SIROČE
Lako je danas biti siroče bez oca i majke. Neko te usvojio, neko te odgojio, načinio od tebe osobu vrednu pažnje. Ili nepažnje. To je ona druga priča kad te bace ili prepuste ulici, kao da ona može da zamene roditelje. U oba slučaja imaš priču kojom ćeš da se pravdaš, ako život koji stekneš ima svoje mrlje, pa kukumavčiš naokolo o manjku naklonosti sudbine ili se hvališ kako si uprkos loše startne osnove postigao u životu više od očekivanja. Ispada da status siročeta i nije bez svojih prednosti. Oni koji ga nemaju prepušteni su sebi bez pardona.
Prednost hendikepa, koliko god imalo vonj oksimorona, imaju duboke korene u našoj otadžbini i tu ne vidim samo svoju otadžbinu, nego i svih drugih zavejanih mećavama balkanskih papazjanija. Nekako se može izvesti priča da je svako od nas imao pa nemao, pa se za svaku nedaću koju je sam stekao može pozvati na sudbu nekih svojih pređašnjih zbog koje i njemu nije potaman. Na prvi pogled čini se da niko osim nas nema taj poriv, mada bismo iz nekih anglosaksonskih filmova i TV serijala mogli da zaključimo suprotno i da vađenje svoje štete na račun tuđe koristi proglasimo globalnom pojavom.
Kako uopštavanje nikako ne doprinosi jasnoći, zgodnije je pokazati kako balkanski snovi utiču na balkansku javu. Hronološki, najstariji je ilirski san. Iako je danas jedna druga priča glasnija, taj san je aktivirao Vatikan krajem XVI veka kada se balkansko okupljanje učinilo vrednim kao protivteža osmanlijskom prodoru u Evropu preko Balkana. Bilo je to pre nego što su je Šiptari, a budući Albanci prepoznali kao dobru ideju. Danas je ideja ilirskog porekla osnovna ideja kojom se postojeći hendikep predstavlja kao argument budućih prava. Skoro niko ne zna da je šiptarska priča iznikla iz dve narodnosne grupe Gega i Toska, da je jug današnje Albanije naseljen pravoslavnim življem, da Grci plaču kad igraju severnoepirsko horo, da Makedonci znaju da ima preko dvesta hiljada njihovog življa u albanskoj državi, da su svi toponimi, a toponimi su nekakav dokaz, slovenskog porekla. O srpskom življu da i ne govorimo. Niko se ne pita kako su se Šiptari strmeknuli preko Prokletija, a planinski lanci su iskonske granice, u Metohiju, na Kosovo i sve prostore Makedonije do Vardara. Tako sam, na jednoj izložbi srednjevekovnih karata u Beogradu, čuo jednog od dvojice Šiptara kako kaže, gledajući neku od karata: ,,Vidi kako je velika!"
Ništa bolje i ništa različitija priča nije ni priča Makedonaca koji dobro pamte da Aleksandrova Makedonija nije bila grčka Makedonija, nego obratno, da su Makedoni i Pajoni imali svoje države, ali i da su i slovenski Brsjaci i Strumljani imali svoje osobenosti kao i neka druga slovenska plemena koja su se zadržala severnije od njih. Ko im je kriv što ih je bilo manje i što su se slabije tukli nego neko drugi?
Kako nastaju Bošnjaci možda i nije važno, ali je itekako važno kako se iskorišćava hednikep. Priča o posebnosti ponire do bogumila, kao da je bogumilstvo posebnost. Istorija ne vidi razliku između bogumila, katara ili albigena i moguće je da je Umberto Eko dao najdosledniju priču kad ih je video kao pokrete hrišćana koji su spoznali svoju zloupotrebljenost u srednjevekovnoj dominaciji crkve i njenog uklapanja u feudalni poredak tog vremena. Tu etničkom nema mesta, samo sirotinja kojoj je muka od svega oko nje. Ali, zgodno je distanciranje, ono će omogućiti posebnost ako u nju neko poveruje. Činjenica je da se prihvatanje islama pokazalo kao loše rešenje u vremenu. Ako te tolerišu moguće je istisnuti i nešto više. Nema veze što je hrišćanstvo bilo potisnuto iz gradova u drugoj polovini XVI veka i što ne postoji nijedna gradska crkva iz tog perioda i kasnije, pamti se samo nevolja koja se stekla kad je Osmanlijsko crastvo palo. U mojoj Strumici stoji džamija iz 1616. godine kad je umro Šekspir, a pod njom ostaci hrišćanske bazilike iz X veka, pod kojom je ranohrišćanska crkva iz V veka, a pod njom neolitsko naselje. Niko ne pamti tuđu nevolju, ako već ima svoju.
Hrvate neću da pominjem. Njihova muka je njihova sramota.
Ni Srbe i Crnogorce. Njihova sramota je možda još veća.
Možda izgleda da sam zabrazdio, a sigurno jesam, jer smo svi mi ovde zabrazdili. Ono što mene muči je da li bih ja mogao da se u ovoj utakmici plasiram kao siroče. Kad svi drugi mogu, zašto i ja ne bih imao varijantu koja bi mogla da prođe? Naizgled, nemam šanse. Uspeli su da me iškoluju, otac i da me oženi i dočeka unuke. Pa, gde je onda moj hendikep, mogu li ikako da ga isposlujem? Naravno da mogu. Kao i svi ostali na ovim prostorima.
Majka mi je bila treća kćerka po redu u braku koji i nije bio brak, jer je kao mešovit imao teško breme, pa su tek ujak i četvrta mamina sestra ponele dedino prezime. Deda je, pored posla kojim se bavio, imao i veselje da sa ćerkama iz prvog braka ima tamburaški orkestar kojim je lunjao po Austrougarskoj carevini. Moja baba je nadopunjavala grupu, jer je imao samo pet kćerki. Formalno je bila Hrvatica, ali je njeno prezime Dikan (Ducand) ukazivalo na francusko poreklo s početka XIX veka kad je Napoleon naseljavao svoje osvojene zemlje. Baksuz je odneo svoje 1918. kad je deda umro od galopirajuće tuberkuloze, a porodica spakovala babu sa decom u Vukovar odakle je bila rodom. U Vukovaru je bilo muka prihvatiti nekog sa šestoro dece, pa mi je majka završila kao sluškinja u Tuzli, a za jednu od tetaka znam da su je teslimili daljim rođacima u neku rumunsku banju.
Mama se nekako izvukla iz služenja i sa petnaest godina dospela u Beograd kao fabrički tkački radnik. Naredne godine je potrošila da ponovo okupi porodicu. Negde pred II Svetski rat pojavio se i moj otac, tako da sam, posle duboke ilegale u 1941., stigao i ja u avgustu sledeće godine. Četiri meseca ranije, umrla mi je baba Jozefina i ostavila mi amanet da joj se popišam na grob.
