Pre dva dana, POLITIKA je donela kritiku Ane Tasić, povodom premijere pozorišnog komada SRPSKA TRILOGIJA:
Pseudopatriotski šund ponovo napada
http://www.politika.rs/rubrike/Kritika/pozorisna-kritika/Pseudopatriotski-sund-ponovo-napada.lt.html (http://www.politika.rs/rubrike/Kritika/pozorisna-kritika/Pseudopatriotski-sund-ponovo-napada.lt.html)
Komad nisam gledao, i poverovaću na reč gospođi Tasić da je realizovan plakatski, plitko, da su likovi bledi... jednom rečju, loše.
Prihvatam ovo na reč. OK.
Na konstataciju da je i roman SRPSKA TRILOGIJA... jedan vrlo slab roman (poziva se na tri kritičara koji kažu to isto), pa da se više nije moglo ni očekivati - s ovim se baš neću složiti bez ostatka, čitao sam ga, taj roman je nekad bio obavezna lektira, pa znači da su i malo drukčije mislili o njemu... To je sud gospođe Tasić, i samo ću slegnuti ramenima.
Ali ovo mi je malo teže da progutam. Kreščendo, završetak kritike:
"...Pored toga što je ova ,,Srpska trilogija" stilski potpuno anahrona i umetnički bezvredna, ona je društveno opasna jer raspiruje ostrašćenosti kojima je politički lako manipulisati. Dokaz za ovu tezu su reakcije pretpremijerne publike koja je uz stojeće ovacije pozdravila horsko izvođenje pesme ,,Tamo daleko". Asocijacije na devedesete godine prošlog veka su više nego nametljive i uznemirujuće, a u vezi sa njima i na ranije produkcije bliskih pseudopatriotskih predstava, ,,Kolubarske bitke" (1983) i ,,Valjevske bolnice" (1989), nastalih prema ,,Vremenu smrti" Dobrice Ćosića, koje su punile salu Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Tvrdimo da ta vrsta neproblematizovanog, jednostranog veličanja srpskog stradanja nije patriotska, već pseudopatriotska, vid političke manipulacije koja u ime patriotskih interesa zapravo grabi ličnu korist... "
E pa, mnogo je, uz svo poštovanje za kritičara. Iskreno, očekivao sam da još neko reaguje...
Varvarine, šta se čudiš? Ovo je vreme pljuvanja uvis, a ne udalj. Gospođa Tasić računa sa prepričavanjem njene kritike.
Bože, kako sam ja naivna! Uvek me iznenadi kad čujem šta sve ljudi pronalaze u jednoj bezazlenoj školskoj lektiri.
''Srpsku trilogiju'' sam čitala kao dete i tad bi me mnogo obradovalo da sam mogla da pronađem u njoj nešto društveno opasno, ali kad nema... Sve je to samo blaga satira. Kao, na primer, ono ko prvi odlazi u rat, a ko se prvi vraća. Neko bi rekao da su takve stvari poučne za generacije koje dolaze - čisto da znaju ako se povede neki novi rat.
Možda ne bi bilo loše ponovo otvoriti ''Srpsku trilogiju''.
Gospođa Tasić verovatno ne računa sa čitanjem knjige.
ne idem u pozorište, ali redovito čitam njene kritike u politici; ana tasić je vrstan pozorišni kritičar.
Quote from: Alexdelarge on 26-11-2013, 19:14:51
ana tasić je vrstan pozorišni kritičar.
Ne mogu da trvdim suprotno, ne idem često u pozorište.
Ali, kako ti možeš da znaš da je dobra, kada ne ideš uopšte?
Visokoobdareno prelistavanje ne pomaže.
Ma, Ana Tasić odlično piše, argumentovano, upućeno, tako da čak i ako čovek ne ide u pozorište, kao ja, može da kaže da je ona dobar kritičar u smislu zanatske izvrsnosti. E, sad, pošto ja, kao i drugi ovde, predstavu nismo gledali, ne vredi nešto da komentarišemo je li Srpska Trilogija opasni populistički pseudopatriotizam ili nešto drugo. Od predstava koje pominje kao prethodne primere nečeg sličnog gledao sam samo Kolubarsku bitku kad sam bio prvi razred srednje škole i nisam imao utisak da je prenaglašeno patriotski-patetična, čak mi se dosta dopala ta mučeničko-herojska dajdžestvona istorija ali naravno da je pitanje šta bih četvrt veka kasnije mislio o njoj... Naravno da mislim da je u redu identifikovati predstave koje se mogu opisati kao vrsta "neproblematizovanog, jednostranog veličanja srpskog stradanja" i da one po mom mišljenju nisu vredna umetnička dela niti kreiraju poželjno socijalno ponašanje, ali ja i nisam pozorišni kritičar pa me njihovo potencijalno postojanje ne uzbuđuje toliko kao autorku, niti znam je li ST jedna od njih.
Uz svo poštovanje, g. Krljiću, mislim da nisi u godinama kada bi jedna ppredstava ili knjiga mogle bitno da utiču na tvoje ponašanje. :lol:
Pa ja i ne pričam o sebi. Pošto se ja pazim, ne čitam knjige niti idem u pozorište :lol:
Događaji ti daju za pravo.
Vidiš kako nikad ne možeš da budeš siguran koja je od tih štreberskih aktivnosti ustvari opasna.
Pa, kad pametni ljudi i vrsni kritičari kažu da su KOLUBARSKA BITKA i VALJEVSKA BOLNICA - manipulacija, jer bude nezdrave emocije...
Elem, javio se i direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu, Spasoje Ž. Milovanović:
http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Nacionalna-i-anacionalna-histerija.sr.html (http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Nacionalna-i-anacionalna-histerija.sr.html)
Nacionalna i anacionalna histerija
"... Представа се жанровски дефинише као конгломерат документаристичког театра и поетског реализма, са свим предусловима које одабрани жанр нуди; произведена је у славу свих оних људи који су дали своје животе зарад слободе коју у већој или мањој мери и ми данас уживамо.
...Али се чини да ове и овакве критике заговарају својеврсни хистерични анационализам. Представа ,,Српска трилогија" управо покушава, и чини се барем према реаговању публике и успева да тај међупростор попуни својом критичко-разложном смиреношћу.
...Или, како би рекао један од најзначајнијих српских драмских писаца, Душко Ковачевић: ,,По цео дан нешто раде, само да ништа не би радили."..."
:mrgreen:
Premijera je bila uživo na II programu RTS (ili je Javni servis ?)
