Mislim da je David Mitchell zaslužio svoj poseban topik posle tri romana u kojima se vrlo ozbiljno bavi fantastikom.
Pročitao sam THE BONE CLOCKS, novi roman Davida Mitchella koji je na shortlistu za ovogodišnju Man Booker nagradu. Ovo je ponovo roman vredan višegodišnjeg čekanja, žanrovski rollercoaster u kome pored svojih tradicionalnih SF upliva u mejnstrim prozu, Mitchell koketira i sa fantasyjem, s tim što nikada do kraja ne otkriva da li je on ovde prisutan kao istinski deo sklopa događaja ili kao znak kolektivne demencije glavnih junaka.
Ipak, taj fantasy aspekt igra dovoljno značajnu ulogu da je roman u Guardianu recimo recenzirala Ursula Le Guin a nadam se da če Laguna angažovati dobrog prevodioca za srpsko izdanje jer roman donosi nekoliko izvedenica iz tog fantasy-magijaškog segmenta kojima treba očuvati i poigravanje i senzualnost engleskih izvornika.
Narativ je ponovo epizodičan ali zapravo vrlo kontinuiran i koherentan, u rasponu od osamdesetih do sredine četrdesetih godina ovog veka kada je svet na ivici apokalipse usled energetske i ekološke krize.
U međuvremenu, Mitchell izlaže priče grupe likova među kojima se izdvaja Holly Sykes kao ključni jer ona izlaže prvo i poslednje poglavlje. Sva ostala pogavlja nose neki drugi likovi iz njenog života, a ako se vodimo primerom minjona Vrooman Problem koji je izdvojen iz Mitchellovog romana NUMBER9DREAM ovde se svakako kao najutonominija može istaći pripovest pisca Crispina Hersheya koju bih mogao da zamislim i kao vrhunsku samostalnu novelu.
Ono što je ključno kod Mitchella jeste upravo veština da izgradi briljatne detalje i celine unutar celine a da nijedna od njih ne izgleda kao višak ili lepo oblikovani kancer koji narušava celovitost dela.
Paradoksalno, ono što bi se moglo ispostaviti kao neuralgična tačka ovog kvintesencijalno mitchellovskog romana jedino može biti upliv fantasyja koji romanu daje jasnu horizontalnu koheziju ali bi pojedinim čitaocima mogao remetiti njegovu vertikalu, kao sloj koji nijemorao biti tu.
Nisam imao problem sa tim iako zapravo ne volim fantasy, i znao sam da će moj čitalačko strpljenje biti nagrađeno time, i prihvatio sam taj segment kao Mitchellovu borbu sa ličnim demonima i pokušajem da estetizuje jurodivost zbog susreta sa autizmom koji ima u vlastitoj okolini.
No, ako se fantasyju priđe i u najčistijoj formi žanrovskog ugođaja, Mitchell ga je ispisao sa izuzetnim osećajem za detalje, situacije i razvijanje napetosti.
Mitchellov rukopis je na mikronivou vrlo dickensovski ali su strukture kojima se služi često vrlo pynchonovske i tom raduje jer ostavlja utisak pisca koga nisu zaoišli savremeni filmski uticaj svođenja narativa a opet je očuvao literarni zamah književnika koji ne razmišlja o drugim formama i slobodno se kreće kroz svetove svojih junaka.
Mitchellova postmoderna crta u ovom romanu postiže suptilne vrhunce kroz stvaranje ubedljivih detalja koji su izmaštani, mada čitaocu ne bodu oči, i kasnije vrlo fino igraju svoju ulogu. Za razliku od Cronenberga u romanu CONSUMED koji se koristi sličnom tehnikom izmišljajući detalje kako bi plasirao svoje poente do tačke da neke činjenice deluju izmišljeno (poput japanskog porno serijala ELDERLY CAREGIVER) kod Mitchella je to upravo obrnuto, za neke izmišljene detalje zbog njihove uverljivosti čitalac ne veruje da ne postoje.
Slično CLOUD ATLASu i GHOSTWRITTENu, THE BONE CLOCKS je roman koji ostavlja utisak više pročitanih knjiga iako je u pogledu sklopa događaja bliži DE ZOETU mada opet daleko od jednostavnosti SWANa.
