Red je da ovaj roman ima svoj topik. Stavljam ge u deo foruma koji se bavi fantastikom iz razloga koji će, mislim, biti očigledni iz prikaza:
Prijatno iznenađenje ove godine nam je priredio NIN-ov žiri odabravši za roman godine knjigu Karota, peti roman Darka Tuševljakovića, beogradskog pisca sa banjalučkim poreklom i presudnim dalmatinskim uticajem na njegove osetljive, formativne godine. Tuševljaković ne samo da je živa, hodajuća rana – ili makar nezarasli ožiljak – raspada jedne ako ništa drugo onda ambiciozne multikulturalne zajednice, aktuelna (ta rana) i tri i po decenije nakon demonstrativnog zatvaranja sastavnih delova te ambiciozne – svakako nesavršene – multikulturalne zajednice u svoje parohijske granice gde na miru svako može da da miriše svoje prdeže i insistira da je istorijska istina kako su baš naši prdeži najbolji u regionu a i među najboljima u svetu, nego je on, Darko Tuševljaković, čovek iz naše zajednice. Dakle, pisac žanrovske proze, sa nemalim opusom koji se može podvesti pod različite subspecije fantastike i izdavačkim tragom koji obuhvata i izlaženje u publikacijama što su došle iz hardcore fandoma.
(https://i.imgur.com/iKHsaSB.jpeg)
Štaviše, sa Tuševljakovićem – koga ne poznajem lično – sam se prvi put kao čitalac i susreo, u metonimijskom smislu, čitajući antologiju pripovedaka Ugriz strasti u izdanju fantastičkog fanzina Emitor, odnosno njegove, jelte, ,,majke-firme", Udruženja ljubitelja fantastike Lazar Komarčić, najstarije i, uz sve uspone, padove i lude pustolovine što su se dešavale tokom decenija, najuglednije formalne grupe ljubitelja fantastike u Srbiji. Ugriz strasti se bavio interfejsom erotike i fantastike i Tuševljaković je u njemu imao jednu od najboljih priča, toliko najboljih da sam, kako sam i onda rekao (https://cvecezla.wordpress.com/2008/03/26/knjiga-ugriz-strasti-price-erotske-fantastike-prikaz-napisan-za-fanzin-emitor/) ,,već na polovini priče spustio knjigu i uhvatio se za telefon da pitam prijatelja ko je Darko Tuševljaković i da li je već nešto objavljivao."
Darko te davne 2008. godine još nije imao objavljenu samostalnu knjigu ali sam, prateći dalje njegove kratke priče uvršćivane u tematske antologije koje je objavljivao beogradski Paladin – u selekciji i sa udarničkim uredničkim naporom požrtvovanog Gorana Skrobonje – mogao da vidim kako se Tuševljakovićev rukopis razvija, kako mu izraz sazreva i bilo je jasno da nećemo baš predugo čekati da izraste u AUTORA.
Prvi roman mu je tako izašao 2010. godine a za njim su sledile nekolike zbirke kratkih priča i još romana. Tuševljaković je rafinirao svoje pisanje tako da ono od jedne izražene žanrovske arome dođe do osobene ali za šire čitateljske mase prihvatljive mirisne note književnosti glavnog toka, publikujući za Čarobnu knjigu, Arhipelag pa onda Lagunu, strpljivo skupljajući ,,manje" nagrade i nišaneći onu koja se u Srbiji najviše ceni.
Već je 2017. godine sa romanom Jaz bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu (i dobio Nagradu Evropske unije za književnost), onda je 2023. godine dobio Andrićevu nagradu za zbirku pripovedaka Hangar za snove (jedino njegovo delo koje je objavio nebeogradski i srazmerno mali izdavač, Gradska biblioteka ,,Karlo Bijelicki" iz Sombora, a koji je istovremeno i najstariji izdavač što je imao posla sa Tuševljakovićem, sa prvim izdanjima koja sežu još u devetnaesto stoleće) i sa Karotom je konačno neko ,,naš" dobio NIN-ovu nagradu. Imajući u vidu da je i Laura Barna bila u najužem izboru pri ovogodišnjoj dodeli sa svojim romanom Frau Beta, srce mi greje to da ljudi koji potiču iz fantastičke književnosti imaju priliku da igraju u premijer ligi domaćeg izdavaštva i budu legitimni takmaci za najveća odličja ovdašnjeg nagrađivanja.