Da ne budem samo siroče po babi s majčine strane potrudio se moj otac. On je imao maler da sa svojim bratom blizancem ima za roditelje makedonstvujušće Makedonce iz Strumice. Tako je Dimitrije, moj deda po ocu, nastradao u nekoj jurnjavi sa grčkom policijom u Solunu, a baba Poliksena, skončala na robiji jer je, pošto je sa zgrade opštine Strumice bacila bugarsku zastavu, u jurnjavi ubila i bugarskog vojnika. Bilo je to između dva balkanska rata. Tako mi je otac ostao siroče sa šest godina.
Jesam li zbog toga i ja siroče? Mogao bih da budem kad bi to nešto značilo.
Ja bih bar malo proširio deo, u kome se govori o familiji...I tu progovorio još ponešto o mogućoj prednosti hendikepa.
Čini mi se da bi to onda bilo vrlo zanimljivo za čitanje.
Ovako, nalik je na uzdah čoveka kome je svega dosta.
Čekaj malo... Ovo je esej?
Prica o Bogumilima bi bila hit. Verovatno bi je zabranili, pa bi joj to diglo popularnost. Znaci ono, 1100 i neka, Sveti Sava pravi crkve i skole, a narodu kaze - ili cete u crkvu barem jednom nedeljno da se molite Bogu, Isusu Hristu, jer je on ono u sta verujete od sada, ili cete u one ogromne planine. Birajte!
Kada je dosao sledeci put u taj kraj, bila je tu ekipa koja nije otisla u velike planine (Bosnu), a nije isla ni u crkvu jednom nedeljno. Govorili su kako su oni prihvatili Hrista, ali da se njegovom ocu - Bogu, mole napolju. Jednostavno nakace krst na drvo i ispod njega se mole. Bili su to Bogumili.
Savi ne bi pravo, pa tu jedan deo njih spali na lomacama, a drugi deo protera u visoke planine - Bosnu.
Tako Srbi prihvatise Hriscanstvo , a Sava postade svetac. Mislim, primili smo mi Hriscanstvo i nekoliko vekova ranije ali to je bilo samo oficijelno.
Varvarin: Samo trening, dragi moj.
Prc: Kad shvatiš da tvoja pitanja nisu funkcionalna i da ne popunjavaju praznine, sve će da bude bolje.
Sintetik: Ti piši roman o bogumilima, ja pišem o prednostima hendikepa.
A sad, još malo:
GDE JE MENI HOLOKAUST?
Živeti bez hendikepa je jako zgodno ako ti ide. Ali, ako ti ne ide ili ti plimni talas jenjava pa je počelo da te vuče unazad, vreme je da se porazmisli o drugim opcijama. Ako si živeo otvorenih očiju i naučio da gledaš oko sebe, dovoljno je protrčati kroz proteklo vreme i dosetiti se kako su to drugi radili. Ponekad vidiš da hendikep ne mora da postoji i da se da valjano izmisliti. Postoji i mogućnost da hendikep imaš ali ga čuvaš za crne dane, kao da je ušteđevina stečena ili nasleđena. Ili ti u nekom društvenom trenutku ne koristi, čak može i na zlo da se da, pa se vremena promene i hendikep postane dobra vila sa čarobnim štapićem.
Tako mi se dogodilo da sam oko jedne muke koja me je zaskočila, a o njoj ću pričati kad budem pričao o ljubavi, tražio savet i pomoć od svog tehničkog direktora. Ne, nemojte misliti da je taj direktor bio stručnjak za ljubav, ali tada sam verovao da može da reši neke probleme u poslu koji sam radio. Videlo se da mu je bilo krivo što me odbija, jer sam tada saznao njegovu najintimniju priču. Nije mogao da mi pomogne jer je bio na Golom Otoku, e?
Na Goli Otok je stigao na najbanalniji način. Kao izuzetnog inženjera vazduhoplovnog mašinstva vlasti su ga poslale na više studije u Moskvu. Onda se dogodilo ono čudo sa Informbiroom, pa su tražili da se vrati, a on je, zaljubljen u svoje studije, odbio. Kad je te studije završio i kad se vratio odmah su ga zaposlili na tucanju kamena na Golom Otoku. Tamo je dosta vremena provodio u samicama. Muku je rešavao tako što je sačinio sopstveni program usavršavanja, pa je zamišljao učenje stranih jezika, odlazak u pozorište i operu, čitao knjige. Naravno, bez udženika, Boljšog teatra i knjiga.
"Tako sam sačuvao zdrav razum.", rekao mi je i dodao: "Sad mi je dobro, ali znam da me još nadziru, pa ne mogu da ti pomognem."
U to vreme je hendikep bio pravi hendikep, danas je to prilika, pa me nije začudilo da ima više golootočana nego što ih je bilo na Golom Otoku.
Drugi slučaj bi bio moj tehničar u Mostaru, koji se neprestano žalio na vlasti koje su mu uskratile status prvoborca. Jedva sam iz njega istisnuo priču, a mučilo me je jer je tada bio čak mlađi i od Boška Buhe. Imao je samo jedan argument, ali svaki argument je dobar ako se veruje u njega. Muka je ako ne važi za druge. Nekako se domogao puške i nešto municije, pa je imao zabavu dok je po vrleti čuvao ovce. Jednom je nebom leteo i avion, vrag bi ga znao čiji je bio, a on je iskoristio priliku da u nešto puca.
"I, jesi li ga pogodio?"
"Ne znam. Odleteo je, ali to je bila 1941. godina i meni je pravo uskraćeno.", dovršio je razočarano.
Mnogo bolje i duže je uspevala jedna druga varijanta povezana sa II Svetskim ratom. Jedan službenik u Institutu mi je u više navrata pričao kako slabo napreduje iako je dete palog borca. Uvek sam uspevao da prikrijem zabezeknutost i istaknem čuđenje zbog nanete mu nepravde. Imao je tada preko četrdeset godina, škole ni za radno mesto na kome je bio, ali je imao hendikep i na njemu postojano radio. Danas dece palih boraca ima iz svih vremena i na svim stranama, pa se dešava da hendikep bude uspešno sredstvo. Ako se namere na istomišljenike.
Ono šta sam imao na umu kad sam započinjao sa pričom o nevolji kao podlozi za uspeh u životu i sad mi stoji u grlu. Stalno se pitam koja bi nevolja mogla mene da zadesi ako je pomenem, budući kad vrag odnese šalu uvek se rodi šteta. Naime, ovih dana se govori o pobedniku najpoželjnije književne nagrade u Srbiji. Sa njim sam išao u istu gimnaziju, dve godine i jedan razred stariji od mene. Njegovom hendikepu ne dospeva zastarelost.
Pričati o Holokaustu bez respekta je toliko loše da mi i sada drhte prsti. Imam ja respekt prema holokaustu, ali ga nemam previše kada se pazari na njemu. Dosetio se čovek da bi sa preko sedamdeset godina mogao da skrpi još jednu priču o tome i dobio na lutriji. Naravno, mogao bih i ja da pišem o tom holokaustu, ali nemam legitimitet. Pokušao sam ja da iskoristim veliko prijateljstvo koje sam imao sa nekim iz te zajednice, da se pomogne oko prevođenja i objavljivanja mojih knjiga na anglosaksonskom tržištu. Ali, jadac. Povratna informacija bila je da nisam kvalifikovan i da za mene ne važi.