Osnovni problem nije šta su stavili. Mogli su igrati i Beketa. I svi nesporazumi dolaze iz jednog detalja koji se ovde previđa: dramatizacija romana po kojoj se uradila predstava je iz 1938. Jednostavno, pozorište iskopalo iz arhiva staru dramatizaciju jedne epizode iz obimnog dela i to je to.
Dobra strana čitavog ovog posla upravo leži u tome da se vidi kako je nekad to izgledalo. Kakvo je to "divno" pozorište bilo između dva rata, vreme kad je Ilija Stanojević grmeo sa scene i sl.
Sam reditelj lepo je kazao kako nisu bile velike ambicije i gde tu nije imalo nekog prostora niti želje neku folozofiju praviti.
Smešno je kako nešto što je pisano - dramatizovano 1938 gledamo danas i šta u to učitavamo.
Meni se, lično, sve to nije dopalo. Više sam drame, tragedije i bola ima u zadnjih pet minuta Crnog Guje u Velikom ratu nego ovde...
A, koga baš interesuje, ceo film "Marš na Drinu" upravo i jeste razrađena epizoda iz prvog dela trilogije. I sad, nek neko kaže gde "Marš..." nije dobar.
Polemika oko predstave ,,Srpska trilogija"
Lako oborive tvrdnje
Povodom teksta ,,Nacionalna i anacionalna histerija" direktora Drame Narodnog pozorišta u Beogradu
Teško raskrčiva šuma demagoškog teoretisanja koja čini komentar direktora Drame o mojoj kritici predstave ,,Srpska trilogija", govori više o autorovoj pretencioznosti i nesigurnosti nego o tekstu koji sam napisala. Njegovo citiranje Žižeka i Kovačevića ima očigledan smisao davljeničkog pokušaja davanja intelektualnog legitimiteta jednom nesuvislom komentaru. U toj jalovoj zbirci ispraznih i samodovoljnih rečenica se, uz veliku muku, izdvaja nekoliko konkretnih zamerki na moj tekst, koje su sve vrlo neosnovane, paušalne, neargumentovane i tako lako oborive.
Direktor Drame svoju osnovnu tvrdnju da je moja ocena o društvenom značenju ove predstave ,,više nego netačna" gradi na tome da je u najavama za predstavu objašnjeno da je namera autora bila da se ,,opomene da su ratovi besmisleni i nesvrsishodni". Jedno su namere autora, a drugo je stvarna poruka koju je publika mogla da primi tokom predstave. U ovom slučaju su namere autora predstave i njena realnost u punoj disproporciji. Ja nisam pisala kritički osvrt na program predstave i namere reditelja, već na ono što sam videla na sceni, a to je potpuno jednostrana, stilski anahrona i umetnički bezvredna slika rata, koja ne opominje da su ratovi besmisleni.
Autor teksta takođe nagoveštava da smatra ,,da nisam prepoznala implicitnu i imanentnu poetiku i ideologiju autorskog dela". Ova predstava je, nažalost, izgrađena na poetici koja ne prelazi najuže granice ilustrativnog realističkog teatra, onog brukovski mrtvačkog pozorišta koje koristi samo očigledna, banalna sredstva izražavanja. Drugim rečima, u ovoj predstavi nema šta da se ne prepozna, svaka moguća metaforika i višeslojnost značenja potpuno izostaju. Volela bih da je estetika predstave takva da izaziva (plodne) nedoumice u tumačenju. To, nažalost, nije slučaj.
Direktor Drame još tvrdi da je moj pristup bio ,,zlonameran i nadasve politikantsko neukusan". Ovi atributi su opšta mesta u pokušajima obezvređivanja kritičarevog rada, koja kao takva više nemaju stvarno značenje, posebno ne u ovom komentaru, zato što nisu argumentovani. Od kada se obrazložena i utemeljena analiza naziva neukusnom? U svom tekstu čak nisam želela da ulazim u domen književne kritike, smatrajući da nisam dovoljno stručna za nju. Zato svesno nisam dala nijedan lični sud o vrednostima Jakovljevićevog proznog dela, već sam citirala mišljenja izražena u davno objavljenim kritikama ovog romana, koristeći ih kao referencu i polazište za razvijanje mojih teza o predstavi.
Politikanstvom se nikada nisam bavila, ni u svom dugogodišnjem kritičkom pisanju, ni u životu (da jesam, verovatno bih bila direktorka Drame). To što sam na kraju svog teksta dovela predstavu u aktuelni društveni kontekst, sigurno se ne može okarakterisati kao ,,netačna ideološka konotacija". Poslednje rečenice u kritici nemaju dnevnopolitičko ni politikantsko značenje. One su politički osvešćene u smislu postojanja jasnog stava prema aktuelnim društvenim problemima i brige zbog nekritičkog sagledavanja stvarnosti, bez ikakvih aluzija na podršku nekoj konkretnoj političkoj opciji.
Teatrolog, pozorišni kritičar ,,Politike"
Ana Tasić
http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Lako-oborive-tvrdnje.lt.html (http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/Lako-oborive-tvrdnje.lt.html)
Vidi Ane kako bi da se svađa :lol: Moram da priznam, otkada se Ljilja Sm vratila na mesto glavnog i odgovornog urednika Politike, njihovi novinari su počeli da odgovaraju na upućene kritike vrlo oštrim rečima. Ne kažem naravno da ne treba odgovoriti, ali mislim da bi bilo lepo da su tonovi pomirljiviji. " U toj jalovoj zbirci ispraznih i samodovoljnih rečenica" je sklop koji novinar kome bih ja bio urednik ne bi mogao da objavi u odgovor na kritiku koju mu je uputio neko iz javnosti, a ovakvi tekstovi izlaze najmanje 2-3 puta nedeljno od strane raznih novinara.
Pritom, naravno i dalje ne ulazim u to koliko je originalna Anina kritika bila utemeljena ili ne, znam da sam se iznenadio kada sam je čitao što se koriste izuzetno oštre kvalifikacije uz napomenu da autorka "odgovorno tvrdi" i da sam ženi začuđeno dobacio da ovakva žestina nema često prilike da se vidi u Politici, ali sasvim je moguće i da je žena 100% u pravu kao i da nije u pravu i da je iz nekih ličnih razloga odabrala da se ovako oštro obračuna sa jednom predstavom ili njenim autorom...
Ono što hoću da kažem je da bi bilo lepo da novinari spuštaj loptu kad već sagovornici možda neće - ali za sada Politika kao da uživa da raspiruje vatru sukoba, juče je objavljen i odgovor na odgovor na intervju rađen sa izvesnim srpskim novinarem i piscem u Kanadi u kome je osipano drvlje i kamenje po lokalnim srpskim popovima, pa su popovi demantovali a sad novinar i pisac demantuje demantij i dosta se tu žuči prosipa. To nije ono kako ja vidim novinarstvo...
