SRPSKA ANTIZAVERA
Vlatko se sa Martom oprostio u Đenovi. Nekako joj je objasnio, a da nije poverovala, kako imaju novaca samo za jednu kartu iako je slutila da je morao da zakupi celu kabinu. Navodno, dve bi ih ostavile bez kinte za trošak na brodu. Bolje da popodne obiđe groblje, kažu da je najlepše u Evropi. I da hvata tutanj kući. Šta bi drugo? Ko zna gde će on da uhvati tutanj?
Kruzer Skajlajnera je imao šesnaest spratova, prebrojao ih je pre nego što se podvrgao proceduri za ukrcavanje. Bilo je gore nego kod imigracionih oficira na aerodromima u SAD. Tražili su i da otkrije svoj je broj. Naravno da je digao dreku, pa su odustali, ali bila je to poruka da će usput biti diskretno nadziran. Jedna senka postala je njegova senka. Dok se bude šunjao po brodu, neko će se šunjati za njim.
Kabina je bila na drugom spratu ispod daleko skupljeg nadgrađa koje se obično vidi na slikama. Za dve osobe, bilo je malo sumnjivo što se saputnik nije pojavio, ali, plaćena karta je plaćena karta. Bio je ponosan na sebe što ju je poslao kući, u neizvesnost manju od one u koju je sam krenuo. Ionako po kabini sleduje samo jedan broj. Do isplovljavanja je autistično razmeštao sadržinu prtljaga po omanjem plakaru. Blaga vibracija ga je izbacila iz tog stanja i nastavila da mu titra u grudima. Titranje se nastavilo i dva naredna dana kad je Gibraltar već postao obris na istoku.
,,Pastis", naručio je od senke za šankom na prednjoj palubi.
Bilo ko je mogao da mu bude senka otkad su mu istomišljenici isključeni iz svih posada Skajlajnera. Ili su nešto nanjušili ili je neko zabrljao. To se nama uvek događa, pomislio je. Kelner je imao južnjački naglasak, pa je naručio južnjačko piće. Malo prisnosti nikada nije na odmet. Ništa nije pitao i ništa mu nije rečeno. Tajac loše ide uz pastis. Mrzeo je trenutke kad se ništa ne događa. Pogleda uprta u praznu čašu kelner procedi je da je najlepši pogled sa najviše palube. Većina putnika na kruzerima putovanje provodi tupavo sledeći predloge posade, od jedne ka drugoj tački na brodu. Kao navijen, potražio je najbliži lift.
Do tada je ispitao većinu liftova na brodu i gotovo sastavio sliku lavirinta. Na svakom spratu postojao je bar jedan zaustavni nivo na kome se morao promeniti pravac ka nekom susednom liftu. Našao je dva nedostupna jezgra, oba na trećem spratu nadgrađa, jedno uz komandni most, a drugo tačno na sredini broda. Pored uputstva kraj lifta na koju stranu skrenuti. U blizini, par članova posade obavezno je ćaskalo svoju radnu pauzu. Bolje nego tri, pomislio je i ušao u lift ka najvišoj palubi.
Zamišljena linija polutara svetlucala je na južnoj strani, tamo će, u jednom trenutku, putnici biti sazvani na izvlačenje lutrije. Srećni dobitnik će biti proglašen za Posejdonovog potomka i drugi deo puta provesti u imperijalnom apartmanu. E, taj putnik uvek stiže na odredište, a neko drugi, sa srećnijim brojem, tamo gde je Vlatko namerio.
Kada je započeo sa okupljanjem zaverenika nije imao odgovor ni na jedno pitanje. Našim ljudima ne treba objašnjenje kad se pomene magična reč – inat. Ako mogu oni, možemo i mi. Šta? Ni sada, dok se razgiba u prolaznom toaletu, pojma nema, ali, spreman je i već je odlučio koje izolovano jezgro će da napadne.
* * *
Morao je da uđe na neka od vrata. Brodovi imaju osobinu da ne pate od tankih zidova. Niti od viška spojeva. Kad si u vodi ništa ne sme da curi. Vlatko se zato uputio pravo ka dvojici naslonjenih kraj vrata kroz koja je morao da prođe. Planirao je da se zatetura, da pita nešto beslovesno, ali je umesto toga zabio pesnicu pod grlo jednom, a drugog pribio uz zid sa plastičnim nožem uzetim sa švedskog stola.
,,Nije bilo dopušteno nikakvo oružje, ali mogu da te zakoljem i sa ovim."
,,Ne... Čekajte! Mi vas... očekujemo."
Nastupio bi tajac da na podu nije krkljao povređeni momak. U stilu: dugo pamtimo, ali brzo zaboravljamo, Vlatku bi pomalo žao. Baš sam ga zviznuo, pomislio je.
,,Mene čekate?"
,,Da, vas, gospodine... Nismo znali kako izgledate. Samo nam je rečeno da ćete napraviti neku glupost i da ste pomalo nasilni." Osećajući da Vlatkov pritisak popušta, povio je glavu naniže. ,,Mogu li sad da mu pomognem, a vi slobodno izvolite unutra."
Vrata nisu bila zaključana. Pokajao se što nije kucao; tako bi možda dobio malo vremena da se okrene na peti i zbriše. Gde da zbriše? Dospeo je u hodnik istovetan onom odakle je ušao. U njemu su postojala samo jedna vrata, a kraj njih je stajala Marta.