I šta mi preostaje? Sedim i riljam ne bih li otkrio gde je moj holokaust.
Moguće da imam nešto, ali se pitam da li može da prođe. Ima hendikepa koji valjaju, a ima i onih drugih. Možda je nezgodno da se ponovo vraćam u Strumicu, ali se tamo dogodilo nešto što strašno liči na multiholokaust. Taj grad je 1912. imao 25 hiljada stanovnika. Onda su usledili Balkanski ratovi i I Svetski rat. Na samom početku, turska narodnost je pokušala kolektivno da utekne. Kolonu od 3000 osoba presrela je vojska balkanskog saveza. Bila je to bugarska jedinica, ali neki tvrde da je u njoj bilo i srpskih oficira. Poklali su sve i tako je sa Turcima završeno.
Iz I Balkanskog rata su Bugari izašli kao dobitnici, pa im je pripala i Strumica. Nezadovoljni grkomani (navijači za Grčku) su pokupili ono što su mogli da ponesu, popalili svoje kuće i crkve i zaždili za Kilkis u Grčkoj. Tu sam negde izgubio babu Poliksenu, crkvene podatke o porodici, a kasnije i grobove koje su novi pobednici preorali za Partizanski spomenik. Posle II Balkanskog rata, sve je prešlo u jurisdikciju Srbije, zaždili su i bugarofili (navijači za Bugarsku). Srbofili su nestali za vreme I Sv. rata. Ukupno, Strumica je svedena na 9000 stanovnika iako u njoj i oko nje nije bilo ratnih operacija. Može li se istrebljenje dve trećine stanovnika računati kao holokaust? Mali, malecki? Pa, da napišem roman.
E sad završi ovo kako treba, jer si dobro počeo.
Mene konstrukcija i uopšte pristup temi asociraju na nešto poput ENTROPIJSKI LEŽAJ U PONOĆ, od Dena Simonsa.
Ako uspeš tako nešto da sklopiš, svaka čast.
Eh, kad bih ja znao šta sam to dobro započeo i šta je Den Simons dobro završio, gde bi mi bio kraj. :-x
Shvatio sam (da li ispravno?) da bi to mogla da bude priča o nečijoj ličnoj muci, jadu... zbog hendikepa pravog ili umišljenog, ili zbog propuštenih šansi, ili prosto zbog toga što je njegova bela ladja otplovila, što bi rek'o Šojić... Razmišljanje začinjeno tu i tamo primerima raznih hendikepa.
U pomenutoj priči Simons ima vrlo konkretnu muku, nešto teško mu se desilo. a dok nam ne saopšti šta je to tačno bilo, on kroz bizarne primere ispituje kolika je verovatnoća da čoveka pogodi neko sasvim neočekivano sranje. Jer hteli ili ne, sranja se dešavaju. To kaže I Stiven King. :)
Učinilo mi se da si krenuo takvim nekim putem. (Simonsovu priču imaš u zbirci LJUBAV I SMRT).
ово мени изгледа као цртице за аутобиографију, коју бих радо прочитао.
Zgodne su mi i Varvarinova i Dejanova priča, ali o tome ćemo sutra. Potrošio sam dnevnu dozu postova i - optimizma. Ustvari, više bih voleo da upecam Varvarina na četiri oka, kad bi bio u stanju da savlada sopstveni hendikep.
Meni se ovo sviđa kao priča.
Za Skalopa: Imaš privatnu poruku u četiri oka.
Da pokaže da imam daha, a ne i straha, evo još nešto za danas:
FRKA JE RANO PRESTATI BITI KLINAC
Ne znam zašto vas, od svega što bih mogao da kažem o svom svetu, najviše privlači hendikep. Nemate ga? Nemate fajdu od hendikepa? Uništavate hendikepirane!!!? Velika je greška ako to radite. Jeste da mogu da načine golemu štetu, ali ima i onih od kojih je korist nesaglediva. Ne, nisam nikada merio i razmeravao koliko čega ima, ali, zgodno je da se, kad nema sopstvenih kvaliteta i mogućnosti, može uvek posegnuti i za prednostima hendikepa.
Da li je hendikep to što su moji roditelji imali bračne odnose? Napolju okupacija i ,,Otpisani", a u krevetu toplo. Ko pita mene što sam bio u skloništu za vreme savezničkog bombardovanja 1944. godine, a posebno, kasnije u oktobru, kada se topovima pucalo posred tadašnje ulice Kralja Milana, od Slavije do palate Albanije? Sklonište mi je bilo negde po sredini, a par desetina metara sa strane. Ne pamtim ja to, imam samo jednu mrljavu fotografiju iz skloništa, ali pamtim da sam za sve vreme rata, od mesa imao priliku da jedem samo slezinu. Mrzim je i danas. Maglovito se sećam i da sam u oktobru, kad se slavilo, pevao oslobodiocima partizanske pesme. Ko me je i kad naučio pojma nemam.
Ah, da, da. Tražili ste da vam pričam o hendikepu. Možda je sve počelo posle oslobođenja kad za decu nije bilo igračaka, a u našoj zgradi je postojao igračkar koji je lio sopstvene olovne vojnike. Sve primerke sa defektom, bez ruku ili nekog drugog dela tela, dobijao sam za svoje igre. Moje vojske su bile vojske invalida, likovi sa hendikepom zbog koga su mogli da ratuju samo u mom dvorištu. Imao sam još jednu nevolju, svi koji su me učili da pišem slova po betonu dvorišta bili su nasuprot meni, pa sam jedno vreme pisao slova naopako. Pisali su i Etrurci i nikom ništa.
Muka je nastala kad su neki drugi klinci iz komšiluka počeli da se upisuju školu. Moji argumenti da znam da čitam i pišem nisu vredeli pišivog boba kad su moji roditelji pokušali da me upišu u školu. Fakat da nisam imao punih šest godina, pa su ih poslali kući. Bila je to škola ,,Zmaj Jova Jovanović", danas matematička gimnazija i kad su mi rezignirano rekli da se sam upišem, nije bio problem da otkasam do nje. Samo jedan prelaz preko ulice nije bio iskušenje. Mislim da sam jedan od retkih koji je polagao prijemni ispit u prvi razred osnovne škole, ali sam ga položio. U inat svojim roditeljima. Tako se okončao moj prvi obračun sa hendikepom.
Mislite da to i nije nekakav hendikep? Kad te skoro deceniju nazivaju ,,klinjom" u istom razredu? Probajte kako izgleda da vam stalno nabijaju na nos što si mlađi od njih. Ili u bilo kojem drugom pogledu. Malo vam bega jedno oko ustranu, nemate pojma o čemu ćućore devojčice dok te s visine gledaju ako si im bliže od kilometra, na fudbalu te gurnu jer baš sada su jači, u toaletu se kriješ jer jedino tebi nisu probile dlake iznad mošnica. Biti najmlađi jeste hendikep, ali tako imaš i najbolju stvar na svetu. Možeš da izgubiš godinu školovanja kad je tebi potaman.