Osim što gospođa istrajava na militantnom anacionalizmu, sve drugo je skoro lično prepucavanje...
Farma za kulturni sloj...
Viš kako je ovo zanimljivo. Prva pozorišna kritika Ane Tasić u Politici koju sam ja čitala izašla je krajem devedesetih, da ponovim, krajem devedesetih, a Ana je 1978. godište, i u pitanju je bio izveštaj sa edinburškog Frindža. Razlog što sam ne samo zapazila kritiku nego i napamet naučila ime autorke za buduće referisanje i proveravanje njenog životnog toka jeste što sam tad prvi put u životu videla sintagmu "kreten neopevani" na stranama Politike i to u kulturnoj rubrici, a povodom autora i izvođača neke engleske monodrame. :lol: Do danas mi je ostala misterija kako se to provuklo.
Dakle, ako išta, Ana Tasić je... hm... ublažila svoj izraz tokom godina. Ali dobro, u poslednje vreme u Politici objavljuje Ana Marija Popović, a Tasićeva makar zna šta priča...
...Iako joj je stav zaista isključiv, a pritom ne mislim na "militantni anacionalizam", šta god to bilo, nego na malo naivne iskaze tipa "ova slika rata ne opominje da su ratovi besmisleni" i na vrlo pristrasan iskaz o "brukovski mrtvačkom pozorištu", dobro, poštujem ja opredeljenje za postdramsko i tako to, ali apriorno odbacivanje kompletnog "klasičnog" (muahaha) pozorišta je... pa... naivno kao i bilo koja druga apriorna podela bilo kakvog stvaralaštva na dve nepomirljive frakcije od kojih je jedna dobra a druga loša. Oću reći, zlosrećni reditelj Slavenko Saletović verovatno nikad ne bi doživeo da ga porede sa Piterom Brukom da nije bilo ove kritike :mrgreen: Otprilike kao kad bi neko za novi roman Igora Marojevića rekao: "Ne volim ti ja taj realizam, to je sve mrtvački, ko Tolstoj".
Moram, jače je od mene. :lol:
Ako se ložim na neki komad, bilo šta gde Srbi pate i stradaju... u najmanju ruku sam sumnjiv, vučem na devedesete.
I podložan sam manipulaciji.
I to se kaže vrlo energično, skoro pa militantno. Fali poziv na denacifikaciju.
To je ono što mi je najviše zasmetalo kod gospođe Tasić.
Quote from: Jevtropijevićka on 29-11-2013, 11:34:56
Ali dobro, u poslednje vreme u Politici objavljuje Ana Marija Popović, a Tasićeva makar zna šta priča...
ahahahahah, aj lav ju jevtrice!!!!!
Quote from: varvarin on 29-11-2013, 11:42:25
Moram, jače je od mene. :lol:
Ako se ložim na neki komad, bilo šta gde Srbi pate i stradaju... u najmanju ruku sam sumnjiv, vučem na devedesete.
I podložan sam manipulaciji.
I to se kaže vrlo energično, skoro pa militantno. Fali poziv na denacifikaciju.
To je ono što mi je najviše zasmetalo kod gospođe Tasić.
Pa nisam ja to tako video. Kako ja vidim, ono što autorka želi da kaže je, banalizovano rečeno: ako se ložiš na komad gde Srbi pate i stradaju i ne postoji šira problematizacija rata, njegovih dubljih dimenzija, uzročnoposledičnih sklopova, ne pravi se neka slojevitija analiza o tome ko zašto i kako pati, ko u patnji profitira, ko se samo žali a u stvari mu je dobro itd., ako je sve to jednostrano, uprošćeno i namenjeno samo izazivanju prostačke, jeftine empatske reakcije, bez intelektualizacije pitanja koja su svakako složena, onda, da, to je pod jedan slabo pozorište, neusklađeno sa nekim zamišljenim nivoom koje danas može (i treba?) da ima, a i onda si sumnjiv u intelektualnom smislu, kao što su devedesetih bili sumnjivi intelektualci koji su spajali mitološke slike sa svakodnevnim ratovanjem, a i podložan si istoj manipulaciji kojoj smo bili podložni u mnogim situacijama. Mislim, ne ti, Varvarine, nego neki hipotetički ti, naravno.
Meni je ravno do Kosova za predstavu, ali mi se čini da je opljunut i Steva Jakovljević (uz ogradu da su to drugi rekli, ali što bi navodila ako se ne slaže?). Odmah sam se pitao jel' pljuvala i po seki Milici i dramatizacijama njenih dela. Sve u svemu, nije dobro pljuvati u ranu e da bi se zagadila, da ne govorim da nema gorih disidenata, od onih koji postaju legitimni komentatori.
Pa, ona je zapravo navela mišljenja kritičara iz vremena kada je Jakovljević objavljivao roman:
Quote
uprkos velikim mentalnim naporima, nisu nam dokučivi razlozi izbora inscenacije baš ovog romana, uzimajući u obzir da ga je ondašnja kritika uglavnom vrlo nisko ocenila. U ,,Istoriji srpske književnosti", Jovan Deretić navodi da Jakovljevićev roman karakteriše ,,diletantizam, reporterska površnost, rasplinutost, faktografizam, suvoparnost", u studiji ,,Srpski roman između dva rata" Stanko Korać ističe da ,,knjiga nije dosegla pravu meru umetničkog prikazivanja ratnih događaja i doživljaja" i da je ,,u izražajnom pogledu veoma siromašna", dok Đorđe Jovanović u članku objavljenom u uglednoj ,,Nolitovoj"ediciji ,,Književnost između dva rata" Jakovljevićevo delo označava kao ,,umetničko nemoćno, nezanimljivo i književno beznačajno". Ta umetnička nemoć romana je prevedena u sveobuhvatnu scensku impotenciju dramskog predloška predstave ,,Srpska trilogija". Ona se ogleda u svođenju radnje na površno nizanje vrlo konvencionalnih scena koje se odvijaju unutar...
E, sad, ja bih ovo o mentalnim naporima izbacio, ali ajde, u teoriji dobronamerno ukazuje da kritika u ono vreme nije smatrala predložak dobrim.
Quote from: Meho Krljic on 29-11-2013, 13:53:48
Pa nisam ja to tako video.
OK, a ja sam ovo video:
"...Tvrdimo da ta vrsta neproblematizovanog, jednostranog veličanja srpskog stradanja nije patriotska, već pseudopatriotska, vid političke manipulacije koja u ime patriotskih interesa zapravo grabi ličnu korist... "
Neproblematizovano veličanje srpskog stradanja je vid političke manipulacije.