No, onako kako NIN nije više ono što je bio – stavljen pod svojevrsni jaram režima bez obzira na nominalnu slobodu koju garantuje Aleksandar Timofejev na mestu glavnog urednika – tako je i zanimljivo spekulisati otkud to da se nagrada ove godine dodeljuje baš Tuševljakoviću i je li to posledica politički oportune tematike njegovog dela. Da bude kristalno jasno: o članovima žirija koji su odabrali knjige za uži izbor i na kraju dodelili nagradu Tuševljakoviću nemam apsolutno ništa ružno ili čak zanimljivo da kažem. Ovo su ljudi iz branše sa dubokim poznavanjem savremene književnosti i teško bi ih bilo optužiti da su ,,ćaci-žiri" koji glasa onako kako mu došapne neko sa proverbijalnog vrha piramide u kojoj smo trenutno kolektivno sahranjeni. Takođe, Tuševljakovićevo pisanje JESTE izbrušeno do glavnotokovskog sjaja i ovo je stilistički veoma uredan roman koji svoju veoma tešku temu obrađuje odmerenim pripovednim postupkom, lagano razmotavajući narativ u sadašnjosti i prošlosti, pažljivo radeći ka apeksu traume kojim će čitaoca na kraju lupiti po čelu i ostaviti ga da razmišlja o individualnim odgovornostima i kolektivnoj sramoti.
(https://i.imgur.com/1HRVgXZ.jpeg)
No, Karota je i neogotski roman sa izraženim eksploatacijskim elementima i ma koliko da mi je milo što je jedna zapravo PRILIČNO žanrovska knjiga osvojila prestižno priznanje, tako mi je i neobično da knjiga koja kombinuje eksploraciju detinjih trauma od kojih neke imaju poopštavajući karakter i njihova eksploracija je, da tako kažemo, u javnom interesu, i neke izrazito klišeizirane žanrovske motive za koje bih, da sam bio urednik ovog romana Tuševljakoviću verovatno namrštenih veđa poslao poruku sadržaja ,,brate jel' mora ovo?", na kraju bila nešto najbolje izašlo u Srbiji u 2025. godini po mišljenju uglednog žirija.
Svakako, dobro odabrana tema ovde odrađuje solidan deo posla: Tuševljaković je godinama želeo da napiše knjigu inspirisanu svojim sećanjima na Zadar, hrvatski grad u kome je proveo važan deo detinjstva, završavajući tamo osnovnu školu i ovo što je pred nama predstavlja njegov, kako sam kaže, četvrti ili peti pokušaj da takav roman uhvati na hartiji. Veli i da je pre neku godinu ispisao oko stotinu strana pre nego što ih je bacio u đubre svestan da to nije TO. Onda je fizički ponovo posetio Zadar i odlučio da materijalizuje ideju o ,,prošlim životima", ospoljavajući osećaj da je onaj Darko Tuševljaković koji sada živi i radi u Beogradu sa Darkom Tuševljakovićem što je u pubertet ulazio u Zadru povezan samo krhkim sećanjima i polufantaziranim uspomenama i da su oni maltene dva različita čoveka. Naravno, to da je u osetljivom trenutku za Darka ali i za sve nas država u kojoj smo živeli doživela cepanje na nekoliko delova, da su u ljudima isplivale na površinu najgore dimenzije njihove prirode, da su ostrakizovanje, progoni, napadi, otimačine, mučenja i ubistva postalo deo životnog iskustva velikog dela jugoslovenske populacije koja je o takvim stvarima slušala kao o nečemu što se nekada radilo od strane NEPRIJATELJA a ti neprijatelji su sada bili komšije i kolege – to je sve obezbedilo Karoti idealno pogonsko gorivo.
