у издањну буке (http://www.booka.in/knjige/edicija-zanr/pri%C4%8De-tvog-%C5%BEivota-detalj), напокон је изашло нешто од теда чианга (ћанга? ћианга? ајд језикословци ако вас је остало сад ми реците како да га зовемо) на српском, а то нешто је месмеризујућа збирка прича 'приче твог живота' (Stories of Your Life and Others). чианг (ћанг? ћианг?) иако користи мотиве много пута обрађиване у НФу, успева да их употреби на толико оригиналан, освежавајући и застрашујуће реалан начин да би, да је на овом форуму остало људи које НФ интересује, о свакој од ових прича могле да се воде дугачке, плодне и занимљиве расправе са много офтопичарења...
Но кога још занима НФ може код буке да наручи књигу која ће (ако већ није) за који дан бити у књижарама.
Bravo. Sjajan pisac! Vidim da je Skrobonja preveo...
Upravo naručeno, posle par vrlo razočaravajućih knjiga koje sam čitao poslednjih nedelja (''Poslednji svet'' Majkla Krajtona, ''Mars'' Bena Bove i ''Peto dete'' Doris Lesing) nadam se da će me ova zbirka oraspoložiti.
Što ne pitaš pre nego što se prihvatiš... :)
ovo deluje jako zanimljivo, drago mi je da se neko usudio da objavi zbirku priča.
Quote from: Mica Milovanovic on 13-06-2016, 23:08:34
Što ne pitaš pre nego što se prihvatiš... :)
Ne znam da li se pitanja sa SF tematikom uklapaju u profil ovog foruma ;)
Ma jok. Ovo je dno dna... Ja više nemam nikakvu želju da bilo šta postujem... Logujem se samo po navici...
Boban mi objašnjava da ljudi sa kojima bih mogao pričati postuju na fejsbuku, ali ja ne želim da otvaram nalog.
Mislim, kao i on, da to nema smisla, jer postovi ne ostaju zabeleženi, a ja sam, naivno, mislio da nam je cilj bivstvovanja na forumu da budućim generacijama ostavimo trag o našim aktivnostima.
Ako je ovo što se dešava u poslednje vreme merilo naše kulture i civilizacijskog nivoa, onda je bolje da zatvori forum.
Sve više mislim da pokušamo da, poput onog njegovog podforuma sedmi kontinent, napravimo nešto što bi bilo praktično zatvoreno za bilo koga ko pokuša da vređa nekoga drugoga ili na bilo koji način omalovažava druge učesnike. Ja zamišljam to kao mesto gde bi ljudi razmenjivali mišljenja samo o fantastici...
To je, možda, utopija, ali ja već dvadeset godina učestvujem u radu jedne diskusione grupe o konjima, gde su ljudi iz celog sveta, i gde nikada, nijednom u dvadeset godina nije došlo do bilo kakve razmene neprijatnih reči... A ima nas tridesetak iz celog sveta, i ponekad su mišljenja o nekim stvarima vrlo podeljena.
потпуно се слажем мићо (и такође ми не пада на памет да отварам фб налог), само ми је мало жао због све ове спрдње коју смо изнедрили.
Nismo je baš mi iznedrili, ali je fakat da se ovde najmanje postuje o SFu, i da je forum postao poprište iživljavanja nekoliko psihopata. Ne znam da li je moguće ovo sto mica predlaže, jer prvih pet podforuma (od Teorije i prakse do SF Bibliografije) u sekciji Naučana fantastika, fantastika i horor i jesu najmirniji, ali istovremeno i sa najslabijom aktivnošću. Forumski trolovi tu i ne zalaze, oni se drže oprobanih mesta gde su mogući sukobi kakvi ih ispunjavaju. Realno već postoji oaza mira za ljude koji žele da se bave samo fantastikom, ali nedostaju ljudi. Ako se pojavi interesovanje, verujem da bi Boban i dopustio neko moderiranje ovih pet podforuma koje sam spomenuo, čime bi se sprečila njihova dalja kontaminacija.
станте бре, ја разумијем зашто ја нисам погледао неки филм и написао понешто, али нисам сигуран зашто ви то не радите у случају неке књиге, па и филма?
Нисте се ви нагањали с будалом него ја, друга будала, и тачно трошио вријеме за филмове на кретена.
Ви тај изговор немате. Како год окренете могли сте једном мјесечно нешто написати, до јуна 6 текстова.
Тако да је ствар врло једноставна, почните да читате, гледате и пишете о томе, ниједан трол вас не спречава.
Реално, постоји нека граница оправдања другима и ту почиње окривљавање себе. То је једино поштено, стога тастатуру у руке и пишите шта сте радили шест мјесеци.
Овдје је чак небитно ни да ли ја по вама спадам у тролове и психопате, урадите само сљедеће, што и ја од јуче чиним с линкиновим клоновима које Бобан неће да уклони: игноришем, гледам филм, читам нешто, пишем о томе, тачка.
ох да, јесмо, све је кренуло пре неколико година, и то баш на горњем делу форума. 'тровање' тог једино битног дела је и изазвало одлазак већег броја људи који се активно баве фантастиком. уместо да се сложно супротставимо ми смо ћутали и један по један се повлачили (или како рече неко паметан 'да зло тријумфује потребно је само је да добри људи не ураде ништа') и уз малу помоћ власника форума и неких старих нерашчишћених рачуна, нашли смо се овде где јесмо (бар што се фантастике на ЗС тиче). ја сам изабрао игнор опцију али то се, ево, показало као потпуно погрешно...тренутно ми је тамо више од пола постујућих форумаша и странице ми изгледају трагикомично.
Али ја и не причам о прије неколико година, ко или шта спречава било кога да сада нешто ради на горњем дијелу форума?
Испаде да се хвата камата због неке давне трауме, а људи су градили и послије Другог свјетског рата
Ја вечерас, акобоговидају, гледам нешто и пишем, а ви како оћете
Takav potencijalni forum za odabrane imao bi pet učesnika i tri posta nedeljno.
Bata je nažalost u pravu. Škerović i Radmilo se prepucavaju na fejsu, koristeći ga kao chat i već posle sat-dva ta njihova rasprava potone u moru svega ostalog. Da koriste takvu retoriku ovde, neko bi se našao da im zameri. Eto, čak i njih dvojica više vole da mlate praznu slamu na fejsu nego da klešu svoje reči u forumskoj stvarnosti. Ljudi imaju potrebu da ćaskaju. Ja sam to davno shvatio (vrlo aktivno učestvujem u raznim forumima od 1998. godine) i jedini način da se ljudi na duže staze negde zadrže jeste da im se dopusti oftopičenje i digresije i svakojaka sitna čavrljanja primerena kafanskoj raspravi. Forum nije ekvivalent univerzitetskim predavanjima nego online kafana. To je suština. Stotine foruma je bilo u ovom veku na srpskohtvatskim jezicima koji su se doticali fantastike, a jedino ovaj istrajava sa 1500-2500 dnevnih poseta.