Koja grabi ličnu korist.
Usput, da li problematizujemo srpsko stradanje tako što
moramo malo da pljunemo po onima što stradaju?
E pa, mnogo je.
Što je to mnogo??? Valjda se svi ovde gadimo plitkog pseudopatriotskog diskursa koji se koristi samo da bi čovek prodao knjigu/ kartu za predstavu/ dvd sa filmom, bez obaziranja na to koje su u teoriji dalje štetne društvene posledice pojednostavljenih, manipulantskih prikaza istorijskih događaja???
Ja naravno nemam pojma da li se dotična predstava može tako okarakterisati, ali principijelno ne vidim problem da se kritikuje gorenavedeno. Mislim, sigurno ne bismo film Američki Nindža doživeli kao ozbiljan umetnički rad sa patriotskim predznakom.
A šta bi bio DUBLJI PATROTSKI DISKURS?
Da sad krenemo da zapišavamo film MARŠ NA DRINU - jer tamo trče da poginu za domovinu, roman HAJDUK STANKO - jer dotični kolje Turke hladnim oružjem, i roman VREME SMRTI jer se ne vidi kako pati i austrijska strana?
Prolazi jedino SVETI GEORGIJE UBIJA AŽDAHU, jer tamo Srbi švercuju stoku dok se okolo puca.
Elem, ne bi preostalo mnogo, po ovim merilima.
Meho, loše je porediti sa American Nindža. Ustvari, moguće je 95% američke produkcije proglasiti pseudopatriotskom, pa to niko ne radi. Mislim da je Steva Jakovljević sevap pisac, jer posle njega nisam imao potrebu da čitam Ćosića (Dobricu). Bolje bi bilo da se složimo da je gđa. Tasić malo preterala, a da su reakcije neumerene.
Quote from: Meho Krljic on 29-11-2013, 14:08:49Pa, ona je zapravo navela mišljenja kritičara iz vremena kada je Jakovljević objavljivao roman:
Da malo cepidlačim, osim Đorđa Jovanovića, ostali nisu baš iz tog vremena, tj. i Korać i Deretić svoje su knjige objavili početkom osamdesetih...
E sad, zašto neko smatra da danas, posle trideset godina, ne bi trebalo glasno govoriti da je Jakovljević loš pisac? Ili mu se trilogija u međuvremenu sama od sebe popravila, ili ima neki drugi razlog?Quote from: Meho Krljic on 29-11-2013, 14:22:44
Što je to mnogo??? Valjda se svi ovde gadimo plitkog pseudopatriotskog diskursa koji se koristi samo da bi čovek prodao knjigu/ kartu za predstavu/ dvd sa filmom, bez obaziranja na to koje su u teoriji dalje štetne društvene posledice pojednostavljenih, manipulantskih prikaza istorijskih događaja???
Ja naravno nemam pojma da li se dotična predstava može tako okarakterisati, ali principijelno ne vidim problem da se kritikuje gorenavedeno. Mislim, sigurno ne bismo film Američki Nindža doživeli kao ozbiljan umetnički rad sa patriotskim predznakom.
:-|
Quote from: varvarin on 29-11-2013, 14:27:25
roman HAJDUK STANKO - jer dotični kolje Turke hladnim oružjem,
Kolje ih i vatrenim!
— Харамбашо!... Харамбашо!... Молим те, ходи овамо да видиш само... О, људи божји, ако ово није мушки — ја не знам шта је!... Молим те, харамбашо, дођи да видиш!... Ако ниси знао да се и пушком може заклати, а ти ходи!... Дођите да видите!
И харамбаша и хајдуци приђоше. Турчин беше ударен баш у саму јабучицу па, како ју је зрно разнело, изгледаше као да је заклан.
Ja svakako mislim da je kritičarka Politike preterala u domenu tona kojim je pisala, to sam već istakao.
Ono što bih dodao je da to što neko drugi ne proglašava 95% američke produkcije pseudopatriotskom ne znači da to mi ovde ne možemo legitimno da radimo. Ja sam ipak napisao pismo uredništvu Marvela, koje je ono i objavilo u magazinu Amazing Spider-man kada sam imao problem sa njihovim prikazivanjem ratova u Iraku i Afganistanu kao ratova za demokratiju. Dakle, ja mislim da je među prijateljima sve legitimno, nismo mi cenzorska komisija nego grupa gikova na forumu na Internetu.
Što se tiče Varvarinovog pitanja o tome šta je dublji patriotski diskurs, to je nešto što bi bilo zanimljivo diskutovati. Ja mogu da kažem da za mene recimo patriotsko umetničko delo može da bude ono koje se bavi problematikom nacije na način koji je istovremeno kritički ali i stimulativan u smislu da recimo ističe "sistemske" greške i negativnosti ali ih ne pripisuje nacionalnom mentalitetu nego aberacijama tog mentaliteta i implicira postojanje pozitivnog modela koji već jeste ili može biti element mentaliteta. Recimo, Maratonci Trče Počasni krug, iako se završava potpunim porazom individualnog i utapanjem u plemensko, ima momente u kojima prikazuje ljude koji se otimaju plemenskom ludilu. Ko to tamo peva recimo ima jasniji kontrapunkt, romski svirači su jasna suprotnost tim negativnim stereotipovima mentaliteta u Srbiji itd.
A propos klanja: Branko Ćopić je još eksplicitniji u scenama u romanu PROLOM.
I njega na lomaču! xdrinka
Ne dirajte Ćopića!!!
Ma hajde, Varvarine, sad ja treba možda da objašnjavam šta za mene znači Branko Ćopić?
Nego, evo drugog teksta koji je po meni napisan mirnijim tonom, a istovremeno ističe i pozitivne primere patriotske proze o I svetskom ratu - recimo Rastka Petrovića:
QuotePozorište, televizija i restauracija
AUTOR: ZLATKO PAKOVIĆ
Sentimentalističko štivo "Srpska trilogija", književnog diletanta, a izvrsnog botaničara, Stevana Jakovljevića, uprava Narodnog pozorišta u Beogradu izabrala je da, kao prilici najprikladnije, baš od njega skroji istoimenu pozorišnu predstavu kojom će - u susret jubilarnoj stogodišnjici početka Prvog svetskog rata i slavnog otpora srpske vojske austrougarskom zavojevaču, junačkim njenim bitkama na Kolubari i Ceru - obeležiti upravo i svoj praznik, Dan Narodnog pozorišta.