Tuševljakovića apsolutno treba slaviti za jednu disciplinovanu, ubedljivu, senzacionalističkim žanrovskim radom neuprljanu rekonstrukciju ovih mračnih trenutaka naše deljene istorije. Od devedesetih godina čitam različite radove domaćih fantastičara koji koriste traumu građanskog rata i raspada Jugoslavije kao svoju tematiku ili katalog motiva i za veoma malo broj od njih mogu da kažem da su ičemu valjali. Tuševljaković u Karoti metodično i odmerenim korakom prikazuje razmotavanje jugoslovenske multikulturalne konstrukcije, deljenje po etno-nacionalističkim linijama i ulazi u svakodnevnicu ljudi da prikaže kako VELIKO ZLO predstavlja sumu malih, ružnih komšijskih gestova, paranoidnih pomisli, detinjih igara koje nisu na vreme zaustavljene, da su muškarci u uniformama sa oružjem samo spoljni simptom bolesti koja zahvata mnogo širi deo populacije.
Ovde odmah da kažemo kako nisam siguran da bi čitaoci iz regiona, partikularno iz Hrvatske na Karotu imali pozitivne reakcije iako ovo nije ,,nacionalistički" roman. Ali on JESTE pričan iz vizure Srbina koji je u vreme raspada bio dete tek zagazilo u tinejdžerski uzrast i traumatizovano strahom, pretnjama i prezirom. Tuševljaković se nigde u romanu ne bavi ni genezom sukoba ni time šta smo ,,mi" radili ,,njima", jesu li loše, ružne, zločinačke stvari koje on u tekstu pripisuje ,,Hrvatima" (i njihovim lojalistima, a što je majstorski potez) zapravo samo ekstremna, žalosna ali ne glavna dimenzija odbrambenog rata populacije koja je osećala pretnju iz Srbije. Ovo naprosto nije roman o tome. I to je U REDU. Ali verujem da bi đavolski teško bilo ubediti nekog iz Hrvatske koji jeste bio na meti napada onoga što su oni doživljavali kao okupacione snage i, da ne uvijamo mnogo, četničke bande, da ovo nije roman o tome.
A o čemu je onda Karota? Evo, nisam siguran da to i Tuševljaković zna da baš najtačnije objasni. U Laguninom kopiju vezanom za marketing romana video sam kako je ovo ,,adaptacija mita o Edipu ali i psihološki roman o ličnoj i kolektivnoj drami devedesetih na našem području." i nisam siguran da je ovo tačno, ali ni da je onaj deo koji jeste tačan zapravo nešto što roman može da istakne kao svoju jaku stranu.
Prvo da obradimo ovo prvo: reći da je Karota adaptacija mita o Edipu je kao da kažete da je Dragon Ball Z adaptacija arturijanskog mita o vitezovima okruglog stola. To što postoje jedan ili dva motiva koji se preklapaju ne znači da EKSTREMNIM žmirkanjem na oba oka možemo da ustvrdimo isto što i ona žena iz dvadesepete epizode sedme sezone američke adaptacije britanske serije The Office: ,,They are the same picture". Karota će čitaocu servirati kaloričan obrok incesta i oceubistva, da, i biće to vrlo solidno konstruisano unutar jedne praktično horor-trilerske estetike, ali ovo nije Kralj Edip, ni po naumima, ni po tonu, ni po ishodima.
Ono što Karota jeste je pokušaj da se dve drame, kolektivna i lična, ili još bolje, dve traume, kolektivna i lična nekako spoje u jednu i taj pokušaj do kraja ne daje koherentan iskaz. Što ne mora da bude problem, moderni romani ne moraju nuditi jedan i nedvosmislen odgovor na pitanja koja su sami postavili ili ih implicirali sublimacijom aktuelnog kulturnog trenutka, i mogu svojim literarnim alatima otplesati ples oko tih pitanja, svoje motive prikazati kao ne nužno savršeno hiralno-preklapajuće, ili već taj ,,the same picture", a opet kao značajne da se zateknu u istom delu i da se posmatraju tokom istog prolaska kroz poetiku tog dela kako bi čitalac na drugoj strani imao jasnija PITANJA ako već ne konačne odgovore.