,,Marta!?"
,,A, šta si ti mislio? Da ću te ostaviti u suludim antizaverama? Odem na groblje u Đenovi da uzmem meru za muža idiota?"
,,Marta, nisam mislio..."
,,Ništa nisi mislio. Ni svoj broj nisi poneo..."
,,Nisam poneo...?", počeo je da pretura po džepovima.
,,Zato nisu ništa primetili na ukrcanju."
Još je preturao po džepovima sa sve manje entuzijazma, kada se ponovo oglasila:
,,Možemo li sad da odemo u našu kabinu, presvučemo se i odemo do bazena?"
Odjednom je bila kriva za sve što je pošlo ukrivo:
,,Znao sam da ćeš sve da upropastiš! Sve što započnem, sve čemu se posvetim, za tebe je glupost i apsurd. Pouzdano znam da je ovo najveća tekuća zavera i ako je ja ne razotkrijem, još bliže ćemo biti propasti ovog sveta..." Hteo je da nastavi, ali Marta mu je pružila karticu sa njegovim brojem. Nije obratio pažnju na senke u njenim očima, naprosto je oteo karticu iz njene šake i krenuo ka vratima i prorezu gde je trebalo da je ubaci.
Njene poslednje reči čuo je dok je prolazio kroz otvorena vrata:
,,Nema broja dragi... Samo osam krugova..."
* * *
A onda, pred njim je bio okean, a brod i sve ostalo nestali su zajedno sa vratima koja su se zalupila za njim. Stajao je u pesku, u hladu nekoliko palmi, a na drugoj strani kružnog atola videlo se još nekoliko sličnih grupa palmi. I, još nešto. Ličilo je na praistorijsku životinju, na raptora ili sabljastog tigra i glasno štektalo i režalo. Polako se kretalo jednom od ivica atola ka njemu.
Pogledao je karticu u šaci i na njoj je zaista bilo osam krugova. Do ponovnog otvaranja vrata. Toliko.
,,Jebiga. Imam plastični nož iz restorana...", progunđao je i počeo da trči svoj prvi krug.
Moram priznati da nisam baš najbolje shvatio priču. :shock:
Nesporazum je uvek u nerazumevanju.
Dobro, jeste vešto zamumuljena, da se ponude aluzije ali da se čitaocu ostavi prostora da sam radi.
Inače vrlo dobar ritam, pogotovo što je srazmerno veliki deo priče opisivanje prostora, i efektan pančlajn. Jedini detalj koji me malko začudio je to da se sugeriše da raptor i sabljasti tigar vizuelno podsećaju jedno na drugo, ali to je nevažna sitnica, atmosfera zavere je veoma dobro plasirana pogotovo što je trebalo postići taj balans između satirisanja konspiratološkog svetonazora i kreiranja žanrovski ubedljive misterije.
Šta ćeš. U prvom krugu pakla trčiš naokolo po atolu i samo misliš da li te ganja raptor ili sabljasti tigar.
Zar pakao kod Dantea nema 9 krugova?
Drago mi je da podseća na Dantea. Samo, kod mene je Vlatko još pre polaska istrčao prvi krug.
Pretpostavio sam, ali opet, mislim da treba nagovestiti makar da se radi o paklu, raptor nije baš nešto što asocira na pakao, zar ne? I mada mi je logično da jednog Srbina muče teorijama zavera, koje su im tako drage, opet, što baš krstarenje luksuznim brodom?
Kruzeri su idealno mesto za mučenje Srba teorijama zavete. A što se tiče silnih tehničkih grešaka, grešim već pola veka i svaki čas me neko uhvati. Zašto bih pazio kad Boban objavi sve što napišem?
pismeno, ali papirni likovi, napor da se shvati šta se dešava i zašto. Mislim da bi moralo da bude jasnije.
Zahvaljujem na primedbama. Svaki put kad neko pročita dobitak je za pisanje.
samo jedno skromno mišljenje na prvu loptu. Ne mora da znači da sam sve u pravu, ukusi su neverovatno različiti.
kruzer sa 16 spratova...
Quote from: Boban on 01-02-2020, 23:09:16
kruzer sa 16 spratova...
Dotle si stigao? Jel' ti mnogo? Će skratimo za par spratova ako treba. Onom drugom fali jedan krug. Će dodamo. Krojimo, fircamo, paramo, peglamo. Sve za dobar nastup na modnoj pisti.
ne, nego 16 spratova je bre mnogo... ja ne znam da sam ikada video sa više od 12.
Pa naučna fantastika...
Quote from: Boban on 01-02-2020, 23:53:15
ne, nego 16 spratova je bre mnogo... ja ne znam da sam ikada video sa više od 12.
Trenutno najveći ima 20. spratova. Preko 16. bar još pet-šest. Možda povećam za jedan sprat.
Quote from: mac on 02-02-2020, 00:08:05
Pa naučna fantastika...
Tako je mac, pa on kao da nema veze s fantastikom..
Quote from: scallop on 02-02-2020, 00:10:08
Quote from: Boban on 01-02-2020, 23:53:15
ne, nego 16 spratova je bre mnogo... ja ne znam da sam ikada video sa više od 12.
Trenutno najveći ima 20. spratova. Preko 16. bar još pet-šest. Možda povećam za jedan sprat.
Aosolutno. Ovdje kad uplove, to je prestrašno. Drugi put brojim katove pa javim.. 🙂
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.rts.rs%2Fupload%2Fthumbnail%2F2018%2F04%2F12%2F5362086_najveci-kruzer-na-svetu-foto-1jpg&hash=5ab2d360630c71f0cb7f6dfc748c8e96dffb45a4)
Dobro je to skrovište u slučaju zombi apokalipse.
ne znam gde ti vidiš ovde 20 spratova. Kruzer jeste visok kao dvadesetospratnica, ali se računa od mora do krova... ovaj na tvojoj slici nema ni deset nivoa sa putnicima.
Nikad nisi bio dobar u brojanju. Ili nadbrojiš ili se zabrojiš. Ovaj kruzer trpa 9000 ljudi i nemaju svi spratovi terasu sa pogledom na more. Postoje i oni koji imaju samo one okrugle prozore. Moj kruzer ima 16. spratova i tajna vrata za prolaz u drugu dimenziju. I lutriju za srećnog dobitnika sa osam brojeva.
tjah... evo, posle višedecenijske borbe sa tvojim kratkim pričama konačno sam doživeo prosvetljenje šta mi tu postojano i uvek smeta.
Isto to mi smeta kod nekih svetski poznatih autora, ali ću ovog puta pomenuti samo Džejmsa Tiptrija mlađahnu. Potpuno isti koncept i pristup imate. Pravete od kratke priče neophodnost da se shvati nekoliko nivoa radnje i sasvim novi univerzum, povežu labavi konci između aktera i pokuša domisliti o čemu je priča zapravo, jer uglavnom nije o onome što se vidi na prvu loptu. Za mene je kratka priča ono kako to rade Bredberi ili Čehov... dva aktera, jedan događaj, pravolinijsko izlaganje i lepota stiže iz domišljatosti situacije i razrešenja.
Hvala na komplimentu. Volim da čitaoci malo promisle. Više puta si napomenuo da ceniš višeslojnu priču, pa ne znam zašto ti kod mene smeta.
Kod Čehova retko imaš bilo kakve događaje. Samo jednu životnu situaciju i obilje misli, emocija, unutrašnjih doživljaja. Otkud da ti to voliš? I kod Bredberija je slično, samo što nije toliko pisac raspoloženja.
meni se dopadaju Radmilove novele, duže priče, ali kada čitam kratku priču ja nekako ne očekujem previše dubine i širine, samo jednu situaciju, jedan događaj, jedan susret, jednu sliku... on očigledno za svako svoje delo ima istu dozu promišljanja i onda je takvom pristupu kratka priča tesna.
Ne mogu ja ništa da izmenim. Ako ne stane na tri i po strane, stane u dužu priču. I romane prekinem kad su mi predugi, pa neka čitalac sam sebi dopričava nenapisano. Imaš sreće što ne pišem trilogije.
Poenta je da ti nisi uopšte dobar model za kratku priču... mladi pisci koji čitajući tvoje crtice pokušaju da shvate šta je kratka priča i kako je treba pisati imaće mnogo problema, osim ako nemaju taj isti poremećaj kao Tiptri ili ti.
Ovoj priči bi pomoglo nekoliko rečenica za lenje.
ne možeš mene nazvati lenjim...
vidi, ako je pisac odabrao da me muči i mrcvari, očekujem adekvatnu nagradu. Pekić je recimo primer neverovatnog gušača sa sjajnim nagradama na kraju. Neki drugi, samo guše i ništa... Markes je primer pisca koji naizgled potroši mnogo više reči ali vredi, dok kastaneda samo smara i smara i na kraju mlako...
Ne znam zašto je i Tiptri kriv, ali ako. Kao iskonski vozač dobro znaš da se pravim putevima stiže brže, ali se na njima može i zaspati. Krivine su zgodnije, vozi se sporije, može da se baci pogled i na krajolik, vidiš kad jato goluba grivaša preleti preko puta. Pa, ko voli brzo putovanje putovaće s tobom, ko sebi postavi ciljeve stići će nekako.
I nemoj odmah mlatarati batinom. Kimura je samo tražila savete za one koje ne pišu kao ja.
Quote from: Boban on 02-02-2020, 11:19:48
ne možeš mene nazvati lenjim...
Sam si se tako odredio:
Quote from: Boban on 02-02-2020, 10:57:05
kada čitam kratku priču ja nekako ne očekujem previše dubine i širine, samo jednu situaciju, jedan događaj, jedan susret, jednu sliku...
Kada u kratkoj priči po uvodnim rečenicama naslutim gde sve to vodi - što bih dalje čitala? Ne kažem da se od ovoga ne može praviti duža priča, ali nikako da dokučim šta upravo zagovaraš: strogo poštovanje šablona ili - šta?
Šablon je možda dobar za čoveka koji piše prve priče, ali zar ćeš ga čuvati do kraja života?
Gledano iz ugla čitaoca: meni su kao detetu bile dosadne knjige Agate Kristi. Pročitaš jednu i imaš ključ za sve. To važi za krimi roman u većini slučajeva. Drugačije je ako imaš, na primer, privlačnog junaka kao A.K. Dojl.
Ako te pisac mrcvari, nemoj da ga čitaš.
najbolje su jednostavne stvari... kratka priča traži jednu situaciju.
Kratka priča se ne zove kratka jer ima malo reči nego postoji struktura kratke priče, tkz. crtica.
Crtica ne trpi mnogo likova, mnogo situacija, čitave svetove osmišljene i takve stvari. To radi Tiptri. Ne može to tako, ne funkcioniše.
Nije zgodno što se hvataš za pisce koji nas prevazilaze svojim priznanjima. Ali, neka, mogu da budem i jeretik. Pekić me nije obeznanio svojom fantastikom. "Besnilo" me je ostavilo ravnodušnim, moguće je da te je impresionirao kraj sa obračunom Drevnih na krovu Hitroua, a ostalo i nije naš prokaženi tip fantastike. Meni je i Markes daleko slabiji od Borhesa.
šta bi ti, da te poredim sa nekim dronjavcima?
Slažem se za Borhesa... ali i Markes je dobar u odnosu na ostale Latinoamerikance; što se Pekića tiče, uopšte ne mislim na Besnilo. kad god kažem Pekić nemam na umu Besnilo.
Ostala Pekićeva dela koja krste fantastikom nisu fantastika nego transpozicija. Dobro da nisi pomenuo i Koelja. Taj je prepričao 1001 noć kao da je roman, a Borhest je isto smestio na nekoliko strana. Uostalom, "Alhemičar" nije ni do kolena mojim RAŠANIMA.
Pomenuli ste Kastanedu - među piscima, pravilno, mada je taj čovek u nekom trenutku svoje maštarije hteo da prikaže kao antropološka istraživanja. Budalaština i izvesno nepoštenje, razume se, mada bi svaki sitni lupež zastao pred tako naivnom, urnebesno smešnom prevarom. Kastaneda nije.
Priznajem da mi je ta uvrnuta ctra oduvek bila ne samo ljudski privlačna i simpatična, nego da je računam i kao znak netipičnog, originalnog razišljanja. Valjda mu je upravo to i donelo svetsku slavu.
Inače, do onog plavo-zeleno-crvenog izdanja njegovih knjiga iz osamdesetih došla sam na smešan način: jedan moj rođak je na Sajmu kupio sabrana dela Vuka Draškovića (tada Sudiju, Nož i obe Molitve), ali je imao isti ranac kao zamlaćeni čitalac Kastanede, tako da je taj komplet završio kod mene uz komentar da nema mnogo onih koji čitaju svakakvo đubre kao ja! xrofl
Zamislite kako je bilo kupcu Kastanede kad je u rancu otkrio Vuka Draškovića! xrofl
Pekić je uradio više nego svi ovdašnji pisci zajedno - pre svega obimom. I još je dangubio sa nekakvim političkim ... ne mogu da upotrebim pristojan izraz. Takva šteta!
BESNILO je jedina hororična knjiga nakon koje sam imala želju da ne gasim svetlo pre spavanja, ali najviše volim ARGONAUTIKU.
Pekić je napisao i jednu od najdosadnijih knjiga koje sam pročitala: HODOČAŠĆE ARSENIJA NJEGOVANA. Ustvari, knjiga možda i nije toliko dosadna koliko je Arsenije antipatičan lik. Ali, kad napišeš toliko, možeš napraviti i nešto za lično iživljavanje. xrofl
Ne razumem zašto se rasprava o mom pisanju uvek pretvori u priču o nekim drugim piscima i ko je šta čit'o.
Pročitao najzad priču. Nisam iznenađen što ne razumem šta se tu desilo. Može li neko ko nije scallop da mi objasni šta sam to čitao?
Pametnije bi ti bilo da si pročitao Hod do deponije. Može scallop i tako pisati, kad hoće. Kad neće, dobijemo nešto što samo on razumije.
Evo, da ne bude da sam jednostran, ne razumem ni šta si mi ti sad rekla.
Quote from: mac on 02-02-2020, 13:02:45
Evo, da ne bude da sam jednostran, ne razumem ni šta si mi ti sad rekla.
Evo, pročitaj onu drugu njegovu priču. Tvrdim da te ta neće ostaviti u nedoumici. I, samo me sad nemoj pitati, a gdje je ta druga priča?
Ah, sad razumem. Na moje pitanje "šta se ovde dešava" tvoj odgovor je "čitaj nešto drugo". Ali to nije zadovoljavajuć odgovor na moje pitanje.
Quote from: mac on 02-02-2020, 13:12:09
Ah, sad razumem. Na moje pitanje "šta se ovde dešava" tvoj odgovor je "čitaj nešto drugo". Ali to nije zadovoljavajuć odgovor na moje pitanje.
Točno, da čovjek ne zna tvoje kapacitete, bi rekao da si glup ili da si me uhvatio u đir. xyxy
Dobro je da ova radionica iskljucivo sluzi za studiozni pedagoski rad sa piscima u penziji nas-rofl
pisac nikada ne može biti u penziji... evo, žika bogdanović, 89 godina, slep na jedno oko, na drugo vidi 50%, nagrižen svim poznatim bolestima, kucka tekstove i romane koji daleko prevazilaze srpski prosek. Svojevremeno je bila promocija knjiga neke babe koja je DVADESET SEDAM GODINA starija od Radmila i sve vreme ga oslovljavala sa "Mladiću, pa vreme je pred vama..."
Kad počne Boban da me brani ne preostaje mi ništa drugo nego da priložim komentar sa FB:
Na TV kanalu AXN najbolji pogodak za današnji dan: Beskrajni Dan mrmota. Puštaće ga dok ga ne naučimo napamet. Ili bar do ponoći. Spinove ove priče gledao sam u bezbroj verzija. Ni sam nisam odoleo, pa sam u romanu UNAZAD, u delu koji se računa kao ukradeno od Damjana Fileva, virio u jedan dan Blia Mareja.
Možda sam preterao trpajući dva romana u jedan, sa uvodom po sredini, ali kao isluženi pisac mogu to sebi da dozvolim.
Zaista mi nije jasno šta vam nije jasno? Mada mi glavni junak deluje prilično autistično... Ili debilno... Da nije Srbin?
QuoteTražili su i da otkrije svoj je broj.
Verovatno je je višak? :)
Quoteukrcanju
Vidiš, bio sam ubeđen da je "ukrcavanju", ali izgleda da može i ovako? Meni ipak vuče na kroatizam...
I, stvarno, Meho ima pravo, "raptor ili sabljasti tigar", ako je i za Srbina, mnogo je... :(
QuoteBolje da popodne obiđe groblje, kažu da je najlepše u Evropi.
BTW, ima i jedno prelepo Mornaričko groblje u Puli... Disleksični Milan Peca Nikolić ovekovečio... Uživajte!
https://www.youtube.com/watch?v=szj5G17dfu8 (https://www.youtube.com/watch?v=szj5G17dfu8)
QuoteMožda sam preterao trpajući dva romana u jedan, sa uvodom po sredini, ali kao isluženi pisac mogu to sebi da dozvolim.
Nikad nije kasno... :)
Quote from: Mica Milovanovic on 03-02-2020, 12:46:53
Quoteukrcanju
Vidiš, bio sam ubeđen da je "ukrcavanju", ali izgleda da može i ovako? Meni ipak vuče na kroatizam...
I, stvarno, Meho ima pravo, "raptor ili sabljasti tigar", ako je i za Srbina, mnogo je... :(
QuoteBolje da popodne obiđe groblje, kažu da je najlepše u Evropi.
BTW, ima i jedno prelepo Mornaričko groblje u Puli... Disleksični Milan Peca Nikolić ovekovečio... Uživajte!
https://www.youtube.com/watch?v=szj5G17dfu8 (https://www.youtube.com/watch?v=szj5G17dfu8)
QuoteMožda sam preterao trpajući dva romana u jedan, sa uvodom po sredini, ali kao isluženi pisac mogu to sebi da dozvolim.
Nikad nije kasno... :)
Sad je sasvim prihvatljiv komentar. Ko nema omaške u tekstu nije pisac.
Osvrnuću se na činjenicu da srpski jezik ima trajne i trenutne glagole. Ovde je ukrcanje stanje a ne proces.
Držao sam se činjenice da Đenovsko groblje važi za najlepše groblje u Evropi. Moj izbor.
Sasvim je moguće da sam UNAZAD prerano napisao. Kad ne mogu da nadvladam svoje demone ja ih se pisanjem otarasim.
Za one kojima saveti ne pomažu, ali umeju da čitaju. Možda izgleda kao nacrt, ali toliko za pola sata pisanja. Priznajem, prepakivanje po tintari trajalo je dva puta duže.
LOV NA POSLEDNJEG PENZIONERA
,,Ovaj posao se više ne isplati. Ili se dobro sakrivaju ili ih više nema."
Glavni štab za restituciju prošlosti vonja očajanjem. Potraga za ključnim znanjima propale civilizacije postala je beznadežna. Ljudi koji su zaista nešto znali, prepadnuti objavom da su traženi, naprosto su nestali. Neko sasvim neodgovoran proširio je vest da će biti zatvoreni na neoređeno vreme. Dok su njih polovili, pametni su postali nedostupni.
,,Ipak, tu i tamo, odgovaraju na telefonske pozive."
,,Da, ali i oni kubure sa energijom. Ušli smo u trag kako pune svoje uređaje, ali nismo našli ništa."
,,Predostrožni su, znači pametni su, a to nam jedino nedostaje."
Uređaj za neprekidno pozivanje se oglasio. Zamenik šefa štaba je potrčao ka izdvojenoj prostoriji, bilo je vidljivo da sa nekim razgovara, a onda je tresnuo slušalicu na sto i besan se vratio do šefa.
,,Jesi li dobio nekog penzionera?"
,,Jesam."
,,Jesi li ga pitao?"
,,Jesam."
,,I, šta ti je odgovorio? Jel' zna?"
,,Odgovorio je da zna."
,,I?"
,,Rekao mi je istu glupost kao i svi pre njega..."
,,Koju?"
,,42".
,,A, šta si pitao?"
,,Isto što i sve ostale. Koliko je šest puta sedam."
Umesto da pobesni, šef je prišao stolu i na papiru počeo da izvlači crte, po šest u sedam redova i da broji. Potom je usklinuo od sreće:
,,On zna! Zna! Znaaa! Šst puta sedam jeste četrdeset dva! Zovi ga ponovo."
,,Ne mogu.", zamenik slegnu ramenima. ,,Razbio sam poslednju slušalicu."
Da li samo penzioneri sve znaju, a neće da pomognu, ili to važi za sve starije ljude?
Ma, jok. Sinoć prija cvili da će da je u'apse i osude na tri godine zatvora, a ne zna gde da pobegne. Pa, da je utešim.
ko je zainteresovan za lažna dokumenta? godina rođena 1956...
Quote from: Boban on 16-03-2020, 19:30:42
ko je zainteresovan za lažna dokumenta? godina rođena 1956...
Tiraž ograničen.
Hm. Hrabro. Lovna sezona je okončana za zercove, ali... :)
Za razbijanje kolotečine. Jebeš reku bez vrtloga.
Bazni povod za sve kasnije nesporazume sa Bobanom je priča ISPOVEST SPORTISTE 2011. S njom Boban dokazuje da me je izmislio i objavio moju prvu priču. Ja je se odričem jer ne računam fanzinsko objavljivanje, a i nije nešto naročito. Naravno da ju je ponovo objavio u svojoj verziji mojih eseja SAMO FIKCIJA - I ČEKIĆ I NAKOVANJ.
U toj priči je najzanimljivije da su Olimpijske igre pomerene na 2011. godinu. Omanuo sam za deset godina. :shock:
ja ne govorim da sam te izmislio niti bilo šta što mi učitavaš. Ja jednostavno kažem da je to tvoja prva priča, da si je objavio u izdanju čiji sam ja bio urednik. Samo pominjem faktografiju.
Pa pogledaj bibliografije američkih pisaca koji su pisali početkom XX veka, većina je počinjala u raznim fanzinčićima, a mnogima od njih nisu ni sačuvani primerci jer je to prekucavano u 2-3 primerka. Uredno se zavodi u bibliografije po SEĆANJU iako nema sačuvanih primeraka. Dakle, taj Emitor 1 je imalo u rukama možda više ljudi nego tvoj roman Unazad.
Quote from: Boban on 03-04-2020, 12:46:26
jDakle, taj Emitor 1 je imalo u rukama možda više ljudi nego tvoj roman Unazad.
Emitor 1 sa tiražem...? Samo nemoj opet da slažeš. Znamo koliko ljudi je dolazilo na sastanke LK, a i šapirograf je bio drndanje. Znam dobro jer je i baktanje sa letraset slovima i dekorativnim fontovima za naslove bilo opterećujuće. U svakom slučajiu, UNAZAD će biti legenda ultimativnog SF.
Štampano na geštetneru u 100 primeraka, u podrumu NUBS-a; kasnije urađeno drugo izdanje u smanjenom formatu digitalno neka desetina primeraka...
Emitor 1 je nešto što svaka poštena srpska kuća treba da ima. Ne znam u čemu je problem.... :)
Quote from: Boban on 03-04-2020, 13:29:54
Štampano na geštetneru u 100 primeraka, u podrumu NUBS-a; kasnije urađeno drugo izdanje u smanjenom formatu digitalno neka desetina primeraka...
Znao sam da ćeš da slažeš.
Quote from: Mica Milovanovic on 03-04-2020, 13:36:57
Emitor 1 je nešto što svaka poštena srpska kuća treba da ima. Ne znam u čemu je problem.... :)
Hajde da se pravimo blesavi. I ja imam prvi primerak. Samo sam napomenuo da se moja inkriminisana priča bavila pomeranjem Olimpijskih igara. Ne morate odmah da se postrojavate.
Naravno da imaš! Šta sam rekao... :)
BTW, nešto što obojica možda ne znate, ili ste zaboravili, jeste da je pomenutu priču objavio 1999. godine (neposredno pre nego što nas je zauvek napustio) Ljuba Damnjanović u fotokopiranoj antologiji The Best of Emitor - dve decenije fantastike u Društvu "Lazar Komarčić" - 1.
Tiraž: 50 primeraka - bar tako piše... a u praksi je bilo... Tiraž: Dok me šef ne ukeba u fotokopirnici...
Ta priča je objavljena dosad četiri puta: 1981, 1995, 1999 i 2019.
Već nekoliko godina ne pišem SF. Potrošio sam sve najbolje teme. Red je da i drugi pišu, ako u sebi pronađu dobru priču. Pišem neku vrstu "mejnstrim" esejistike, kad mi je već prikačeno. Ovo je napisano pre godinu dana. Jutros sam dodao ponešto.
MARATON NIJE TRKA
Uvek mi je najteže da napišem naslov. Posle se ispostavi da je svaki dobar, ako je ispisan bar deo svakodnevnih utisaka koji nam se nameću ili nas podstiču. Koliko god naizgled različiti, sabrani se svode na refleksije iste slike. Čovečanstvo se naizgled žuri, a taljiga uslovljenu priču o uzrocima i posledicama. Svaka od njih ima dobru i lošu stranu, lice i naličje i razlikujemo se samo po tome ko šta odabere da vidi.
Zamorilo me je naklapanje o temama domaće fantastike, o pisanju, ispravljanju napisanog, korekturi, lekturi, uređivanju, "lakoći objavljivanja", urednicima, velikim izdavačima i ugroženim malim izdavačima, kritici i samokritici. Svaki učesnik u raspravi zastupa sebe i traži nišu u koju bi se udobno smestio. Toliko mi liči na sve drugo šta se dešava u našem svetu. Svet je tesan i nema mesta za sve želje i namere.
Tekst o Vinči i razmišljanja arheologa Dragana Jankovića zašto je svet nekada bio bolji vratio me je milenijumima unazad, a mogao je i do trenutka kad je Raj postao tesan, ako ne do grupe šimpanzi koja postaje zla kad zanema hrane u okolini. Ustvari, vremenska linija Zemlje identična je priči o kapi kiše koja ne može uzbrdo. Može samo od izvora ka moru, pa gde ispari.
Pisao sam o Putevima seoba i sličnosti Dunava sa Nilom, Eufratom ili nekom od drugih velikih svetskih reka. Možda jesu a možda i nisu zaturene, ali sve te reke i civilizacije koje su nastajale kraj njih pričaju istu priču. Voda je posle vazduha najbitniji uslov opstanka, pa na svoje obale privlači živi svet i prirodno, čoveka. Veći broj ljudi ubrzava civilizaciju, volimo i poštujemo susede dok nekom ne postane tesno.
Danas je izvesno i priznato da je Bakarno doba smešteno na Balkan, da su prvi konji na Bliskom Istoku i u Egiptu najpre pasli na obalama Dunava, ipak, sigurno je da smo posle metalnog alata počeli da izvozimo i oružje. Možda se uz Dunav duže živelo miroljubivo kako reče arheolog Janković, ali oružje je bumerang i oteti je lakše nego proizvesti.
Pa, ako izgleda da nisam pisao o pisanju - jesam. Uspeh nije sprint nego maraton, pisac najpre pobeđuje sebe da bi stigao do cilja. Većina nema tim izdavača, urednika i lektora kao Novak Đoković, najčešće ne primetimo najbolje jer su usamljeni. Ipak, trka nije ni bojno polje, jer se na njemu pobeđuje privremeno a ne trajno.
FB zazvonio kao budilnik na krevetu u filmu "Dan mrmota". Osvanuli smo sa merama bezbednosti od corona virusa, kao da ih nismo naučili pre četiri meseca. Pogledam kroz prozor u park, šetaju pse jer psa ne možeš naučiti na mere. Kroz kuhinjski prozor više ne miriše lipa, precvetala je. Dok popijem kafu na ekranu će se smenjivati vesti i uputstva o korona virusu.
Da li ću opet morati danima da pišem o putu nemrtve čestice virusa do žive u nama, umesto o putovanju čoveka od uživancije uz potok do gužvancije u civilizaciji velikih reka? Uvek je "socijalna distanca" značila mir u kući, a neunošenje drugima u lice način preživljavanja. Zato su nastala pravila ponašanja, zakoni, ustavi i ustave za međusobno nasilje. Nikad nismo shvatili i zato nam je tako kako nam je.
Neko će verovati da je pobednik gledajući da li Lučijev galeb još čuva svoju teritoriju od krova do čamca. Drugi će nas i dalje ubeđivati da su pobedili u izgubljenoj bitci. Izvinjavaću se onima koje sam ubeđivao da se neće ponoviti, jnisam znao da će vratiti, jer se uvek vraćamo bez naučene lekcije. Trčaćemo još jedan krug našeg maratona i nećemo znati da li nas, na drugoj strani atola, ganja reptor ili sabljasti tigar.
Dakle, izvolite, pridružite se, jer svi smo u "Danu mrmota". Korona virus je putnik u kapljici, a ne znamo da se izmaknemo.
Nije da sam zadovoljan radoznalošću koju sam izazvao. Uobičajeni "gosti" koji nemaju druga posla, poneko poznato ime. Zadovoljan sam što se posle mog posta pojavilo samo pet drugih, od čega četiri oglasa za stripove. Sad ću ostati u ubeđenju da sam inhibirao one koji sve i ništa ne znaju o korona virusu, kao i političke raznomišljenike. Ovo je način da saznam istinu. Možda su i drugi uzeli dan odmora.
TRAGOVI U NAMA
Najčešće pamtimo povode, uzroci se pakuju mnogo dublje. Sinoć mi se zamešao Umberto Eko, a ja poštujem nenadane znakove. Zapravo, bilo je reči o razotkrivanju nesposobnosti Dostojevskog da u svojim knjigama iskaže šta mu se zaista motalo u glavi dok je pisao svoje knjige. Dobar pisac piše jednu knjigu za mnoge čitaoce.
Nisam pročitao sve knjige Umberta Eka, ali meni je dovoljno. U romanu "Ime ruže" nije mi napisao ono šta smo i na filmu videli, nego priču o stanputicama i sudbini prokaženih religija. U romanu "Fukoovo klatno" o potrebi objavljivanja loših knjiga da bi dobre knjige prodrle u svet. "Baudolino" me je izvestio koliko je lobanja svetog Jovana Krstitelja potrebno da svet poveruje u Boga. "Praško groblje" me je obavestilo koliko je efikasna dobro potkovana prevara. Da parafraziram Irenu: Umberto Eko je pisao svoje romane specijalno za mene.