I izbor je ispunio svoje mogućnosti. Predstava o jednom herojskom dobu i pokolenju, neslavno je patetična i, uprkos angažmanu profesionalnih glumaca, diletantska. Sa suzama u očima, tremolom u glasu i groznicom u kostima, generalni ton i gest, svojski joj je davao njen glavni glumac, Ivan Bosiljčić, u ulozi, učesnika i svedoka, rezervnog oficira Stevana Jakovljevića.
Nasuprot, dakle, oporom heroizmu i nesentimentalnom duhu oslobodilačke borbe srpskih seljaka i školovane omladine, uprava Narodnog pozorišta u Beogradu, fermentisana proletos u bozi, do neba vapećeg kiča, predstave "Konstantin", ove se pozne jeseni, takođe palanački, raspekmezila u "Srpskoj trilogiji", u režiji Slavenka Saletovića. Ona je, naime, pokazala svoj bljutavi ukus i metiljavi svoj duh, ali, u središtu te kulturne institucije od najvišeg značaja za povest jednog društva, neminovno, i mnogo više od toga - otrovnu gnjilost najnovijeg srpskog patriotizma u državnoj kulturi.
Najpre, uprava je izabrala staru dramatizaciju Jakovljevićevog romana, koja je, na istom mestu, izvedena premijerno godine 1938, sada dramaturški doglaziranu rukom Slavka Milanovića. Nije bilo dovoljno izabrati neprikladno štivo, nego, dakako nekritički, i neprikladnu dramatizaciju. No, važno je da se ostvari suština kulturne akcije koju prilježno vodi i ova Vlada Republike Srbije, kao što ju je, doduše, destilovanijim sredstvima, provodila i prethodna, a to je restauracija.
Eto zašto ovoj upravi Narodnog pozorišta u Beogradu ni na kraj pameti nije moglo pasti da, na primer, za pomenuti praznik dâ da se režira predstava prema dramatizaciji izvanrednog romana Rastka Petrovića "Dan šesti", a da, na sablazan rodoljubačkim dušicama, i ne pominjemo to da bi sasvim u duhu jubileja bilo i izvođenje "Galicije" Miroslava Krleže, čija su dramska dela, između dva rata, u kraljevini, izvođena u tom istom beogradskom Narodnom pozorištu, pa bi to bilo u skladu s njegovom tradicijom, do koje je upravi tobož stalo. No, duh kritičke nostalgije ne može da dođe do daha od duha restaurativne nostalgije koji, kao guja žabu, guši naš pozorišni život već tri pune decenije, još od predstava "Kolubarska bitka", u režiji Arsenija Jovanovića, i "Valjevska bolnica", u režiji Dejana Mijača - prema delovima četvorotomnog romana "Vreme smrti", Dobrice Ćosića, najboljeg duha najgore vrste nacionalizma, obe izvedene u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, pa sve do ove i ovakve "Srpske trilogije" i, još diletantskije i kudikamo uticajnije, dakle opasnije, televizijske serije "Ravna Gora", scenariste i reditelja Radoša Bajića, čiji bi istinski naziv, prema njegovoj prethodnoj treš-seriji "Selo gori a baba se češlja", morao biti: "Četnici kolju nedužan narod i sarađuju sa fašističkim okupatorom, a Radio-televizija Srbije snima epsku sagu o njima kao antifašistima".
Ovde, u istorijskom osvrtanju, ali i povesnoj perspektivi, nalazim mesta i za dve lične note. Kad pominjem evidentirane pokolje koje su pripadnici Ravnogorskog pokreta, pod vođstvom Dragoljuba Draže Mihailovića, masovno vršili i nad nesrpskim, poglavito muslimanskim, i nad srpskim stanovništvom, pitam se kako će u seriji pod glorifikacijskim naslovom "Ravna Gora", oni biti prikazani ili prećutani. Na primer, četnički genocid u Foči, koji ne osporava čak ni glavni promotor Mihailovića kao heroja, Vuk Drašković, koji doista političku dlaku svako malo menja, ali ne i četničko-restaurativnu ćud, ili onaj pokolj u Vraniću, nadomak Beograda, ali i nebrojeno mnogo drugih ubistava sličnih onom ubistvu nedužnih mojih predaka, prababe i pradede, Ljubinke i Milojka Jevtića, člana Demokratske stranke, koje su četnici iskasapili u jednoj šumi u Gornjoj Toplici, a njihovoj deci, koja će zbog toga ubrzo otići u partizane, zabranili da ih sahrane.
Kada je, u pola noći, njihov zet a moj deda, Đorđe Mišić iz Struganika, otkopao njihove leševe da ih tajno prenese na groblje, Ljubinka je, sa desetak dubokih proboda od noža i napola odsečene ruke, tek tad izdahnula. Taj hropac jedne nedužne žene, klane na pravdi boga, momenat je najviše napetosti i u istoriji takozvane Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini i u grotesci naše savremene restaurativne nostalgije. Lujza Mišić, rođena Krikner, dugoveka supruga vojvode Mišića, tokom Drugog svetskog rata nikada nije progovorila ni reči svog maternjeg jezika s nekim od okupatora. Taj muk jedne žene, momenat je najviše napetosti u drami kritičke nostalgije.
- See more at: http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/pozoriste_televizija_i_restauracija.1079.html?news_id=271962#sthash.6DfSFIld.lXXOBf2t.dpuf (http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/pozoriste_televizija_i_restauracija.1079.html?news_id=271962#sthash.6DfSFIld.lXXOBf2t.dpuf)
Ako smo dosad i mislili da je kritika Ane Tasić bila oštra... :lol:
Quote
Utočište besmisla
Nenad Obradović | 29/11/2013
Uz premijeru predstave Srpska trilogija, u režiji Slavenka Saletovića, i opasnu malograđansku matricu kojoj svjedočimo uz recentne, 'patriotske' predstave Narodnog pozorišta u Beogradu.
U godini pred obilježavanje stote godišnjice od početka Prvog svjetskog rata, kada se u javnosti ponovno otvaraju teme uzroka i posljedica Velikog rata, Narodno pozorište u Beogradu obilježilo je dan osnivanja, 22. novembar. Ova dva događaja dovodim u vezu silom prilika, budući da je u povodu dana osnivanja Narodno pozorište upriličilo izvedbu predstave Srpska trilogija, prema romanu Stevana Jakovljevića i u režiji Slavenka Saletovića, koja za temu uzima boravak srpskih vojnika na Solunskom frontu, pred kraj rata. Odmah na početku ove kritike želim naglasiti da je riječ o sramotnom igrokazu koji slijedi poetiku državotvornog i anakronog Konstantina, dakle o predstavi popularizirajuće naravi koja jedinu svrhu nalazi u samosvojnoj zloupotrebi povijesti u dnevno političke (čitaj patriotske) svrhe.
