Konačni san
Vetar je bio jak i nosio mi je pesak u lice. Smejali smo se dok smo pokušavali da složimo peškire i uhvatimo suncobran. More je bilo ružičasto i uzburkano. Nije nam ništa smetalo. Rešili smo se da u obližnjem kafiću nastavimo naš treći morski dan. Bila je gužva, bilo je vlažno, zagušljivo i bučno. Mnogo ljudi sličnih nama smejalo se i brbljalo ne slušajući hit meseca koji se probijao sa radija. Jednoglasno smo naručili pivo i nastavili sa škakljivim temema započetim na plaži. Na plafonu primetih ogledalo a u njegovom levom ćošku crnpurastog momka koji mi se smešio. Zbunjeno spustih pogled i nastavih sa pričom. Polako je počinjalo da mi se muti u stomaku i ja bojažljivo pogledah u ogledalo tražeći lik koji mi se svideo. Smešio se i dalje. Nasmeših se i ja njemu. Odjednom me obuze jeza i strah me ukoči. Odmah iza njega, ispod slamnatog šešira videla sam pogled zla. Trgla sam se naglo prosuvši piće po sebi.
Probudih se u istom trenu, mokra od znoja i od straha uzlupanog srca. Opet mi je pokvario san taj zlobnik sa šeširom. Bila sam besna i uplašena. Zašto se stalno pojavljuje? Šta od mene želi? Za san nije više bilo šanse. Uzela sam knjigu i tako dočekala jutro, rešena da naučim kako se spava bez sna.
Kiše koje su padale tih dana kvarile su mi sve od frizure do ambicija. Bila sam depresivna, loše sam radila i loše spavala. Upaljeno svetlo noću mi je bila nekakva garancija. Jednog dana je kiša bila tako jaka da je bilo teško ići poplavljenim ulicama. Prevoz je stao, grad je stao, bivalo je sve gore i gore. U večernjim satima našla sam se u glupoj situaciji. Stajala sam na izlaznim stepenicama firme i razmišljala kako ću kući. Voda je bila do kolena. Već sam se unervozila kad je naišao moj školski drug sa gumenim čamcem.
- Treba li ti prevoz - zapita šeretski.
Bila sam oduševljena što ga vidim i što mi je skratio muke. Prizor grada iz čamca bio je nestvaran. Nebo je bilo sivo i spojilo se sa vodom na ulicama. Pored nas je prolazilo mnogo čamaca i svi ljudi u njima su bili nekako veseli. Mahali smo im i smejali se. Najviše oduševljenja izazvao je čovek na štulama i jedan sa jedrilicom koji se zaglavio između dve trafike. Mahala sam mu smejući se i nisam primetila splav koji je bočno udario u nas. Našla sam se u vodi ispod čamca. Savladala sam paniku i ustala. Voda je bila već do kukova. Školski se kikotao dok mi se blatnjava voda slivala niz lice. Pogledah ka splavu. Ugledah zlo u očima koje su virile ispod mokrog šešira.
- Pazi se - reče nepoznati i nasmeja se ledenim osmehom.
U strahu krenuh unazad i upadoh u vir. Sve se okrenulo i nestalo u blatu.
Vrisak me probudio. Još sam osećala ukus blata u ustima i jezu od tog crnog pogleda. Mokra i uplašena drhtala sam skvrčena u krevetu celu noć. Možda je najbolje da više i ne spavam. Što sam više razmišljala, sve sam više shvatala da neznanac iz mog sna ne pripada snu. To me je plašilo. To što me je upozorio plašilo me još više. Pokušala sam kroz razgovor sa prijateljima da nađem neko prihvatljivo rešenje i da se oslobodim straha. Nisam spavala uopšte ili sasvim malo, kad mi klone glava. Trzala sam se na svaki šum i plašila se svakog pogleda ispod šešira. Pokušavala sam da zaboravim i da se vratim u normalu. Nije išlo.