(https://i.imgur.com/yZ9XNnC.png)
No, kod Tuševljakovića, a ovo je uprkos zaista DOBROM pisanju koje on demonstrira, nisam siguran da ovo dobijamo. Njegov primarni motiv, pisanje o Zadru prelomljenom kroz prizmu uspomena je osnova na koju onda dolazi taj prikaz početaka rata i kidanja kulturnih i običajnih veza što su na okupu držale stanovništvo ovog kraja. I ovo je roman za sebe. A onda pored tog romana, valjda da bi imao osnovu za žanrovski, trilerski pristup kojim je tekst uobličen, autor priča o ličnoj traumi koja, ruku na srce, zaista nema mnogo veze sa kolektivnom traumom, ali ona služi kao pokretač radnje. Karota iz naslova nije šargarepa, već čovek (tj. nadimak čoveka) a potraga za njim je motivacija glavnog junaka, Davora, da se posle više od tri decenije nakon, praktično, bekstva odande koje su organizovali roditelji, vrati u Zadar i pronađe odgovore na nešto što nisu ni čak jasno formulisana pitanja već više osećaj nedostajanja, osećaj da postoji parčence slagalice koje bi moglo da ,,objasni" Davorov ,,drugi" život, onaj aktuelni u Beogradu, otkrivanjem kako je ZAISTA izgledao kraj tog prvog života.
Ovo je izuzetno rizičan polazni osnov za radnju – uprkos svim Tuševljakovićevim veoma izbrušenim prikazima unutrašnjeg života glavnog junaka nisam, kao čitalac, uspeo da kupim ideju zašto se on vraća u Zadar i tamo vodi svoju devojku Ninu, šta on tamo traži, zašto je važno da ga nađe i kako će to promeniti njegov sadašnji život. Nisam dramaturg ali čitam mnogo žanrovskog štiva i čini mi se da delo koje je celo u traganju za odgovorima ima fundamentalan problem kada čitaocu nije jasno šta je uopšte pitanje.
Naglašavam da se ovde radi o žanrovskim osnovama pripovedanja jer je Karota, uz sve što sam rekao o autorovom rafiniranju pisanja i uverljivom ulaskom u estetiku književnosti glavnog toka, na kraju sasvim žanrovski roman. Ovo je neogotik sa ,,horor" završnom obradom i svako ko je čitao makar Lovecrafta, Jamesa i Poea, ako već ne Ligottija i Padgetta će prepoznati familijarne pripovedne postupke, atmosferu i psihološke momente.
Da bude jasno, Tuševljaković ovde mnogo toga radi veoma dobro. Ideja nepouzdanog pripovedača je ovde stavljena u prvi plan time da glavni junak ima selektivnu amneziju vezanu za traumatične događaje koje je preživeo, ali i da čitaocu – kao ni svojoj devojci – ne saopštava sve informacije koje bi oni mogli da imaju kako bi pravilno ocenili njegovo ponašanje i odvijanje radnje. Ovo je izmešano sa fantazmagoričnim tranzicijama između scena gde određeni događaji okidaju živa sećanja (i snove) kod glavnog junaka i ovime autor takođe rukuje veoma dobro, kreirajući uverljive prelaze u skurilne, traumatične uspomene i onirične scene a bez gubljenja uporišta u realističkom pripovedanju koje nosi roman. Tek pri kraju se Tuševljaković otvorenije prepušta fantazmagoriji i kreira scene koje se ne mogu svrstati u realizam i mada ovo predstavlja izvesnu frakturu u pripovedanju, mislim da je opravdano time da se radi o klimaksu romana i simboličkom osvajanju istine i na strani čitaoca i na strani glavnog junaka.
No, Karota do kraja ne uspeva da se poveže u jedan koherentan iskaz, onako kako bi neogotik nekako zahtevao da se desi. Njegova eksploracija kolektivne traume i eksploracija privatne traume ostaju dva odvojena toka radnje, možda i dva romana, samo veštački spojena u jedinstveno pripovedanje, a sam glavni junak na kraju biva više bitan kao svedok događaja nego kao neko za koga su traume imale transformativni psihološki efekat. Time su njegove transformacije i podela između drugog i trećeg života na kojoj tekst insistira u finalu manje uverljive.
