbolnu smrt.
Nekako uspeva da zaspi. Budi ga udarac čizme u bradu. Njegova žena leži pokraj puta, lica bezizražajnog, dok je jedan od razbojnika siluje. Otac pada na kolena i moli se da mu poštede ćerku, koja nema snage da vrišti, dok joj kidaju odeću, a krvava slina curi joj niz bradu.
Čizma još jednom pronalazi očevu bradu i prekida ga u molitvama, a onda mu nudi pogodbu. Ako dobije pustiće mu ćerku, ako izgubi silovaće je, pa će je ubiti. Otac pristaje.
Vlasnik čizama baca novčić i otac ga hvata. Pažljivo ga zagleda, pismo s jedne, glava sa druge strane, sve je regularno. Otac baca novčić i traži glavu. Novčić pada u prašinu i na njemu je pismo. Otac posmatra razbojnika prestravljeno, njegovi pajtaši se zadovoljno keze, ali vođa bi još malo da se igra. Pokazuje ocu da ponovo baci. Pismo. Ponovo. Pismo. Ponovo. Pismo. Ponovo. Pismo. Nakon 57 pisma vođa uzima novčić sa zemlje i gleda ga u neverici. Pažljivo ga smešta u svoj džep, uz dozu strahopoštovanja. Daje signal pajtašima da završe započeto, a on se posvećuje ocu. Ne želi da troši metak, a neko bi mogao i da ih čuje, pa uzima veliki, oštar kamen sa zemlje i udara oca u potiljak jednom, dvaput, triput. Šutira njegovo telo u jarugu pokraj puta na čijem dnu leži još oštrog kamenja. Čuju se kosti kako krckaju. Vođa se okreće ka svojim pajtašima i naređuje im da ubiju žene pa da krenu. Bacaju tela pokraj puta i kreću dalje.
Jedno telo se grči i puzi. Jedno izlomljeno telo pokušava da pređe tih nekoliko pišljivih metara koji ga dele od puta. Šaka grabi busen i otac uspeva da izmili iz jarka. Sunce se već spustilo i uskoro će početi da se smrkava. Nebo je vedro.
Otac puzi do mesta gde se nalazi telo njegove žene. Telo njegove ćerke leži nekoliko metara dalje, nije siguran da ima snage da stigne i do nje. Stiže do tela svoje žene koje leži ispod drveta i zaustavlja se. Grli njen leš i plače, moli se, zapomaže, preti, moli se. Samo da se oprosti s njom, samo to i ništa više, samo da može da je poslednji put pogleda... Telo u njegovom naručju zadrhti i otac zaustavlja dah. Oči njegove žene se otvaraju. Gleda ga uplašeno i zbunjeno.
Otac plače od sreće. ,,Hvala ti! Hvala ti, Bo..."
Prekida ga munja koja udara pravo u drvo ispod kojeg se oni nalaze. Nekoliko sekundi kasnije na dva ugljenisana tela počinje da sipi prijatna prolećna kišica.
- Doneo sam odluku da svoju volju i život predam na brigu Bogu.- Ovo je duhovni korak na kome sam ja zabo, a razlog je upravo ovo što ova priča gore priča. Verovatno je greška u meni.
Pre neki dan gledam onaj film sa Kijano Rivsom gde se pojavljuju raznorazna mitološka bića i predanja te u jednom trenutku neko reče - Bog je samo dečak sa farmom mrava. (Dobroćudni dečak koji se igra sa nekim mravima tu u bašti. Ne gazi ih namerno. Baca im mrve. Kad mu pijani komšija izgazi mrave, on one preostale i dalje hrani mrvama.) Nije ovo u zagradi tačno. To ja serem. Lepo je biti deo igre dobroćudnog dečaka. Svašta on tu radi. Pravi im mostiće. Pravi im kućice od kutija za šibica. Ima tu i lepih cvetova koji mirišu i tako.
Imenjače, odlična priča! Sviđa mi se! Šteta što nije bila na listi...dobro bi prošla...
Ovo nije priča, već gruba skica za priču.
Znam da ti to znaš, Miloše, ali ne znaju ovi što se oduševljavaju.
Ima odatle šta da se nauči. Ova "gruba" skica ima cca. 3000k i sve elemente koji omogućavaju fino doterivanje. Teza "kupi loz", odnosno, "Bog ti neće pomoći ako sam sebi ne pomogneš", ne pije vodu jer nema "loza". Osuđena porodica nema alternativu i sve se svodi na "Bog je zao". To bi, u krajnjem ishodu, odvelo u pamflet.
U, JBT. Miloshe, jesu li sve tvoje priče ovako prljave?!
Ljudi, kako se stavlja neki korisnik na Ignore? Opcija stalno prijavljuje error. Ja ovako prenaduvan ego više ne mogu da...
A u ovoj priči ne bih ništa drastično menjao. Fino doterivanje, svakako ali veći deo je na mestu.
Ej 024, ne shvataj D. tako straobno, nije ona takva zlica kao što to na prvi pogled deluje.
Ima ona i bez tebe dosta oponenata & neprijatelja...
Milosheva priča je dobro napisana i nisam rekao ništa loše o tehnici pisanja. Druga je svrha moje primedbe.
Ja sam ti patetičar po vokaciji (ma i on to zna) i ježim se od njegovih tema.
"jesu li sve tvoje priče ovako prljave?!"
Je zapravo mnogo jak kompliment. :D
P.S- Menjam nick da ne bi bilo zabune. xcheers
Naravno. :)
Quote from: scallop on 12-05-2011, 09:26:09
Ima odatle šta da se nauči. Ova "gruba" skica ima cca. 3000k i sve elemente koji omogućavaju fino doterivanje. Teza "kupi loz", odnosno, "Bog ti neće pomoći ako sam sebi ne pomogneš", ne pije vodu jer nema "loza". Osuđena porodica nema alternativu i sve se svodi na "Bog je zao". To bi, u krajnjem ishodu, odvelo u pamflet.
Pa da, može se priča napisati ponovo uz tu tezu (kupi loz), iako sam je ja pisao više iz te druge teze (bog je zao, ali gledano iz ljudske perspektive, da naglasim), ali ne kao pamflet već kao crni humor, iako može neko da je vidi i kao pamflet, a to je i jedan od razloga što je nisam slao (pored toga što je više skica nego priča, naravno). Razmišljam... ako bi akcenat bio na tom pančlajnu onda bi trebalo u prvi plan gurnuti dešavanja pred kraj priče i to nekako razraditi, a ako bi akcenat bio na ovome što kaže scallop onda bi se trebalo vratiti na početak, promisliti likove i ponovo ih postaviti, i onda krenuti odatle. Ja trenutno nemam želju da se bavim ovom pričom (skicom), ali ako je nekoga inspirisala ili mu dala kakvu ideju to je sjajno, mene često inspirišu tuđe ideje, koncepti i nedovršena dela...
Quote from: Stipan on 12-05-2011, 10:03:47
U, JBT. Miloshe, jesu li sve tvoje priče ovako prljave?!
Kako koja... Ovo što trenutno pišem je prilično pitomo, ali zato, evo ti još jedna "prljava": http://www.art-anima.com/d/price/pricest.html (http://www.art-anima.com/d/price/pricest.html)
Ah, da čitao sam to na Animi, samo nisam znao da je tvoje...
...i dok je devojčica grlila raskomadane delove roditelja, kojima se medved tog jutra počastio, naišao je šumar, otkopčao pantalone i progovorio: "E danas baš nemaš sreće."