Pročitao sam GHOSTWRITTEN Davida Mitchella. Reč je o njegovom debitantskom romanu iz 1999. godine, vrlo zanimljivom žanrovskom toboganu koji donosi karakterističnu višeslojnu priču, sa nizom naratora i mozaičnu strukturu koju će dovesti do savršenstva u ATLASU OBLAKA. Doduše, uprkos svim stilskim ekepsrimentima kojima je sklon u svojim romanima kao NUMBER9DREAM, recimo, Mitchellov opus ukupno uzev ipak većinom čine celoviti romani sa kakvim-takvim jedinstvom radnje.
GHOSTWRITTEN je u tom smislu najlabaviji. On u sebi nosi utisak celine i zbilja jeste celina, međutim njegova poglavlja zaista funkcionišu i kao zasebne novelete i mogu ih zamisliti kao vrlo efektna samostalna dela. To smatram jednim suštinskim nedostatkom ovog romana na formalnom nivou, no ne mogu da mu nađem ikakvu primedbu kao čitalac. Naime, utisak da imamo posla sa romanom postoji, stilovi su različiti ali je rukopis u suštini konzistentan, sama priča je izvanredna, no čini mi se da bi neko neosetljiv na literarni užitak mogao da se veže za tu jednu formalnu primedbu.
GHOSTWRITTEN je impresivan debitantski roman i svakako jako kvalitetno delo i u poređenju za poznijim radovima zrelijih pisaca. Ovu formalnu raspuštenost koja dopušta da delovi romana stoje samostalno, Mitchell više nije ponovio, premda svaki njegov roman obiluje kraćim pričama koje se mogu osamostaliti.
Pročitao sam HILJADU JESENI JAKOBA DE ZUTA Dejvida Mičela. Laguna je izdala ovaj roman u solidnom prevodu i ovaj roman je odličan companion piece uz Endovu TIŠINU i rekao bih da je Mičel bez ikakvog skrivanja išao Endovim putem, i taj roman je njemu i zvanično jedan od omiljenih.
Endov stil je tvrđi i hermetičniji, svakako daleko konciznji i stroži dočim Mičel piše raskošno, nudeći widescreen verziju Endovog sveta i ponavljajući neke od motiva iz svoje proze, kako na nivou tema unutar priče tako i na planu stila.
Mičelu je stil na prvom mestu, ali bez ikakve sumnje uspeva da stvori emociju i prenese moćnu priču postižući ne samo stilske ukrase već i sve one utiske koje stilovi kojih se dotiče treba da proizvedu. roman se kreće između istorijske hronike i ljubavnog romana sa snažnim uplivom horora u pojedinim deonicama.
Slično ATLASU OBLAKA i DE ZUT deluje inspirativno za eventualni film s tim što je ovoga puta jasnije kako bi se postavila filmska priča, doduše pojedini stilski senzibiliteti bi morali da se ujedine.
U svakom slučaju, Mičel je vrhunski pisac savremenog mejnstrima, jedan od onih koji uspeva da preplete hrabrije stilske zaokrete sa atraktivnim narativima. Nadam se da će i njegove ostale knjige vremenom postati dostupne kod nas.
Pročitao sam NUMBER9DREAM Davida Mitchella. Ne razumem se u izdavačku politiku i da li je prodaja prava za strane romane takva da su pisci manje-više vezani za jednog izdavača, ali NUMBER9DREAM koji je roman koji bi idealno legao nekoj kući kao što je Booka, dočim su vrlo male šanse da ga izda Laguna koja kod nas inače objavljuje ovog pisca.
Mitchell je u ovom romanu dotakao nešto od one estetike ekstremnih japanskih žanrovskih zahvata koje kod nas baštini Booka, kada roman zađe u poigravanja sa neo-tokijskom futurističkom vizijom iz domena SFa, ekscesima jakuza koje su esktremne čak i za standarde filmova Takashi Miikea. Međutim, ovaj roman u osnovi nije to. Reč je o vrlo upečatljivoj priči o potrazi dvadesetogodišnjeg mladića za ocem u jednom od najvećih svetskih gradova i njegovoj subjektivnoj viziji te potrage koja ga dovodi u različite ravni realnosti, mašte i sna usput problematzizujući razne društvene konvencije starog i novog Japana i načine na koji se oni prepliću.
Poigravanje slojevima realnosti omogućuju Mitchellu da da sa jedne strane izgradi pinčonovski raskošan asortiman likova i događaja, digresija i epizoda, a da sa druge strane iskoristi razne zahvate, od kojih su neki iz domena radikalne postmoderne kojima opisuje stanje i priču svog junaka.
Jedna od osobina koja krasi Mitchellov rukopis jeste izuzetna atraktivnost i pripovedačka zaokruženost digresija koje i kada se nagomilaju imaju ne samo unutrašnju konzistenciju i privlačnost već i funkciju na nivou celine. Međutim, s druge strane, upravo je jedna od digresija iz ovog romana poslužila kao predložak za kratki film THE VOORMAN PROBLEM iz 2011. godine koji je imao značajno mesto u tokovima kratkomeražnog filma i na festivalima tog tipa.
Otud, Mitchell ipak ne može da prikrije svoju sistematičnost i racionalnost čak i u formama koje deluju potpuno razbarušeno kao što je recimo ovaj pinčonovski roman.
Otud i čitalac zdaovoljnije ostavlja knjigu koja je napisana kao jedan od onih "čekaj, šta sam sad pročitao" romana posle koga je ipak jasno šta si pročitao.
Pročitao sam LIVADU CRNOG LABUDA, hrvatski prevod Davida Mitchella koji je na prostoru bivše Jugoslavije zastupljen sa dva prevoda. Drugi je naravno ATLAS OBLAKA.
LIVADA CRNOG LABUDA je takođe postigla veliki uspeh, naročito kod kritike i u miljeu Man Booker favorita i ponovo taj uspeh je zaslužen. Reč je o lucidnom, odlično postavljenom bildungsromanu o dečaku sa govornom manom koji odrasta u engleskoj provinciji 1982. godine.
Mitchell u nekoliko navrata pravi aluzije i veze sa svojim drugim delima, kako ATLASOM OBLAKA tako i nekim kratkim pričama, s tim što je na nivou strukture, iako epizodičan i u nekoliko navrata autoreferntan, ovo ipak vrlo konvecionalno postavljen roman.
Mitchell piše precizno, bez viškova, a utisak o izvornom tekstu je prenet u izvanrednom prevodu ovog hrvatskog izdanja, koji je doduše malo zahtevniji jer se u pojedinim aspektima oslanja na žargon koji se sada već dosta transformisao i udaljio od našeg uha.
Mitchell je izuzetno vešt pisac i sa ovim romanom to potvrđuje. Kao i inače kad je reč o bildungsromanu, teško je ne proizvesti emociju, i on uspeva da je izazove, ali s druge strane, nailazi na osporavanja da je njegov kvalitet baziran isključivo na veštini ali ne na supstanci. Ja to ne umem da procenim ali Mitchellova veština jeste zbilja impresivna, samim tim i zastrašujuća, i izlazi u prvi plan. Svakako da to iritira deo kritike i knjževne javnosti.
Meni se čini da Mitchell šta god da stoji iza efekata koje proizvodi jeste real deal. Iako možda jeste samo lukav i slatkorečiv, kako reče veliki pesnik Gibonni.
Stidim se, ali moram da priznam da sam Atlas oblaka i pored više preporuka samo gledao ali ne i čitao...
Vidim da ću morati da se ozbiljnije pozabavim Mičelom.
Uzgred, googlanje dovodi i do ovoga xrofl
http://www.kupindo.com/Vojna-literatura/18151169_Atlas-oblaka (http://www.kupindo.com/Vojna-literatura/18151169_Atlas-oblaka)
Izuzetan pisac. ATLAS OBLAKA je svakako njegova vizit-karta svuda u svetu, i srećom kod nas ima odličan prevod, ali kad je reč o fantastici, mislim da su GHOSTWRITTEN i THE BONE CLOCKS zaista romani koje treba da pročitate, pored ATLASA, naravno. On na izvesnom nivou uvek ima element fantastike u svojim romanima izuzev u LIVADI, s tim što je tu ponekad fantastika više pitanje poimanja stvarnosti nego događaja koji se zbilja dešavaju u romanu.
Sve češće i češće, Kripl i ja čitamo istu prozu, i, sve češće i češće, slično doživljavamo pročitano. Da li bi jedno od nas moralo da se zabrine? :mrgreen:
Elem, i mene se taj segment o Crispinu dojmio kao materijal dovoljno jezgrovit da na pravdi boga zasluži sopstveni roman, i to od one tragične i dirljive sorte, ali u Mitchellovom zbijenom obilju jedva da je dobio mesta koliko pošten podzaplet. I danas mi se vrti u glavi koliko je tu svega i svačega Mitchell stavio u jedan roman, pa makar i obilan.