Jednog dana sam odlučila da odputujem kod roditelja. Tamo sam se uvek osećala bezbedno. Žudela sam za mojim krevetom, toplinom roditeljske kuće, mirisom čorbe i okrepljujućim snom. Uzela sam godišnji odmor i spakovala se. Bilo je teško probiti se do železničke stanice. Bile su zadušnice tog dana i gužva po gradu je bila velika. Kasnila sam na voz. Nisam se nervirala, sačekaću drugi. Bilo je tačno pet sati kada sam stigla i isto toliko minuta sam zakasnila. Kupila sam novine i sela u restoran da sačekam sledeći voz. Kelner u žutom odelu je bio jako ljubazan dok mi je služio zelenu kafu i crvene kolačiće. Dala sam mu poveći bakšiš. Sa razglasa se čula prijatna muzika. Uživala sam udobno zavaljena u cvetnu kožnu fotelju. Novnine su bile bele i bez slova i zamalo da mi pokvare raspoloženje. Odložila sam ih i obratila pažnju na ljude koji su me okruživali. Svi su imali široke osmehe ispod belih šešira i posmatrali me znatiželjno. Osetih se postiđeno što i ja nemam šešir i zato skinuh bele rukavice da bar budem u kompletu. Odjednom svi oko mene skidoše bele rukavice i bele šešire i namignuše mi šeretski. Nasmejala sam se glasno, pa opet još glasnije. Svi se nasmejaše i počeše da mi mašu. Shvatih da je vreme da krenem. Završih kafu i kolačiće, ostavih bele rukavice nonšalantno preko naslona fotelje i pođoh prema staničnom holu ispraćena mahanjem svih prisutnih. Osećala sam se nekako bogato, punog srca i nekako uzvišeno. Tako sam i koračala. U holu me niko nije gledao i niko nije nosio bele rukavice ni beli šešir. Osim jednog gospodina koji je u belom mantilu nasmejan išao prema meni. Osmehnuh se i ja njemu u prolazu. Koračajući graciozno i dalje, osetih mučninu u stomaku i videh u mislima lik koji mi se malopre smešio. Naglo se okrenuh, dovoljno brzo da uhvatim zlobni pogled koji me je gledao preko nišana pištolja. Čuo se prasak i noge mi pokleknuše. Toplina se razli po mojim grudima. Shvatih, nestajem. Poslednjim naporima pokušah da se probudim, ali nisam imala snage. Uplašeno utonuh u mrak.
Dobro veče, gospođo Parker. Dobrodošli. Aleksandar Tišma je tvrdio da istinski život crpi iz
- pisanja
- seksa
- putovanja
- sna
Kako je on bio - Aleksandar Tišma, mogao je sebi da dozvoli ovakav luksuz energetskog pražnjenja koji se graniči sa rasipništvom. Oni sa manje veštine od njega (pisci, naravno, ne seksomani ili putnici, ili sanjalice), moraju da izvrše određene promene kada su u pitanju ove četiri aktivnosti, pa bi tako, oni morali da dok,npr. putuju avionom za, npr. Kuala Lumpur, u toaletu upražnjavaju seks, a potom se prepuste, sve do sletanja, snu. Ovim, takoreći, jednovremenim obavljanjem tri aktivnosti, manje talentovani pisac od Tišme, koji se njegovom, gorepomenutom mudrošću vodi, dobio bi više vremena za onu prvu i osnovnu aktivnost - pisanje.
Neki bi šaljivdžija, pobornik "tišmanologije", mogao da zaključi i, ne daj bože, preporuči to piscima, da je dobar put do dobrog pisanja - biti siromašan (siromašni ne putuju, mogu da pišu), biti somnambul (oni ne spavaju, imaju dupli dan pred sobom), i, o užasa, biti aseksualan, kastriran (takvima i ne preostaje ništa drugo nego da mozgaju).
Kako god shvatili ovo, gospođo Parker, ko želi da piše, zaista da piše, taj mora dobrano redukovati svoje ostale aktivnosti, inače će, oni koji budu čitali njegova pisanija, vrlo brzo shvatiti da je lažov, da piše onako kako se radi nešto usputno, neobavezno, "da mi prođe vreme". Pisanje je, na jedan način, usudiću se da protivrečim Tišmi - umiranje. Ko nije spreman da umire, ne treba da piše.
Stoga, iako nije utvrđeno da li je ova književna radionica Džekova, ili D. - ina, ili scallopova, a utvrđeno je da je Bobanova, ja, koji u njoj ponekad pišem, iako to, izgleda, sad postaje svetogrđe, pozivam vas da u njoj učestvujete i tako doznate na kom ste stepenu Tišmine skale, vi.
Pozdrav
Quote from: Hrundi V. Bakshi on 20-02-2013, 21:10:50
Ko nije spreman da umire, ne treba da piše.
Zar ti nisi rekao da si odlučio da živiš? 8-)
Umirati nije isto što i umreti. Umiranje je proces, a biti mrtav, svršen čin. Čak i da sam rekao tako nešto, življenje je - umiranje. Sve zavisi od tačke gledišta. :)
Quote from: Hrundi V. Bakshi on 20-02-2013, 21:10:50
Dobro veče, gospođo Parker. Dobrodošli.
Hvala na dobrodošlici Hrundi.
Vaš komentar mi nije sasvim jasan jer ga mogu tumačiti na više načina. Ovo je moj prvi post na ovom forumu i trebala bih pročitati sve vaše postove da bih bila sigurna šta ste hteli reći.
