Iščeprkah ovo iz arhive svojih pisanija. :mrgreen:
-Hladno mi je!Smrzoh se! Pomagajte ljudi!
-Umukni bre! Šta se dereš k'o magarac!
Ječanje iz jednog ugla, besno škrgutanje zubima iz drugog, a noć prolazi gluva na sve te zvuke. Mutna mesečina se nazire kroz venecijanere. Tu sam već neko vreme, ko još broji. Ionako nije bitno.
Ima nas pola tuceta u osamnaestici, družina sklepana u nuždi, gde svako svakog voli kao brata, dok u vijugama skriva mržnju, onu najcrnju. Niko nije lud. Ta reč je inače strogo zabranjena i povlači za sobom sankcije, najčešće košulju. Drugari spavaju, tako je rekao doktor, a njegova je uvek poslednja.
-Tako mi je hladno! – dopire opet jadikovka, sada znatno tiše, prigušena pokrivačem. Siroti Miloš, najzimogrožljiviji čovek na planeti. Ponudio bih mu moje mesto koje je najudaljenije od prozora, odmah pored vrata, ali ne znam kakav bi prijem imala ta ideja kod doktora, zato ćutim.
Miloš je najbolji od celokupne bratije, ne žali se ni na šta drugo sem na hladnoću, a ume ponekad i da se nasmeje, onako od srca, onim iskrenim, mada pomalo zaboravljenim osmehom. On je starosedelac u osamnaestici i u celom pansionu uostalom. Dospeo je ovamo nakon jedne šale njegovih drugara iz komšiluka. S namerom da ga oslobode straha od zatvorenog prostora, zaključali su ga u hladnjaču i ostavili ga čitav dan u njoj. Izlečili su ga od klaustrofobije, ali uz nuspojavu. Hladnoća mu se uvukla u kosti i um i od tada ga ne pušta. Letnji mesec prelama svoje zrake kroz venecijaner, a Miloš dršće i umotava se dublje u svoj pokrivač.
Rajko je moj prvi krevetski komšija. On je kralj, ili bar premijer, zavisi već od rapoloženja i potrebe otadžbine. Njegovi govori su izuzetni, a silina emocija koja ga nosi ume da bude tolika da često počne da skače sa kreveta na krevet i urla, sve dok ga osoblje nekako ne sputa i umiri. Raspoloženje mu varira, pa i blagonaklonost, ali mu ipak dostojanstvenost ne manjka, bilo da je loše ili dobre volje. Kruna mu je uvek na glavi, načinjena od lepenke i gumice za tegle, za koju ponosno tvrdi da je čak vrednija i od krune engleske kraljice.
–Molim?! Kako može ona smežurana ćufta da se poredi sa mnom! Pa nije mi ni do kolena, ni do članaka mi nije, ej!- Oholo odgovara na prozivke o moći svojih 5 sadrugova i najbližih podanika.
Obično se prema svima ophodi kao prema slugama, mada ga svi, sem mene, ignorišu po tom pitanju. Zbog toga on mene zove svojim najdražim slugom i obećava mi da će me proglasiti za viteza i dati mi neki manji posed, čim se vrati u svoj zamak. Zahvaljujem mu duboko na tome i klimam glavom misleći - ako već veruje da je kralj, ko sam ja da mu protivurečim. A koji kralj je zaista kralj ako nema makar jednog podanika.
Poslednji s leve strane do prozora je Žile. On je već mutan tip. Taj je prošao sito i rešeto, i nema te tajne koju on ne zna. Zato je toliko i tražen, pa je prinuđen da stalno spašava živu glavu. Ovde je upravo iz bezbednosnih razoga. Prilikom njegovog poslednjeg zadatka, došlo je do omaške i indentifikovali su ga. Visoka nagrada za njegovu glavu navela je sve vrhunske asasine da krenu da ga love i otada živi u strahu.
Žile stalno zvera nekud svojim prestravljenim očima i mrmlja sebi u bradu tajna šifrovana imena i poruke. Kada je dobrog raspoloženja, što je inače jako retko, osmeli se čak i da promoli glavu kroz prozor i mahne nama ostalima kad smo u dvorištu, pa brzo iščezne natrag. Nikada ne izlazi van zgrade. Brata i snahu koji mu povremeno dođu u posetu odbija da vidi optužujući ih da su potpaćeni špijuni.
Marko, koji leži preko puta mene, je najveći čistunac na planeti. Njemu bela odeća nikada nije dovoljno bela, pod nikada nije dovoljno dobro oriban, a ruke nikada nisu dovoljno čiste, pa ih pere po bezbroj puta dnevno. I on, kao i Žile, uglavnom ostaje u sobi, jer napolju vrebaju sve one grozne bakterije koje prenose još groznije bolesti i ko zna šta još. Jednom prilikom se spotakao šetajući po dvorištu i zaradio mrlju od trave na kolenu. Bio je toliko van sebe od straha i panike, da je par dana nakon toga urlao kako će ga kakva boleština proždrati i da će umreti u najgorim mukama.
