Smešten u istom "univerzumu" kao i roman THE END OF ORDINARY, THREE DAYS OF APRIL nažalost biva ugušen Ashtonovim prevelikim oslanjanjem na dijaloge a zatim i na Ich-formu. Svaki lik dobija priliku da nas vodi kroz priču, a u priči se mnogo razgovara, takoreći mnogo se "priča" i mnogo više stvari se prepriča nego što se zaista dogodi, tako da na kraju više nisam imao interesovanje ni da čitam, a iskreno kad sam se vratio romanu posle dužeg perioda nisam ni uspeo da pohvatam sve konce nego sam ga maltene dijagonalno čitao do kraja.
Nažalost, u ovom romanu je Ashton preterao sa dijalozima u kojima se na kraju i sam izgubio. To više nije bio stil proistekao iz uticaja dramskih formi već prosto neka koještarija kojom nije uspeo da ovlada i zapravo jedna velika početnička greška.
Isto tako se Ashton upleo i u raznim svojim transhumanističkim fantazijama u kojima na kraju ni policija nije mogla da utvrdi ko je čovek, ko je ukršten sa životinjom a ko je robot.
Na kraju ovaj roman deluje kao neki nižerazredni Macanov prozni rad, koji nikad s razlogom nije objavljen.
THE END OF ORDINARY je maštovitiji i duhovitiji, i stilski svakako usavršeniji roman u diptihu posvećenom svetu u kom su se genetski i mehanički nemodifikovani ljudi našli u ratu sa veštačkom inteligencijom i onima koji su modifikovani kako bi istakli ili stekli neke posebne sposobnosti.
Ovaj roman ima izražen i u znatnom delu uspeo smisao za humor. Ovde je Ashton još uvek daleko od vođenja priče i maštovitosti koju će pokazati u MICKEY7 iako je ovo nominalno mnogo raskošnija i "luđa" premisa.
Međutim, ovde Ashton još uvek ima teškoće u vođenju priče, gubi se sam u vlastitim idejama i kerefekama i uprkos tome što je pod velikim uticajem dramskih formi ne uspeva da izgradi dinamiku koja bi bila istinski dramaturška.
U svakom slučaju, u ovom diptihu, ovo je knjiga vredna, ili barem vrednija čitanja.