Kad nemaš prolaz u školi, onda ga tražiš negde drugde. Meni se zalomila dečja grupa ,,Nikola Tesla" u Radio Beogradu. Kad znaš da čitaš kako treba ta grupa je bila prava stvar. Tamo je to jedino bilo važno. Danas govore da je osnivač grupe bio Bata Miladinović, ali, ja sam tamo bio pre njega, mene su vodili glumac Bata Janićijević i organizator Olga Skakavac. Bata Miladinović je doša kasnije da mi zagorča život. Niko ne može osporiti da sam uprkos svojim dotadašnjim hendikepima imao prvu emisiju na radiju 8. marta 1950. godine. Recitovao sam pesmu majci, uživo, ko je tada snimao dečje emisije? Naravno, Miladinović me je izbacio zbog nediscipline posle dve godine, pa sam prešao u dečje pozorište ,,Boško Buha", igrao tamo glavne uloge, upoznao neke likove koji su danas legenda.
U pozorištu ,,Boško Buha" je svoje zube pokazao jedan drugi hendikep. Postojala je tada praksa da se deca koja učestvuju u pozorišnom programu nagrađuju letovanjem. Da postoji hendikep koji nije deo mene, niti sam ga ja izazvao, pokazalo se kad su sva druga deca dobila nagradu od mesec dana letovanja u Pionirskom gradu, a samo moj brat (i on je bio dečje grupe ,,Boško Buha") i ja po petnaest dana. Bila je to kazna mom ocu što je i 1952. godine bio privatnik. Bez veze bi bilo da vam sad objašnjavam kako, šta i zašto, bila su takva vremena, ali to meni, tada, niko nije mogao da objasni. Potegao sam do direktorke Gite Predić-Nušić i tražio pravdu. Kako objasniti detetu od deset godina da pravde nema? Stisnula je petlju i mi smo svoje letovanje dobili.
Naravno, priča je stigla i do moje majke. Smučila joj se potreba našeg oca da bude samostalan. Da bude još gore, u isto vreme su ga pozvali na vojnu vežbu u vreme Uskrsa, a šnajderi imaju dve polusezone, uskršnju i božićnu. Komšije su ga nekako izvukli za taj put da ne crknemo od gladi, ali mi se majka presabrala. Uspešnost njegove samostalnosti dostigla je do statusa da smo imali samo jednu posteljinu, pa kad mama pere veš, spavamo na golim dušecima. Digla je dreku da joj je dosta privatnosti, ako od nje propadamo, pa je otac savio šipke i zaposlio se u konfekciji ,,Beko".
Upornost da, uprkos početnom hendikepu, negde pripadam isplatila se kad sam dobio glavnu ulogu u filmu "Cipelice na asfaltu". Tuđi hendikep se pokazao kao moja prednost. Pokazalo se da glavni kandidat, posle se proslavio kao pevač u duetu "Beti i Bob" sa suprugom, ne zna da čita pa sam ga ostavio u prašini. Plaćeno mi je više nego tromesečna primanja mog oca i otada sam se pozdravio sa džeparcem.
Mislite da i nije hendikep? Stekao sam osećaj da mogu da zaradim sa četrnaest godina? Ne, nije tako. Ko u tim godinama počne da zarađuje ima doživotni hendikep.
Meni je sve što Skalop piše pitko i elegantno, što i nije neko iznenađenje :lol: Pa tako i ovo - stil je lagan i čist, ima ukrasa taman koliko treba da ne kvare ritam, a i spajanje intimnog i opšteg je dosta bezbolno. I tematski je ovo zanimljivo, kao neka vrsta filozofske autobiografije sa akcentima na neke epizode i opširnim odlascima u tangente, istorijske i druge.
Tim pre mi smeta ton pripovesti koji je na momente opterećen resantimanom, a većinu vremena je, za moj ukus, narcisoidan preko prihvatljivih granica. Dobro, autobiografska ili memoarska proza podrazumeva usredsređivanje na autora, ali ono što na prvi pogled izgleda kao pripovest o trijumfu nepravedno skrajnutog, zapravo se čita kao litanija zluradih jadikovki kako su svi drugi privilegovaniji time što, eto, podlo kapitalizuju svoje stvarne ili isfabrikovane nedostatke a pripovedač, čak i kada ih isfabrikuje, ne uspeva u tome. Neke epizode deluju beznačajno u smislu nekih opštih poenti, a neke druge su, pak skoro pa i neukusne u toj potrazi za stigmom koja se može transformisati u kapital.
Opet, naravno, možda je samo problem u meni kao čitaocu kome ne prija ovakav pristup. Očekivao bih da pripovedač - da bi mene zadovoljio ovakvim tekstom - epizode koje opisuje pogura u duhovitije, možda apsurdističke strane - jer profitiranje na (sopstvenoj) nesreći ima potencijal za tu vrstu humora - kao i da sopstvena promišljanja toga šta su njegovi stvarni a šta fiktivni hendikepi i kako se to reflektuje na njegove živote uspehe ili neuspehe, zaodene u nešto... hajde da kažem opušteniji ton. Ogorčenost koja ovde promiče u pozadini bi mogla da bude moderirana jasnijim plasiranjem poruke da ovo piše čovek sa ozbiljnim postignućima u životu kojima je zadovoljan (uprkos tim nekim hendikepima - stvarnim ili isfabrikovanim).
Zahvaljujem na pozitivnom, a i na negativnom komentaru. Ne znam da li treba da pominjem, ali ovo šta čitate pišem u hodu, svakog dana paket od 6Kk, neposredno pre nego što postujem. Pojma nemam o čemu pišem, delom da neke činjenice ne zaboravim, a ovde ostaje zapisano i obrisano, a dobrim delom zato što sam se nekako zakačio za hendikep. I, dopada mi se tako. Nastaviću na isti način, najgore sam pregrmeo, pa sve dok ne nađem gde se dela priča koja sve povezuje.
Da, ta ležernost pisanja je vidljiva i ona prija, taj anegdotalni, skokoviti diskurs je šarmantan i treba ga sačuvati kad se ovo bude sređivalo.
A za ostalo će da se pobijemo nekom drugom prilikom?
Svakako, kad god treba :lol:
Jel' sam te narajcao zbog pasulja? I proje?
Ne preterujmo, valjda je jasno da sam gornje komentare dao dobronamerno, čista srca, u najkonstruktivnijem duhu. Ne bih želeo ni za trenutak da se pomisli da tu ima ikakvog pozadinskog motiva ili podteksta. To su moji utisci o tekstu, ništa drugo.
U životu nisam dobio nedobronamerniji komentar.
Imajući u vidu da tu izjavu daješ na forumu Znaka Sagite gde dokazi za njenu netačnost lako mogu da se nađu žmureći, računaćemo da se šegačiš :lol:
Ja ne računam one koji nisu ni čitali ono šta mi zameraju.
