Mladi novinar ulazi u veliku ručavaonicu narodne kuhinje. Ljudi sede za stolovima, ćute i jedu. Većina ih je starih, ali ima i mladih osoba. Neuredni i smrdljivi, sede i ćute. U uglovima stoje kuvarice sa velikim kazanima čorbe. Mladi novinar prilazi stolu gde sedi stari čovek duge kose i brade. Obučen je u sivu debelu jaknu i ima kapu na glavi. Masna kosa mu je slepljena oko ušiju, a duga čekinjasta brada mu je suva i tvrda kao drvo. Gleda u neku tačku neodređeno, i brlja kašikom po čorbi. Primećuje novinara tek kad ovaj sedne pored njega.
-Dobar dan, gospodine. Ja sam novinar Večernjih novosti. Došao sam ovde da saznam nešto o posetiocima narodnjih kuhinja. Možete li mi reći nešto o sebi, odakle ste, kako se zovete, i kako ste došli ovde?
Stari čovek se nakašlja i obriše se rukavom, pa onda pogleda u novinara. Oči su mu bile sitne a koža na licu tvrda i puna bora. Imao je velik nos i tanke usne obavijene brkovima. On se zagleda kroz prozor i poče pričati.
-Zovem se Mirko Petrović, imam 51 godinu. Šta da vam kažem...khm...bio sam dobar ja...imao sam ženu i dvoje dece...to je bilo pre 30 godina...imao sam dobar posao u štampariji...sve je teklo fino...a onda jednog dana, dok sam stajao pored štamparske mašine, nešto se promenilo u meni. Želeo sam promenu u mom životu. Bližio se kraj radnog vremena, i otišao sam u šetnju uli*. Kiša je padala a iz kanalizacionih ploča je izbijala para. Psi lutalice su lizali prljavu vodu sa ulice i kevtali. Nije mi se išlo kući i mislio sam da odem negde. Blizu štamparije je bio neki noćni klub, ne sećam se kako se zvao, ali svetlela je reklama 'Vanda-prijateljica noći, samo za vas večeras'. E tako sam ušao unutra i seo za sto. Klub je bio zamračen i unutra je nekoliko ljudi sedelo i pilo. U jednom uglu je sedeo debeli harmonikaš i svirao je neke tugaljive melodije. Pozornica je bila pokrivena ljubičastom zavesom, a u sredini se nalazila stolica sa nameštenim mikrofonom. Prišao mi je konobar i ja naručih pivo. Zapalio sam cigaretu i počeo gledati na pozornicu. Polako se zavesa poče otkrivati i kroz nju izađe žena u crnom kostimu. Imala je dugačku crvenu kosu i prelepe crne oči. Počela je koračati ka stolici pa je sela i uzela mikrofon.
-Pozdrav, moji usamljeni obožavatelji. Zovem se Vanda, i večeras ću vas zabavljati.
Ljudi je pozdraviše mlakih aplauzom. Ona poče pevati.
'što si tužan, dečko lepi,
daleko si, znam,
daleko sam i ja,
da li su usne tvoje,
prošle želju za mojim polju*ima,
ili te je mesec plavi,
sjajan i velik,
uzeo nekoj drugoj,
nemoj očajavati,
srešćemo se opet,
ti i ja,
pod mlečnim svodom,
u jednom zagrljaju,
zbogom ljubavi moja'
Vanda ustade sa stolice i stavi nogu na nju. Počela se skidati i šetati oko stolice. Ljudi su uzbuđeno pljeskali i dobacivali joj. Posle predstave, prišao sam joj i zamolio je da izađe sa mnom na kafu. Ona je pristala, i od tada smo se počeli družiti. Odlazio sam kod nje kući. Tamo me je bičevala i jebala me u dupe vibratorom. Voleo sam to što mi radi, i uvek sam se vraćao za još. A moj posao je zbog toga trpeo, kao i moja žena. Dobio sam otkaz, a žena me je napustila. Ipak, ostao sam sa Vandom. I jednog dana mi je rekla, evo sećam se kao da je juče bilo, 'Mirko, mi ne možemo ovako više...ja..dobila sam poziv u drugi grad, u novi klub, moram te napustiti'. Nisam mogao to da prihvatim, sve sam dao za nju, i još uvek se nadam da će se vratiti i da će sve biti kao pre.
-Čudna priča, gospodine Mirko.
-Jeste.
U tom času u ručavaonicu uđe jedna odrpana baba i sede pored Mirka. On je pogleda iznenađeno.
-Vanda? To si ti? Znao sam da ćeš doći?
-Ja vas ne poznajem, oh, bože, koliko ludaka ovde ima...
Joj Kleme... Ovo može mnogo bolje...
Negde brzaš, negde preteruješ sa opisima...
Pokušaj da pišeš kroz sećanja, da izgradiš atmosferu.
Ovako deluje kao članak iz "Kurira".
Priča počinje sa korišćenjem sadašnjeg vremena a onda se na jednom mestu bez vidnog razloga pređe u perfekt. Meni je to dovoljno kardinalna greška da mogu da primetim kako joj je potrebna temeljita prerada.
hvala na komentaru meho taj jedan pasus je problem trebam ga ispraviti
:-x