Svrab truleži duše ugušene hlorofilnom krpom svakodnevne gmizavo sluzave borbe da nebudem ta, izmigoljio se ...
Izbio na vrhu crne dlakave ispeglane uredno prezentovane vecernje odore, masi na divljenje, perom nikada nepoletenim zaustavljen kao i ja, vrisnuvši bezglasno HOĆU!
Šaka na usnama zaustavlja nebrojani put reč koja izgovorena nikada vraća se u želudac da kiseliće se tmuri u sluzi očaja ćuteći večno.
Mišići napeti pokrenuše usedeli skelet trgnuvši ga iz pećine tmine okovan sluzavo zelenom nedefinisanom masom, trofiran... baciše ga nazad na dno.
Aaaaaaa... um vrišti tako bezduha slika prezenta društvu. Ugušena večito nedokazanom misli gore pomenutog uma, nekada nečuta, bezdaha, tiha.
Maloumova viđena, tišinom zatrpana misao vriska, ćuti glasno strahujući od podsmeha mase koja se klanja savršenstvu stranica kocke, kriva deformisana nezagađena mišlju drugih.
Sedi tu, u rupi, sama, bezglasa umazana strahom različitosti!
Osta.