Sigurno i među čitačima imaš oštrijih kritičara od mene. Ako nemaš, to znači da sam ja jedini koji ne smatra da si ti neki sujetan čovek kome se mora isključivo ići niz dlaku.
Sve u svemu, kao što oduvek i znaš, nema nikakve sad presije da se ovo što ja kažem mora usvojiti, to je moj utisak o tekstu koji tebe treba da informiše ali ne i da ustvrdi da je tvoje pisanje bezvredno ili već, ne znam šta.
Treba osluškivati glas onih koji čitaju a ne komentarišu...
Ili, čak, onih koji čitaju i komentarišu.
To je moja opaska. Ne važi obrnuto. Crno sam okarakterisan zbog sadržine, a ne zbog rukopisa.
Trebaće mi vremena da povratim koncentraciju jer je ispalo da je eksploatacija hendikepa u nekim svojim delovima zabranjeno područje.
Nemojmo predimenzionirati razmere mojih komentara. Niti ja ikako ikome išta mogu da zabranjujem u tom pogledu (čak i da sam ti urednik, a nisam), niti sam rekao nešto više od toga da mi ne prija ton kojim se pripoveda - dakle, tema i stil su mi prijali, ton mi je bio neadekvatan za moje shvatanje toga kuda bi priča o životu i priključeniju naratora mogla da ide ako se posmatra kroz svoje i tuđe manjkavosti. Ako tebi taj komentar pije vodu i promišljaš svoj tekst u pogledu toga je li ton u skladu sa onim što bi ti voleo da ovaj tekst na kraju bude - dobro. Ako ti ne pije i misliš da promašuje mete i poente i da ti tu ne bi ništa diro - i to je dobro. Nema ni zabrana ni ljutnje ni ičega negativnog. Odrasli smo ljudi :lol:
Radmilo, nije valjda da demonstriraš ovde i preporučuješ pisanje bez koncepta, scenosleda, cilja i ikakve osmišljenosti?
Pisanje radi pisanja a priča će se možda pojaviti u nekom trenutku... OK, tako može da se napiše nekoliko strana i umetne tu i tamo u novelu ili roman, ali početi od početka s namerom da to preraste u nekakvu nedefinisanu literarnu celinu prepoznatljive povezanosti...
Ne znam tačno da li te je potakao višak golootočana ili manjak simpatija za Filipov kasni poduhvat, možda i oboje, tek, deo tvog komentara:
"zapravo se čita kao litanija zluradih jadikovki kako su svi drugi privilegovaniji"
bio je krajnje neprijatan. Pošto se piše i postuje u hodu, sve je laprdanje naratora pod dejstvom seruma istine kojim neko preispituje funkcionalnost jedne od primećenih karakteristika Zemljana. Na sličan način ću i završiti njegovu priču, a posle ću graditi okvire cele priče.
Ma, daj, Bobane. Ti ćeš nekome da pričaš o scenosledu? Pogledaj samo SLOBODANIDU. Trabunjao si i da nema bitaka u "Grbovniku", a ima ih više nego u svim tvojim romanima i pričama zajedno. Ne postoji plan u pisanju, već samo osnovna motivacija, a najbolje se dešava kad priča počne da se piše sama, a pisac postane koautor.
Quote from: scallop on 11-02-2015, 11:03:20
deo tvog komentara:
"zapravo se čita kao litanija zluradih jadikovki kako su svi drugi privilegovaniji"
bio je krajnje neprijatan.
Ne sumnjam. Ali nadam se da ti ne sumnjaš da nije bio zlonameran. Ja ovo što si ovde okačio doživljavam kao work in progress na koji bi želeo da dobiješ konstruktivne komentare koji bi uticali na promišljanje daljeg rada, koji podrazumeva i promenu već urađenog. Otud skretanje pažnje na ono što mislim da bi trebalo promeniti (da bi se napisano MENI više dopadalo) i sugestije kako mislim da bi to trebalo da izgleda (da bi se MENI dopadalo). Da sam pisao prikaz za novine, svakako bi akcentovanje bilo drugačije i više bih pažnje posvetio pohvalama stila i tematike.
Mogao bih da ne sumnjam, ali je činjenica da me inhibira. Verovao sam da je istina dobar argument, ali ispada da je samo deo te istine prihvatljiv. Moguće je da sam pogrešno odabrao temu. Možda je bolje da sam počeo da pišem o prihvatljivom delu istine. Recimo, da vagnem neprihvatljivi deo istine i prihvatljivi deo laži. Bilo bi u ravnoteži.
Nema istine ni u životu a pogotovo ne u literaturi, sve je u interpretacijama, to znamo još od Ničea, dakle, kontekst, ton, redosled pripovedanja, sve je to bitnije od istinitosti situacije koja se opisuje.
I molim te, nemoj da se osećaš inhibirano zbog komentara koji sam ja dao, to je poslednje što bih poželeo kao efekat mojeg komentarisanja ičijeg stvaralaštva. Možda ja s vremena na vreme delujem kao neko ko zlurado uživa unižavajući nečiji kreativni rad a sam ne nudim sopstveni, ali zaista mi je jedini motiv u ovom slučaju to da nečijem radu koji još uvek traje doprinesem u pogledu toga da lakše zauzme stav o tome kako hoće da zvuči i šta hoće da kaže (a u skladu sa mojim viđenjem toga šta bih ja voleo da taj rad kaže i kako da zvuči). Dakle, ovo nije nikakav pokušaj suđenja tvom pisanju nego pokušaj da se tebi pomogne da vidiš kako ga (jedan) čitalac čuje pa da vidiš da li je to kako misliš da treba da se čuje itd. Uopšte ne bih pretendovao na to da kažem kako ti treba da pišeš da zadovoljiš mene.
Prvi post je odličan i zanimljiv.
Doduše kao esej.
Što se tiče same polemike o toj temi,
etnogeneza za mene nema skoro pa i nikakvu, osim informativne važnosti.
Kolektivne identitete karakterišem kao sporedne i forsiram individualizam, a same državne granice su mi
kao opštinske.
Da mi neko kaže da će u budućnosti svi da govore jedan jezik i da neće postojati države ovakve kakve su sada
već neke nove lenjirski iscrtane granice koje imaju čisto statističko - kulturološke specifičnosti, ne bih imao ništa protiv.
Čak bih se i radovao što bi čovečanstvo bilo oslobođeno stege nacionalizama, avravizama i ostalih arhiidentiteta.
Sama tužna prošlost čini se kao problem, ali samo za privilegovane koji nemaju ,,sadašnje probleme'' pa imaju taj luskuz da razmišljaju i
o dubokoj prošlosti. Kad se boriš za golo preživljavanje, saznaš da imaš recimo rak materice u začetku ili tumor i duguješ za šest meseci unazad, teško da ćeš se često setiti problema s kojim ti se suočavala baba.
No, da je interesantno i time se ponekad pozabaviti, jeste.
Jel' ti Ghoul platio da se preseliš ovde?
Treba li ti još pomoći i saveta?
Meni se čini da je horizont nekako iskrivljen... :)
Hajde. Što te ne osakati ojača te.