(https://i.imgur.com/y8H5Znm.png)
Zbog ovoga mi se i čini da sam autor nije bio sasvim siguran o čemu je Karota i da je posegnuo za oprobanim žanrovskim alatima i rešenjima, ali da nije do kraja uspeo da ih uklopi tako da tvore jedinstven iskaz. Davor je neko čiji je, na kraju krajeva, lični ulog u narativu koji nam je predstavljen zapravo mali i njegova trauma deluje pomalo i banalno naspram onoga što je video i čuo. Karota je, sa druge strane, kao roman imao potencijal da bude uznemirujuć voajerski tekst, ali glavni junak se previše bavi samim sobom i svojim odnosom sa Ninom da bi u ovome bio efektan. A onda sa DRUGE druge strane njegova lična psihologija i taj odnos sa Ninom do kraja deluju nedovoljno razrađeno – uprkos tome da ih autor potencira do maltene poslednje stranice – i nevažno za ono što je centralna priča Karote.
Dakle, za mene ovo nije do kraja izbrušen narativ, iako ima MNOGO odličnih elemenata i MNOGO toga što treba hvaliti u Darkovom pisanju – tu realističnost traume građanskog rata iz vizure deteta, te odlične tranzicije iz realističkog u fantazmagorično i natrag, živost i uverljivost lokalnog govora itd. Ultimativno nezanimljiv glavni junak je možda i neogotski trop, ali Nina kao ,,shotgun rider" ove pripovesti deluje kao nerazrađen lik, čak i ne zaista potreban da od njega Davor odbija svoje dileme, nerazumevanja i sumnje. Zapravo priča o odnosu Nine i Davora kao da je treći roman unutar Karote, suva, pesimistična obrada teme moderne veze između ljudi od kojih najmanje jedan ne uspeva da prevaziđe svoje adolescentske probleme, ali on se dešava između zanimljivijih delova romana i nema zadovoljavajuću razradu, mada ipak ima efektno ispisan zaključak.
Tuševljaković je generalno dobar stilista i mada se meni jedan deo njegove stilistike naprosto ne dopada – glavni junak previše diskutuje sam sa sobom o sebi, što nepotrebnim čini i putovanje i drugi lik pored njega – sklon sam da ovo otpišem kao samo stvar ličnog ukusa. No, nešto drugo je, mislim, važnije da se primeti a to i jeste ono zbog čega je za Karotu fer reći da je eksploatacijsko štivo koje neke old school gotik i horor motive koristi kao readymade građu i malo pojeftinjuje inače vrlo dobar rad sa velikim delom teksta, psihologije i motiva. Tuševljaković ovde barata sa prilično izlizanim konceptima poremećaja mentalnog zdravlja i traumatskih razrešenja porodičnog nasilja a koji naprosto jako štrče pored značajno suptilnijeg rada sa generalnom atmosferom početka rata. Ovde se vidi jedno resetovanje na palp podešavanja koja su krasila njegovo rano pisanje i mada on to piše DOBRO, sama supstanca, sama poruka, a koja je neraskidivo upletena u taj neki centralni iskaz romana, je onda neočekivano banalna i, u najgorem čitanju, svedena na šok-taktiku.
No, Karota zaslužuje više od najgoreg čitanja. Ovo nije savršen roman, ali je i dovoljno pitak – što je veliki uspeh imajući u vidu izuzetno mračnu tematiku i brutalne motive – i dovoljno literaran u baratanju barem onim delom priče koji se bavi tom društvenom, kolektivnom traumom da zavredi moju vrlo iskrenu preporuku. Samo treba da imate jak stomak i budete spremni da na neke stvari dobronamerno prevrnete očima.
https://youtu.be/vlJ5lBxmrkM
smece.
Lep prikaz...
Darka pratim od prvih priča koje smo dobili na Konkursu Znaka Sagite i gde je odmah bilo jasno da pred sobom imamo "pisca". "Ostrvljani", "Uspon planinom pogrešnih postupaka", priče su koje nipošto ne priliče početniku koji u tom trenutku praktično nije imao ništa objavljeno. Nije ta vrsta proze svakome prijala, ali bilo je dovoljno ljudi u žiriju da to prepoznaju.
Naravno, Darko je nastavio da razvija svoj specifični stil pripovedanja. Ima u njegovim romanima i pričama zaista dobrog teksta, ima i delova za koje bih voleo da su drugačiji. Da sam ja urednik, kao što napominješ, verujem da bih se borio sa njim da određene stvari budu drugačije iskazane. Ali možda onda to ne bi bio Darko nego neka naša idealizovana verzija Darka. Nisam siguran. Možda te njegove nesavršenosti imaju svoju draž, koju je žiri NIN-a prepoznao. Posebno mi se sviđa tvoje ukazivanje na žanrovske korene proze. Lepo primećeno...
"Da bude jasno, Tuševljaković ovde mnogo toga radi veoma dobro. Ideja nepouzdanog pripovedača je ovde stavljena u prvi plan time da glavni junak ima selektivnu amneziju vezanu za traumatične događaje koje je preživeo, ali i da čitaocu – kao ni svojoj devojci – ne saopštava sve informacije koje bi oni mogli da imaju kako bi pravilno ocenili njegovo ponašanje i odvijanje radnje. Ovo je izmešano sa fantazmagoričnim tranzicijama između scena gde određeni događaji okidaju živa sećanja (i snove) kod glavnog junaka i ovime autor takođe rukuje veoma dobro, kreirajući uverljive prelaze u skurilne, traumatične uspomene i onirične scene a bez gubljenja uporišta u realističkom pripovedanju koje nosi roman. Tek pri kraju se Tuševljaković otvorenije prepušta fantazmagoriji i kreira scene koje se ne mogu svrstati u realizam i mada ovo predstavlja izvesnu frakturu u pripovedanju, mislim da je opravdano time da se radi o klimaksu romana i simboličkom osvajanju istine i na strani čitaoca i na strani glavnog junaka."
Praktično jedino udaljavanje od realističke radnje u klimaksu romana koje ističeš i meni je delovalo sasvim OK, iako je to vrlo teško postići i kod većine pisaca bi to otklizalo u neželjenom smeru. Za to je potrebno mnogo umeća. Ukazao bih ti na novelu Antuna Šoljana "Kratki izlet" koja koristi sličan postupak, takođe izuzetno uspelo, bar po meni...
Tako je, tako je. Nije kontroverzno reći da je ovo veoma uspela "prodaja" žanrovskog romana mejnstrim žiriju (i publici). I mislim da nije kontroverzno ni to da u njemu nalazim nedorečenosti ili možda više nedopečenosti koje jesu posledica truda da se pomire žanr i "visoka književnost". Ali neke stvari koje je Darko ovde uradio su za divljenje.
Bukvalno obe osvrta, Mehin i Micin, ubijaju bilo kakvu volju da se pročita Karota. Daj Bože da vi grešite!
Fantastika koja se kao kukavičije jaje podvaljuje mejnstrimu je izgleda nekakav sveti gral ljudi okupljenih oko Komarčića. Samo da mrmot zavije čokoladu u celofan i da je prodamo ljudima iz akademije nauka, a ko ostane u fantastici nek ugasi svetlo za nama.
Fantastika, smeće za put do zvezda.
Ne, pre će biti obrnuto.
Darko je kvalitetan lik, ima stila, puno je uradio za Čarobnu Knjigu, ne sporim doprinose i talenat, ali ako su napisane analize tačne slažem se sa Zoskom na neviđeno. Nekad je dovoljna jedna reč.
Pa i Zosko je to napisao na neviđeno, zato što je video da se knjiga bavi ugrožavanjem prava manjinskog stanovništva u jednom delu Hrvatske početkom devedesetih, pa mora da brani narativ o bezgrešnom domovinskom ratu.
I, sad, naravno da ne želim da te ubeđujem da ovo čitaš, Karota i sigurno nije savršena knjiga ali je Darko ipak isporučitelj jednog pisanja solidno visokog standarda kvaliteta.
Hmm... ne želiš da me ubeđuješ da su Karota i Nioh 3 dobri, ali nisi imao problem da me ubeđuješ da FromSoft i Dark Souls valjaju, i to bukvalno si me cedio godinama!!
Neminovno se izvlači zaključak da bi me rado ubeđivao da su Karota i Nioh 3 iole i prineti Dark Souls!! 8-)
Voliš biti kriptičan Meho, ali je tvoje šifre stvarno lako dekodirati!! :|
Potpuno si nas pogrešno shvatio. Ovo nije nikakvo podvaljivanje fantastike glavnotokovskim čitaocima. Ovo je mainstream roman, koji koristi određene narativne obrasce iz žanrovske proze.