Kič u umjetnosti oduvijek je bio odraz kreativne nemoći, efekat prikazanog bio je važniji od esencije prikazanog onda kada je umjetnost zadovoljavala želje palanke, kada je podilazila malogađanskom načelu. Kada je riječ o teatru, u suvremenoj teoriji problematiziranja reprezentacije, bezidejno je teatarsku igru svoditi na priču. Teoretičar umjetnosti Samuel Weber zaključuje: ,,teatar se ne može usporediti s 'pričom': teatar je obično ono što se ne može ispričati, događaj koji izmiče mogućim narativizacijama". Ta pukotina u interpretativnoj razini teatarske reprezentacije ključno je mjesto na kazališnoj sceni, u dramaturškom smislu riječ je o onome što Benjamin naziva navođenjem teksta. Drugim riječima, pravocrtna i bezizražajna priča danas u teatru ne znači ništa više od školske recitacije pred prepunom salom zadivljenih roditeljima koji aplaudiraju svojoj djeci.
Izvedba predstave Srpska trilogija razotkrila je anakronost našega teatra, preopterećenoga mitovima i narativima srčanog patriotizma, i u isto vrijeme tako neosjetljivog na socijalnu tematiku ili nedavnu ratnu prošlost. Ta restriktivna i prisilna funkcija (Foucault) koju je prigrlio naš teatar u posljednje vrijeme označuje suštinsko udaljavanje kazališta od potrebne reakcije na društveni momenat koji ga okružuje, udaljuje njegov kritički potencijal vindikativnim metodama upiranja prsta u nedovoljno osvješteno građanstvo nespremno da shvati svoju tužnu sudbinu vječnog vapaja nad srpskom sudbinom. Predstava, dakle, ne problematizira moguće implikacije na temu ratnih žrtava i stradalih vojnika, ratnih strahota i svjetske klaonice koja u smrt nosi milijune ljudi, već pred gledateljima razoružava vlastite frustracije vjekovne urote protiv srpskog naroda koji, da podsjetimo na riječi Dobrice Ćosića, ima više dobitaka u ratu nego li u miru (adaptator teksta Slavko Milanović napisao je u uvodnom tekstu za predstavu da se nada da će Srpska trilogija potaknuti mlade da se upoznaju sa stradanjem i preporodom srpske vojske!).
Scena je pretvorena u rov na Solunskom frontu, scenografija je posložila sve ratne momente, kostimi su dati u stilu osobenosti svakog lika na sceni, dok je glazba previše napadna i podređena herojskoj tematici. Tako su svi likovi, u kolopletu vojnika i zapovjednika koji jadikuju nad srpskom sudbinom, tek nerazrađene skice dostojne današnjih bezidejnih promotora patriotizma bez ijedne ideološke ograde. Riječ je o karikaturalnom pristupu likovima što predstavi daje hladan ton, bezidejnu sadržajnost u kojoj nema mjesta za bilo kakav dublji i sveobuhvatniji dekonstruktivi postupak u razgradnji mita o srpskoj stoljetnoj ugroženosti. Stoga, glumci nisu mogli dati puno. Ivan Bosiljčić kao potporučnik Stevan ima puno od otresitog stava jednog ratnog zapovjednika ali njegova je pojavnost na sceni karikaturalna jer ne iznalazi dublje motivacijsko opravdanje u izvedbi svoje uloge. Vuk Kostić, pak, kao po običaju gubi se između hladnoće u pojavi i nedovoljno jasne dikcije na sceni, dok Milenko Pavlov igra na kartu duhovitosti. Sasvim bezidejno, neartikulirano, s velikom dozom afektacije nastupaju u ulozi vojnika sa fronte i drugi glumci čije se uloge kreću u praznom hodu nesnalažljivosti i, uslijed manjka redateljske predvidivosti, grubog karikiranja. Sve to ostavlja dojam nedovoljne uvjerljivosti, glume koja na sceni ima iritantan, napadački ton zbog svoje pretjerane konvencionalnosti i vaporozne geste, glume koja ne umije, i ne smije, igrati po rubu zacrtane i predvidive normativnosti.
Sve recentne predstave, koje smo u protekloj godini gledali u Narodnom pozorištu, ostajale su na razini incidenta. Pisao sam o mnogima, pa se za ovu priliku valja usredotočiti na predstave grube banalizacije kazališne scene u povijesnom ključu (Konstantin, Njegoš nebom osijan, Srpska trilogija) i, tom prilikom, podsjetiti na sramotnu reviju udvorica koju smo mogli vidjeti na premijeri milijunski skupe predstave Konstantin koju sam u Zarezu ocijenio kao prekrajanje suštine umjetničkog djela i njegove kritičke pozicije u društvu, kao patriotizam doveden do "nihilističkog realizma". Zašto se otvoreno, jasno i glasno, nakon toliko promašaja ne kaže da je teatar u središnjoj institucionalnoj kući u Srbiji postao bolno anakron, bez socijalne osjetljivosti i društvenog angažmana, gdje je mogućnost problematizirajuće izvedbe utišana kukakvičlukom? Više puta sam ponovio, i valja naglasiti još jednom, da je riječ o prizorištu banalnosti čija se potentnost hrani izvedbenim trikom, izvan pojmovnosti o tezi da se umjetnost gradi i razvija kroz stalno povećavanje mogućnosti reprezentacijskih shema, a ne kroz afirmaciju patriotskog kiča.
Srpska trilogija nema baš previše veze s današnjim kazališnim trenutkom, prije se radi o izvedbi koja zadovoljava odabranu političku elitu (sličnu je svetkovinu potpisnik ovih redova gledao i prije nekoliko nedjelja u povodu 200 godina od Njegoševa rođenja u predstavi Njegoš nebom osijan, čija se izvedba zasnivala na uvodnoj zdravici Matije Bećkovića i režijskim vježbama iz patriotizma Ivane Žigon uz koreografski sramotnu smotru neinventivnog plesa). Znam samo dvije stvari. Ponajprije, ovako sramotan igrokaz u svakoj kritičkoj zajednici bio bi predmetom podsmjeha, čak mislim da nešto ovako besmisleno nikada ne bi mogli vidjeti na sceni bilo kojega europskog kazališta. Nadalje, patriotska umjetnost u Srbiji zauzima primat. To nema nikakve veze s novim ministrom kulture, niti smjenom jednog od savjetnika ministra koji se nekoć zalagao za kulturni ustanak, već više s našom bojažljivom šutnjom koja spava dubokim snom u patriotskom grču prepunom mitova. I dok se sasvim blizu nas vrši iskopavanje najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata na tlu Europe, u isto vrijeme, nacionalni teatar u Srbiji slavi smrt kao herojstvo u odbrani jednog napaćenog naroda i na taj način, sasvim sigurno, postaje utočište besmisla i opasne revizije.