Evo, imate Art-animu gde nekoliko ljudi uljudno razgovara... ima nekoliko desetina posetilaca dnevno. Ako je smisao da se priča u zatvorenom krugu, onda je to to.
не слажем се са тобом нимало, сем око једне ствари.
прво*, само број људи који су на било који начин учествовали у раду радионице је веома велики (и ту бих завршио са квантитетом пошто сматрам да је за те потребе радионица сасвим довољан репер - резултати те радионице се налазе и у тортама и у ЗС и на другим местима у 'стварном животу').
оно што је мени битније је да је немали број људи (рачунајући и тебе) учествовао на разним другим темама*, које су у мањој или већој мери сасвим релевантне не само за стање НФ (ЗФ) на балкану, већ НФ уопште (и у теорији и у пракси - и немам намеру да се спорим око тога - да искористим популарни одјебизам - ко другачије мисли за мене је будала) - ми смо на овом форуму* имали значајан број људи (попут либе, јевтре, варварина, скалопа, миће, гула, скробоње, дрфа, тебе итд. стварно нема смисла набрајати) код којих сам прочитао много више мудрих мисли и закључака о омиљеном нам жанру/овима него у сваколикој теорији жанра коју сам имао прилике да прочитам до сада и све то у оквиру разноразних расправа, офтопичарења и 'кафанских дискусија'**.
у неколико речи - ми имамо форум* у коме је било више од 'пар учесника са знатно више од три поста недељно', и то не пре много година већ пре неколико месеци.
(и ту твоја 'теза' о ФБ-у отпада, пошто ФБ постоји у овој интернационалној варијанти већ 10 година - хоћу рећи да нико одавде није отишао због ФБ-а већ из других разлога).
ово је било једно од ретких интернет пребивалишта на које ФБ и остале онаније модерног времена нису утицале нимало, или скоро нимало. оно што јесте утицало је одсуство минималне модерације и вишак протекције. прво у случајевима када расправе, офтопици и офтопици офтопика пређу у свађе, које су могле да се елегантно пренесу у депонију, а директни изазивачи одстране на кратко или дуже време, па чак и да им се ускрати присуство на горњем делу форума (као нека крајње брутална мера, резервисана за оне којима је једини циљ било вређање учесника у расправи). а друго је твоја највећа одговорност као власника овог места - бесмисленом непотизму на оваквом форуму* не сме бити места управо због толико прокламоване (и једнако злоупотребљиване) 'слободе' изражавања, а још је бесмисленија и потпуно погрешна твоја представа о томе шта нешто чини 'популарним' - појава и гајење локалних тролова су девастирале смисао постојања форума*, нису га учиниле много популарнијим местом. но нико није савршен и ја ти стварно не могу замерити твоје слабости или несналажње, али могу ти замерити потпуно одсуство осећаја за меру. све остало иде на душу нама, који смо стајали са стране и ћутали (игнорисали) или нама који смо усрдно учествовали у 'ватрометима таштине' која је на крају и спалила 'кућу'*.
*све што пишем односи се на горњи део форума, кад се не односи нагласићу
**ово је место где се слажемо - потребно је офтопичарење, не само топика, већ и офтопика, и потребна је 'кафанска расправа' али није потребна кафанска туча, за такве ситуације се користи обезбеђење (кад већ постоји)
Ja mislim da je dejan u pravu... da je tvoje odsustvo moderacije i pustanje da ljudi pisu sta im padne na pamet bez ikakvih posledica dovelo do ovoga..
Sad imas forum koji je veoma aktivan ali na kome ja i meni slicni ne zele da pisu...
Slazem se sa Micom i Dejanom po obe tacke. Mozda bi bilo dobro da Boban otfikari ovaj offtopic i napravi nov topic "ZS purge" ili slicno, a da ted chiang tema ostane cista posto sam upravo dobio knjigu, nameravam da je procitam i natenane prokomentarisem ovde, sto i jeste bila prvobitna svrha foruma :)
Нек да некоме модерацију, Мићи нпр...
Само до пола бих се сложио с дејаном, наиме, фејс проблем је већ назван тзв "филтер балоном", људи су склони да бирају аутостична рјешења гдје се сви слажу са сваким, евентуално су то недовољно дубоки нити битни расцјепи, па онда може и о коњима. Код фундаменталних ствари може и да варничи
С друге стране, ако су могли Дидроови и Волтерови текстови бити штампани заједно с порнографојом, онда филтер балон управо поништава ту разноврсност
Треће, ко ми каже да наведени мудраци су сви редом невини одговарам шио ми га џорџ, има ту неких који до данашњег дана нису признали своје фундаменталне грешке у процјени, пуца сујета, јебига, и филтер балон гарантује несметани раст комплекса више вриједности
Коначно, то не мијења факат да је све што је дејан рекао у вези модерације и привилегија тачно, али није довољно објашњење. Штавише, то објашњење је црно-бијело, а тејкс ту ту танго.
Нешто горе написано ако није уважено онда објашњење остаје једнострано.
П.С. фб пада на једној ствари, а то је квалитет. Све док фб није ништа квалитетнији али гарантује аутистични филтер, фб ће бити доминантан. Оног тренутка кад се квалитет појави на другом мјесту, макар архаичном форуму, може се очекивати рибрт...
Тако да остаје оно што сам рекао горе, свака размјена мишљења почиње једним мишљењем, а гдје је ваше? Задњих шест мјесеци рапорт и те форе...
И шта је Бата урадио, осим што вам се групно чепио?
Ништа.
Јел писао нешто о жанру, као што је обећао?
Није.
Као и обично - клинац је лагао.
Чепио вам се само да би искамчио подршку против мене, јер сам провалио његов модус операнди на форуму.
Могу само да замислим како је након првог бановања кумио и молио и обећавао да ће се поправити и да неће више никада тролати, само да му се дозволи да се опет региструје.
Mićo, kad si se već javio, izašao je Ninefox Gambit by Yoon Ha Lee. Mislim da bi te ovo zanimalo. Za sada kupi nenormalno dobre kritike.