Što bi mi Ghoul plaćao?
Ja jasno rekoh da se ne stavljam ni na čiju stranu u tom sukobu.
Na mojoj polici ima mesta za dela i jednog i drugog.
KO, BRE, LAŽE
Posumnjali ste u moju priču? Petljam sa suštinom hendikepa kao da je i moja životna priča hendikep? Zar nije? Moguće je da sam se malo zaneo, pa posmatrajući sebe nisam dobro video druge. Zašto, onda, te druge niste pokupili? Oni bi vam lakše objasnili zašto se poseže za baštinom hendikepa. Ja sam se slabo žalio, pa mi ne ide ni naknadna litanija. Hajde, lepo, pustite vi mene kući, pa iz nekog drugog iscedite ono šta vas zanima. U suprotnom, nema vam druge nego da i dalje trebite kukolj mog života iz onoga šta vas zaista zanima. Ja sam samo prolaznik koji je zbrku oko hendikepa susretao, prepoznao i zapamtio ili zaboravio do neke prilike kad se razmota kao da je nikada nisam ni pakovao u zapećak za suvišno i nevažno.
Ne znam da li ovde spada i detalj kad sam, posle uspešne klinačke karijere na pozornici, poželeo da odem na studije u Pariz. Zvali su me stric i brat od strica, ovaj drugi je i sam imao neku karijeru na pozornici tamo u velikom svetu. Otac mi je velikodušno objasnio da decu školuju roditelji, a ne stričevi pa, ako mi je zapelo, da upišem FDU, i šta bude. Nisam naseo jer mi iz glave nije izbijala slika glumačkog para koji je, sa sve diplomama, čitavog života ,,iznosio tacne" na scenu. Pošto nisam bio siguran da mi se isto ne bi desilo, upisao sam se na Tehnološki fakultet. Tu nema hendikepa? Pa, naravno da nema, jer ga niko nije izgradio. A, moglo je, verovatno.
Ono šta sam brljao za vreme studija ima slabo veze sa bilo čim, pa vas sigurno ne zanima. Zanima vas? Zašto? Da li se može bez hendikepa? Pa, naravno da može, ali tada sve radiš sam, nema uporišta, a hendikep je mnogo zgodno uporište. Ipak vas zanima? Rekao sam vam već da sam rano navikao da zarađujem, pa sam tokom prvih par godina studija više pisao, pravio scenarija za stripove, pripremu za tuđe romane, osnivao neka studentska pozorišta. Aman, zaista tu nema hendikepa, moglo mi se i to sam radio. Stignu neke kinte, tekući računi u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, sve kafane su mi bile na dohvat. Posle se ispostavilo da otac ima ključno pitanje: ,,Kada se diplomira?", pa sam obavio i to sa 23. godine. Usput sam potrošio onu godinu koju sam pazario kad sam se upisao u prvi razred osnovne škole.
Služenje vojnog roka dovelo me je na ivicu hendikepa. Najpre se dogodila nevolja sa Rankovićem, bili smo par nedelja spremni da reagujemo sa vojskom, nije bilo zgodno kad ti sve informacije stižu zdravo opeglane, znali smo taman koliko i oni u Maču Pikču. Ispalo je tresla se gora rodio se miš. Onda mi se dogodio peh sa upaljačem tenkovske mine, bolnica i četiri operacije. Umesto da kukumavčim preuzeo sam kulturne aktivnosti u sisačkom garnizonu i nekako se domogao svetla na kraju tunela. Nikada kasnije nisam shvatio priče onih koji su mislili da im je bilo gore. Ne znam ni da li se na tom hendikepu moglo nešto pazariti. Sećam se, kasnije, da sam u svojoj omiljenoj kafani ,,Zora" prvi put primetio da moj kelner nema mali prst. Tuđi hendikep najbolje vide hendikepirani. Oni koji to zaista jesu.
Nova muka nastala je kad sam, posle vojske, pokušao da se zaposlim. Obećano mesto u ,,Dugi" u međuvremenu je nestalo, niko se više nije sećao čime sam se pre vojske ozbiljno bavio. I ,,Teatar levo" koji sam sa Jovanom Ristićem osnivao, napustio sam posle smrti majke. Nije bilo zgodno da ih ometam sa svojim porodičnim problemima. Toliko je bilo loše sa zapošljavanjem tehnologa, da smo dospeli i do televizije. Tamo sam izjavio da mi je svejedno gde, samo da počnem da radim. Par dana kasnije javili su mi se iz Sremske Mitrovice, gde sam proveo čitava tri dana pred vikend da bih shvatio da nije sve u dobroj volji. Na sreću, javila se i ,,Utva", Pančevo, gde sam proveo čitavu godinu. Sve što sam zapamtio je da sam naučio kako je biti fabrički radnik i da svi na takvim mestima imaju neki spisak kome će da se naplate za svoju muku, ako dođe do frke. Jeste, to više nije priča o hendikepu, ali pažljiviji od vas će razumeti kako nastaje i kako postaje sredstvo.
Posle polugodišnje avanture u beogradskom autoremontu ,,Kosmaj", zbog ljubavi, ali već sam napomenuo da ću o ljubavi drugom prilikom jer ljubav je veća od hendikepa, konačno sam dospeo u Vojnotehnički institut. Mnogo je dobro kad imaš dobre uslove za rad, pa i opremu koje se da porediti sa opremom drugih sličnih istraživačkih institucijama u svetu. Nije dobro, kad je sve ono što radiš podložno nekim str.pov/pov. kriterijumima pa za skoro trideset godina skrpiš jedan rad koji je dospeo na neku svetsku pozornicu. Zašto je važna ta svetska pozornica, pitate. Zato što kad nema pozornice nema ni predstave. Igraš bez publike! A onda je birokratija pojela Institut, nestale su pare, planiranje je nestalo u rebalansima zašto se nešto ne može. To je već bio ozbiljan hendikep, pa sam prvom prilikom utekao u penziju.
U međuvremenu su se pojavili oni isti momci koje sam trideset godina ranije učio kako se prave stripovi crtanjem aligatora u Zoološkom vrtu. Askanio Popović me je poveo u novu avanturu - pisanje naučne fantastike. Šta je naučna fantastika? Ovo isto šta i vi meni sada radite, samo više fantastično, a manje naučno. Jasno? Nije? Tu ne mogu da vam pomognem. Prednost mi je bila što sam naučno bio daleko ispred ostalih, hendikep, što je to važilo i za godine. Vidite vi koje je postignuće kad prvu priču objaviš sa četrdeset i dve godine.
Sve mi je izgledalo kao dobra zabava do odlaska u penziju. Odbijao sam da se predstavim kao pisac, više mi je prijalo da sam naučni istraživač. Kasnije je bilo kasno. Uvek je tako. Bilo je veselo kad sam se predstavio kao mlad pisac, još gore je bilo što sam morao da se predstavim kao srpski pisac fantastike, a nikada do tada, ništa što sam napisao, nije imalo tu marku. Meni je Balkan imao šire granice, a uske za moje životno opredljenje. Zašto je to važno? Nizašta, ali pripadanje nečemu je važno za prihvatanje, a nepripadanje je hendikep. Definitivno.