Hvala što ste obratili pažnju na moju priču. :)
Najzad! Kako lepo napisana prica. Procitala sam je u dahu. 8-)
Hvala Mrs Parker
Men' ovde nešto smeta u ritmu, kao da repuje, ili zaroni, izroni, udahne vazduh pa ponovo.
Hvala Biki :)
Quote from: Džek svih zanata on 21-02-2013, 23:26:46
Men' ovde nešto smeta u ritmu, kao da repuje, ili zaroni, izroni, udahne vazduh pa ponovo.
Možeš li da dokučiš gde se remeti ritam?
Pročitao sam prvu trećinu priče, i evo šta bih ti na osnovu toga savetovao:
Kao prvo, pokušaj da izbegneš ovako čestu upotrebu poštapalica.
"Vetar je bio jak i nosio mi je pesak u lice. More je bilo ružičasto i uzburkano. Nije nam ništa smetalo. Rešili smo se da u obližnjem kafiću nastavimo naš treći morski dan. Bila je gužva, bilo je vlažno, zagušljivo i bučno.
Reči kao: "bilo", "bio", "taj", "ovaj", "onaj", "svoj", "neki", kada se često ponavljaju, strahovito smetaju čitaocu
Dalje, pokušaj slike koje vidiš (šta je bilo) ispričaš kroz neki događaj. Ovako se sve svodi na bacanje gotovih scena čitaocu u lice i to je, u stvari, veoma zamorno.
Hrundijev poziv da učestvuješ u mesečnim krugovima Radionice bih podržao.
Imaš talenta, ali praviš propuste koji se uz malo upornosti mogu otkloniti.
Quote from: Mrs Parker on 22-02-2013, 07:03:19
Quote from: Džek svih zanata on 21-02-2013, 23:26:46
Men' ovde nešto smeta u ritmu, kao da repuje, ili zaroni, izroni, udahne vazduh pa ponovo.
Možeš li da dokučiš gde se remeti ritam?
Rečenice mi deluju kratke i odsečene, kao da se bojiš zareza. Ritam se nigde ne remeti, ali ne "leži" kao takav.
Quote from: Stipan on 22-02-2013, 08:12:32
Pročitao sam prvu trećinu priče, i evo šta bih ti na osnovu toga savetovao:
Kao prvo, pokušaj da izbegneš ovako čestu upotrebu poštapalica.
"Vetar je bio jak i nosio mi je pesak u lice. More je bilo ružičasto i uzburkano. Nije nam ništa smetalo. Rešili smo se da u obližnjem kafiću nastavimo naš treći morski dan. Bila je gužva, bilo je vlažno, zagušljivo i bučno.
Reči kao: "bilo", "bio", "taj", "ovaj", "onaj", "svoj", "neki", kada se često ponavljaju, strahovito smetaju čitaocu
Dalje, pokušaj slike koje vidiš (šta je bilo) ispričaš kroz neki događaj. Ovako se sve svodi na bacanje gotovih scena čitaocu u lice i to je, u stvari, veoma zamorno.
Hrundijev poziv da učestvuješ u mesečnim krugovima Radionice bih podržao.
Imaš talenta, ali praviš propuste koji se uz malo upornosti mogu otkloniti.
Meni se prica zbog tih " postapalica" i " nabacanih scena " izmedju ostalog i svidela. Ja sam citaoc i citanje mi nije palo ni malo zamorno.
Ruzicasto i uzburkano more - yes! Love it.
Onda one " kise koje su padale tih dana kvarile su mi sve od frizure do ambicija " . :-|
Svaka prica ima svog citaoca , kao sto svaka predstava ili film ima svoju publiku.
Preostri ste sa kritikama na sagiti. Neretko svojim stavom da prici uvek nesto fali gusite i to malo nade da neko nov dodje i ponudi svoju pricu.
Malo vise osvrta na ono sto je dobro u prici ne bi bilo zgoreg.
Peace xflowy
Pa ja mogu da hvalim i hvalim dok mi usta ne utrnu, ali kakve će koristi Parkerica od toga imati?
Dao sam joj vrlo konkretne savete. Ako je želela pohvale, trebalo je to i da napiše.
Zato se ovaj odeljak na Sagiti i zove "Književna Radionica", a ne "Izbor priče godine"
Prihvatam hvale isto kao kritike. Došla sam na forum da postavim nekoliko priča koje bi vam dale neki uvid u moj stil pisanja a onda bih volela da čujem vaše savete zbog problema koje u pisanju imam. Svaka kritika je dobrodošla.
Nadam se samo da ovde nije zastupljena samo naučna fantastika.
Savete si dobila. Naravno da je ovo forum posvećen naučnoj fantastici, ali ima tu i nas nekoliko koji pomalo švercujemo mejnstrim...
Znači nije problem da se švercujem?
Hvala na savetima :)