Vladin krevet je između Miloševog i Markovog. On je nov član naše ekipe, pa još uvek ne znamo mnogo o njemu. Sudeći pod njegovim reakcijama kada se u obližnjoj ulici stvori gužva u saobraćaju, naš novi kompanjon se užasava zvuka automobilskih sirena. Njegova reakcija na trubljenje besnih vozača iz naše ulice bila je panično sakrivanje pod krevet i ponavlanje 'Odlazi, odlazi, odlazi'. Nismo ga forsirali, biće vremena za to, tak je stigao.
I na kraju ja. Otkud ja ovde, na ovom krevetu, prvom do vrata, u sobi broj osamnaest? I šta to meni fali? Kako sam dospeo ovde, saznao sam nakon jednog manjeg incidenta koji se otrgao kontroli. Naime, pošto sam popio malo više, slomio sam flašu i njome sebi isekao vene – kratko i krvavo jasno. Da se razumemo, taj moj performans nije se desio po prvi put te večeri, ali napravio sam dve krucijalne greške koje su me dovele ovde gde sam sad. Pod jedan, ponovo nisam dobro zasekao žile i, pod dva, uradio sam taj zahvat u istoj kafani kao i prethodni put. Jebiga, svi ljudi greše. Posle određenog vremena medicinskog tretmana (nedelju-dve čini mi se), uputili su me ovamo i pridružili me odabranima u osamnaestici. Nisam se bunio, morao sam da platim za svoju nepažnju.
Šta meni fali – pa bol naravno! Dijagnoza: teška depresija i sklonost ka suicidu. Nije nego! Pa posle tvrde da su oni doktori za to i da oni sve znaju. Kakav suicid. Meni je potreban bol, a samoubistvo je najbezbolnije. Uostalom, da zaista imam takve namere, već bih do sad našao način za to, a verujem da bi mi moja sabraća iz sobe u tome pomogla, ako bih ih iskreno zamolio. Za bol je potreban život. Ta dva jedno bez drugoga ne idu.
Moja zavisnost je počela još u detinjstvu. Povremeno sam dobijao batine od oca za sve ono što bih i što ne bih uradio. Isprva je to bilo užasno osećanje, ali potom sam se navikao i stoički sve podnosio; najčešće prut ili toljagu, a ako imam više sreće, te rekvizite zamenjivao bi pokoji šamar. Kada sam prerastao oca i kada njegova pesnica više nije mogla da mi nanese bol prešao sam na viši nivo; postao sam stalni učesnik uličnih tuča. To je bilo ozbiljno uživanje. Testirao sam svoje mogućnosti uživanja u bolu sve do granica izdržljivosti. U tom periodu zaradio sam par posekotina i uboda nožem, više fraktura različitih delova tela. Na moju sreću, a još više na sreću mojeg bola, nijedna od tih povreda nije bila fatalna.
Onda sam otkrio alkohol, a sa njim i sasvim nove i još interesantnije načine za pribavljanje bola, a dodatni povoljan efekat je što sam pijan mogao bolje da spavam. Par puta su me pijanog udarala kola na ulici, a ja uz osmeh i zaplićući jezikom nudio zahvalnost vozaču. Ili posekotine od staklene ambalaže, njima tek niko nije nalazio tačan broj. U svakom slučaju ishod je uvek bio isti, juriš u bolnicu, tamo me okrpe i spreman sam za novu dozu bola. Rezanje vena pričinjavalo je ekstreman užitak, samim tim što sam ipak imao u glavi svest o mogućem nepovratnom efektu. Svakog sreća izda u nekom trenutku, tako obično biva. Za ovih par godina koliko sam ovde, nisam imao priliku da ponovo osetim bol i sav užitak koji ona nosi. Pomirio sam se sa tim da moram da igram po njihovim pravilima. A oni su vrlo pažljivi, ne dozvoljavaju mu korišćenje bilo kakvih oštrih predmeta, a u početku su me i vezivali dok se nisam navikao na novu sredinu.
Polako je počela da se gasi ona nezajažljiva žeđ za bolom, ali desi se ponekad da opet počne da doziva.
-Hladno mi je... – Dopire jedva čujno Miloševo mrmljanje, šaljući ga u topli san. Posmatram obrise mesečine kako seku zidove kroz venecijaner poput noževa i divim im se.
izgleda da ovo čak ni meho nije mogo da pročita! :)
Nije kafkijanski.
Imao bih pitanja za autora: Čemu služe ostali likovi? Šta se za protagonistu promenilo od početka do kraja? Ako mu fali bol, zašto se recka umesto da :-x :-x :-x ? Jel' da bi imalo krvi u priči?
WhiteNighte, mnogo ti je slab tekst. Nema osnovne elemente priče: uvod, zaplet i rasplet, a ni lik ti nije uspešan.
Ovo je bilo vec negde postavljeno. Ne volim te price iz ludare.
Nisam znao da u cuckoos nest svaki pacijent(ludak) predstavlja jednu drzavu iz tog vremena. Sestre su val'da Ujedinjene Nacije. Ili Amerika?
http://youtu.be/NJDWd91nlI4 (http://youtu.be/NJDWd91nlI4)
:cry: :cry: :cry: