Prvo shto mi pada na pamet, od muzicki precenjenih:
1. Beggars' Banquet - The Rolling Stones (1968)
2. The Dark Side Of The Moon - Pink Floyd (1973)
3. Definitely Maybe - Oasis (1994)
4. Sgt. Pepper - The Beatles (1967)
5. Odbrana i poslednji dani - Idoli (1982)
6. Parade - Prince (1986)
7. U2 - Zooropa (1993)
8. Let's Dance - David Bowie (1983)
9. Moonhead - Thin White Rope (1987)
10. End Of The Century - Ramones (1980)
Potcenjene:
1. Their Satanic Majesties' Request - The Rolling Stones (1967)
2. Between The Buttons - The Rolling Stones (1967)
3. Instinct - Iggy Pop (1988)
4. Wish You Were Here - Pink Floyd (1975)
5. The Gospel According To The Meninblack - The Stranglers (1981)
6. Sva cuda svijeta - Film (1983)
7. Aladdin Sane - David Bowie (1973)
8. Blue Oyster Cult - Spectres (1977)
9. Wave - Patti Smith (1979)
10. In Through The Out Door - Led Zeppelin (1979)
11. Road To Ruin - Ramones (1978)
Ovo nisu top liste. Redjao sam kako mi je padalo na pamet.
Pobogu, Joco! Moonhead precenjena?!?
Ej? EJ?
Najbolji album jednog od najvećih bendova Novog američkog roka i pustinjskog roka? Precenjen u kom smislu?
Album na kome su pesme tipa Not Your Fault, Mother, Thing, Moonhead, Crawl piss freeze, Ain't that loving you baby?
Ko ga je i gde precenio?
A kad smo već tu kako je precenjen Sgt. Peppers?
Pazi, Moonhead je meni dobra ploca, ali mi je u odnosu na In The Spanish Cave, The Ruby Sea, a narocito masterpiece Sack Full Of Silver - malo ravna. Najvishe kriticara gine na Moonhead (cak je dobio "definitive" special edition verziju). Pa, ne slazem se. Mislim da moj omiljeni bend iz pustinje ima boljih radova.
Moonhead je ovde najmanje sporan album, vishe je patka da bi ljudi skocili, i drago mi je shto si se javio.
Ostale ploce, medjutim...
Sgt Pepper je VAZAN album, ali u odnosu na White Album i potonji Abbey Road gubi trku - muzicki. Znash, i to je dobra ploca, ali da gotovo redovno bude na prvom mestu kriticarskih lista najboljih albuma svih vremena? Ajoj, neka hvala. Pa sami Beatlesi mogu da ponude jace ploce. Dobro je shto te jace ploce nisu i potcenjene, shto je, recimo, slucaj kod Stonesa.
Beggars' Banquet = the pobunjenicka ploca svog vremena. Na njoj su dve velike stvari: Sympathy For The Devil i Street Fighting Man. Dok je prva zaista jedna od najboljih stvari koje sam cuo od Stonesa, potonja je dosadna, nemashtovita... kao da je to neka prva, daleko loshija verzija Jumping Jack Flash (singl iz tog vremena). Od ostalih pesama se izdvajaju No Expectations (prste da polizesh) i Salt Of The Earth (Mik i Kit u duetu). Ostalo - je l' se neko zajebava da taj album stavlja medju 10 najboljih svih vremena, prvo mesto u shezdesetim godinama (lele!!! Roy Carr iz NME mora da je bio na teshkim drogama kad je takvu ocenu prokenjao), ili - po resavskom prepisivacu Ivackovichu - trecha u Stones diskografiji? Jebote, osim, mozda, Stray Cat Blues, ne mogu da zapamtim nijednu drugu stvar sa ploce! Svi se tu loze na bluz. Do jaja. Ali shta je sa pesmama?
Pazi, to mi je ubedljivo najgora ploca koju su Stonesi snimili u shezdesetim. Razumem uzbudjenje tadashnje generacije. Stonesi opalili po sistemu. Stonesi opalili bluz. Stonesi promenili zvuk. Zaista znacajan album svog vremena, ali ga po svim ostalim kriterijumima duva.
Probaj da odslushash "dekadentni" (citaj - popljuvani) Between The Buttons ili "zakasnelu psihodeliju" (1967?!?!) zvanu Their Satanic Majesties Request, pa onda Beggars Banquet - ova dva mu jebu kevu i po pesmama i po mashtovitosti. A vech sledechi, Let It Bleed (1969) je pokazao kako Stonesi DOBRO sviraju ono shto su pokushali na Beggars Banquet, gde je Brian Jones bio potpuno u autu zbog droge.
Flojdov "Dark Side..." je bila valjda prva quadrofonijska ploca, svakako prva te vrste koja je postala planetarni hit, za tada tek izbacene gramofone sa cetiri kanala, koncept koji je bio hiperrevolucionaran u to vreme... nije bilo svrhe da imas najnoviji gramofon ako ne bi imao tu plocu da probas kako zvuci.
Taj koncept je ubrzo napusten da bi se "ovih dana" vratio u vidu pet ili sedam kanala, ali mislim da u svemu tome lezi razlog ekstremne popularnosti tog albuma.
Popularnost Bovijevog (koji mi uzgred jezivo ide na zivce) albuma "Let's Dance" moze verovatno da se objasni histerijom oko filma "Cat people". To je u jednom trenutku bio planetarni hit, a filmsku verziju pesme produkcijiski je sredio hit megamajstor Djordjo Moroder. Ta pesma je savrsen primer da ilustruje Bowievu impotentnost i praznjikavost. Moroder ga je ispunio zvukom koji je osvojio planetu, spot se mesecima vrteo unaokolo i na kraju proizveo taj dodatni interes za Bowija.
Uzgred, neverovatno je da nesto sto je bilo toliko enormno popularno u jednom trenutku (sad mislim na dilm Cat People) prakticno padne u zaborav. Kada je nekome palo na pamet poslednji put da ga pogleda?
I za ostale stvari se valjda mogu pronaci slicni reperi koji su ih izbacili u orbitu. Slava je uvek posledica mnogo razlicitih faktora. Eto, Idoli npr, kao i EKV, dve prosecne i cak folirantsko/tupadzijske grupe, ali BEOGRADSKE, a muzicka scena stare Jugoslavije je obilovala raznim grupama sa raznih strana i produkcijiski i medijski nadmocnom Beogradu bili su ocajnicki potrebne jake lokalne grupe, pa su se uhvatili za sta su mogli. EKV je takva gomila pacenickog foliranja na jednom mestu da nemam reci. "Teska industrija" je izmislila muziku za njih.
Ne bih se složio za Idole...
Idoli... uh... mnogo foliranja. Kada sam cuo objasnjenja za neke pesme na sta se u stvari odnose, pripala mi je muka od pretencioznosti.
Ceo dan razmisljam o ovoj temi, i zaista mislim da je trenutak u kome se nesto pojavljuje ono sto odredjuje popularnost. Verovatno je po tom kriterijumu prvi album Beatlesa legendaran, a ne kasniji, mnogo bolji, jer je taj album napravio najveci moguci pomak, svi ostali su bili samo korak dalje.
Recimo, Majkl Dzekson, sada je smesna kreatura, ali neke stvari koje je uradio su pomerile muzicki biznis za gomilu koraka unapred, ne cak toliko Triller koliko Triumph odradjen zajedno s bracom. Steta je sto se najbolji iz te grupe Dzeremija odao alkoholu i propao, bio je pevacki mnogo jaci od krestavca Majkla, ali oni su savrsen primer da za uspeh u muzici sada nije neophodno imati vrhunske pevacke mogucnosti. Posle njega muzicki spotovi vise nikada nisu bili isti...
Za Dark Side: Tu si, Bobane, potpuno u pravu. Ne samo shto je u pitanju bila kvadrofonija, vech i kvalitet produkcije. Za nju se s pravom kaze da je postavila standarde za ono shto se radi danas. Na tom polju ni danas nije zastarela. I sam koncept albuma je fascinantan: mracna vizija coveka; ljudske protivurecnosti, prolaznost, ludilo, ovisnost o novcu. Ali. ALI. Na gole matrice sa efektima otpada pristojan deo ploce: Speak To Me i On The Run nisu kompozicije. Us And Them, Any Color You Like i Breathe su pesme bez velikih uzbudjenja. Prosecne su kada se uzme u obzir gotovo svaka pesma sa prethodnog, odlicnog albuma Obscured By Clouds (soundtrack za La Valee) koji je postavio temelje za Dark Side. Idemo dalje. Money. Taj veliki hit jeste bolji od pesama koje sam pomenuo, ali i dalje nikakva velika avantura. Posebno je - bar meni - irtitantan tekst. O shto volim pljuvanje na "opshta zla" kao shto je novac, posebno kada se to cini na banalan nacin. Sam Waters, koji je autor pesme, kao da se s njome ismejava u filmu The Wall. Mali Pink pishe "Money" na dosadnom casu. Hvata ga nastavnik i ismeva stihove pred razredom. "Pesme! Ovaj mladac smatra sebe pesnikom! Apsolutno smeche, decace!" Pa, bio je u pravu. Medjutim, Dark Side ima cetiri bisera, shto je nedovoljno da se ploca proglasi remek delom, ali je dovoljno da se poseduje: Brain Damage, Eclipse, Time, The Great Gig On The Sky. Brain Damage je najbolja pesma o ludilu koju sam ikada cuo, a Time sadrzi stihove o starenju zbog kojih se zaledish. Muziku da ne pominjem. O PF sve vishe razmishljam kao o bendu koji svoje uzasne mochi nije iskoristio do kraja. Zashto? Jer je robovao tehnologiji, a nedovoljno koristio izuzetan talenat da muzickim jezikom prica price... kao u pesmi Dogs (na Animals) koju je Drf pomenuo na drugom topicu. Dark Side je tehnologija, Wish You Were Here, Obscured By Clouds i Meddle i The Wall su srce.
Ako je neki album PF zaista pretenciozan, onda je to ovaj. Prva strana Atom Heart Mother takodje - zbog nasilne orkestracije, koja daje osechaj grandomanije.
Nastavak kasnije...
Jeste, ali u datom trenutku to je bio megaextradogadjaj.
Ne mozes iz ove perspektive da sudis o tome ako nisi godinama pre toga slusao muziku i onda dobio "ono".
Meni se cini da sam i u slucaju Beggars Banqueta i Dark Side Of The Moon jasno stavio do znanja, pa i detaljno objasnio da su u pitanju izuzetno znacajne ploce - za svoje vreme. Da li je potrebno da sam ZIVEO tada da bih to shvatio? Ne. Dovoljno mi je poznavanje istorije popularne muzike i poznavanje ljudi koji su u to vreme ziveli. Ono shto ja sporim je MUZIKA, a to spore i neki od ljudi, koji su bili mladi u shezdesetim ili sedamdesetim, ali za njih Pink Floyd, ili disko-kralj Moroder nisu bili pojam dobre muzike.
Bobane, Bouvi je beskrajno znacajniji u istoriji popularne muzike od Morodera. Em je stvarao duze, em je nadahnuo broj trendova i pravaca kojim samo josh Bitlsi, Stonsi i Kinksi mogu da se pohvale. I ne samo to - on je trendove pratio, a uvek ostajao svoj i svez. Da je Let's Dance - koji je uzgred sjajno producirao Nile Rogers - ostao samo jedno od Bouvijevih lica, bilo bi sjajno. Ali to lice se razvuklo, u daleko slabijim inkarnacijama na Tonight i Never let Me Down.
Ako Bouvija nisi slushao, ili si za njega cuo tek sa Cat People, koji, uzgred budi receno, i nije bio planiran kao uvodni singl za Let's Dance (to je bila poslednja stvar snimljena za RCA, dok je ideja za taj album i njegov stil nastala nakon potpisivanja superkomercijalnog ugovora sa EMI), onda nemoj da se hvatash za njega. I josh jedan fakt: Cat People se mozda vrteo kao spot (tada je MTV bio nova stvar, i svaki spot je bio vest), ali je singl proshao prilicno loshe. To shto je Bouvi voleo tu stvar, pa ju je preradio za album (uz Modern Love vrhunac ploce), druga je stvar.
Sam Bouvi ima toliko boljih i UTICAJNIJIH ploca, da nema potrebe troshiti mnogo reci na Let's Dance. Solidna ploca. Pitka ploca. Najprodavanija Bouvijeva ploca. Tri megahita + obrada Cat People. Bouvi je bio neshto drugo. To je covek koji je sa Let's Dance zalutao u hiperkomercijalni rok dance mainstream, a pre toga je bio avangarda: otac (ili jedan od oceva) glam rocka, heroj "plavookog soula", pionir elektronske i ambijentalne muzike, spasilac, vaskrsavalac i pomagac nekolicini posrnulih ili zalutalih zvezda.
Shto se uticajnih Bouvijevih albuma tice, oni se gotovo nizu: The Man Who Sold The World, Hunky Dory, Ziggy Stardust, Aladdin Sane, Young Americans, Station To Station, Low, Heroes, Scary Monsters. Dobre su ploce i Lodger, Diamond Dogs i Pin-Ups, ali one su vishe "kopce" i ostale su senci albuma izmedju kojih su izashli.
Zaboravio si Outside.
Mogu sa svom sigurnošću u sebe stajanja iza svojih reči da kažem da se u životu gore nisam smorio nego kad sam danas skinuo "Brain Damage" i "Great Gig in the Sky".
Za ovo prvo sam očekivao da ću dobiti destilovanu verziju ludila u tri minuta. Čekao sam da pesma počne. Neki popić. Grozno. Neke grozne harmonije na klaviru, pa nešto ulete bubnjevi, a pre toga neki lajmi nešto kenja u pozadini. Strašno. Neopevano strašno.
Za destilovanu verziju ludila pustio sam osmominutnu "They're Coming to Take Me Away" od LARD-a & Jello Biafre, mog heroja.
Za ovo drugo mi uši probiše one pevaljke. Nisam znao da su baš toliki treš. Ove pevaljke iste čini mi se da sam slušao na videoizovanim koncertima Bilija Ajdola, kao vokalni solo na odličnoj "Eyes Without a Face". I pesme nikako nema, samo oni deru nešto, a ove pevaljke, studio muzičarke na gaži kao ona što peva bek-vokale za Dejana Cukića, deru se i zavijaju nešto. Grozno.
Mor'o sam da izbrišem sve to sa harda jer su pretili da mi smore procesor.
U stvari, najbolja je "Money", zato što imaju one zvukove registar-kasa. Flojdići su mislili da je to nekakva strasna Umjetnos', nisu bili svesni koliko je to treš, pa je stoga zabavno.
Neću sad čitati kojim sve nazovi-, pseudo- i inim argumentima ste vi, ljudi, branili ove smarače, te bitni su, te ovo su, te ono su, ali mene ubedili nijeste.
Znači, kad se oporavim od ovoga puštanjem box seta san fransisko psihodelije i jedno 20 butlega Grejtfl Deda, onda ću možda da porazmislim da ubacim Pajpera u Winamp.
I sad mi je žao što sam postovao fotke ONAKVOG benda na ONAKAV topik.
Niste nas zaslužili.
Quote from: "taurus-jor"Bobane, Bouvi je beskrajno znacajniji u istoriji popularne muzike od Morodera. Em je stvarao duze, em je nadahnuo broj trendova i pravaca kojim samo josh Bitlsi, Stonsi i Kinksi
Ako je samo uticajnih, onda treba ostaviti samo Beatlese od ovog spiska i dodati Dillana. Boba Dilana.
QuoteShto se uticajnih Bouvijevih albuma tice, oni se gotovo nizu: The Man Who Sold The World, Hunky Dory, Ziggy Stardust, Aladdin Sane, Young Americans, Station To Station, Low, Heroes, Scary Monsters. Dobre su ploce i Lodger, Diamond Dogs i Pin-Ups, ali one su vishe "kopce" i ostale su senci albuma izmedju kojih su izashli.
Mešaš "dobre" i "uticajne". Lodger je u svakom slučaju neraskidivi deo elektronske trilogije. Aladdin je uticajan više što se tiče fanova i modnih trendova nego muzike, dok se uticaj Diamond Dogsa jasnije očitovao tek u devedesetim, tako da on spada u prvu grupu.
Pin-ups nit je dobar nit je uticajan i nemam predstavu po kom osnovu si ga stavio ovde. Možda mahinalno, po godini objavljivanja?
E da. Uzgred.
Reći za Beggars' Banquet da je precenjen pokazuje u najmanju ruku da čovek nikada nije karao.
Ili da su ga lagali da je karao a u stvari je ubadao u jastuk.
Quote from: "Spider Jerusalem"Mogu sa svom sigurnošću u sebe stajanja iza svojih reči da kažem da se u životu gore nisam smorio nego kad sam danas skinuo "Brain Damage" i "Great Gig in the Sky".
Za ovo prvo sam očekivao da ću dobiti destilovanu verziju ludila u tri minuta. Čekao sam da pesma počne. Neki popić. Grozno. Neke grozne harmonije na klaviru, pa nešto ulete bubnjevi, a pre toga neki lajmi nešto kenja u pozadini. Strašno. Neopevano strašno.
Za destilovanu verziju ludila pustio sam osmominutnu "They're Coming to Take Me Away" od LARD-a & Jello Biafre, mog heroja.
Za ovo drugo mi uši probiše one pevaljke. Nisam znao da su baš toliki treš. Ove pevaljke iste čini mi se da sam slušao na videoizovanim koncertima Bilija Ajdola, kao vokalni solo na odličnoj "Eyes Without a Face". I pesme nikako nema, samo oni deru nešto, a ove pevaljke, studio muzičarke na gaži kao ona što peva bek-vokale za Dejana Cukića, deru se i zavijaju nešto. Grozno.
Mor'o sam da izbrišem sve to sa harda jer su pretili da mi smore procesor.
U stvari, najbolja je "Money", zato što imaju one zvukove registar-kasa. Flojdići su mislili da je to nekakva strasna Umjetnos', nisu bili svesni koliko je to treš, pa je stoga zabavno.
Neću sad čitati kojim sve nazovi-, pseudo- i inim argumentima ste vi, ljudi, branili ove smarače, te bitni su, te ovo su, te ono su, ali mene ubedili nijeste.
Znači, kad se oporavim od ovoga puštanjem box seta san fransisko psihodelije i jedno 20 butlega Grejtfl Deda, onda ću možda da porazmislim da ubacim Pajpera u Winamp.
I sad mi je žao što sam postovao fotke ONAKVOG benda na ONAKAV topik.
Niste nas zaslužili.
:shock: ... spajderu... ne mogu da verujem sta si napisao, keve mi... pevaljke, chu
pevaljke??! :roll: na Great Gig in the Sky se jezim kad cujem, svaki put, ono.... mozda bi trebalo da cujes neku live verziju... ustvari ne bi trebalo nista od njih da slusas kad vec tako pricas.... sta je za tebe onda, keve ti, dobar zenski glas? ok, ove dame nisu najbolje, da se razumemo, ali jesu jako dobre, fantasticne.. i pesma mi je ono, vrh medju vrhovima..... i stvarno ne mogu da verujem da tako nesto pricas za komplet PF pre svega kao neko ko (je) pohadja(o) muzicku skolu... stvarno... total and utter surprised.... ajde ok da si reko da te nisu
dobili, ali ovako da ih napljujes... sramota, keve mi
i jos da dodam da se ne slazem u vezi Idola, posebno u vezi EKVa.... ali kontam, ono sto se kaze stvar ukusa ima i te kakve veze sa tackom gledista.... different people - different views... meni su EKV vrh medju vrhovima sto se domace scene tice... odmah tu negde su mi i SMAK, iako su to dve razlicite stvari/grupe... itd
sto kaze jor, nastavak kasnije... ovo mi je izletela// vatra iz grudi
Drago mi je što si pomenula muzičku školu. Ja bih da pomenem i muzičku akademiju. I u tom kontekstu, i sa tim bekgraundom, da kažem kako gori sled harmonija retko gde ima da sam čuo, a da se uopšte ne zadržavam nad oskudnošću i praznoćom i pogrešnošću orkestracije kod PF. Dakle, PF-u je bio potreban neki... ne znam, šta je dovoljno treš a da je super... recimo Majkl Kejmen, laka mu zemlja. Da im malo pokaže kako se rade duvači, a kako gudači.
Kad čujem sled PF harmonija na bilo kojoj "psihodeličnoj" pesmi bilo koje ploče, uvek se osećam kao Georg Fridrih Hendl koji smoreno gleda u netalentovanijeg od braće Farineli kako mu svira neku operu na kojoj radi i onda, baš kao Hendl, popizdim i pomislim da mu dreknem: "Ama skloni se, kretenu, da ti pokažem kako se to radi. Daj vina, daj mastila i skloni se u stranu i srami se, nesrećo netalentovana."
Što se pevaljki tiče, pravo da ti kažem, 'ebe se meni što je to kao, neki, dobar ženski glas. Kao, školovan, i to. (Mada ove nisu školovane u institucijama.) I Marija Kalas je pevala stvari par zaista groznih kompozitora. I jebeni Karuzo. I Ingvi Malstvin (ili kako se već zove) zna da svira gitaru, pa je to što svira sranje. O nepamtljivim solažama Brajana Meja neki drugi put. Ovde se radi o tome da je sama stvar sranje. "Hej, ajde da nalupamo neke glupe popi harmonije, da stavimo dominantu pa subdominantu jer to uvek zvuči do jaja, dodamo neke zvučiće, i onda na sve to nabacimo neke vrištaljke i lepo ih snimimo sa dosta reverba i eto ti, there, there's your psychedelic song of the century."
Well, boo-hoo. I dalje je trešina i totalna prevara. Kao filer na nekoj goroj ploči. Kao "Just a Man" od Faith No More na King for a Day albumu, samo bez Pattona, bez gradacije, bez ikakve muzičke gradacije od trenutka kad pevaljke upadnu.
Kao ona crna pevaljka koja maltene isto ovako zavija na Unplugged nastupu Duran Duran, koju su doveli kako bi imali šta da ponude jer, suočimo se s tim, Duran Duran uživo zvuče čak i gore nego na pločama.
Ali i dalje bolje nego PF. I'll take "Planet Earth" over "Brain Damage" any day. & "Come Undone" over "Great Gig in the Sky" any hour of any day.
Ako me već prozivaš po profesiji, ili polu-profesiji, ili whatever, mogu reći da je mnogo talentovanija neka crnčuga a la Loren Hil ili Ališa Kiz od Votersa i Gilmura. Mogu da pričam o horskoj orkestraciji u "Paranoid Android" ili opštoj orkestraciju kod The Dears. Mogu da pričam kako Radiohead mnogo bolje koriste space-rock, kako mnogo bolje koriste renesansne harmonije (poslušajte prva četiri akorda na albumu The Bends), poslušajte kako je PF trebalo da radi u Rejdijohedovoj "The Tourist". Ili "Exit Music". Sa sve onim starim bubnjevima, ništa fensi produkcija.
Ma, mislim.
A sad ću da branim najbolji pop album devedesetih, Definitely Maybe.
ajde ne hvataj me za rec, ok, muzicka akademija ako si se nasao uvredjenim.... sto mi je extra dodatno cudnije da ih uporno pljujes i izmedju ostalog dame iz The Great Gig In The Sky nazivas pevaljkama
sramota, ono, keve mi ne mogu da verujem sta pises
ali tvoja stvar
i jos nesto... IMHO, ima toliko puno jako dobrih bandova, pevaca i pevacica da je totalno nezahvalno tako uporedjivati ih sve.. cak i samo neke iz, recimo istog ili bar slicnog zanra.. posebno kad su Floydi u pitanju
stvar ukusa jebiga
a i postovanja
Naravno da je za tebe i poštovaoce (i postovaoce) PFttt-a nezahvalno upoređivati PF sa bilo kojim drugim gorepomenutim bendom, jer se odmah i na licu mesta, u maloj usporedbi, krajnje jasno otkriva koliko su PF ništavni.
Take OK Computer against ANY Pink Floyd record. Nuff said.
Spiritualized.
Kada bi neko od PFLovera samo čuo koncert Spiritualized u Royal Albert Hallu, usr'o bi se od muke. Nije potreban ni ceo koncert. Samo devet minuta "Electricity" i toliko bi bilo o Flojdima.
tako ti i treba, bambo, kad bi da učiš pijanicu kako se povraća!
Pozdrav mirođiji koja je videla da se nešto zakuvalo, pa, iako ne sluša muziku, konta, vredi zapljunuti se. Kao na svakom muzičkom topiku...
Elem.
Odbrana Oasis.
Da nije bilo def mej ne bi bilo ni Vučicevog omiljenog fferdinanda, interpola, jeta i svih brit-, us-, au- i sl- popova.
Definitely Maybe je čudo od ploče, kao i sve što je išlo uz nju, b-strane singlova, svirke pa onda What's the Story, samo treba imati muda i to priznati.
Kao što neki danas smatraju da su The Strokes oživeli gitare pre par godina, tako je i teorija da su Oasis povratili popu čast i primat na listama, u stvari, učinila medveđu uslugu bendu, to jest Noelu Galageru. Jer posle Definitely Maybe i What's the Story... adolescent u telu post-adolescenta mora da odraste. A to nije nimalo lako, kao što nije lako uvesti red u anarhiju. A Noel je sigurno najskribomanskiji britanski songwriter posle čuvenog para iz šezdesetih.
Ali reci da je def may precenjeno, znači ne prepoznavati šta menja istoriju. Istorija ne mora da se dopada ili da bude tačna. Ali mora da se zna da je moler postao diktator, da su T-Rex neopravdano gurnuti u zapećak. Da su oasis promenili svet, ma koliko to bilo nespojivo, nemoguće ili neshvatljivo.
Šta je moglo da promeni pop? Suede sa foliražama i našminkanim polupervertitom? Blur je bio previse intelektualna verzija a Albarn nije songwriter. Bar u to doba nije. Ili se to ne vidi. On je kompilator i savršen u tome, ali nije pop. Manic Streets su previše nerazumljivi i liriksima i akordima. U Americi je sa neba poslata Nirvana da promeni život. Engleska je morala da da Nirvanu za lenju radničku klasu i studentariju koja ne voli da nosi karirane košulje i pocepane pantalone. Pavement je do jaja, ali Malkmus ne ume da napravi tri minuta. Prodigy imaju previše elektronike. Stone roses, bljak, taman za petu beogradsku i devojčice iz finih kuca koje muvaju nerdovi čiji je vrhunac muzickog ukusa kupovina ploče Van Goga. Primal Scream je previše revolucionaran i narkomanski nastrojen. Treba nam nesto sa dve gitare, basom i bubnjem i seksi pevačem. I to je pop.
Jeste, ploča se pojavila 1994. i jeste, NME je forsirao. Pa šta. Svi danas znamo da je Grace Džefa Baklija najbolja ploča te godine, pa čak i Kejvov Let Love In ima jaku četvorku, ali, bre, ništa od toga nije pop.
Zna se šta je pop.
Ko ne zna, ima ko zna.
"What came first, the music or the misery? People worry about kids playing with guns, or watching violent videos, that some sort of culture of violence will take them over. Nobody worries about kids listening to thousands, literally thousands of songs about heartbreak, rejection, pain, misery and loss. Did I listen to pop music because I was miserable? Or was I miserable because I listened to pop music?"
E pa Oasis su na svom prvencu uradili to, i ono što su nekada mogli da urade samo bitlsi, da budes srećan i tužan u isto vreme. Doduše tako nešto može da se doživi i ako se gleda nezaboravna cepačina mančestera nad arsenalom od 6-1 pre par godina, klasična imperijalistička dominacija nad pofrancuzenim englezima ili, da se vratim na muziku, gaženje londona od strane radničke klase mančesterske.
Mislim, bend koji na svoj debitantski album stavi A1 stvar koja se zove "Rock And Roll Star" može da dobije samo maksimalne pohvale za aroganciju. A arogancija pravi najbolje pop pesme, pitajte Brajana Vilsona. Jedan, jedan, tri, i nema ništa lepše. A oni bubnjevi koji kao stakato uleću i čine stvar totalno tehnički nesavršenom baš zato daju fantastičan rezultat.
Ovo je "My Generation" za brit pop, i sva ona sranja ala Suede koja su se tu uvalila.
"Shakermaker" takođe prati idealnu pop puzzle. Spora, skoro slajd gitara ide u bubanj i opet pravi savršen pop uz koji moze da se đuska i na svadbi a da te nije blam.
Da ne govorim o "Live Forever". Pa šta je drugo primalna želja svakog ljudskog bica, pa makar se ono zvalo Noel Galager. I nije te sramota ni na karaokama da je pevaš.
Pa "Columbia". Dokaz da distorzija ne mora da se vezuje samo za noise. I opet iskrenost. Iskrenost da se prizna sebi zašto se sluša muzika. Da te drmne. Pa kako god to uradila.
A "Supersonic". Jeste supersoničan. Nema veze što sediš u smrdljivoj Srbiji i gledaš pirate na tv politici, osećaš se kao da si zajahao harlija i pičiš ka okeanu a prate te milioni grupi cupi.
Noel Galager je zanatlija za remek-delo koje je u ovom slučaju pop pesma. I baš je onaj isti Keith Cameron u NME-ju, koga optužuju da ih je poturao na račun Blura i ostalih, napravio to skoro neverovatno poređenje, koje je, ipak, potpuno tačno, da od svih songwritera te generacije, samo je još Kurt Kobejn posedovao toliku manipulativnu moć.
A Kurta svi volimo. I niko ne sme da kaže da je Nevermind guran od strane industrije i štampe, jer bi to bilo skrnavljenje. A i nije istina.
Pa "Married With Children". Vratila akustiku. Ne onu koju je šatro provalio MTV sa svojom noćnom morom zvanom Unplugged. Nego prava akustika. Ona koju su umeli da izvedu svi hipici od vudstoka na ovamo. I da nikom ne bude muka i da se ne ispovraća na šamanističke foliraže zapadnjačkih pedofila/ki i foliranata koji nemaju muda da se suoče sa svojim day to day lajfstajlovima. I na one koji slušaju muziku in accordance with the latest reviews in Uncut, Mojo, NME ili koga god.
I zato je tu "Slide Away". Kome se srce ne pocepa, taj sigurno nikada nije imao leptiriće u stomaku. Kao "Zuma". kao "You Really Got Me". I ko zna šta još. Ovo je skriveni dragulj, šestominutna melanholija koja dokazuje da ne postoje heartless romantics.
Hold me down - all the world's asleep
I need you now - you've knocked me off my feet
I dream of you - we talk of growing old
But you said please don't!
Now that you're mine
I'll find a way
Of chasing the sun
Let me be the one that shines with you
In the morning when you don't know what to do
Two of a kind
We'll find a way
To do what we've done
E to je pop. To je onaj pop o kome je hornbi pokusavao da piše. To je onaj pop koji nas je naučio da ne zapevavamo narodnjake ili ne daj bože trešine tipa vitni hjuston i to. Ko to ne ume da oseti, sluša muziku da bi pozirao, pred ogledalom ili pred drugima.
I to je pop. Jednostavne ali lako pamtljive melodije kojima se ne može zameriti. Iskrenost i nevinost i pomalo prljavštine. A to je rokenrol. A ko nije omastio ruku, polomio svinjsku nogicu ili probao haggis, nema prava da kenja o hrani. E pa onaj ko nije slušao Oasis makar dva puta u životu, nema prava da kenja o kvalitetu def maybe.
Tačka.
otpozdrav djud profesoru muzike i rock-djud superstaru: ma samo ti prosipaj biserje pred svinje, ne daj se ometati mojim laickim komentarima; I'm not worthy, djud-master!
Quote from: "Spider Jerusalem"
Odbrana Oasis.
J*biga, a ja mislio ti ozbiljan decko... Ono, no fake, kad - ono (za Ovo??)...
E, ovaj ovde koji je slušao Oasis više od dva puta i pomenuti album poseduje (na listi potcenjenih-precenjenih se ne nalazi ni jedan koji ne poseduje), iznetu odbranu smatra uspelom.
Nego, možeš li, Spajderu, ovako da odbraniš Zooropu?
Pazi, "Vox" mu je 1993. godine dao devetku. Dve godine ranije, "Achtung Baby" je u istom, tada vrlo čitanom magazinu dobio osmicu.
Za Lurda:
Slažem se za Dilana. Zaboravih čoveka. :x Ali za odstranjivanje Stonesa i Kinksa se uopšte ne slažem. No hajde da obrazloženje ostavim za četiri oka.
Bouvi.
Lodger je deo elektronske trilogije po pesmi ili dve, i po producentu, ali u stvarnosti je mnogo bliži stilu albuma Scary Monsters. Hoću da kažem da nije ni tamo ni ovamo. Kopča, ali izuzetno dobra. Svi pričaju o Low i Heroes, odnosno o Scary Monsters. Uvek se preskoči Lodger, sa tako ludim komadima kao što su African Night Flight, Yassassin, Red Sails, Repetition, DJ, Look Back In Anger, Boys Keep Swinging... Mnogo jako.
Meni se muzika na Aladdinu dopada. Isprva mi nije bio favorit, jer mi je zvučao uvrnuto. Posle mnogo, mnogo godina sam ga pustio i - zapanjio se.
Diamond Dogs - ovo što si napisao me jako zanima, pa molim za živi brifing.
Pin-Ups - ne, nije mahinalno. Za mene je to dobar album obrada. Nekima je čak primer kako album obrada treba da izgleda. Recimo da preteruju, ali meni se sviđa. Pitanje za tebe - da li su se u to vreme snimale takve ploče, s namerom izvođača da oda počast svojim herojima? Ne govorim, dakle, o Animalsima, ili o prve dve ploče Stonesa, gde su sve ili gotovo sve pesme bile obrade jer izvođači svojih pesama nisu imali?
Ono što mogu da tvrdim jeste da su albumi obrada postali hit tokom devedestih.
Quote from: "taurus-jor"Nego, možeš li, Spajderu, ovako da odbraniš Zooropu?
Postoje stvari koje se rade iz iskrenosti, postoje stvari koje se rade iz dosade, postoje stvari koje se rade jer si se naduv'o pa te zanima dokle možeš da odeš.
Ali ne postoji kategorija smoronluka ili razbivanja koje bi me naterala da ikada, igde, ikako, branim nešto od Udve.
To važi i za ahtung bejbi, džošua tri, anforgetabl fajr, bilo čega.
Da se u sobi nađe pedeset ljudi koji sa mojom strašću mrze bonovoksa, našao bi se Boban da ga brani jer bi mu to bilo interesantno.
Ja bih u toj sobi verovatno našao svoj raj.
Toliko o tome.
Nije ti loš argument za Pin Ups. Meni nije ni bio potreban.
Nego, Outside je dobra ploca. Prva Bouvijeva takmicarska ploca posle 15 godina. Jedno vreme sam mislio da je preduvana, ali sam se razuverio.
Ne mogu da tvrdim da je uticajna. Mogu, medjutim, da tvrdim da je jedinstvena u Bouvijevom opusu, i da sadrzi neke od njegovih najboljih pesama. Strangers When We Meet, I'm Deranged, I Have Not Been To Oxford Town, Heart's Filthy Lesson, Hallo Spaceboy (vishe mi se dopada live verzija), We Prick You...
Vratih se kuci i zatekoh postove. Tako mnogo stavova, tako malo vremena... 8)
"Odbrana i poslednji dani", Idoli. Ovo moze prije da bude potcijenjeno, nego precijenjeno. Shvatam ja da neko voli (mrzi) albume nekih starih grupa zato sto ih vezuje za zalazak Sunca 85-e itd. Ja nemam nikakve veze sa tim. Idole sam prvi put poceo da slusam prije par mjeseci.I totalno i bukvalno se odusevio. Muzikom. Tekstovima. Stavom. Savrsenom pop plocom, koja ima najljepsu 'sporu stvar' koju sam cuo skorije ("Nebeska tema"), poletnu i progresivnu "Keonozoik", bisere u tekstualnom, i produkcijsom smislu "Rusija (... po nebu smo trazili svetlost Vostoka ...)" i "Marsal". Za mene je ovo remek-djelo.
EKV... eh. 'Osvrni se mirno na godine prosle, u nizu sto sapucu bledo je bledo je...'. Jedan od pet najboljih tekstova u domacoj muzici. O ljudima koji su otisli odavde. I to receno savrseno, bez patetike i suvisne depresije. Reci da su sve pjesme EKV bile dobre je laz, ali reci da ta grupa nema 10 pjesama koje su meni rame uz rame sa Radiohead himnama je, za mene, isto laz.
Radiohead... pomenu ih Spajder Majk. A pomenu i Pink Floyd. I to negativno. A to mu nista nije trebalo. Pa onda uze nekake akademije i cudesa. Pa onda u tekstu o Oasis pomenu Stone Roses, jednu od 20 najboljih grupa devedesetih. Shvatam ja da o ukusima tandara mandara, ali ova dva benda su institucije. Tako ja (priznajem) ne volim Rolling Stones-e. Ali im skidam kapu. Prepoznajem sta su uradili, kako je to uticalo na muziku, kulturu, na mnogo toga. Postujem ih. Ali ih ne slusam. Ne prijaju mi. Sta mogu.
Pink Floyd su nevjerovatan bend. Nema veze ko ih voli - ne voli, ono sto su oni uradili za muziku je neprocjenjivo. U kom smislu? Produkcijskom, tekstualnom, bilo kakvom. Reci da je orkestracija kod grupe koja svira psihodelicni pop losa je kao da kazes da je nedostatak orkestracije kod "Kings of convinience" mana. Evo ti S&M od Metalika. Savrseno orkestriran shit album (jedne shit grupe, nego da ne pokrecem flejmove). Svaki akord je na mjestu, sve je slatko i bajno... kao da im je Kejmen radio orkestraciju. Oces filmsku muziku? Uzmi toliko-prijatnog-da-nervira Dzona Vilijamsa. Njegove kompozicije su preorkestrirane (ako tako mogu da kazem). A onda uzmi Tomasa Njumana, pa vidi kako njegova dva efekta na pocetku Paper Bag Theme vise vrijede nego sva klasicne harmonije i gluparije. Muzika NE MORA da bude prijatna da bi bila savrsena. Najbolja orkestracija ever je data u "How to dissapear completely and never be found", ali to je orkestracija disonantnog, slicno onome sto je radio Sostakovic od klasicara (donekle Stravinski, koji je otisao korak dalje, zrtvujuci cak i ritam). Zato tvoj napad na Floyde ne stoji. Oni znaju kako se to radi (cuj Shine on), a znaju i kako se to ne radi (pomenuo si sam). Ono sto je poenta je da su htjeli da naprave album koji ce zvucati upravo onako kako tebe nervira, ali nekom LSD istripovanom liku to zvuci vrhunski. Ako cemo o Paranoid Android, idemo slicno na Echoes od Floyda (sa njihovog remek-djela Meddle). Zasto bas ove dvije pjesme? Zato sto i Echoes ima promjenu ritma, vise pjesama u jednoj i, vazno, orkestraciju ZRTVOVANU atmosferi. Reci da je graktanje gavrana u toj pjesmi 'neorkestrirano' je totalno neshvatanje njene atmosfericnosti. A ako to kaze neko ko voli Radiohead, onda se postavlja pitanje kako moze da ih voli, kad oni rade isto u Paranoid Android onim savrsenim horskim dijelom. Ne volis Floyde - OK. Ali da psihodelicnoj grupi neko pominje orkestraciju kao manu - brrr.
Stone Roses. Ne znam sta da napisem. "I wanna be adored" je najbolja, ponavljam NAJBOLJA samoironicna pjesma ikada napisana. Ovo branim kad treba, gdje treba, i sigurno. Ako treba, mozemo da postujemo tekst, pa da vidimo sta ima tu da se cure iz Pete beogradske
(sto bas pete? to je valjda neka lokalna posalica?) nadju. A poredjenje Van Goga i Stone Roses je kao da raspravljamo o uticajima Davida Bowija na oblacenje Mileta Kitica. Ne mogu da vjerujem da iko ko slusa muziku moze da ima Van Gog kao asocijaciju na Stone Roses. Svasta.
Postovanje za : Grace od Baklija, koji je stvarno imao najbolju plocu godine. Svaku recenicu, zarez, superlativ vezan za Radiohead. Odbranu meni mrskih, ali uticajnih Oasis. Za kraj, moja lista :
Potcijenjeni :
R.E.M. - UP
The Cranberries - Everybody else is doing it, so why can't we?
Disciplina kicme - Bilo koji album, singl, stagod
Radiohead - Kid A
Precijenjeni :
Kompletan opus Erika Kleptona - Gorana Bregovica bluza
Metalika - Famozni Crni album
The Strokes - Is this it (odlican album, ali ni u ludilu genijalan)
The Beatles - Sgt. Pepper (ne zato sto je los, nego prosto zato sto, realno, ovo nije medju 10 najboljih album svih vremena. Naime, sve smo to vec culi na (za Beatles ljubitelje, u koje se ubrajam) potcijenjenom, a meni njihovom najboljem, Rubber Soul, kao i na "Revolver". Ako cemo o uticajnosti, po meni slavu Sgt. Peppers-a zasluzuje Revolver. Eto.)
Pozdrav.
E, alo, iskuliraj: volim ja Stone Roses. Govorio sam o kontekstima. Mnogo je meni Albarn draži lik od Noela Galagera, pa je opet tačno ono što sam napisao. ...Bar meni.
Kid A jeste potcenjen, ali mislim da su ljudi posle par godina dovoljno evoluirali da shvate koliko je to remek-delo. Ali: tako je sa svakim Radiohead albumom. Jedini njihov album koji ne može da bude ni potcenjen ni precenjen jeste Amnesyac.
Za Floyde drugi put. Samo bih izrazio svoje gađenje nad frazom "psihodelični pop" i rekao da, ako su ono što su PF radili - radili namerno, kompletan utisak o njima može da mi bude samo još gori.
Slažem se za REM, donekle. Ne slažem se za Krenberis, nikako. Mislim da su oni precenjeni right from the start. Slažem se za Kleptona onako do jaja, iako znam da će mi JB zbog toga prerezati grlo.
Za Revolver zaista otkrivamo toplu vodu. Čak su i najuticajniji, najgluplji britanski časopisi stavljali Revolver na prvo mesto najuticajnijih ploča svih vremena. Abbey Road i Sgt. Pepper su stavljali nekoliko mesta ispod. Čini mi se da je čak i OK Computer tu prešišao neki.
uff.... ajd izmedju ostalog....
Quote from: "BladeRunner"Potcijenjeni :
Disciplina kicme - Bilo koji album, singl, stagod
... da potpisem ovo... Kitschmu sam obozavala.. prvi album po povratku zelenog zuba, tj crnog, iz Engleske,
Have You Ever Heard of any Other Rhythm (valjda se tako zvase) slusala sam i to na kaseti :lol: do besvesti!
Mislim da je Kicma, zahvaljujuchi casopisu Ritam, dobila paznju koju zasluzuje. Iako me je to malo nerviralo, u tekstovima tog magazina jasno se moglo videti da se Koja gura kao genije, a Ekatarina potcenjuje. Dodushe, to nije cinjeno mehanicki. Prvi album, Katarina II smatran je remek delom.
Ulizivanje Koji preshlo je svaku meru u prikazu Rambovog albuma "Hochemo gusle", gde je Rambo prikazan kao idiot. Tri godine kasnije (1992), kada je Koja otishao u Englesku, povampireni Ritam setio se Ramba kao autenticnog domacheg heroja i poslao mu na noge dva novinara. U dvodelnom intervjuu lepo se vidi kako ih Rambo zajebava na finjaka, a oni se na to josh lozheeeee.
Meni su i Koja i Rambo carevi.
Nego, josh jedna bezobrazno potcenjena ploca:
Primitive Cool - MICK JAGGER (1987)
Dzeger i Ricards tada su bili u svadji. Dzeger je bio "plejboj", Kit je bio "heroj". Crno-beli svet muzicke shtampe.
jedna od onih koji su pisali za Ritam sad je vani i bavi se promocijom spanskih alternativnih bendova, kao i turnejama istih... vidim ovde ima fanova/poklonika/postovaoca EZLN, a slabo prate tu scenu.. bar koliko mogu da primetim
elem, EKV su andjeli na nebu iznad razbijene Jugoslavije.... Milan mi je Kralj, Magi mi je Kraljica... oboje sam zalila suzama kad su preminuli.. bilo mi je nevidjeno zao..... posebno posle Magine smrti, uradila sam i par slikica, total and utter fucked up.. mnogo su mi znacili/znace... mnooogo ih volim
i Rambo je genije :lol: jeste da je malo zastranio na poslednjim albumima, malo je poceo da me nervira, still he's a fuckin' genius
a.. kad smo vec kod domacih bandova, what about DLM..ja sam se nevidjeno i na njih lozila.... totalno su mi bili super :) .... i sve kontam da stavim Let There be Rock na topik medju jako kool obradama, ali evo.... ta pesma, kao i spot su mi bili ultra kool
Meni je Ranbo bio zanimljiv, ali me odavno smorio. Samo priča o sebi, vrti iste fazone non-stop, pljuje nešto što je ispod nivoa pljuvanja, muzika mu je dosadna i skoro uvek ista...itd.
Mada, ruku na srce, ja slabo stojim sa domaćima. Volim samo Lunu, La Stradu, Lačni Franc, Partibrejkerse, malo Idole, i, naravno, SCH.
Izbacite uljeza :D
Quote from: "Lurd"
Volim samo Lunu, La Stradu, Lačni Franc, Partibrejkerse, malo Idole, i, naravno, SCH.
Quote from: "Spider Jerusalem"Izbacite uljeza :D
Quote from: "Lurd"
Volim samo Lunu, La Stradu, Lačni Franc, Partibrejkerse, malo Idole, i, naravno, SCH.
Hmmm...dunno.
Cranberies jesu precenjeni. Zahvaljujuchi bratu od strica koji se na njih napalio, odslushao sam prve tri ploce. Pa, prva je najbolja, a ni ona nije bog zna shta.
Volim Irce, pa izmedju ostalog imam stomak za U2 (zakljucno sa Joshua Tree, ali su mi najdrazi Boy i October, gde se virus ljudskih prava josh nije zapatio), i trechi, vrlo dobri album Boomtown Ratsa (Fine Art Of Surfacing) gde se nalazi I Don't Like Mondays (Bob Geldof, josh jedan jebeni krstash za ljudska prava), no Cranberries me ubishe. Pateticni, cviljavi, prenaglasheni...
I U2 i Geldof i Cranberries mogu samo da se prostru pred Van Morissonom. Pred ovim genijem na nivou su plahte... mrzovoljnim genijem koji je sishao sa brda i kojem ne treba posezanje za Afrikom i Bosnom da bi bio velicina.
Dobro je sto je diskusija blago krenula ka razdvajanju relativno i apsolutno velikih stvari. Doduse, i nevoljni zagovornici brkaju ih: boli ih klinac za znacaj neke pesme ili grupe u trenutku pojavljivanja a svog favorita odbrane tim znacajem.
To su dve razlicite price. Za analizu je, i to gigantsku, stanje i tren kad se pojavio Dark side, ili glupavi Hotel California; muzicka analiza, cije tragove nalazim ovde ima za mene veci znacaj: ako se dosledno sprovede moze znaciti nuzan i koristan oprostaj sa danima tupavog i lepog zanosa.
U bilo kojoj varijanti, beogradski bendovi duvaju. Znacaj im je bio minoran (sem EKV, prilicno nazor), muzicki se ne mogu braniti. Cak ni na zanatskom nivou. Primljeni su kao tajno oruzje urbanog (to poneko smatra za kvalitet po sebi) protiv ruralnog, posebno bosanskog pastirskog roka.
Ima tu jos nesto sto izmice: totalno subjektivni pogled na industriju zabave. Naime, ja se palim na "dvanaesticu" i zvuk fendera, tako da mi Don't drive my car od Status Quo da visi radosti i poleta od pop mudraca Bovija, Igija... Tako i kod Floyda: ukapirao sam da moje voljene stvari negde duboko imaju dvanaesticu, razbijenu do neprepoznavanja na prvu loptu
Medju zaboravljene i potcenjene domace dopisao bih Not An Ordinary Life Korni grupe. Jeste pretenciozna, ali ima opakih delova. Produkcijski oduvava i prva dva albuma Queen (i onaj na kom je preteca panka, kasnije umivena i prepevana ovde kao Da mi je biti morski pas). Problem je, izgleda, sto su hteli da na jednom vinilu pokazu sve sto znaju, ali svetska ploca.
Blde Runner ima donekle pravo za omiljenog mi Claptona. Kad se saberem, sva moja naklonost potice od EC was here, gde sam ga doziveo kao Roberta Johnsona ubodenog u struju. Tu je rezak, a uglavnom je na ivici da sklizne u ljigu. (Sto je uspeo na unnplaged: ko hoce da me najedi, pusti mi Lejlu sa tog albuma.)
A onaj album Deep Purple gde su prava Hush i obrada Hey Joe? Jel' bi Koren Mandragore?
Jesam gitarocentrican, ali zna li ko i rane radove gitariste Roy Buchenana? Pominjao sam negde onaj blues koji je bio spica bluz sata na studiju B. Bog da mu dusu prosti, kad nije jeo govna i izivljavao se na Fenderu, dobro je to prasio.
Quote from: "drf"
U bilo kojoj varijanti, beogradski bendovi duvaju. Znacaj im je bio minoran (sem EKV, prilicno nazor)
A osim toga lider EKV je iz Sarajeva :evil:
Quote from: "drf"
A onaj album Deep Purple gde su prava Hush i obrada Hey Joe? Jel' bi Koren Mandragore?
Skoro sam siguran da je to Shades of Deep Purple iz '68, a takođe sam skoro siguran da originalni Hush NE izvode Deep Purple. Ali, moj brat je DP freak, pa ću da provjerim.
Mislim da je prica "urbani" rok protiv "pastirskog" roka isuvishe pojednostavljeno gledanje na stvar.
Urbani rok je u SFRJ zahvatao mnogo shiri krug bendova od beogradskih. Bilo je snobova, bilo je mezimaca, bilo je autenticnih heroja. Znacaj beogradske scene (one iz 1981) je, bez obzira na sve, veliki - voleo neko nju ili ne. Na njoj se u tom trenutku sviralo ono shto se sviralo u svetu. Sasvim druga prica je "zanatski nivo". Shta to znaci? Pa svi znamo da je izrazavanje STAVA u tom trenutku bilo vaznije od "zanata", a i neki zanatski neuki bendovi proizveli su, zahvaljujuchi mashti i talentu (nije isto shto i poznavanje hiljade akorda na gitari), vrlo velike stvari. Nisu dzabe Ramones jedan od najznacajnijih i najzaraznijih bendova svih vremena. Ludacki osechaj za melodioznost i stvaranje dobre pop pesme. Beach Boysi na 78 obrtaja, kako ih je neko s pravom nazvao, koji formalnog obrazovanja nisu imali, ali su vezbali, vezbali, vezbali, potom nastupali, nastupali, nastupali i sve vreme slushali jako dobru muziku.
Pre nego shto se vratim na beogradsku scenu, ili, ako bash hochete -"urbani" rok (naziv je njesra, jer rok i jeste, mahom, muzika urbane sredine, dodushe u odredjenim kulturoloshko-socioloshkim uslovima) - moram da se osvrnem na drugu polovinu sedamdesetih, da bi stvari bile jasnije i manje crno-bele.
Duh izvornog panka nije bio uniformnost - ni muzicka, ni estetska - vech upravo suprotno. Sam pank se pojavio kao reakcija na neshto - na dosadnu muziku, na shou biznis koji takvu muziku proizvodi - a ne kao puko negiranje (kako su to neki shvatili) svega shto ima smisla sa muzickim zanatom. Prava ideja je bila: rok nije iskljucivo poznavanje stotina i hiljada akorda. Ideja je bila pruzanje shanse nekoj drugoj muzici, a to shto se uzgred pljuvala ona postojecha donelo je fine rezultate. Provokacija je naterala stare asove, uljuljkane u slavu, da zauzmu stav. Neki su se na ovaj ili onaj nacin prilagodili i EVOLUIRALI, drugi su pukli, ili nastavili da rade shto i do tada, ali sa smanjenom publikom. Medju one koje su evoluirali ubrajam Rolling Stonese, Queen, pa cak i Pink Floyd. Odjednom su poceli da sviraju zesche, a zbog toga im NIJE opala ni popularnost ni prodaja, a nisu ni morali da zaborave sve one akorde koje su poznavali :lol:
Evoluirali su, potom, i neki bendovi koji su originalno bili pankerski. The Damned su naucili da sviraju i stvorili izuzetno zanimljive ploce. The Clash takodje, mada nisu moja omiljena grupa. The Stranglers su od samog starta bili muzicari i stariji od konkurencije, i posle samo godinu dana otishli su u eksperimentalne vode. Generalno, pank je otvorio vrata za meni mnogo drazi i mashtovitiji pravac koji se zove novi talas. Pankerska ekspresivnost + muzicki i zvucni eksperimenti. The Stranglers su bili perjanica, uz XTC, Magazine, Talking Heads... ne ljutite se ako sam zaboravio nekog vasheg favorita.
Bitno je imati na umu i sredinu u kojoj je rok, pa i pank-rok, njavishe nastajao i uzimao najvishe maha. To su gradovi, pre svega industrijska predgradja. Radnicka klasa. Autenticni rokeri nisu pisali muziku da bi se pokazivali pred ribama (mada je to bila jedna od finih, pratechih pogodnosti:) ) vech zato da bi iskazali bunt. Autenticna rok muzika pisala se stomakom. Tekstovi nisu morali biti socijalno obojeni, ali pojava i muzika svakako su bili buntovnicki.
Vratimo se sada na SFRJ. Sve do 1979. godine nije moglo biti reci ni o kakvoj pobuni. Klicalo se drugu Titu, i tako to. Tokom druge polovine sedamdesetih, Bijelo dugme je zarilo i palilo. Ko je bio konkurencija? Zashto je stalno zaboravljam? Zashto mi je svejedno da li su Indeksi, Korni grupa, Igra staklenih perli i neki drugi tada pominjani bendovi svirali u shezdesetim ili sedamdesetim godinama? Zashto se ovi mastodonti danas ne pominju kao bitne stavke u jugoslovenskoj popularnoj muzici? Pa, bili su em zaostala kopija, em drugorazredna kopija onog shto se na Zapadu sviralo. SFRJ nije imala svoje Bitlse i svoje Stonse, imala je svoje pokushaje Led Zeppelin, Deep Purple i Pink Floyd (priznajem, komplikovanija varijanta rokenrola), lishene svake vrste socijalnog komentara (PF). Uz sve to, konkurencija joj je bila nadirucha novokomponovana muzika, koji je sponzorisala drzava. Jebote, kapiram da je Bijelo dugme bilo normalna, logicna ali i drzavno prihvatljiva alternativa tome kretenzimu. Ili sam, mozda, uvredio narodnjake? Ne slazem se uopshte da su oni, tj. Ibarska magistrala, jedini srpski muzicki proizvod koji nije prskan. Problem je u tome shto JESTE bio prskan. Prskala ga je drzava, oduvek. Bili smo, kao, na Zapadu, ali smo morali ostati "svoji" - bez da se sushtina tog Zapada, sa svojom muzikom, uvuce medju nas i pokvari nam omladinu.
Onda se na samom kraju decenije pojavljuju izuzetno vazni bendovi: u Srbiji - Riblja Corba, u Hrvatskoj - Prljavo kazalishte i Azra.
Riblja corba je - svidelo se to nekom ili ne - prvi bend na ovim prostorima koji je poceo da prica/peva shto se pricati nije smelo, i da zbog toga ima problema. VELIKIH problema. Na prve dve ploce (Kost u grlu iz 1979. i Pokvarena mashta i prljave strasti iz 1981) radila je cenzura zbog ruznih reci. (Josh jedan usran dan? Ne moze! Mora "ushljiv"!) Na trechoj (Mrtva priroda, 1981) se vech pominjalo da "za ideale ginu budale", da "kreteni dizu bune i ginu" i "biche bolje, neko vice, na papiru mrtvo slovo". Rezultat: sabotaze na koncertima, jedva izbegnuta zabrana ploce, itd. Cetvrta (i poslednja pominjanja vredna) ploca Riblje Corbe (Buvlja pijaca, 1982) udarila je na najsvetiju instituciju SFRJ - JNA. "Kako je lepo biti glup". Tek u vojsci shvatish koliko je ta pesma istinita i gorka. A tek "Ja ratujem sam"...
Riblja Corba je otvorila vrata beogradskim bendovima, i citavom novom talasu. Cep je bio probijen, stvorilo se neshto cega u SFRJ nije bilo, a novina je uvek vest. Tadashnja muzicka shtampa (Dzuboks) sasvim je normalno gurala sve ovo - i Corbu i Kazalishte i Azru i novi talas shirom zemlje, ukljucujuchi BG bendove. To je jebeno bilo autenticno. To je bilo progresivno. Koga je bilo briga ako Elektricni orgazam zvuci kao sherpa, dokle god prashi neshto drugacije u sredini koja je vapila za necim svojim (makar to "svoje" licilo na Zapad) a drugacijim od, recimo, Bijelog dugmeta, raznih Rok mashina i sl. Bijelo dugme - iako neosporno veliki bend - bio je: kompozitorsko umeche + vanserijsko pevanje + doktorat iz shou biznisa. A pobuna? Koja pobuna. Protiv cega? Oni su bili sistem!
Kompozitorski nadahnuta Riblja corba potekla je iz urbane sredine - Beograda. Usput, imala je jednog ili dvojicu shkolovanih muzicara. I dok je Bajaga bio u grupi kao kontrateza egoisticnom Bori - RC su bili Stonsi bivshe SFRJ. Posle toga - bolje da je udarena tacka.
Zanimljive su josh tri stvari.
1. Azra. Za nju se s pravom kaze da je odnela rok muziku u svako selo, dok se za Bijelo dugme (pre svega iz perioda sa Alenom Islamovichem) kaze da je poseljacilo rok. Naravno da chu navijati za Azru. Pre cetiri godine bio sam u vojsci, i u svakoj klasi bi doshao neki momak iz unutrashnjosti koji bi znao da svira gitaru. Ne bi svirao narodnjake, razume se. Svirao bi najvishe Azru, Riblju corbu, EKV, poneku stvar od Filma i Idola... Bijelo dugme nisam cuo. E, da nam je danas jedna Azra, koju ne obozavam, ali jako poshtujem.
Uzgred ako se BG bendovi nisu prodavali preterano dobro po selima, urbana, zagrebacka Azra svakako jeste. I Riblja corba.
2. BG scena iz 1981. godine. Jeste bila malo preduvana, shto se narocito odnosi na Idole. Ali, bili su lepi, mladi, slatki, sharmantno buntovnicki nastrojeni, drugaciji, i devojke su ih volele. Elektricni orgazam, zanatski vrlo neuk, doneo je neke od najboljih i najmashtovitijih pesama domacheg novog talasa - pre svega Krokodili dolaze i Nebo. Britanski NME proglasio ih je za najbolju new wave grupu van Britanije. Kasnije su EO naucili da sviraju, pa je nastao klasik jugoslovenskog roka, Distorzija (1986). Na zalost, jedina EO ploca bez zakrpe. Sharlo akrobata je svirao bash ono shto se u svetu trenutno sviralo, a raspao se nakon prve ploce na dva krucijalna benda beogradske i ex-jugoslovenske scene - EKV (tada Katarina II) i Disciplinu kicme. I, ako je uopshte vazno, Koja i Milan bili su odlicni muzicari josh 1981.
3. Zagrebacka new wave scena mi se uvek vishe dopadala. Imala je i ona ljude koji su pricali stvari koje nisu bile popularne, pre svega Juru Stublicha koji je zbog (sjajne, a potcenjene) druge ploce Filma "Zona sumraka" (1982) i pesme "Zagreb je hladan grad" imao gadnih problema. Poslushajte "Zonu". Mnogo toga je predvidela. A odslushajte i sve ploce originalnog Filma. Nema ih mnogo - ceitiri LP-a i jedan mini LP - ali su veoma vredni. O kvalitetu muziciranja da ne pricam.
O, Tauruse: istina jest da podela nije tako prosta. Nakana mi je bila da kazem da se urbano uzimalo kao kvalitet sam po sebi; i danas se to cini.
Bio sam u tim vremenima u Bg i, manje, u Zg, i prilicno sam svedok scene. (Nije to za hvaljenje, ali takav mi je datum proizvodnje.) I tad je argument bio da je umece velikih ubilo dusu i bunt, i da ce to bolje oni koji ne znaju. Pazi: ne radi se ovde o skoli, hiljadama akorda... Radi se u oba slucaju o naivnim artistima zabavljacima (uglavnom, sem retkih izuzetaka), priucenim za svirku na struju.
I sam sam bio malo priucen, te mi je lako bilo da ocenim ko je lencuga i hvata na ua, na "energiju".
Prestao sam da se mlatim, pored ostalog, kad sam posle nekoliko godina svirke cuo ljude koji mogu da se izraze na instrumentu, da posalju emociju u svet i umalo da vratim fendera proizvodjacu uz pismeno izvinjenje.
Za poseljacenje si u pravu: pocetkom osamdesetih sam negde rekao da ce BD i Lepa Brena dovesti do neke fuzije Ibarske magistrale i poprock iskustava. Danas to kusamo. Da vreme danas obustavimo, nije dobro; aki, ko zna sta ce iz toga nastati?
I za jedinstvo SFRJ i BD si u pravu, uz jednu pikanteriju: oni su najzabranjivaniji bend, sa najvise problema u istoriji industrije zabave u nas. Od NIN-a, do rasprava na RTS1 koje su trajale do po ponoci kenjali su znalci o sumraku samoupravnog socijalizma. Slabo su ih branili.
Veruj mi, a bio sam skoro mlad, pobunu u pobrojanim kod tebe nisam prepoznao. Prepoznao sam koriscenje prilike da se u trendu schlampavosti dodje do zanimanja za koje nisu.
Meni je Azra simpaticna, primio sam se na neke pesme, ali SVE pobune mi lice na razlicita misljenja u okviru SSRN-a. (soc savez radnog naroda).
U svom tom naprezanju industrije zabave nije taknuta nijedna tema zbog koje smo patili zadnjih godina. KO je ponisanio prstom PRE no sto se ista desilo?
Je li najveci problem bio sto se glupani lepo provode i oblace, mare za pare i trebe a mi, pametni, ladimo prostatu uz flasu neke dzibre?
Je li najveci domet bio reci necu da budem kao drugi. Kao sav normalni svet?
Knjizevnost je, smatram blago, dojtila strasne stvari: pad pod oslobodjenje, vojnu huntu na vlasti, goli otok, otimanje imovine bogatima na noz i pusku.
Otpeva li ko iz Bosne neki Noz?
Kakav bi utisak o zemlji stekao analizom pesama koje nam je industrija zabave podarila. Ma, sve je u redu, sem nekih ljudi i pojava, a ja sam gnevan zato sto necu da zavrsim skolu, zaposlim se i rmbam ono za sta sam sposoban. Da nije nekoliko rasutih stihova i danas bi izgledalo da vecih problema nije bilo. (Recimo: od istorijskog avnoja do izbjeglickog konvoja, preko Sremske Race.)
Iskreno, i ne mislim da je to zadatak industrije zabave, vec da svaka struja uljuljka svoje pacijente.
Dusko Trifunovic, strasan pesnik (vidi zbirku Tumac tiranije, rane 60'), digao je ruke od bendova i javno rekao da su imali priliku ali ne i jaja.
Jos kad se setim organizovanih turneja Zg/Bg putem bratstva i jedinstva (a tako se nesto i zvalo), kao poslednji pokusaj da se raspalom bravaru udahne zivot, muka me uhvati.
Mozda sam se razestio. To cinim kad se pomenu pobuna i saznajni koncept u industriji zabave, nedoradjenoj, nedojebanoj, sa pet bendova u istoriji SFRJ i pedesetak pesama zbog kojih ne moram da se stidim dok slusam.
BY THE WAY: nije rock propao sto ga je TURBO FOLK oduvao, vec sto je bio kriminalno los, nakokan laznim velicinama i otaljanim poslom. Neki su, oshljareci, umeli da kazu: ma, za kulove i nije bolje.
Ovde se jos ceka pocetak (kao i u nasoj bransi, uostalom) a nema se s kim ici ni u zian.
auhh.. ala se ovde udara po nostalgiji :) jore, opet mu jeba kevu s postom :lol: to sto si napisao trebalo bi neki novi klinci da citaju, a sto se mene licno tice, moram da overim/potpisem jos jedan tvoj post... zaista ne znam sta bih tu dodala
i meni je takodje nesto draza hrvatska scena... Rundeka najpre obozavam... Stublic mi je ok, mada me uvek iritirala njegova boja glasa... Stulic za svako postovanje.... Psihomodo Pop sam obozavala samo zato jer su veseli i blesavi :lol: .....slazem se u vezi Prljavog Kazalista, Crno Bijeli Svijet mi je bio Himna.. kao i Fratelo od Aerodroma (zbog ove pesmice sam kupila akusticnu gitaru i naucila prve akorde).... itd... s druge strane, na Zabranjeno Pusenje sam se oduvek opasno lozila :lol: IMHO, ovde bih mozda mogla da stavim album Ja Nisam Odavle u potcenjene albume
elem, toliki text(ovi) a niko da pomene SMAK, bre, sramota! :lol: mislim, ozbiljno.... nije zato sto sam odrasla uz SMAK, vec zato sto smatram da su takodje jedan od vrlo znacajnih bendova ex YU.... kad su se '90e ili '91e, ne secam se tacno, ponovo okupili svi zajedno, sa sve Borisom koji se dovukao upravo povodom jednog takvog okupljanja posle x godina iz Holandije, Kragujevacki SKC je sijao svim bojama SFRJ..... bio je to Woodstock u malom, grad je poslednji put imao toliko sarenih gostiju, ljudi iz svih krajeva bivse Yuge...... bilo je lepo videti koliko su svi oni bili spremni da pregaze taj dugi i klimavi most/put pod noge (bre) i dodju da bi culi SMAK... nakon i usred svega
i ne znam zasto su Beogradu Smakovci oduvek bili nekako nebitni/zaobidjeni... evo i sad su lagano izostavljeni, da li slucajno ili namreno, medju x nabrojanih domacih grupa
Jako me mrzi da citam vase eseje, i ceo topic preti da prestigne duzinu prosecnog Kingovog romana, pa se unapred izvinjavam sto ce moj odgovor da sadrzi nesto sto je neko vec rekao ili da ignorise nesto sto je neko vec napisao u vezi s doticnom temom.
Mislim da je ovo vec stvar ukusa. Meni je glupo da se neki album ili grupa napada kao cist kretenizam, jer je to kao napad na intelekt onih kojima se taj album svidja. Za nekoliko komentara koje sam preletela pogledom, osetila sam se kao da je uvreda upucena meni licno, jer za nesto sto je "glupo" i "kretenski" mislim da je sjajno.
Ukratko, nemam vremena da pisem eseje, ali mislim da je EKV grupa bila i ostala jedna od najboljih grupa bivse YU, pa pisite sta hocete. ZAsto?
ZAto sto nisu isli komercijalno, kao vecina estradnih uzasa danas, nisu se eksponirali, glumili glamur, trpali tamo gde im nije mesto itd. Hvatali su na muziku i poruku muzike. Imam SVE albume od EKV i tekstovi su gotovo svi (uz casne izuzetke) tako dobri da se najezis, odlicno i bez suvisne patetike oslikavaju atmosferu u zemlji, na zemlji, u umu, u srcu, u drustvu, a nisu banalni i predvidivi, nisu ocigledni i nedotupavno davezni, neki tekstovi su cak veoma eroticni. Muzika, glas, tekst, sve je kod njih bilo na svom mestu...
To sto su bili beogradjani nije nikakva kritika i nema veze sa njhovom muzikom i stvaralastvom. Ja njih nikada nisam videla kao povlascene beogradske "talente". Nikad nisu ni bili povlasceni i nikad nisu imali lak put do uspeha.
Pink Floyd sam mnogo slusala u nekoj mladosti (pre 10 godina...), skupila sve albume, a Dark Side mi je bio prvi. Great Gig je fantasticna, a onakve glasove nazvati pevaljkama je toliko snobovski... Ko danas uopste ima takav glas? Meni se recimo jako dopala i Any Color You like iako je niko nije spomenuo. Ne vidim nista posebno precenjeno u tom albumu. Vise mi je bio precenjen Division Bell, koji je po meni, otisao previse u komercijalne vode i totalno izgubio prvobitni koncept grupe.
Ipak...
U moru danasnje teske komercijale, onda kad se muzika reklamira frizurom od 500$, haljinom od nekog glupog kreatora, "glamuroznim" zivotom, kretenskim emisijama o bogataskom zivotu pevaca, u najnevinijem slucaju se reklamira nogama i grudima, stvarno ne mogu da nadjem nijednu zamerku nijednom u topicu spomenutom albumu.
Koji je kriterij za potcijenjenu ili precijenjenu plocu? Licni ukus, stastika o prodanim ili? Mislim kako znate koja je precijenjena ili podcijenjena. Eto ja sam uvijek zeljela da svi slusaju Kula Shaker njihov album K je jedan od rijetkih albuma koji mogu da preslusam do kraja i da mi ne dosadi..nikada jos. Ali vecini ljudi se i ne dopada bas..pa sada jedino mogu da tvrdim da je to podcijenjena ploca ali samo u krugu u kojem se ja druzim za dalje ne znam.
Evo ja cu da pomenem Leb i Sol koje jos uvijek mogu da poslusam uz EKV..sve ostalo iz bivse YU je izgubilo znacaj za mene i mislim da su bili podcijenjeni.
A s druge strane, ja sam ogroman obožavalac postwatersovskog perioda kod PF. Division Bell mi je jedan od omiljenih albuma i smatram da je Watersov odlazak jedna od najboljih stvari koja se desila Pink Floydu. There you have it.
Precenjena ploča = ona koju je veliki broj kritičara uzneo u nebesa, iako muzičkim kvalitetom to ne zaslužuje. Često se dešava da neki ugledan kritičar (npr. NME-ov Roy Carr) padne u ekstazu, napiše neku ocenu, a ostali ga prepišu. Objašnjavajući zašto je Beggars Banquet Stonesa stavio na treće mesto svoje liste najboljih Rolling Stones albuma, Ivan Ivačković navodi da je po oceni Roy Carra, BB najbolji album šezdesetih. 'Ajde da je rekao: "Ljudi, JA volim tu ploču. Ona je meni intimno najdraža ploča Stonesa u šezdesetim", nego se poziva na nekog drugog.
Domaći bendovi - Drf, treba li osuđivati bendove što nisu krenuli u čeoni sudar sa Titom, Golim otokom, itd? Treba li ih osuđivati zbog onog što gotovo niko nije imao muda (tačnije SVESTI) da kaže? Zar je to trebalo da bude "najveći domet?" Da klinci kažu ono što matorci - dobro upoznati sa zlom - nisu smeli? Kad stvari sagledaš tako, najveći dometi tih klinaca ipak su bili veći nego dometi njihovih "see no evil, hear no evil" roditelja.
I šta znači "biti kao sav normalni svet". Ako neko hoće da svira, ima muda da svira (bez obzira na formalno obrazovanje), i od toga ZARAĐUJE - onda je on faktički zaposlen. Meni je, lično, potpuno irelevantno šta bi on, po nečijem mišljenju, trebalo da bude ili da ne bude, i nije mi važno da li on između svirki pije, duva, "smuca se" ili, recimo, spava do podne (klasičan "zločin"). Važno je da nije ni na čijoj grbači.
Za emotivni doživljaj, nije mi od značaja da li je neko "naivni artista-zabavljač". Takav jedan (rani) Električni orgazam, kojem je dodatno odmagala katastrofalna produkcija, proizveo je briljantne pesme Nebo, Odelo i Krokodili dolaze (na stranu par excellence nekonformistički stihovi). Čak i "loše" odsvirani akord može proizvesti emociju.
Opet, sve je u percepciji. Ti očito neke stvari ne voliš.
"Moje su nebo vezali žicom, po mome mozgu crtaju šeme, žele još jednu kopiju svoju, da njome vrate nestalo vreme. Al' ne dam svoje ja ideale, i ješću koru umesto hleba, ja svoju sreću nosim sa sobom, ona je parče slobodnog neba". Električni orgazam, NEBO (1981).
E, da: nisam nikad dirao u licni dozivljaj, niti dam ko meni da ga kvari.
Reagujem na proglasavanje neceg dobrim a to se, najcesce , cini iz ideoloskih razloga.
Ponavljam se: faktor pobune u SFRJ muzici je mestimican, kao padavine. Mozda su ekstremni ciljevi pobune koje sam/smo naveli, ali 'ajmo da posteno definisemo tu pobunu; 'ajmo da posteno definisemo rock stil zivota u SFRJ. To je jedna tuzna prica i nema veze s muzickim kvalitetom.
Zajeban je zivot muzicara (i zabavljaca uopste, ukljucujuci i nas), i ne zameram sto su svoju rumenu nadnicu ostvarivali preko SSRN, SSO... Najlepse tezge su pravljene preko transmisija SK i odradjivali su ih od BD, Smaka, Balasevica, Zdravka, Karavana prijateljstva (kompletna ZG i BG scena), Galije, Orgazma, Kerbera... do raznih sto sviraju ono sto iz daljine podseca na blues.Na Vatrama Uzicke republike svi su mi svirali, izmedju recitala i pomena pocivsem bravaru. I danas to rade, ime porucioca je drugo. Slatko: fiksna lova, nema opasnosti od lose posete. BILI SU NA NASOJ GRBACI. Kao neki dan Joksimovic za 350.000 dinara iz budzeta Opstine.
Mi, ljudi dobre volje, moramo odrediti razliku izmedju pojava.
Imamo i mali nesporazum: ne zagovaram uvodjenje diploma za muzicare, vec da osvoje minimum znanja koji je potreban za posao kojim se bave. Sam zanat nije nista, ali je uslov. (Muvajuci se po studijima za snimanje pocetkom osamdesetih, sreo sam neverovatne svirace koji nemaju ideju ni za pesmu, ni za trik-pesmu, ni za fazon.)
Kako bi bilo da pricamo o piscu koji nije siguran u koriscenje tih otprilike tridesettri slova, ideje su mu tanke, ALI IMA STAV? POBUNU?
Jos nesto: imam simpatija i za neke pokusaje Koje, Ramba...Ali ne i postovanje. Jednom je zdrava provokacija, nadalje potcenjivanje. Mnogo isto.
Priznajem da mi je sada jasnije, Drf. Izgleda, jedino, da se meni više sviđa Električni orgazam od Idola, a da mi Film leži više nego svi domaći bendovi zajedno - uz poštovanje prema EKV-u i, eventualno, Haustoru.
Gotovo svi su živeli u oblacima krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Sad, ako prihvatim argument da su i tada i sada svi svirali na budžetu (našoj grbači), i da su svi, zapravo, bili jako razmaženi, sa lakom lovom u džepu, dolazim do priče o "griženju ruke koja te hrani". U tu priču, razume se, mogu ući samo oni, kako kažete, "mestimični" faktori pobune u SFRJ. Jesu mestimični.
Elem, sad ja mogu stvar da vratim na Zapad, u dvorište vašeg i mog omiljenog benda, Pink Floyd. Pesma Welcome To The Machine govori upravo o svemu što ste vi napisali: klincu koji ne voli školu, ne zna šta će sa sobom, koji kupuje gitaru da bi "kaznio svoju mamu" i potom ulazi u šou biznis (mašinu), postajući jedan od njegovih tipičnih produkata. "Dobrodošao, sine, u mašinu".
Welcome To The Machine napisana je 1975. godine, i nalazi se na albumu Wish You Were Here, meni briljantnoj ploči koju su kritičari dugo potcenjivali i otpisivali kao "bledu kopiju Dark Side Of The Moon". Ali, nije meni cilj ovde da hvalim Wish You Were Here. Hoću da kažem da je tu ploču i pomenutu antisistemsku pesmu napisao bend koji je postao golema institucija. Deo te mašine. Dark Side Of The Moon se prodao u preko 35 miliona primeraka. Wish You Were Here u blizu 10. The Wall - preko 20 miliona.
Hoćemo li Pink Floydu da oduzmemo pravu na pobunu? Ili, da ne budem toliko oštar, hoćemo li stihove iz Welcome To The Machine potceniti samo zato što je dotične napisao član veoma bogate muzičke grupe, grizući ruku koja ga hrani?
Mik Džeger, takođe institucija, snimio je 1985. godine ploču She's The Boss. Prozvali su je "pločom plejboja". Mik jeste plejboj. Očigledna, laka meta - eto nama "loše" ploče u ideološkom smislu. Sad. dotičan album pratio je dugomatražni film Running Out Of Luck, gde je Džeger igrao sam sebe. Na početku je plejboj, dolazi u Brazil sa Džeri Hol. Posvađaju se žestoko. Povređena sujeta tera Mika da se nakon svog koncerta u Riju dokazuje - muvajući, pijan, ni manje ni više nego dve grupi-Brazilke. Ali, one nisu ono što Mik misli. Dotične ga mlatnu flašom po glavi, ubace ga u hladnjaču, i eto Mika sutradan usred brazilske polufeudalne pustoši, kao kmeta na hacijendi. Mik kidne, ali se suočava sa mnogo većim problemom. U vukojebini svi slušaju Hulija Iglezijasa, Stonse niko. Bez dokumenata, bez oreola slavne ličnosti, pokušava da se dočepa Rija... Jako volim autooitoniju. Ovde je ima u čitavom filmu, čiji je kraj kiselo grožđe.
Sviranje na budžetu, ili sviranje za velike kompanijske pare i dalje ne znači obavezu da se ćuti. Doduše, lakše je biti lepo vaspitan ili, naprosto, osećati obavezu prema finansijeru. Bregović bi rekao - mudrije je. To ga, međutim, i dalje ne čini mojim herojem.
Nisam redovan na forumu zbog obaveza, pa tek sad vidim da je ovo preraslo u bas fin i zanimljiv topik. 'Pobunu protiv masine', sa vrha, imala je i Nirvana, sjajnim stihovima na "Serve the servants" (teenage angst had paid so well... now I'm born and old). Vec sam pomenuo i Stone Roses sa svojom "I don't need to sell my soul, he's already in me. I wanna be adored.", koju je, na koncertima, zajedno sa njima pjevalo par hiljada ljudi, sto citavu situaciju cini jos ludjom/apsurdnijom. Sto se tice 'mjestimicne' pobune kod nas, tu se vise slazem sa gospodinom drf-om. Mozda jedina razlika je sto ja uopste muzici ne pridajem toliki znacaj, u smislu da muzika moze da promijeni nesto. Hocu da kazem da je pobuna bila i totalna, stagod to znacilo, mislim da ne bi bilo ama bas nikakve razlike. Mozda zbog shvatanja toga, to nikad i nije preraslo u totalnu pobunu (vidljivo po tekstovima EKV, koji su mnogo vise tekstovi pomirenosti, nego borbe). Pobuna je bila mnogo prisutnija u skorijoj proslosti, u tekstovima Darkwood-a (album "U nedogled") i KK & N. Ne vidim da je to nesto ekstra promijenilo stvari, ni samo za sebe, ni kao dio neke vece cjeline. Mozda grijesim, ali tako mi izgleda.
Da ne bude da smo usamljeni, ova prica je fino poentirana u seriji o rok muzici "Igranka na ulici" (BBC), u kojoj emisija posvecena Sex Pistolsima pocinje snimkom ogromne kuce Dzonija Rotena, u cijoj basti vidimo jednu fontanu, pa veliki bazen, pa dobro auto... pa onda cika Dzoni uzme da prica o pobuni, udobno zavaljen u svojoj sofi. Sto rece jedan moj drug, ko zna koliko klinaca je izgubilo svoj zivot zbog tog pank odbacivanja koje je Dzoni tako fino prodao. On je bogat. Oni su, vecinom, mrtvi i propali. To ne znaci da je Dzoni nesto ekstra Rotten. Pruzila mu se prilika da uzme novac - uzeo ga je. Meni je vise smetalo sto on I DALJE gudi o tom buntu i anarhiji dok redovno placa svoj porez, sto me nerviralo svo vrijeme dok sam gledao emisiju. Zato skidanje kape za ironiju sa vrha, ironiju ulaska u masinu jer, eto, takav je zivot i takva je muzicka industrija. Za sve ostale bogate buntovnike, mogu da imam samo cutanje. Pozdrav.
P.S. Da malo pojasnim za Cranberries (ako ikoga zanima). Dobro kaze Jor, prvi njihov album jeste patetican, jeste cviljav, jeste prenaglasen. Ali je, uz sve to, i iskren. Nesto slicno kao Sobic u domacoj muzici. Ne treba velika mudrost da bi se svaka stvar tog covjeka iskasapila kritikom. Ali njegova muzika ima onu naivnu iskrenost koja je jako rijetka u muzici. Ako se slusa da bi se kritikovao i analizirao, to se zavrsi lomljenjem kasetofona ili smijanjem na svako Sobicevo otvaranje duse. Ako se slusa tako da se, i pored svih mana, covjek prepusti toj muzici, onda pjesma "Svetozara Markovica 39" pogodi ponekad kao "Roads" od Portishead-a. Slicno za prvi album Cranberries-a. Pateticna, naivna, prenaglasena, cviljava... tinejdzerska iskrenost. Prodato. Pozdrav.