Nego, kad smo već kod The Bone Clocks, ja slabo čitam rivjue omiljenih mi knjiga, ali pošto pratim neke diskusije, tu i tamo mi se zalomi da ukačim link ili citat respektabilnijih rivjuista, pa sam tako i ukačila opaske o karakterizaciji u ovom romanu, i generalno se ponavlja da je Mitchell previše prvoloptaški intenzivan duž RPG karakterizacije, i da mu likovi odviše saopštavaju status: Holly tinejdžerka se izražava napadno tinejdžerski, Marinus saopštava istoriju kroz preterano stoički patos, Crispin je previše maliciozan a Cheesman je... hm, Cheesman, jelte, tu je na snazi nekakva prvoloptaška asocijacija već u samom imenu. E sad, ne kažem da neke od tih opaski nikako ne stoje, ali ja pri čitanju definitivno nisam to doživela na način koji zaslužuje bilo kakvo spotčitavanje, tako da slobodno mogu da kažem da me prilično mimoišlo, sve dok na to nije skrenuta pažnja.
Isto to osećam za Horoligiste i Ankorite, mislim da su to motivi do te mere racionalizovani da ih ja i ne doživljavam kao fentezi motive, iako oni to sigurno jesu. Tu opet moram da kažem kako Mitchell uopšte ne prilazi žanrovskim motivima na onaj jeftiniji način za koji žanrovci smatraju da je obavezan, tako da opet imam taj dojam žanrovskog romana iz nežanrovskog pera, što je možda već samo po sebi dovoljno egzotično da obezbedi slojevitije čitanje. Ali svakako se slažem da je Mitchell izuzetan pisac i da je apsolutno real deal, sa sve slatkorečivošću pride.
A ti Mićo stvarno ne moraš odviše da se stidiš, mislim da je osim Kripla jedino Melkor ovako duboko zaronio u Mitchellov opus. Promakao nam baja samo tako. :cry:
A koliko fantasticnih elemenata ima (ako ih uopste ima) u HILJADU JESENI JAKOBA DE ZUTA? Na laguni i u knjizarama ova knjiga nikako nije stavljena u korpu sa ostalom fantastikom.
U DE ZUTU ima nešto što je više okultni element nego fantastika per se. Mada, kad pročitaš BONE CLOCKS shvatiš da su neke stvari u DE ZUTU zapravo fantastika. Svakako, pročitaj!
Quote from: PTY on 29-11-2014, 09:40:31
Sve češće i češće, Kripl i ja čitamo istu prozu, i, sve češće i češće, slično doživljavamo pročitano. Da li bi jedno od nas moralo da se zabrine? :mrgreen:
Jasno ti je da sam ovde bez naročitog reda postovao rezultate čitanja iz nekoliko proteklih godina. Zato sve deluje tako zbrkano u pogledu navođenja prevoda, izdanja i sl. Sad tek shvatam da topik deluje potpuno šizofreno, prvo ima prevoda, pa nema prevoda, ima izdanja i nema izdanja... :)
http://emitor.rs/2014/11/citaonica-bone-clocks/ (http://emitor.rs/2014/11/citaonica-bone-clocks/)
Uskoro stiže novi roman
http://mobile.nytimes.com/blogs/artsbeat/2015/01/14/new-david-mitchell-novel-coming-in-october/?referrer
Sent from my iPhone using Tapatalk
SENSE8 je svojevrsna ekranizacija BONE CLOCKSa.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ovih dana Laguna treba da izbaci BONE CLOCKS na srpskom. Mislim da bi se mogla pojaviti već na Sajmu...
Ako bi se to sad pojavilo, sigurno bih kupio. Ove dve u srpskom prevodu i Ghostwritten, koji sam citao na engleskom, su odlicne knjige.
Pročitao sam SLADE HOUSE a da sam bio malo ažurniji, čitao bih ga baš na datum kada se dešava završno poglavlje, na Noć veštica 2015. godine.
U Wiredovom predstavljanju ovog romana, kažu da bi SLADE HOUSE mogao biti odličan "ulaz" za nove čitaoce Davida Mitchella jer je reč o vrlo jednostavnom, žanrovskom romanu koji je povezan sa drugim metanarativima, i celinom uber-romana koji je do sada pisao David Mitchell ali nije sam po sebi tako obiman i kompleksan. S druge strane, ja mislim potpuno suprotno, čitalac koji se upoznaje sa Mitchellovim opusom kroz SLADE HOUSE dobija utisak jednostavnog, efektnog, savršeno stilski ostvarenog žanr-romana, ali nisam siguran da je to bolji uvod od suočavanja sa njegovim kanonskim radom iz kog je malo koji čitalac izašao neimpresioniran.