Kako mi nedostaje Libe u ovom trenutku :( Verujem da bi imala što-šta da doda ovoj temi. Ovako, tu smo Mica, Dejan i ja koji navijamo za Teda Chianga i koji bi eventualno mogli da raspravljamo o njemu. Pročitao sam knjigu, i to onako meraklijski, natenane, kako i zaslužuje, a to je jedna priča na dan, da joj se dopusti da se slegne, da malo porazmislim o njoj pre nego što krenem dalje. A ako nešto poseduje kao dar, Ted ima upravo to: sposobnost da natera čitaoca da razmišlja o napisanom. Dobro de, otkrio sam toplu vodu. Da pojasnim: snaga Tedovih priča je u njihovima osnovnim postavkama. To može da bude jedan jedini detalj, ideja koji dovodi do oneobičavanja cele poznate stvarnosti. A te ideje zahtevaju dosta truda da bi se uopšte shvatile, dok dalje razmišljanje o njihovim mogućim uticajima na stvarnost traži još više intelektualnog angažovanja od čitaoca. Ove priče bih verovatno naveo kao primer spekulativne fantastike naspram klasične naučne fantastike, jer priznajem da mi je do sada izmicala suptilna razlika izmedju ovih pojmova. E pa, sve ove priče imaju odličnu ideju. Mind blowing ideje u većini slučajeva. U većini priča ta ideja je ispraćena i adekvatnom obradom, kvalitetnim pisanjem čoveka koji ne oseća potrebu da se razvlači, već upravo suprotno: da na što manjem prostoru sabije što više relevantnih informacija i ispriča priču. Doduše, postoje razlike izmedju priča. Recimo, Vavilonska kula, prva priča u knjizi, je najstilizovanija. U njoj stil odnosi prevagu nad (još uvek odličnom) premisom o izgradjenoj Vavilonskoj kuli koja je dodirnula nebeski svod te sad pratimo ekipu rudara koji imaju zadatak da taj svod i probiju/prokopaju. Neke druge priče se sastoje uglavnom od ideje. U njima je stil svedeniji, i nekako u drugom planu. Čini mi se da je u njima Ted prosto bio fasciniran spekulacijom šta-ako u toj meri da mu je bilo dovoljno da nam saopšti ideju, ostavivši priču svedenu na osnove, a ponekad čak ni to; Deljenje nulom nema čak ni formiran kraj, kao da sama ideja treba da prestravi čitaoca u toj meri da mu priča ne predstavlja više primarni cilj. Većina priča ipak osciluje negde na sredini izmedju ove dve krajnosti, mada mi se čini da jedina slabost Teda Chianga leži u tome da kad iscrpi ideju koja mu se vrtela po glavi, i kada kaže ono što je želeo o njih, i sam priča nekako gubi zamah te je on brzo i ne uvek efektno završava. Ali opet kažem, to mu je jedna od retkih slabosti koje sam uočio. Ideje kojima se bavi su raznovrsne, od matematičkih, preko religioznih, do čisto tehnoloških. I sve one izazaivaju jaku reakciju kod čitaoca (ili bar kod mene u ovom slučaju) podstičući ga da aktivno razmišlja o pročitanom, pokušavajuću da donese vlastiti sud o datom slučaju. Smešna mi je pomisao da sam nekoliko puta menjao svoj stav, čitajući zadnju priču u zbirci; toliko je Ted ubedljiv kad argumentuje svoje ideje pro et contra. U pitanju je priča ''Voleti ono što vidiš: dokumentarac'' posvećena mogućnostima psihološke manipulacije ljudima pomoću fizičkog izgleda (iz ugla osoba koje mogu uključiti ili isključiti nervna kola u mozgu namenjena prepoznavanju lepote lica, pa samim tim mogu postati neosetna na fizičku lepotu). Pokušavam da ne pričam suviše o radnji samih priča, na kraju krajeva o njima se može sve saznati na sajtu izdavača http://www.booka.in (http://www.booka.in)
Naravno, ako se pojavi još neko željan diskusije o onome što je pročitao, možemo da pričamo malo više o njima. Moji favoriti su ''Sedamdeset dva slova'' o društvu izraslom na kabalističkim proučavanjima imena i života, i naravno, priča ''Pakao je odsustvo boga'', do danas najefektnija spekulacija koju sam ikada pročitao na prastaru temu zašto-bog-dozvoljava-patnje-nevinih oko koje su lomili glavu još Dostojevski, a od SF pisaca Ursula Legvin u priči ''Oni koji odlaze iz Omelasa''.
,,Priče tvog života": Ted Ćang po prvi put među Srbima (http://emitor.rs/2016/07/price-tvog-zivota-ted-cang-po-prvi-put-medu-srbima/)
8 July 2016, 4:55 am
Izdavačka kuća ,,Booka" je od prošle godine prilično ambiciozno krenula sa svojom edicijom jednostavno nazvanom ,,Žanr", u kojoj su objavljena probrana dela trilera i horora. Ove godine se u ediciji pojavio i SF prvenac, zbirka kratkih priča američkog pisca
… Nastavite sa čitanjem (http://emitor.rs/2016/07/price-tvog-zivota-ted-cang-po-prvi-put-medu-srbima/)The post ,,Priče tvog života“: Ted Ćang po prvi put među Srbima (http://emitor.rs/2016/07/price-tvog-zivota-ted-cang-po-prvi-put-medu-srbima/) appeared first on Emitor (http://emitor.rs).
Source: Emitor (http://emitor.rs)
Tjah. Emit0r kaže "Ted Ćang po prvi put među Srbima".
A Emit0r ne zna da je Emitor još davnog oktobra 1995. godine u broju 232 objavio priču Teda Ćanga "Vavilonska kula" u prevodu Ljube Damnjanovića i svečano ga doveo među Srbe. Doduše, tada su veze sa Zapadom bile jače od veza sa Istokom, pa smo ga zvali Ted Čiang... :)
Inače, negde u to vreme smo se iz "Zore" prebacili u "Pivnicu" u Skadarliji; nismo imali zvanično mesto okupljanja, ali se dosta radilo. Čak je i nagrada Lazar Komarčić dodeljena...
Inače u tom istom broju Emitora je objavljena i priča Reja Bredberija sa proročkim nazivom: "Trol".
Ljuba je bio čudo! Takvi se retko rađaju...
No, sada BIBLIOGRAFIJA ponovo radi, pa... :)
Šalim se, naravno. Hvala na zanimljivom prikazu. Kupio sam juče knjigu, overio ponovo "Vavilonsku kulu" i nastavljam dalje. Većinu ovih priča sam pročitao u vreme obavljivanja, ali ovako je mnogo lepše. Za prevod bih, posle prve priče, mogao da se složim sa tvojom ocenom - neke sitnije hidrotehničke nepreciznosti su nebitne u odnosu na celokupan utisak. Skrobonjin prevod je bolji i tečniji od korektnog Ljubinog. Javljam se posle pročitane cele knjige...
Čiang je takođe loša transkripcija jer se ime izgovara isto kao "Chang", dakle jednosložno, pa je trebalo Čang.
Oče, krivi smo. Kriza. Rane Devedesete. Pakao je odsustvo Interneta.
Otkud Kinezima Ć?
Oni svakako to izgovaraju između Č i Ć ali se kod transkripcije koristi isključivo Č. Srbi su jedini narod na svetu koji razlikujui Č i Ć.
https://sr.wikipedia.org/sr/%D0%92%D0%B8%D0%BA%D0%B8%D0%BF%D0%B5%D0%B4%D0%B8%D1%98%D0%B0:%D0%A2%D1%80%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D1%80%D0%B8%D0%BF%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B0_%D1%81%D0%B0_%D0%BA%D0%B8%D0%BD%D0%B5%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B3_%D1%98%D0%B5%D0%B7%D0%B8%D0%BA%D0%B0
Dobro, nisu baš Srbi jedini koji razlikuju ć i č :D
Stotinak Srbi i poneki Hrvat...
srpski jezik jedini razlikuje ć i č... i jezici direktno nastali iz srpskog, tkz. srpska grupa jezika.
Pod srpskom grupom jezika podrazumevamo južnoslovenske jezike, da? :D
Koliko ja znam, i Poljaci i Česi razlikuju ć i č...
Hrvati slabo razlikuju. zato su oni najgori od svih Srba 8)
Bar 5% Srba ima neku vrstu problema sa č i ć. Kolega koji je malo "tvrd na uši" namerno je dobio da rešava vodosnabdevanje Ćićevca...
A fin čovek.. 8)
a zamisli tek cucavca :)
Kome se čita na negleskom, ima nešto ovde: http://www.freesfonline.de/authors/Ted_Chiang.html
Moram da se ispravim... ispravno je ĆANG. Kinezi uopšte nemaju slovo Č, ali zbog engleske i francuske transkripcije koja ne poznaje Ć nekako se zapatilo i kod nas da treba Č. Čak i u onom članku s Wikipedije stoji Č... ali me osoba koja studira kineski i zna kineski danas opomenula da kod kineza Č ne postoji ni u kakvom obliku već je to glas najsličniji našem Ć.
Pročito sam priču Story of Your Life, osnovu za Vilnevov film Arrival, i žali bože koliko ju je kanadski kasapin izmijenio. I što je još gore, izmjene su kukavički odrađene da djeluju besmisleno ubačene.
No film na stranu, Ćangova priča koliko je intrigantna, toliko mi je i nelogična, jer ne vidim mogućnost da ovakvi vanzemunci dolaze u posjetu.
To jest, držim se teze da bilo kakva ekspanzija, kako na druge kontinente tako i na druge planete, podrazumijeva upravo uprošćavanje komunikacije, ne obrnuto. Nekad su skraćivali engleski jezik da bi mogli prenijeti telegrafske poruke, a moderni engleski je jednostavniji od klasičnog.
Druga stvar, ekspanziju je uvijek pratio militaristički/imperijalistički aspekat, pa je i komunikacija bila dvostruko disciplinovana, i zbog telegrafske daljine (zamislite tek kosmičku) i zbog vojske kao specifične sfere sa svojim pravilima.
Ni jedan ni drugi faktor Ćangovi vanzemunci ne ispunjavaju. Štaviše, oni nemaju logografsko pismo, iliti nema vuka karadžića piši kao što govoriš itd, no je u pitanju zatvoren oblik pisma, u smislu muzičkih nota, te je potrebna mnogo snažnija edukacija, jer nota ima mnogo manje nego riječi. Ali takav zatvoren, elitistički jezik karakterističan je za sveštenike još od Egipta, ne za svemirske putnike koji treba na najjednostavniji način komuniciraju sa bazom.
To jest, ja sam mogao da uživam u priči tek kad ih nisam vidio kao vanzemunce nego kao božanstva, jer u stvari pravi vanzemunci bi morali biti ili osvajači ili neki jadnici s uništene planete kojima treba pomoć, a ovi nisu ni jedno ni drugo.
Poseban aspekat je to spajanje vremenskih horizonata, gdje vide i prošlost i budućnost. Sem tehničke strane priče, koja takođe vuče na sveštenstvo, jer kompleksan jezik cilja na vječnost a jednostavan na osvajanje prostora, valja ipak naglasiti da to vremensko zgušnjavanje nije nešto strano ni čovječanstvu, koliko Ćang misli. Možda u prirodnim naukama, mada je na primjeru svjetlosti pokazao da i tu postoji teleologija, ali društvene nauke imaju filozofiju istorije, tako da su vanzemunci ne toliko neka potpuno strana civilizacija, koliko naša projekcija kako bi to izgledala savršena ljudska civilizacija. To jest, u nekom trenutku ovi vanzemunci mi više nisu djelovali toliko začudno koliko rezultat ekstrapolacije nekih ljudskih težnji.
Sve u svemu, vrlo ambiciozno i navodi na razmišljanje, tako da mu se praštaju i mane.
jao, kakvo razočaranje... pročitao sam nekako 5-6 priča, to je bre... neću reći sranje, ali momak je folirant, matematičko pisanje bez emocija, priče bez likova, uvlači u svoje ideje, ali ne zadržava me tamo. Povremeno sam doslovno umirao od dosade jer me jednostavno nije uopšte intrigirao, jebeš ti priču kada mogu da je ostavim pola strane pre kraja i da me ne zanima šta se desilo.
Možda sam ja beznadežno zastareo, ali hrpa ovih novih izvikanih autora ne može jednom Silverbergu ni cipele da čisti.
Različite stvari intrigiraju različite ljude - meni je (pored naslovne priče) priča "Shvati" jedna od najboljih kratkih priča koju sam ikada pročitao; kraj mi je bio neočekivan, a postepeno jačanje glavnog lika i građenje tenzije u priči pred kulminaciju je izvedeno bez greške. Jedina koja mi je malo slabija je prva, "Vavilonska kula", ali ostavljam mogućnost da prosto nisam shvatio šta se desilo na kraju.
a vidiš, meni se dopala vavilonska kula :D ima taj ezoterični momenat - s druge strane neba je zemlja, i mi smo zatvoreni u lopti iz koje nema uzmicanja, nema boga.
Inače, men se čini da čang ili ćang u pričama stavlja fokus na neke svoje ideje, pa su mu i likovi takvi - prosto su tu da prenesu tu ideju, i zato deluju pomalo dvodimenzionalno i bezlično. to je drugačije u odnosu na silverberga - mislim, na primer, na njegova delo poput piramide lobanja - koji mnogo više pažnje obraća na likove, i njiohove untrašnje i spoljašne konflikte i lomove. čang priča fabulu i nema vremena da se bakće finijim psihičkim zakrivljenjima. dodue, te priče su interesantne, maštovite, celovite i zaokružene, pa je to čar njegovog pripovedanja koji mi se svideo
sada mi stade mozak, kako se beše zove ona priča kada lik primi lekove za obnavljanje moždanih ćelija i postane polubog? :?:
ja sam potpuno svestan da je novim generacijama mnogo bitnija ideja i poenta, a mnogo manje pripovedački postupak i atmosferičnost u nekadašnjem smislu te reči.
meni je ok i jedno i drugo, zavisi šta oće pisac da kaže. ma, sve je dobro dok nije loše. čang jeste poprilično ravan, ali ima i mnogo gorih stvari
Ta priča za koju pitaš je upravo moja omiljena, "Shvati" :)
Dođavola i Ted Chiang. Meni je nedohvatna tvoja priča o atmosferičnosti. Daj, nama tupavima, objasni jednom šta je atmosferičnost.
ko je spominjao atmosferičnost?
Quote from: Slobodan on 08-02-2018, 22:03:53
Ta priča za koju pitaš je upravo moja omiljena, "Shvati" :)
e da, to je ta :D i nekako je ilustrativna: mi ništa o tom liku gotovo i da ne saznajemo, on je samo dvodimenzionalni nosilac fabule, ali je sam proces i sama ideja koja ide kroz priču meni bila vrlo intrigantna.
Da li Ćang kopira Saramaga ili Saramago Ćanga, pitanje je sad.
... s tim što bi Saramago morao da kopira sa onog sveta, dok Ćang (kao da je nestrpljivi milenijalac, a nije?) piše o ideji koju ne može/ne ume/neće da izvede do kraja, smisleno i pametno.
ćeng, čang ili ćang je više kao neka generacija x nego milenijal
Upravo. A piše kao milenijalac. Možda zato što su mu ciljna grupa, možda zato što ne ume bolje.
možda, neam pojma. mada, većina priča je tridesetak i dvadesetak godina stara, pa ne znam baš koliko su mu milenijalsi bila ciljna grupa, jer su tada, jelte, bili u pelenama. mada, sa tim naučnofantastičarima azijatskog porekla nikada ne znaš
I priče mu se nisu menjale za sve to vreme? Govorim o Pričama tvog života...
pa u toj zbirci su priče objavljene od 89 godine, 90 pa do negde početka 2000ih, čini mi se. dvaes godina, mada možda ima neka novija, neam pojma. nije on uopšte "mlad" pisac, nego je kod nas kasno preveden
Pa generacija milenijalaca počinje od kasnih sedamdesetih, početkom osamdesetih... i ja sam milenijalac. :)
je l? ja sam mislio da su s kraja osamdesetih i početka devedesedih, mada nikada nisam najbolje stajao sa tom demografskom podelom
hajd odoh ja na pivo xcheers
xcheers
(https://www.delfi.rs/_img/artikli/2020/03/izdisaj_v.jpg)
IZDISAJ
Ted Ćang
Žanrovi: Priče
Izdavač: Booka
Broj strana: 296
Pismo: Latinica
Povez: Mek
Format: 20 cm
Godina izdanja: 2020.
757.35 din
Od proslavljenog autora Priča tvog života stiže revolucionarna nova zbirka kratke proze: devet originalnih, provokativnih i uzbudljivih priča.
U ,,Trgovcu i alhemičarevoj kapiji", portal kroz vreme primorava prodavca tkanina u drevnom Bagdadu da se uhvati u koštac sa greškama iz prošlosti i novim prilikama. U ,,Izdisaju", tuđinski naučnik dolazi do preneražavajućeg otkrića sa posledicama koje su bukvalno univerzalne. U priči ,,Nespokoj je vrtoglavica slobode", sposobnost zavirivanja u alternativne univerzume nalaže radikalno novo ispitivanje koncepata izbora i slobodne volje.
Zbirka priča Izdisaj je Ted Ćang u svom najboljem izdanju: dubokouman, saosećajan i poučan.
Taman pre Korone kupio u Zg... :)
Svaka preporuka...
Ja u poslednje vreme teško da pratim aktuelnu svetsku produkciju, ali njegove priče su zaista pravo uživanje...
ja imam strašan problem s njegovim pričama, dakle, fenomenalan stil, karakterizacija ali nekako mlake, ni o čemu zaista, kao da ne zna dobro da zaokruži sve.
Sa nezamislivo mnogo kašnjenja – gotovo punih četvrt veka – pročitao sam Stories of Your Life and Others (odnosno, u domaćem prevodu Priče tvog života), kolekciju kratkih priča i noveleta jednog od najinteresantnijih a svakako najcenjenijih američkih pisaca savremene naučne fantastike. Moj greh je tim veći što je Chiang UPRAVO onakav pisac naučne fantastike kakvih ovom svetu OČAJNIČKI nedostaje po mom mišljenju: zanatski kompetentan i kadar da piše različitim stilovima ali nesklon literarnoj razmetljivosti i napadnoj poetizaciji izraza, intelektualno ambiciozan i posvećen promišljanju složenih idejnih konstrukta u svojim radovima, ali usredsređen na osnovnu premisu, bez jalovog ,,žanrovskog" razrađivanja teksta koje toliko opterećuje nebrojene druge kolege, konačno sočan i duhovit onda kada je to potrebno a sposoban i da se dotakne srži ljudskog stanja i da unutar kompleksnog intelektualnog eksperimenta ne propusti da istraži složenost i slojevitost ljudskog emotivnog sklopa.
(https://i.imgur.com/VuCoZ67.jpeg)
Povrh svega toga, Chiang je za mene važan stožer savremene naučne fantastike već time da – ne piše romane. Moje ispadanje sa kompozicije modernog SF-a i praćenje samo uzgredno i izdaleka onoga što se u njemu objavljuje, sa povremenim semplovanjem preporučenih dela, krenulo je već devedesetih kada je postalo jasno da izdavači forsiraju roman kao – razumljivo – značajno komercijalniji medijum od kratke priče ili novele, a da je onda naredni logičan korak bio i planiranje romanesksnih serijala kao dugoročnije investicije. Razlog što do danas nisam pročitao ni jedan roman autora koji me zanimaju – na primer Liu Cixin ili N. K. Jemisin – je pre svega taj da su njihova najpoznatija dela ciklusi romana i vremenska investicija za koju nikako ne umem da prelomim da li mi je prihvatljiva*. Naravno, slabiji pisci od njih, koji bi mi u nekim mojim mlađim godinama bili sasvim prihvatljivi, su mi danas skoro potpuni tabu na ime te tranzicije u industriji koja je – paralelno sa rastom prosečnog zanatskog kvaliteta – stavila roman kao primarnu formu izraza i nametnula ga i autorima koji, za moj groš, nemaju pripovedne kvalitete da ispričaju ni dobru kratku priču. Utoliko, probijanje kroz stotine strana prepunih readymade karakterizacija nepotrebnih likova i nebitnih podzapleta mi je generalno nepodnošljivo kao ideja.
*treba odigrati ONOLIKE igre
I u tom smislu je Chiang BLAGO moderne žanrovske književnosti, neko ko ima savremeni zanatski kvalitet i sigurnost izraza ali i idejnu propulzivnost i bogatstvo što mene podsećaju na najbolje momente novotalasne naučne fantastike iz vremena kada su Harlan Ellison i Terry Carr svetu predstavljali pisce poput Genea Wolfea, Ursule Le Guin, Alice Sheldon, Normana Spinrada, Grega Benforda, Richarda Lupoffa i mnogih drugih kroz format kratke priče od kojih je svaka delovala kao granata koja može da vam potpuno raznese intelekt i baci vas spiralnom putanjom pada u neistražene delove stvarnosti.
Naravno, Booka je ovu kolekciju na našem jeziku izdala još 2016. godine, kada je film Arrival u režiji Denisa Villeneuvea, a kao ekranizacija naslovne priče zbirke, bio prikazan i u našim bioskopima. Film mi je bio više interesantan nego izvrstan ali mi je bilo sasvim jasno da će Chianga vredeti proveriti. I evo, prođe skoro deset godna od tada a ja sam najposlednjiji (ali time ne najmanje u pravu) čovek na svetu koji će vam sa puno entuzijazma reći da Chianga treba da čitate čak i ako sebe ne vidite kao ljubitelja naučne fantastike.
Jer, priče u Stories of Your Life and Others su onaj idealni slučaj u kome će i neinicirana osoba, pa čak i osoba koja prema naučnoj fantastici ima i apriori negativan stav – smatrajući možda da priče o svemircima i laserskim pištoljima inherentno nemaju literarnu vrednost – izaći na drugu stranu izmenjena, proširenog horizonta, svesna šta ovaj žanr ZAPRAVO može da uradi, ali i šta JEDINO ovaj žanr može da uradi, kada ga se prihvate autori beskompromisne vizije a bez ambicije da napišu ,,veliki američki roman". Štaviše, iako Chiang piše i publikuje kratke priče još od svoje petnaeste godine, profesionalno gledano, on nije pisac proze već radi u softverskoj industriji kao ,,tech writer". Činjenica da u svom publicističkom, ne-proznom opusu on objavljuje mnogo radova koji izražavaju zdravu skepsu spram savremenih tech-bro halucinacija i iluzionističkih strategija industrije veštačke inteligencije, ga po prirodi stvari čini još bližim poštenom svetu.
Elem, Stories of Your Life and Others je zbirka u kojoj su priče i novelete pisane između 1990. i 2002. godine, publikovane – sem poslednje, napisane ekskluzivno za ovu priliku – u magazinima poput Omni ili Asimov's ili antologijama kao što je Starlight. Chiang je za neke od ovih radova dobio brojne enafske nagrade (Hugo, Nebula, Locus, Theodore Sturgeon) i u pitanju jeste zaista izvanredan izbor maštovitih, efektnih narativa koji čoveku provociraju i intelekt i emociju i ostaju uz njega dugo nakon što je zaklopio korice.
The Tower of Babylon, a koja zbirku otvara* je baš takva pripovest a ona, između ostalog i maskira Chiangovu kompjutersku naobrazbu i dešava se u starom Vavilonu tokom poslednjih faza izgradnje Vavilonske kule u pokušaju ljudske rase da dotakne nebo i vidi da li će iza njega pronaći Boga.
*ako nije jasno, čitao sam Small Beer Press izdanje iz 2010. godine na Engleskom jeziku a koje je identično originanom Torovom zdanju iz 2002, sa sve anotacijama na kraju.
(https://i.imgur.com/XbF1V3k.png)
Inspirisana razgovorom sa jevrejskim prijateljem koji je Tedu dao nešto drugačiju verziju legende o Vavilonskoj kuli od one koju je kroz upoznavanje sa Starim zavetom već znao*, ova priča zapravo idealno sažima Chiangov pristup pisanju. Kao sin profesora mašinstva i bibliotekarke, Chiang je skoro idealno opremljen za pisanje naučne fantastike koja neće fetišizovati nauku i tehnologiju i imaće sluha za humanističke, pa i duhovne teme, ali će u književnom postupku forsirati jedno metodično, skoro naučno istraživanje svojih tema i uspevati da stiže do interesantnih zaključaka, bez udaranja čitateljke po nosu ,,poentom" i sa zapravo jasnim pozivom da ova nastavi diskusiju o motivima i temama u svojoj glavi.
*Chiang u jednom intervjuu eksplicitno kaže da nije vaspitan unutar ijednog religijskog koda, i da ima stritkno apstraktno interesovanje za religiju, a što je verovatno delom i zaslužno za to što ja lično, sa sličnim stavom i svetonazorom, nalazim njegove literarne opite sa religijskom tematikom tako zanimljivim
Tako je, kako i sam Chiang kaže, Tower of Babel priča koja na izgradnju Vavilonske kule i probijanje nebeskog svoda gleda iz jedne zdrave, inženjerske pozicije i u njoj su ,,duhovne" dimenzije tim opipljivije i realističnije jer sam tekst ne dopušta da se odleti u smeru prenaglašene poetizacije. Fantastični momenti, kao oni u kojima protagonist, penjući se mesecima uz kulu kao deo tima koji treba da proseče otvor u nebeskom svodu, prolazi visinu na kojoj su zvezde i druga nebeska tela su onda i sami ispričani jednostavnim, nepretencioznim jezikom i doprinose i ubedljivosti teksta ali i vrlo suptilnoj satiričnoj dimenziji pripovedanja. Chiangovo literarno rešenje za to šta se zatiče kada se probije nebeski svod je posebno inventivno i ovo je baš onakva priča mladog, talentovanog pisca (orginalno objavljena 1990. godine) koja najavljuje fantastičan opus.
Understand, iz 1991. godine, međutim, napisana pre nje i predstavlja najstariju priču u kolekciji, jedan maestralan misaoni eksperiment i literarnu bravuru. Ovaploćena nakon više pokušaja koji su došli jer je slavni urednik Spider Robinson inicijalnu verziju priče odbio ali je u njoj video potencijal, ona je u svojoj osnovi visokotehnološki triler u kome se jedan čovek nadmudruje sa sistemom koji pokušava da iskoristi njegove posebne sposobnosti, ali Chiangov posebni kvalitet je baš u tome da pitak žanrovski format uspeva da iskoristi za ono što ga ZAISTA zanima a što može da ima i ozbiljnu filozofsku težinu. Jedan njegov cimer je u nekom momentu, čitajući Sartrovu Mučninu postavio (retoričko?) pitanje o tome kako bi živeo čovek koji, za razliku od Sartrovog protagonista, umesto besmisla vidi red i strukturu u svemu što pogleda. Chiang je ovu ideju o povišenoj perceptivnosti dalje razvio u smeru superinteligencije a onda se zapitao šta bi mislio čovek koji je u stanju da objektivno analizira sopstveni proces mišljenja.
Understand tako govori o osobi koja, nakon oštećenja mozga prolazi kroz ekperimentalnu terapiju i shvata da mu ona uvećava intelektualne kapacitete eksponencijalnim korakom. Kao slavna naučnofantastična preteča, pripovetka Cveće za Aldžernona Daniela Keyesa, samo ispričana samo ,,u jednu stranu" Understand je onda hronika ekspanzije intelektualnih horizonata koji prvo vode do pomenutih trilerskih momenata ali ih onda daleko prevazilaze i čitalac dobija literarno uredan ali suštinski fantazmagoričan prikaz uma koji mora da izmišlja nove jezike kako bi uopšte mogao da pojmi ono što oseća analizom sveta izvan sebe i u sebi a onda i da traži ultmativnu svrhovitost za intelekt koji se može porediti sa božijim. Understand je ono što na Engleskom zovu ,,mindblowing" i jedan od najboljih primera za to kako žanrovska fikcija može biti superiorno uzbudljiva čak i dok potkazuje klasičan žanrovski format i klasične scene saspensa i akcije zamenjuje nečim drugim.
Division by Zero je, pak, možda za nijansu ,,akademskiji" Chiang, priča o matematičarki koju njen suprug, takođe univerzitetski profesor, nakon njenog boravka u ustanovi za lečenje mentalnih problema vraća kući i čini sve da joj privikavanje na porodični život bude što udobnije, dok je ona još uvek opsednuta problemom koji ju je i doveo do te epizode. Chiang je u ovaj naratv ušao fascinran pre svega matematikom, odnosno nekim njenim graničnim momentima u kojima se naziru strašni rascepi i bezdani koji bi mogli da učine sve što mislimo da znamo o svetu oko sebe besmislenim.
Šta ako biste mogli da pronađete postupak koji dokazuje da su neke fundamentalne vrednosti na kojima počiva čitav matematički sistem zapravo arbitrarne, da nisu konzistentne i da važe samo dok neko ne postavi jasno pitanje u vezi sa njima? Division by Zero se bavi baš ovim pitanjem ali se trudi da suvoću ove, svakako JAKO intrigantne teme, upari sa ,,ljudskom", emotivnom pričom. Ovo je jedina pripovest za koju imam utisak da je autor ta dva dela spojio ,,mehanički", onako kako to rade druge, manje nadarene kolege i Division by Zero je više intrigantna nego što je do kraja efektna, možda i jer je teško reći šta TAČNO čovek i cela ljudska rasa mogu da rade kada se neke od fundamentalnih istina postojanja pokažu samo kao stvar dogovora.
(https://i.imgur.com/Xenm4mA.jpeg)
Srećom, nakon ovoga sledi priča na osnovu koje je i cela kolekcija dobila naziv. Story of Your Life je superiorno zanimljiv a onda i efektan naučnofantastični narativ jer se bavi jednom od klasičnih SF tema kroz razradu kompleksnog naučnog postupka, a onda ima i tu humanističku, emotivnu crtu koja je predstavljena organski i daje čitavom narativu snažnu melanholičnu dimenziju a da autor spretno izbegava upadanje u sentimentalnost i melodramu.
Ako ste gledali film Arrival imate ideju da je ovo narativ o kontaktu između ljudske rase i tuđina koji dolaze na Zemlju i napora naučnice – vrhunske lingvistkinje – da u komunikaciji sa njima ,,nauči" njihov jezik i obezbedi smislenu i za obe strane plodonosnu razmenu informacija. Ovo je, naravno, ,,tvrda" naučna fantastika, makar po kriterijumima koji su prošireni nakon novotalasnog cunamija pre više od pola veka, ali Chiang onda veoma umešno daje svemu nimalo napadan, jako efektan ispovedni element u kome se protagonistkinja obraća svojoj ćerci u budućnosti i sam čitalac pokušava da razluči da li u njenom obraćanju preovladava radost ili kajanje. Putovanje kroz vreme, onako kako je izloženo u priči je značajno elegantnije od rešenja koje je Eric Heisserer na kraju usvojio za scenario Villeneuveovog filma i time je i emotivna dimenzija priče zrelija.
Jedna stvar koju Villeneuve može da sa ponosom istakne kao prednost filma u odnosu na Chiangov narativ je art direkcija i vizuelni dizajn vanzemaljaca i pisma koje se koristi da se predstavi njihov jezik, no Chiangov tekst je toliko bogat i deskriptivan i zapravo ima prostora da mnogo više ode u lingvističke detalje, da je za moj račun priča osetno fascinantnija u tom demonstriranju kulturne razlike između dve rase inteligentnih bića a koja je posledica njihove različite biologije, telesne morfologije, drugačijih tipova simetrije organizma.
Možda izenađujuće, ono što u priči deluje kao samo sitan, maltene ukrasni detalj – referenca na Fermatov princip koji kaže ,,Kad svetlost prelazi iz tačke A u nekoj sredini i stiže do tačke B u drugoj sredini, ona sledi put kojim stiže iz A u B za najkraće vreme." – zapravo je seme iz koje je iznikao čitav fascinantni narativ o dve razlilčite kulture i njihovim suprotnim percepcijama vremena. Chiang je ovde postigao visoki kvalitet literarnosti uspevajući da impresivno složene naučne motive predstavi pitko i bešavno ih spoji sa emotivnom epopejom majke koja sazreva uz perpetualnu svest o gubitku. Nije veliko čudo da je ova priča iz 1998. godine dobila Nebulu i Sterdžena.
Seventy-Two Letters iz 2000. godine je onda Chiang na vrhuncu svog razigranog stila, novela koja uzima u to vreme već popularni steampunk mizanscen a onda ga mrtvo ozbiljnog izraza lica satirizuje na šokantne načine. Glavni junak ovog narativa je naučnik i inženjer u Ujedinjenom kraljevstvu druge polovine devetnaestog veka ali u svetu gde nauka i inženjerstvo počivaju na kabalističkim principima. Chiang metodično, ali bez zamaranja sa previše detalja – što je jedan od njegovih velikih kvaliteta – oslikava društvo u kome postoji izvesna mera teokratskog, represivnog šuma u pozadini, ali se zapravo vrlo dosledno bavi analizom nauke koja bi ponikla iz postavke u kojoj inženjeri rade na kvalitetnijim hebrejskim rečima koje će uspešnije pokretati goleme što treba da autonomno obavljaju teške poslove, a biolozi, posmatrajući muško seme pod mikroskopom, vide male, ali formirane ljude koji čekaju da budu ubačeni u jajnu ćeliju i izrastu u odraslu osobu.
Chiang se jako dobro zabavlja sa ovim narativom, nudeći nam i viktorijanski triler sa sve nadmudrivanjem u mraku između ubice i njegove potencijalne žrtve, ali i socijalni komentar koji podseća da visoki naučni intelekt nije – niti je ikada bio – isto što i humanistička inteligencija.
The Evolution of Human Science (originalno publikovana u magazinu Nature 2000. godine pod urednički odabranim nazivom Catching Crumbs from the Table ali je za ovu kolekciju Chiang vratio originalno ime) je kratki, slatki misaoni eksperiment koji se, bez likova, pa čak i bez stvarnog dramskog zapleta ipak uspešno bavi idejom ,,metaljudske" nauke, a koja nastaje kada se u ljudskoj populaciji pojavi dovoljno metaljudskih pojedinaca da startuju čitave nove grane nauke koje ,,obični" ljudi pa čak ni obični naučnci ne umeju ni da interpretiraju, a kamoli da primene. Ovo nije narativ koji ima pančlajn – kao što, primećujemo, to kod Chianga i nije običaj – već više promišljanje opaske Williama Gibsona da je ,,budućnost već ovde, ali nije podjednako raspoređena među svima".
Naredna, Hell is the Absence of God je i prvi Chiangova prozni rad koji sam pročitao, tradicionalno, kako sva moja najbolja čitanja znaju da se dese, u čekaonici zdravstvene ustanove. Ova noveleta od stotinak strana je izazvala solidan dar-mar kada se pojavila u trećem tomu antologije Starlight 2001. godine, podstičući veliku diskusiju o tome da li se radi o kritici religije i vere i koji je autorov stav spram Boga, anđela, raja i pakla. Nije tipično da na naučnofantastične priče – pogotovo ovako nagrađivane, Hell Is the Absence of God je dobila Huga, Nebulu, Locus i japansku Seiun nagradu i bila u finalu za Sterdženovu nagradu – stižu reakcije da je u pitanju banalna antihrišćanska propaganda, i to od kolega pisaca, ali Hell Is the Absence of God JESTE tipičan, pa i paradigmatičan primer Chiangovog unikatnog pristupa materiji.