Često nagvaždamo koja knjiga je najbolja, kao da najbolja knjiga postoji. Roman koji možemo da prepričamo nije dobar roman. Veoma lako zaliči na pročitano, već je otrcana floskula da su sve knjige napisane. Mejnstrim će se okačiti na pitanje kako je knjiga napisana, ali meni ni to nije važno, meni je važno da li postoji "komadić Kalija", kao u romanu "Kroz pustinju i prašumu", koji će zauvek ostaviti trag u meni.
Sasvim je lako napisati repliku neke druge knjige koja je doživela uspeh na tržištu, trajaće koliko i tržišni interes za štancovanje. Svakodnevno smo svedoci da su jučerašnje "bestseler" teme danas bajat leba od pre tri dana. Sezonsko povrće traje koliko i sezona, ponudite mi veče uz burbon "Early Times" u Nju Orleansu, priču koju ću doživotno iznova pričati.
Uopšte više nisam siguran šta sam želeo da poručim, jer povodi su brojni, a uzroci najčešće zapreteni. Moguće je i da pred sobom branim pogubljenog pisca, urednika i izdavača kome preti da bude zapamćen po lošim a ne po dobrim delima. Volim da bijem izgubljene bitke i neka ovo bude jedna od njih.
Jesu me provalili. Pisao sam mejnstrim i u spejs operi. Ovo je odlomak iz poglavlja DUG PUT DO LEPTIRA u roamanu "Legija Ida".
Pao sam, ali nisam tresnuo. Padanje je po teoriji samo refleksija gravitacije. Tamo gde gravitacije nema, nema ni padanja. Ipak, Id je neobično mesto i kako u njemu padanje mora da postoji, tako se desilo da sam i ja padao, dugo i sve brže. Negde pri kraju, ja to nisam znao, ali sve ima svoj kraj pa padanje, obuzelo me je jedno sečanje i ono je imalo svoj odraz u Idu.
Možda sam ja stvorio tu dudovu šumu u Idu, a možda je ona tamo bila kao i sva druga sećanja ljudi u svemiru, tek, mene su dočekale lisnate naslage dudovog lišća, a prve grančice su tek malo išopale moje nedostojno telo i ja se zadržah u snopu listova, koji su tako ukusno mirisali da se nisam uzdržao. Zagrizao sam i neko vreme se zabavio poznatim ukusima. Naponi u mom sve oblijem telu su postali znak da postoji važniji cilj mog postojanja i iz svog dupeta istisnuh prvo vlakno. Zgrabio sam ga nazubljenim čeljustima i neko vreme se zabavljao omatanjem tog vlakna oko svog tela. Prijatno osećanje sve veće bezbednosti i nadolazeće transformacije nagonile su me da neprestano mlataram glavom, dok se okolina oko mene zatvarala u prijatan mrak, u kome ću provesti neko novo vreme u iščekivanju nadolazeće promene.
San je bio prijatan i u njemu sam bio dečak koji je pred sobom terao magarca, sa samarom i bisagama i moj zadatak bio je da odem do dudove šume i da u njoj naberem meko lišće kojim ću nahraniti svilene bube u kavezu sa ukrštenim granama u njoj i mnoštvom larvi svilenih buba, pre nego što se zaviju u svoje čaure i pre nego što će ih moja baba skuvati u vreloj vodi. To je morala da uradi pre nego što bube u čaurama da izađu same, da bljunu kiselinu i unište svilenu nit, tako da niko iz njih ne može da razmota vlakno i uprede ga u svilen konac.
Ne znam kako sam postao larva svilene bube, ali znam da je to bilo jedino šta sam mogao učiniti ne bih li povratio svoje udove. Leptir svilene bube će imati višak nogu i možda ću moći da učinim nešto pametno sa tim. Šteta što više ne mogu da grickam dudovo lišće , gladan sam, ali u stomaku mi nešto grgolji i nateže me na sve strane. Možda je to ono. Mogao bih da se požalim na neiskustvo u pretvaranju u leptira, ali me teši što ga nijedna larva, koja se smota u čauru, nikad ne stekne. Mogu samo da se nadam da to radi deo mog genotipa u kome su zapisani insekti. Belono, na šta sam spao!
Osećao sam se strašno zgužvano kad me neko kuckanje probudi iz dubokog sna. Malo sam se protegao tek da osetim kako mi narastaju krilca. Osetio sam ih mada sam se osetio kao da sam moljac u brašnu, iako sam znao da tako nekako treba da bude i da je sve u redu. Hej, to znači da u ovoj tami narastaju i nogice i da će biti veselja kad prokiselim rupu za izvlačenje napolje,
Kuckanje se najpre pretvorilo u dodir, pa u blagi stisak i uskoro sam lebdeo nošen nepoznatom silom koja se nije predstavljala i koju bi najverovatnije mogao da predstavlja Perast Lili, jer ko bi drugi prebirao po Idu ne bi li me se opet dokopao.Taman sam hteo da pljunem žuč, pa da se kroz nju zabatrgam napolje i pokušam da se ponovo dokopam slobode i mira, kad ponovo osetih kucanje koje mi odvali slušne kanale, ako leptiri svilene bube to uopšte imaju:
,,Jesi li živ, tamo unutra, ti lukava svilena bubo?"
Nije da ja volim Vladimira Roma, ali u ovakvim trenucima, a bilo je takvih trenutaka, mada ne ovako ponižavajućih. Mogao bih daga poljubim, ako me pre toga ne zgnječi kao bubašvabu.