Peščanik.net, 29.11.2013.
koliko vidim, svi sem Aleksija nisu ni gledali ovo - mislim da je Sagita pešla na nov debatni nivo
Quote from: varvarin on 26-11-2013, 16:07:24
Tvrdimo da ta vrsta neproblematizovanog, jednostranog veličanja srpskog stradanja nije patriotska, već pseudopatriotska, vid političke manipulacije koja u ime patriotskih interesa zapravo grabi ličnu korist... "
Ukratko, koliko ja vidim, bez gledanja predstave - žena je do pola u pravu.
Druga polovina, koju ona ne spominje, jeste da 99% srpskog pozorišta funkcioniše po donekle obnutim pravilima - samo izbaciš patrijotsko i srbsko, ostaviš jednostrano veličanje stradanja pod srpskim totalitarnim sistemo i voila - dobio si beogradsko pozorište u krugu dvojke
dakle, ako je ova trilogija u stvari samo tom mazohizmu dodala nacionalni predznak - onda zaslužuje kritiku, pod uslovom da se jasno stavi do znanja da za tih 99% mož se napiše: '' vrsta neproblematizovanog, jednostranog veličanja stradanja demokratskih progresivnih snaga, nije liberalna, već pseudoliberalna i pseudoevropska, vid političke manipulacije koja u ime evropskih interesa zapravo grabi ličnu korist
itd itd
tako mogu da se složim i sa Mehom, i da njega preslovim u slučaju tih 99%, koje se ovdje izvrću da bi iskoristili istu glupost o žrtvi, samo u patriotske svrhe
Quote from: Meho Krljic on 29-11-2013, 13:53:48
ako se ložiš na komad u kojem Biljana Srbljanović pati i strada i ne postoji šira problematizacija rata, njegovih dubljih dimenzija, uzročnoposledičnih sklopova, ne pravi se neka slojevitija analiza o tome ko zašto i kako pati, ko u patnji profitira, ko se samo žali a u stvari mu je dobro itd., ako je sve to jednostrano, uprošćeno i namenjeno samo izazivanju prostačke, jeftine empatske reakcije, bez intelektualizacije pitanja koja su svakako složena, onda, da, to je pod jedan slabo pozorište, neusklađeno sa nekim zamišljenim nivoom koje danas može (i treba?) da ima, a i onda si sumnjiv u intelektualnom smislu...
:lol: :lol: :lol:
Pošto predstavu nismo gledali mi zaista debatujemo o principima.
A svakako da se slažem da nekakva umetnost koja razmatra stradanje građana jednostrano, plitko, bez šireg zahvata i dubljeg, jelte, problematizovanja jednako ne može da se nazove ni dobrom ni poželjnom.
Bato, nemoj sad da padneš u nesvest, ali slažem se sa tobom u svemu sem u procentima, tj. tih tvojih 99% apsolutno je preterano optimističko gledanje a stvari se više kreću oko fifti-fifti sa tendencijom pada za (pseudo)liberale. Mislim hej, pa Narodno pozorište je bar u krugu dvojke...
Za prvu koleginicu po forumu: Zašto bi trebali bilo šta da objašnjavate?
Mada, mislim da je autor prilično neselektivno pomešao pozorišni komad i Radoševu seriju.
Za drugu koleginicu po forumu:
Ovaj prilog upravo je esencija idejnosti PEŠČANIKA.
Da se razumemo. Komad nisam gledao i moguće je da je loš, bezvredan, čisto sranje.
Za Jakovljevičev roman imam malo bolje mišljenje, ali ne pada mi na pamet da se svađam oko toga.
Ali... Poenta je ovde:
...I dok se sasvim blizu nas vrši iskopavanje najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata na tlu Europe, u isto vrijeme, nacionalni teatar u Srbiji slavi smrt kao herojstvo u odbrani jednog napaćenog naroda i na taj način, sasvim sigurno, postaje utočište besmisla i opasne revizije.
Zanimljivo, kako se okupljaju da udare po onome što se nekad zvalo patriotizam.
E sad, ako zbog iskopavanja najveće masovne grobnice treba da prestanem da se klanjam onima koji su izabrali smrt u borbi, i da se stidim kad pomislim na njih... to neće proći.
VIVA LA MUERTE! (da, znam da je to poklič frankista.)
Ja ne mislim da je ideja treba da se stidiš što ceniš nečiju žrtvu, nego više da je ideja kako je žrtvovanje života u borbi samo za sebe dovoljan patriotski čin suviše prosta i da u istorijskoj perspektivi gura našu naciju u žrtve koje ne donose toj naciji berićet a i mogu se izbeći. Drugim rečima da je "bolje grob nego rob" sjajna parola od koje svima nama srce zakuca bržije, ali da to ne znači da odmah i uvek treba da biramo smrt kao rešenje za probleme, kad nam je na raspolaganju mnogo drugih opcija itd.
htjela si da kažeš ''pesimističko gledište''! 8)
možda pretjerujem s procentima, nije baš ni da pratim pozorište, ali meni npr ni D. Kovačević nije neki kritički ali stimulativan nacionalni dramaturg, ja i njega svrstavam u pseudoevropejstvo
mislim, jbg, kad političku grupu s kojom se ne slažeš utrpaš u mrtvačko preduzeće za prepakivanje ''robe'', tu ne može suštinski da bude druge dimenzije tog ''kritičko-stimulativnog'' ideala
Quote from: varvarin on 29-11-2013, 15:10:56
Ovaj prilog upravo je esencija idejnosti PEŠČANIKA.
Ali... Poenta je ovde:
...I dok se sasvim blizu nas vrši iskopavanje najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata na tlu Europe, u isto vrijeme, nacionalni teatar u Srbiji slavi smrt kao herojstvo u odbrani jednog napaćenog naroda i na taj način, sasvim sigurno, postaje utočište besmisla i opasne revizije.
pa dobro, to je Peščanik, nije ništa novo
inače, meni su fascinantne te fraze ''najveće xxx poslije WWII'', znaš kao najveće nešto ALI da zanemarimo 5 hiljada godina istorije civilizacije
što se tiče toga, mislim isto i za Bljesak i za Srebrenicu i za OVK, to su sitne stvari šta se sve činilo na Balkanu
Pošto sam gledao to na TV, a većina kaže kako nije, reč je o najobičnijem recitalu.