Horor čitam vrlo retko pa samim tim nemam puno referenci da uporedim gde se SLADE HOUSE nalazi u odnosu na savremene horor romane, međutim ono što je iz njega evidentno jeste prvo Mitchellova izvanredna karakterizacija, sposobnost da sa lakoćom uvede i izloži junake sa čijim se pogledima i situacijom čitalac lako identifikuje, čak i kada su oni monstrumi, a zatim i mašta u domenu žanra koja istovremeno drži do ritualnosti pretnje i njene egzekucije ali je svaki put osvežava i novim detaljima u imaginarijumu i novim narativnim sferama.
Za razliku od svojih kanonskih dela koja se dešavaju na raznim mestima u raznim epohama, SLADE HOUSE je ne samo vezan za jedno mesto i jednu situaciju koja se ritualno ponavlja svakih devet godina već Mitchell na svemu tome insistira kako bi uradio "kontru" svom dosadašnjem opusu. Ovog puta njegova tema je jedno mesto sa blizancima-psihozotericima koji baziraju svoju besmrtnost na crpljenju duša obdarenih psihovoltažom. U određenom smislu, mada ne doslovno, SLADE HOUSE jeste produžetak sukoba atemporalaca iz romana THE BONE CLOCKS, mada se može vrlo lako razumeti i bez njega.
Meta-narativni sloj romana koji sam našao naročito zanimljivim jeste sam koncept ritualizovanog žrtvovanja ljudi sa psihovoltažom u kome Mitchell naizgled ponavlja suštinsku postavku. Roman ima pet poglavlja, pet Noći otvorenih vrata u kojima se blizanci napajaju dušama, ali svaka od tih noći ne samo da u narativnom pogledu unapređuje priču i otkriva nove aspekte situacije već sve nosi u sebi dodatnu žanrovsku kontemplativnost.
Naime, Mitchell dovodi iz noći u noć junake koji sve više i više znaju o samoj misteriji koja ih zanima, koju istražuju sa ovim ili onim motivom ali (pred)znanje se ispostavlja ne kao adut već pre svega kao ugao iz kog nastupaju sile zla. U tom pogledu, ritualistički temelj svakog poglavlja dobija uvek svežu dimenziju.
Stoga SLADE HOUSE se može čitati i kao konvencionalni horor roman, a sa svojih 230ak stranica spada među knjige koje se mogu savladati iz dve ili tri ture, a svesno je tako i pisan. Žanrovski ključ uz Mitchellovu namernu redukciju i dovodi do toga da ovde najpre možemo govoriti o njegovoj knjizi koja se uklapa u žanr, iako za BLACK SWAN GREEN takođe možemo reći da je u svojoj osnovi vrlo jednostavan, kao bildungs roman.
SLADE HOUSE se u opusu Davida Mitchella bez ikakve sumnje pozicionira kao "minor work" izašao u pauzi nekih značajnijih. No, možda će nekim novim generacijama, baš zato da se ispostavi kao znatno važnije delo.
Konačno izašao Lagunin prevod...
Sent from my iPhone using Tapatalk
Večeras je pored diskusije o knjizi i 30% popusta što na ovu cenu nije malo...
http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=272&yyyy=2016&mm=05&dd=05&nav_id=1127975 (http://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=272&yyyy=2016&mm=05&dd=05&nav_id=1127975)
Bas juce zavrsio Bone Clocks u Laguninom izdanju... Odlican prevod, inace. Sve stoji sto si gore napisao Kriple, a ja sam imao sve vreme neki cudan utisak kao da citam neki uvrnuti superherojski strip. Kao Grant Morison i Dzonatan Hikman zajedno, pa na kvadrat.
Nisam nista drugo od Micela citao, a fascinira me koliko sve deluje na svom mestu, koliko sve deluje nekako, da kazem, viseznacno (Ono More sa velikim M i ono more na kraju, recimo) i kako su neke najvaznije stvari koje krase coveka i civilizaciju ispricani pa cak i prodiskutovani na ovih nesto vise od 700 stranica. A onda, i sva ta fantastika, ceo taj SF/Fentezi koncept, koja toliko jako zablista u pretposlednjem delu, ali ni jednog trenutka ne narusi sve ono ranije. Fenomenalno.
Sad mi je krivo sto sam Atlas Oblaka gledao, a ne citao, zato sto imam problem da citam knjige po kojima sam prvo gledao film... Ali provericu De Zuta obavezno.
Jedan od pisaca koji te oduvaju i stilom i pričom.