LIKE!
Ovo je sve interesantan život, ali stilski mora malo da se uobliči da bi imao i veću književnu vrednost.
Sa mnogim iznetim stavkama bih i ja mogao se poistovetim.
Sudbina nam je vrlo vrlo slična s tim što ja nemam veze s glumom.
U osnovnoj i srednjoj školi isao sam sastave koji su bili najoriginalniji i najdinamičniji.
Već tu u slobodno vreme pišem i drame. Posle gimnazije, pokušavam na FDU, ali od 60 kandidata primljeno je samo 8 među kojima nisam ja.
No iste godine otvara se privatna Akademija BK i smer za dramaturgiju na njoj.
Dvoumim se da li tu pokušati.
Na toj Akademiji kažu da će dramaturge primati tek svake treće ili četvrte godine. Tržište nije takvo da se prima mnogo njih.
Zato pokušavam i upisujem jer ću izgubiti priliku.
(Paralelno sam studirao i Filološki, ali posle prve godine dustajem jer je paralelan rad naporan).
Prva godina protiče mi odlično. Profesor Velimir Veca Lukić je oduševljen i mojim humorom i napretkom.
Moja komedija s prve godine (imala je drugi naziv nego ovde) https://docs.google.com/document/d/1CLB6R7zFPtsFkc8di7olcfEXfUdLW3ULUaMvSuJlGio/edit dobila je desetku i bila čak izvođena
na studentskom festivalu i u nekoliko puta u amaterskom pozorištu DES.
Nisam imao ni punih 20 godina, a eto već imao taj početni uspeh. Jes' da nije profi pozorište, ali za tinejdžera i to je veliki uspeh.
No na žalost prvi profesor umire, a klasu preuzima S.Kovačević koji zahteva realizam i samo realizam u pogledu pisanja drama.
Zolista koji je 1999. tvrdio - Nemojte mi pisati drame u kojima se dvoje vole, a treći smeta dok naši momci ginu na Kosovu.
Nije dozvoljavao da ispitna drama bude ni komedija, a kamoli fantastika. Dramaturgija po njemu treba da bude skener koji ogoljava život.
Na istoj klasi dramaturgije bio je i naš forumaš Melkor. Profesor ga je izbacio na pola studija. Kao i još jednog momka.
A znamo koliko Melkor i čita i koliko je vredan i posvećen kad nešto voli.
Ovo pominjem čisto da neko ne misli da sam ja jedini koji je imao problem.
Od ostalih koji smo završili, ja sam od favorita na prvoj godini, postao najgori. Autsajder.
On jednostavno niakvu maštariju ne dozvoljava.
Neka znanja ipak imam sam usvojio i od njega. Ipak očekivao sam veću fleksibilnost.
U klasama koje slede on je uspeo da izbaci nekoliko svojih klonova, zvezda,
ali to su isključivo pisci u njegovoj matrici (balkanska stvarnost, pesimizam, mrak, nacionalne vrednosti).
Diplomirao sam, otišao u vojsku, posle se vratio, ali posla ni od korova.
Učestvujem na nekim dramaskim konkursima. Ulazim čak i u uži izbor, ali nagradu izvođenja na sceni dobija samo prvo mesto.
Ni ulazak u prvih 5 ne znači ništa.
Ok. U pisanju drama nisam uspeo, ali bar sam dobio honorarne poslove kao novinar redakcija za kulturu.
U početku je to jutarnji program RTS, odakle prelazim u List Politika (pišem za čak tri rubrike; kulturnu, muzičku),
no eto. Taman kad postajem ,,neko'', obaveštavaju me da se tiraž tog lista jako smanjio.
- Žao nam je. Pojavili su se mnogi novi tabloidi koji nam otimaju čitaoce. Kuriri, Informeri, Alo magazini... Sve lošime stojima.
Uzgred mnogi su zbog interneta odustali od kupovine. Svake godine padne tiraž za 10 000 što podrazumeva nova otpuštanja.
No nema frke. Zapošljavam se kao dramaturg na tV Happy. Tu sam zamenik filmskog urednika i pisac dijaloga za razne emisije.
No i tu posle par sezoan dolazi kraj. 80 % ljudi dobiće odkaz posle dve sezone jer ako ih duže drže, moraju da ih zapsole za stalno.
No nema frke. Opet dobijam novi posao. Ovaj put najlepši. Redakcija za kulturu radio Beograda 2. Pratim pozorišne premijere i promocije knjiga.
Zadovoljan sudbinom jer iako nisam postao dramski pisac, bar radim u struci i ono šta volim.
No i tu se snovi ruše jer posle godinu dana dolazi Tijanić i sugeriše da je ceo sistem RTS-a u velikoj krizi.
- Za mene radio je medij prošlosti. Ne možemo više imati toliko zaposlenih. Danasl judi više gledaju televiziju, a radio služi samo za muziku.
Moj savet je da smanjite broj emisija. Otpustite honorarce, a ako ih zadržite od svojih plata morate da izdvajate za njihove honorare pa vi vidite.
Tako i taj posao gubim.
Opšti poraz u 30. godini. Em što nisi ostvario svoj san kao dramski pisac, em što nisi ni u struci uopšte. Država u rasulu. Ništa se za kulturu ne daje. Čamotinja i beda.
Tu shavatam svu svoju promašenost.
Ja naravno i sad imam posao (referent za marketing u firmi svoje supruge), ali to je samo zahvaljujući braku. Sticajem okolnosti sam ulaskom u brak dobio i ponudu da radim. Ukoliko jednom, ne daj bože ode brak, ode i radno mesto.
Nisam se dakle izborio nikakvim znanjem, stručnošću već preko .... kah kah kah. Priroda mi eto dala plave oči, solidnu građu i neki pitom šarm pa ako ne mož' da pobeđueješ na drugi način, bar da igram na to. No eto. I to je Srbija.
A jedino lepo mesto gde još mogu da ispoljim kreativnost koja bi nekog interesovala je ovo društvo ljubitelja fantastike i zato se sad zahvaljujem svima koji su hvalili moje priče među kojima bih istakao Scallopa koji mi je, one godine kad sam učestvovao na radionici, davao najviše bodova. Mnogo mi je značilo. Kao i Skrobonji koji mi je uvrstio priču i zbirku.
Sve u svemu, sudbina nas ,,wanna be'' umetnika u siromašnim zemljama nije laka. Zato i treba što više međusobno da se pomažemo i solidarišemo.
Loni, jel ti to hoćeš reći da si se zapravo oženio iz računa? :shock:
Meni je mnogo interesantniji motiv njegovog straha od (eventualnog) razvoda.
Bog te, Lonijev brak se svodi na jebeno radno mesto!
He he, pa nije valjda tako ispalo?
To ste vi pročitali između redova.
Ja samo kažem da radno mesto imam zahvaljujući tome što sam oženjen vlasnicom firme. :-)
No elem, da ne bude zabune, kad sam ulazio u brak, radio sam na radio Beogradu.