Što se tiče svih ovih stavova oko denacifikacije tj. desrbizacije genocidnih stvorova koji hodaju zemljom i tupi su u glavu i odazivaju se na ono Srbin, predlažem par demokratskih mera koje će nama svima pomoći da što pre prevaziđemo nastale probleme i uđemo u EU sa ostalim civilizovanim narodima kao što su Hrvati i Bugari i ini demokratski i prosvetljeni narodi kojima smo stalno mi pravili probleme i za vreme prvog i drugog rata (onog svetskog).
Prvo: sve knjige o srpstvu spaliti na lomači
Drugo: one koji se izjašnjavaju kao Srbi, obeležiti nekim znakom, recimo, žuta traka sa krstom i četiri s
Treće: uskratiti pravo glasa svim potomcima onih koji su ratovali bilo kad a samo ga dozvoliti onome ko je bio pacifista i dezertirao ili pripadao snagama civilizacijski nastrojenim kao što Nedićeva ili Ljotićeva družba, uz dva svedoka pripadnika Vermahta da je bio odan i dobar drug
Četvrto: one za koje se sumnja da se ne mogu prevspitati poslati u posebne ustanove ograđene žicom na tanku čorbu i koricu hleba, gde bi obavljali društveno koristan rad, dok se ne nauče kako je rat grozan i pogrešan, nacionalizam loš a demokratija budućnost.
Toliko.
Ovo bi moglo biti platforama za nove demokratske snage, pošto su ove stare posustale čim su nacionalni elemnti nanovo digli glavu.
Bravo. S ovim će se i Varvarin složiti.
stare demokatske snage su imale sličnu taktiku
1. zatvorili su NBS i kao renovirali istu jedno 5-6 godina, nakon čega smo tek shvatili kako simpatičan čovjek je direktor najvažnije institucije što se knjiga tiče. O neobilježavanju pola vijeka od Andrićeve Nobelove nagrade da ne govorimo.
2. Nisu im baš stavili žutu traku, dovoljna je bila svakodnevna medijska satanizacija
do 3. i 4. nisu stigli, ali svakako će jednog dana doći na red...
Iz Narodne biblioteke su sa pravom pobacali sve onestare knjige u kontejnere! Sramota što ih nisu dali u stari papir, za reciklažu. Šta će nama nešteo iz 18 i 19 veka? nešto iz kraljveskh kuća, ako je na ćirilici! To je demode, to je pase.
Što se tiče onog sa tankom čorbom, nisi skoro bio u pozorištu vdim, ali nisi ni pored neke narodne kuhinje.
vidiš, nisam primjetio da su narodne kuhinje u stvari bile početak gradnje takvih ustanova, samo dodaš bodljikavu žicu i prinudan rad
te narodne kuhinje su kao 2u1, radi praktičnosti može lako da se transformiše
Još uvek se skupljaju čaure posle pucnjave.
Doduše, tekst je izvorno objavljen u Kulturnom dodatku POLITIKE, ali tamo ga nema u elektronskoj verziji:
http://www.standard.rs/polemika-o-srpskoj-trilogiji-2-ili-zeljko-cvijanovic-u-senci-velikog-brata.html (http://www.standard.rs/polemika-o-srpskoj-trilogiji-2-ili-zeljko-cvijanovic-u-senci-velikog-brata.html)
POLEMIKA O SRPSKOJ TRILOGIJI (2) ILI ŽELJKO CVIJANOVIĆ: U SENCI VELIKOG BRATA
"...Šta je to što u interpretacijama Prvog svetskog rata ujedinjuje nekadašnje komuniste, deo današnjih liberala i bošnjačke šoviniste? ..."
Kako niko od nas i dalje nije gledao predstavu, ostaje nam da nastavimo sa apstraktnim, načelnim diskutovanjem. Meni, naravno ideja da se istorijska istina može upotrebljavati na socijalno odgovoran ili socijalno neodgovoran način uopšte nije nebulozna. Citirajmo bitan deo teksta:
QuoteElem, zbog srpskih zločina iz 90-tih godina pesma Tamo daleko ne može više da bude čisti vapaj srpskog vojnika sa Krfa za svojom zemljom, a da ne bude kontaminiran događanjima iz 90-tih. Otuda je za Medenicu i proboj Solunskog fronta verovatno samo priprema za masakr u Srebrenici, a godine između tek rezultat pređenog puta od jedne do druge tačke. Rigidnim praksama poznata su takva tumačenja prošlosti kada se ona kontekstualizuje događajima koji su se dogodili kasnije. Na Moskovskim procesima ,,izdajnicima" je naknadno ceo život bivao kontekstualizovan kao izdaja, čak i godine u kojima su ubijali druge ,,izdajnike" zajedno sa Staljinom. Istovremeno, unutar antisemitskog diskursa Jevreji ubice Hrista ne postaju onog trenutka kad je on izdahnuo na krstu, već stotinama godina kasnije, kada je počeo progon Jevreja. Da li ,,promena istorijskog konteksta" pesme Tamo daleko može da izdrži kriterijum univerzalnosti? Kada bi bilo tako, i izgovaranje hrišćanske molitve za oprost grehova bilo bi tendenciozno jer je njen ,,istorijski kontekst suštinski promenjen" nebrojenim ubistvima Inkvizicije, koja je umirućima na lomači čitala baš tu molitvu. Šta bismo sa ,,istorijskim kontekstom" hrvatske himne, koja se pevala u Jasenovcu, isto onako kako se danas peva u Saboru jedne članice EU?
Ja mislim da se stvari mogu gledati sa obe strane i naravno da mogu da zamislim, čak priželjkujem pozorišnu predstavu/ film/ strip/ videoigru koji će srpsku, jelte, golgotu iz prvog svetskog rata prikazati kao mučenički, herojski proces iz kog je poražena, ponižena i desetkovana nacija izašla actually jača nego pre, sa državotvornom vizijom i obnovljenom životnom energijom. Ali isto tako mogu da zamislim pozorišnu predstavu/ film/ strip, pa i, eh, videoigru u kojoj se o mučeništvu i heroizmu piše manipulatorski i tendenciozno, iz nacionalističke vizure prevaziđene pre stotinak godina sa otužnim a grčevitim držanjem ideje da su vrednosti iz prošlosti po definiciji nešto čemu se moramo vraćati, ne da bismo od njih učili već da bismo ih nekritički primenjivali na današnje mnogopromenjene okolnosti, pa i da se takvo umetničko delo koristi primitivnim umetničkim jezikom, gde se i neki nacionalni simvoli poput pesme Tamo daleko upotrebljavaju kao propagandne alatke u građenju jedne uskonacionalističke i nacional-paranoidne slike sveta.
Hoću reći, tematski fokus umetničkog dela ne čini umetničko delo dobrim ili lošim. Umetnički rad ga time čini.