Pored toga, epizoda u kojoj se pisac udaljava od realističnog pripovedanja je česta u savremenoj književnosti, a slični primeri bi se mogli naći i u praktično gotovo svim najboljim domaćim romanima koje nipošto ne bi nazvao fantastikom...
Ajde uzmite čitajte nešto što valja, pa onda kritikujte.
Nije ovo savršen roman, nemoj pogrešno da shvatiš, ali je veoma dobar roman i vredi ga pročitati...
Quote from: Mica Milovanovic on 25-02-2026, 15:34:22Potpuno si nas pogrešno shvatio. Ovo nije nikakvo podvaljivanje fantastike glavnotokovskim čitaocima. Ovo je mainstream roman, koji koristi određene narativne obrasce iz žanrovske proze.
Meho bije...
Quotei ma koliko da mi je milo što je jedna zapravo PRILIČNO žanrovska knjiga osvojila prestižno priznanje,
...a ti kadiš!!
QuotePosebno mi se sviđa tvoje ukazivanje na žanrovske korene proze. Lepo primećeno...
Inače, ja sam čistunac, ne volim mejnstrim koji je fantastika i fantastiku koja je mejnstrim, smatram te mikseve smećem i žao mi je ako je Darkov izuzetni talenat skrenuo u tom pravcu, koji smatram za potpuni ćorsokak po definiciji. Naravno, opet ponavljam, nisam čitao, ovo su samo moji komentari na komentare...
Mića je precizno rekao: "mainstream roman, koji koristi određene narativne obrasce iz žanrovske proze".
Svakako sugerišem čitanje.
ja od početkam imam problem sa Darkovim pisanjem koje potpada pod sladunjavi stil osnovnoškolske devojčice...
Tako se dobijaju petice, i objavljene knjige, i književne nagrade... Imaš problem s književnim nagradama?
Dobro, Darkov stil je danas MNOGO izgrađeniji nego na početku, nego Boban, jelte, voli da malo troluje.
Ha, ovo je sjajno:
https://x.com/UnaUnPaso/status/2032892030314045451
Ja nemam nalog na tviteru i vidim samo jedan post koji mi ne deluje kao kompletna priča niti nešto što bih ocenio kao "sjajno"...
Aha, actually ni ja. Meni je koleginica poslala kao skrinšot a ja joj tražio link. Samo sekund.
Edit: Evo:
(https://i.imgur.com/HfnWsZK.jpeg)
QuotePonekad život napiše priču bolju od one u knjizi.
Još jedna anti-reklama.
Ko je dosad samo sumnjao, sada je siguran: Meho definitivno rešio da upropasti Tuševljakovića!! :evil:
Pa njoj je bolja, nisam ja autor te ocene.
Ti si preneo. 8-)
Ostaje nada da žena nije ni pročitala knjigu, već zapravo daje paušalne ocene u oduševljenju što poznaje Darka.
sta ocekivati od osobe koja udje u knjizaru i trazi preporuku. naravno da ce joj uvaliti sund, a ova jos nahvaliti.
(inace cemo se pravimo da to sve skupa nisu rezimski botovi koji reklamiraju novi, novi memorandum na novi, novi nacin.)
uvek je fascinantno kako se takve neverovatne životne priče pojave tačno u trenutku kada treba promovisati novu knjigu. a najimpresivniji deo cele priče je, naravno, prodavačica koja knjigu prepričava sa takvim razumevanjem da čovek pomisli kako je upravo izašla sa seminara iz hermeneutike, a ne iz magacina. ona sa potpunom sigurnošću objašnjava smisao priče, motive likova i čak psihološko stanje autora, sve to između dva očitavanja bar-koda, kao da je poslednjih deset godina provela u arhivima proučavajući rukopise. a šta tek reći o kupcu knjige koja je eto sasvim slučajno delila trotaor i poštansko sanduče sa autorom pre 30 godina. spoj prodavačice univeryitetskog profesora i kupca komšije autora.
dešavaju se takve podudarnosti.
Da, definitivno iza svega stoji Udba i Ćaci zavera.
Tužno je do kojih dimenzija državno falsifikovanje stvarnosti došlo, da uskoro niko živ neće moći da poveruje da je bilo ko ostvario bilo kakav uspeh odricanjem, trudom i talentom. :(