Inspirisan kultnim horor-filmom The Prophecy scenariste i režisera Gregoryja Widena, Chiang je godinama želeo da napiše priču ,,o anđelima". Nije išlo i sa vremenom će on shvatiti da anđele ne treba da prikazuje kao likove u priči već kao zastrašujuće prirodne fenomene koji objektivno postoje i njihovo pojavljivanje se može i predvideti, ali koji se ne mogu ni razumeti ni objasniti ljudskim vokabularom i intelektom. Iz ovog podsećanja da su biblijski anđeli mnogo spektakularnija, gromovitija i nesaznatljivija pojava od bebica sa krilima popularisanih u postrenesansnom periodu, Chiang je, tipično nadahnuto, proširio fokus i napisao noveletu u kojoj je postojanje Boga i anđela objektivna činjenica, kao što je datost odlazak u raj ili pakao nakon smrti. Iz ove postavke on onda razvija priču u kojoj čovek, nakon smrti svoje žene, koja je otišla u raj, čini sve što može da i on posle smrti završi tamo, iako čitavog života nije bio posebno zainteresovan za veru i fatalistički se pripremao za večnost koju će provesrti u paklu a koji, po objektivnim znanjima, zapravo nije naročito mnogo lošiji od skustva življenja na Zemlji.
(https://i.imgur.com/YoeBQEi.jpeg)
Chiangova filozofska inspiracija je bila bibljska priča o Jovu i njegov problem sa njom što Bog, nakon što je čoveka koji je bio gotovo savršeni vernik, kušao – bez pravog ,,razloga" – vrlo teškim mukama, na kraju ovome ipak sve gubitke i patnje kompenzuje. Chiang veli da mu nikada nije bio jasan taj ,,nagradni" pančlajn ove priče jer je čitav njen smisao, po svemu, treblo da bude upravo to da sa Bogom ne može biti ,,trgovine", da ne postoji niti garancija dobrog ishoda, niti ,,hak" kojim ćete od Boga dobiti ono što smatrate da ste zaslužili, da je vrlina, dakle, vrednost PO SEBI a ne vaš argument u cenjkanju sa Bogom.
U Hell Is the Absence of God Chiang piše vrlo smirenu, vrlo uzdržanu satiru na ovaj biblijski tekst, predstavljajući tipično metodičnim, uverljivim pisanjem, svet u kome se božanski fenomeni prepoznaju kao deo svakodnevnice, a vera je, kako bi trebalo da je i u našem svetu, stvar činjenja a ne mišljenja ili osećanja. On odanost veri, Bogu, principima ljubavi, istine i pravičnosti koji uz njih treba da idu ispituje kroz nekoliko interesantnih likova i u jednom vrlo smirenom, realističnom postupku daje prikaz strahovitih čuda. No, najjača strana ovog narativa je potpuno odsustvo moralisanja, bilo u teističkom bilo u ateističkom smeru i predstavljanje čitaocu različitih aspekata ubedljivog misaonog eksperimenta da on o njima dugo razmišlja.
Slično se može reći i za finalnu priču u kolekciji, Liking What You See: A Documentary, urađenu ekskluzivno za ovu zbirku, a koja je pisana u sasvim drugačijem stilu. Iako je Chiang odbio da priča bude nominovana za Huga 2003. godine, jer je urednik odbio da mu produži rok koji su zajednički dogovorili za njeno kompletiranje i na kraju je ono što je objavljeno za njega ispalo nedovoljno dobro, ovo je interesantna eksploracija jedne od fundamentalnih činjenica ljudske civilizacije: da lepi ljudi bolje prolaze u životu.
Chiang ovo piše bez glavnog junaka, dajući nekolicini likova da pruže svoje ispovedne narative i presecajući to diskusijama sa javnih debata, jako uspešno izlažući brojne oprečne teze i vešto izbegavajući da ponudi konačan odgovor ili zaključak za ijednu od njih. U centru zapleta je kaliagnosia, (fiktivni) fenomen ljudskog mozga u kome on ne razlikuje lepa ljudska lica od ružnih ljudskih lica, a za koji je u svetu priče pronađen način da se aktivira po želji posebnom tehnologijom. Chiang vrlo brižljivo analizira društvene efekte ovakvog naučnog i tehnološkog prodora istražujući situaciju oko srednje škole u kojoj većina dece dobrovoljno imaju kaliagnosiju i odrastaju u okruženju gde imaju normalne socijalne, romantične i seksualne relacije ali koje nisu zavisne od percepcije lepote lica.
(https://i.imgur.com/GMTJHVI.jpeg)
Ovo je prilično ,,sterdženovska" postavka a Chiang je onda spretno dinamizuje debatom o tome da li kaliagnosiju učiniti obaveznom za učenike ove partikularne ustanove i širim društvenim razgovorom o temi, prateći pritom i unutarnje monologe ključnih likova. Iako napisana pre više od dvadeset godina i daleko pre nego što će Instagram, i TikTok sa svojim filterima i instant ocenjivanjem nečije atraktivnosti žestoko prekodirati način na koji ljudska bića vide (svoju) lepotu i ružnoću, ona je fascinantan uvid u mnoge antropološke istine i, u najboljem maniru angažovane naučne fantastike, upozorenje na budućnost koju (možda) možemo a možda i TREBA da spečimo. Mada je sad kasno.
Ali nije kasno za čitanje ove fascinantne zbirke. Ako sam ja mogao da je dovršim kao celinu dvadesettri godine nakon njenog izlaska, onda to preporučujem i svakom drugom ko je nije do sada čitao. Chiang nudi maštovitu, zanatski uglancanu i vitku naraciju i strahovito mnogo značajnih filozofoskih pitanja a izbegava da vam u lice baca svoje odgovore i da sebe obavezuje da o svemu kaže poslednju reč. Njegove priče su mali intelektualni svetovi što ostaju da žive u čoveku nakon što ih je prvim čitanjem u sebe on posadio a ja se stoga ovde i sada zavetujem da drugu zbirku Chiangovih priča, Exhalation: Stories (odnosno, u našem izdanju, Izdisaj), objavljenu 2019. godine pročitam pre nego što protekne još koja decenija. Pa ćemo pričati i o tome u dogledno vreme.
Do tada, pošto je Bookino izdanje ove zbirke odavno rasprodato, a Engleski original nisam našao u knjižarama u Beogradu, ostaje vam ili jurnjava za polovnim knjigama ili naručivanje sa nekog od svetskih distribucionih servisa. Pa prijatno čitanje.
(https://i.imgur.com/qTKWn6t.png)