Bilo je to daleke 2008 godine, a kod žene počinjem da radim tek od 1.januara 2011.
Kad smo videli da nema vajda nigde drugde, onda mi je ponudila zaposlenje.
U svakom slučaju tužno je što živimo u društvu gde posao možeš da dobiješ
il' preko stranačke knjižice il' preko kreveta.
No kad je već tačno, pa ovo drugo dođe još i časnije.
No da skrenemo od ličnog i privatnog i poentiram temu...
Na planeti je danas daleko više neuspešnih i relativno neuspešnih ljudi od onih sa uspehom.
O njima nećemo čitati u Glorijama i Hello Magazinima, ali na svakog ostvarenog umetnika dođe 10 koji su pokušavali,
ali nisu uspeli od svog rada ,,hleba'' da se najedu.
Na konkurs pozorišta za novu dramu stigne 100 radova, a samo 1 će biti izveden.
Isto je i s književnim nagradama.
Većina filmskih scenarija završiće u fijokama ili sačuvana na nekom disku.
U muzici slično. More njih sviraće samo po rupama, podrumima, svadbama il' hotelima ako i to ubodu.
I kad dođu na TV, ne znači da će biti zapaženi.
A i ako dosegnu slavu te godine, ne znači da će i sledeće ili one tamo.
Slikarstvo isto, o sportu i da ne govorim.
Na hiljade i hiljade trenira svakodnevno, a manjina se ovajdi.
Jedan prelom ruke ili noge zaustavlja karijere.
To je tako. Naročito je teško u siromašnim zemljama.
Zato možda i treba da budemo srećni kad se naš rad dopadne i nekom u našim malim getoima
(gde računam i ovakve forume).
A čak i kad neko uspe, ni to nije merilo kvaliteta već samo znak da se delo dobro uklopilo u sveopšti mejnstrim,
koji opet može biti ovakav i onakav.
Domaćice od jutra do mraka peru, peglaju, obače decu i slično, takođe su i čitalačka i filmsko-serijska publika i legitimišu uspeh knjiga raznih voditeljki. To ne znači da su one glupe već nisu stigle da se izgrade jer nemaju kad. Životj e pretežak da bi široke narodne mase ušle u koštac s realnim sagledavanjem umetničkih kvaliteta.
Da je sreće da dođe neko tehnološko napredno doba pa da niko ne mora da radi dosadna i teška zanimanja tipa kasirke i slično.
Tada bi, uz obezbeđenu osnovnu sigurnost, mogli da se poistovećujemo zaista onim što volimo.
Inače nemam problem da se definišem i kao relativno neuspešan, kao što legitimiem i to da neko kaže da sam glup,
ovakav ili onakav. Demokratsko pravo je da svako misli šta želi.
Jedino što mogu da odgovorim na to je da, po meni i da prosečni i ispodprosečni takođe imaju pravo na život, rad i na dostojanstvo.
Loni, zamolio bih te da odeš negde i umreš. Dosadniji si od onog Meha kad mu se brkovi oklembese preko 50% Sagite.
Loni je primer kako roditeljsko vaspitanje u smeru podizanja samopouzdanja vodi u apsurd kada to dete nema odgovarajući potencijal.
Bre, Loni, mislio sam da je stilski uobličeno, ali da je tema i interpretacija malo mračna, da ne kažem zlurada.
Kad već čitaš pokušaj i da razumeš. Ja sam bio jako uspešan kao klinac ali sam na vreme procenio da se neću napiti čaja na sceni i otišao na studije tehnike. Imaš ti konja za trku, ali nemaš uzde i mamuze.
Лони мало чудно сугерише хронологију. Тијанић је у РТС дошао 2004. године, дакле Лони се (по овој причи) на Радију запослио 2003. Ако је 2008. још увек био на Радију, није баш тако брзо остао без посла као што би се из текста дало закључити. Даље, "Хепи" је основан 2002, дакле ту је остао свега годину дана, а не "пар сезона" како пише.
Kakve to veze ima. To je čist trualizam, a mogao bi da ga nađeš i kod mene, da imaš dovoljno godina.
Hajde da se malo zabavljamo. Recimo da se oblikovala motivacija, ali da rukopis ne može da bude ni esej ni autobiografija. Ako pretpostavimo fantastiku kao uslov (molio bih bez mača i magije ili tvrdog horora), da li želite SF (vremensko putovanje u prošlost ili budućnost, alternativni svet, paralelni svemir, spejs operu...) ili nešto istorijski, praistorijski, civilizaciju pre civilizacije ili posle civilizacije. Seting u vremenu i prostoru je samo opcija. xfrog
Hoće li ovo da dobije nastavak?
Interesantno pisanije, podatak za Strumicu me je zainteresovao, baš kao i izneta teza o slovenskim toponimima, što sam već pročitao u nekom pseudonaučnom radu po imenu "Knjiga Velesa." Ali i autobiografski momenti zavređuju pažnju. Elem, da ponovim - 'oće li biti nastavka?
Scordisk, direktno pitanje zaslužuje direktan odgovor, iako već 16 dana ne učestvujem na ZS. To će se nastaviti dok ne dobijem punu satisfakciju za besramno pljuvanje na moj život.
Dakle, SIROČE, kojim sam želeo da dam primer kako se generiše i oblikuje jedan književni motiv, neće se nastaviti do daljnjeg.
Ma hajte, scallope, pa internet služi za pornografiju i besramno pljuvanje (ponekad i za radionicu ZS), a potpunu satisfakciju niko nikada nije dobio. ma, čak ni polovičnu satisfakciju. Ma ni četvrt izvinjenja ili barem bombonu. Niko ništa.
Šteta što ne nastavljate ovo pisanije, meni se dopalo. Hvala na odgovoru u svakom slučaju.
Možda sam ja u krivu što sam verovao da je ZS važno mesto za fantastiku, a ne samo prečica do deponije. Ipak, kad pogledam kako važni ljudi za domaću fantastiku, kao što su drf, Skrobonja, Midoto, da ne nabrajam jer bi bilo deprimirajuće, samo prolete kroz forum i ostanu nevidljivi, pomislim i da nam je fajda nikakva, a zijan ogroman. xyxy
Preteruješ Scallope...
Kad vidim da si ti najvažniji faktor, onda sam još uvereniji u ono šta sam napisao.
Znaš šta? Ovo zaista nije bilo lepo od tebe. Ako ti je želja da izgubiš moje simpatije, na jako si dobrom putu.
Nisam imao nijednu jedinu lošu nameru u onome što sam napisao i nisam odgovoran za ono što ti shvataš, nego za ono što sam rekao. A trougao D. - Boban - Scallop su mi se već na vrh glave popeli.
Ne ume (ili neće) scallop da bude istovremeno fin i jasan. Evo isto to, samo malo drugačije. Stipane, što ti ne bi probao kao drf, Skrobonja, Midoto, ostale da i ne nabrajam, samo da proletiš i ostaneš nevidljiv? Možda ima neke fajde od toga.